U proljeće, kad prozračimo grobove

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Od ranoga proljeća, sve do prvih snjegova, jednom mjesečno išlo se na groblje. Autobus je stajao pri dnu Ulice kralja Tomislava. Pored stanice bila je cvjećarnica u kojoj je Nona kupovala žuto grobljansko cvijeće, narcise, ponekad i gladiole. Ponekad bi kupila i crvene ruže – one su bile najskuplje – ali samo za Nonetov i Vesnin grob. Ostali grobovi koje ćete obići nisu joj bili tako važni, ili pokojnici koji u njima čekaju čas uskrsnuća svojega nisu toliko galantni, da bi im se nosile crvene ruže. Osim toga, u ružama bilo je nečega pomalo skurilnog, i skoro da je nepristojno nositi ih kome bilo. Ostavi li ružu na grobu nekoga tko nije njezin pokojni muž ili njezina pokojna unuka, netko će to vidjeti i svašta može pomisliti. Recimo, to da je s dotičnim imala nešto za života, da joj je, naopako bilo, bio ljubavnik. Sarajevo je iz njezina iskustva bilo takav grad: uvijek netko vidi nešto što ne bi trebao vidjeti, i trač se raširi po cijelom gradu, prenose ga poznati i nepoznati, tako da ljudi jedni druge često i upoznaju preko tračeva.

Volio si je pratiti na groblje. Nakon što više niste skupa išli u pozorište ili na Markale, kao što je običaj da idu baka i unuk, nego si se već sasvim osamostalio i odbio od nje – kao što se druga čovječja mladunčad odbiju od matere – i dalje si išao s njom na groblje. U tom svakomjesečnom ceremonijalu sudjelovat ćeš i kao maturant, sve dok posljednjega dana srpnja 1984. ne odeš u vojsku. Ne sjećam se, a volio bih se sjetiti, kada ste posljednji put zajedno otišli na Bare. Vjerojatno se to dogodilo u lipnju, možda i u srpnju, nakon što je škola već završila.

Kada se vratiš iz vojske, ona će već biti stara.

Ili u tih četrnaest mjeseci nije imala s kime da ide na groblje, pa je odustala. Jednostavnije joj je bilo da se proglasi starom, nego da samoj sebi, a onda i svojoj kćeri – tvojoj majci, objašnjava što se, zapravo, dogodilo. Nema smisla obilaziti sve te grobove, ako te ne prati onaj kome bi mogla ispričati priču o svakome od njih. Ili kraj kojega bi mogla šutjeti, uz svijest da neka priča postoji samo ako je tu netko uz koga se ona može odšutjeti.

Kaput iz Moskve

Sljedeći put ići ćeš na Bare kada 8. lipnja 1986. Nonu budu sahranjivali.

Svake godine, prvih dana mjeseca ožujka, negdje oko Osmoga marta, kada bi se na čas digla magla nad gradom i odmrznula zemlja na sarajevskim grobljima, ona bi, nekoliko dana ranije, najavila da idemo na groblje. Taj prvi odlazak bio je drukčiji, složeniji od svih drugih tokom godine. Tada nismo išli autobusom, nego bi se telefonom naručivao taksi. Već je u petak na Markalama kupovano cvijeće, koje je prenoćilo u svim vazama koje su se mogle naći u kući, i bilo je tog cvijeća više nego ikad, i majku bi od njegova mirisa redovito zaboljela glava, i bila bi to prva njezina proljetna migrena, i bila bi ljuta zbog toga, jer zašto se grobljansko cvijeće moralo kupovati na pijaci, pa još dan ranije, i uzaludna su bila sve objašnjenja – ne može se taksi zaustaviti uz cvjećarnicu u Kralja Tomislava ulici – uzaludno je bilo ponavljati i to da se cvijeće na Barama nikada ne kupuje, jer je u grobljanskim cvjećarnicama bezobrazno skupo, i uzaludno je bilo sve, jer je majku zbog svih tih pogrebnih mirisa tako strašno zaboljela glava...

U subotu bismo se dobro obukli, jer ćemo dugo biti na zimi. Nona je oblačila svoj crni vuneni kostim – sva je njezina zimska odjeća zbog nečega i uvijek bila crna – i svoj debeli crni kaput, kupljen u Moskvi, kada je 1970. išla u posjetu sinu i snahi, a preko svega je dolazio krzneni ovratnik, koji smo zvali lisica, iako je, zapravo, bio sličniji lasici. Ovratnik je imao životinjsku glavu, s njuškom, dva staklena oka i kopčom u obliku čeljusti, kojom bi se ovratnik ugrizao za rep kada bi ga Nona stavila oko vrata.

Već je pola devet kada Nona naziva broj auto taksija, i naručuje "jedno komfornije vozilo". Pionirsko je vrijeme te službe, pa se taksi čeka tačno pola sata. Tad stiže crni mercedes, repaš, model s početka sedamdesetih, ili čak onaj tebi najdraži, stari mercedes, model Ponton. A može biti i da dođe bijeli ili bordo peugeot 404. U svakom slučaju, ako je gospođa naručila komfornije vozilo, samo takvo je i moglo doći. Divit ćeš se, kao sasvim mali dječak, i kasnije kao već odrastao čovjek, pa ćeš to divljenje prenijeti i na mene današnjega, tom Noninom prirodnom autoritetu – ono što bi za svoj novac tražila, to bi ona i dobila – i dugo si vjerovao da ćeš i ti, kada odrasteš, uspostaviti tu vrstu autoriteta, pa ako si i imao kakvu iluziju o svome putu u književnost, ona se ticala tvoje vjere da ćeš jednoga dana u telefon moći odnekuda da naručiš "jedno komofrnije vozilo", a da ti ne dođe neka stara i rashrndana mazda.

Trebat ćeš da postaneš ja, pa da pomalo shvatiš kako stoje stvari s prirodnim autoritetima. Od svoga oca, mog pradjeda Karla Stublera, Nona je naslijedila nešto što se u narodnim pjesmama i pričama – a na žalost i u novobošnjačkim kič narativima – zove: visok nam. U našemu jeziku bi se još i mogao za takvo držanje pronaći sinonim, ali samo takav kojemu bi nešto falilo, koji bi bio oštećen za dio svoga značenja, i ne bi sasvim tačno opisao držanje Karla Stublera i njegove kćeri, tu u Sarajevu, gdje su došli kao kuferaši, i nikada nisu bili ni dobrostojeći, a kamoli bogati, pa da imaju neko prirodno pravo na takvo držanje, tako da je, ipak, i pored straha od potrošenih riječi i uludo spiskanih fraza, najbolje govoriti o njihovome – visokom namu.

Ti ga kao dijete nisi ni mogao imati, a ja ga, kao suštinski bezdomnik, nisam mogao steći, jer je u nama već bilo izblijedjelo sve naše štublersko. Mi smo samo mogli zapisivati priče i sjećanja na jedan nestali svijet, i na porodicu čija se povijest završava na nama, posljednjim izdancima jednoga švapskoga i kuferaškog porodičnog stabla.

Osim naramaka cvijeća, na groblje bismo ponijeli kantu za vodu, metlicu, krpe, deterdžente. Nona bi sjela naprijed, uz taksistu, a ja bih odozada bio zatrpan cvijećem, između koljena bih držao veliku putnu torbu, punu sredstava za čišćenje.

Put do Bara trajao je kratko, mnogo kraće nego krajem osamdesetih, kada si se posljednji put, u svojoj modroj bubi, vozio tim krajevima. Bilo je manje automobila, naselje na Ciglanama još uvijek nije sagrađeno, ili se tek gradilo, puste su i široke bile ceste prema groblju i izlazu iz grada. Početkom ožujka u Sarajevu priroda je još uvijek bila mrtva, drveće bez lišća, okolo su sivjele livade mrtve trave, dok ste vas dvoje išli u važnu sezonsku misiju.

Kao što ljudi u rano proljeće odlaze otvoriti i prozračiti vikendice oko grada, ladanjske kuće u kojima će, sve do kasne jeseni, provoditi vikende, tako je Nona prve subote u ožujku otvarala sezonu posjete groblju.

Najprije bismo išli kod Noneta, na naš glavni, obiteljski grob. Iako nam je Vesnin grob usput, njemu ćemo poslije navratiti. Zimski snjegovi, smog, čađ i blato isprljali bi čestito ploče od crnoga mramora, onu pod kojom leži Nono i drugu pod koju će, bude li sve, akobogda, išlo po redu, leći Nona, tako da bi čišćenje i pranje nadgrobnika trajalo cijeli sat, ili duže. Nona mete, čisti, briše, ja odlazim po vodu. Česma je dolje nizbrdo, iza kapelica, u dnu katoličke parcele, pa treba hodati dugo. Ali meni nije mrsko: svašta se na groblju događa, sve više je ljudi, nije proljeće došlo samo nama, i drugih ima koji su došli da pootvaraju svoje grobnice kao vikendice, operu ih i prozrače za nailazeće dugo ljeto. Neke od njih, starce ili starice, poznajem, pozdravljam ih, oni pitaju za Nonu – Baka je gore, je li? Gospođa Rejc je stigla? Pozdravi Nonu, naiđite na povratku! - dok druge znam samo iz viđenja. Malo nam je tko nepoznat, ipak tu dolazimo godinama, svakoga ožujka, malo pred Eliotovu poemu, i tako je to od 1973, dok smo tu još uvijek imali samo zemljani grob oko kojeg je Nona sadila maćuhice, i trajat će tako sve dok bude naše nadzemne obitelji, koja bi se brinula o našoj podzemnoj obitelji. Svi se tu znamo, smiješimo se jedni drugima dok stojimo u redu za vodu, dok kupujemo svijeće voštanice, koje su ljepše od stearinskih svijeća, ali brzo sagore, smiješimo se jedni drugima dok obavljamo svoje grobljanske rituale i tako najavljujemo još jedno sarajevsko proljeće. Tih proljeća za nas neće biti još mnogo, ali mi to ne znamo, i ne razmišljamo o tome kako je grobova već mnogo i kako se naš poznati svijet pomalo seli iz ovoga grada, uglavnom među duhove.

Nadgrobnik

Nakon što je dobro opran, očišćen i uređen Nonetov nadgrobnik – koji je u našem razgovoru spomenik, samo je na papiru i u knjigama nadgrobnik – i nakon što je žuto cvijeće raspoređeno u dvije vaze, Nona će, u specijalni metalni stalak zabosti svijeću i zapaliti je šibicom. Ako ne bude vjetra, kao što ga, obično, u ožujku nema, svijeća će u miru dogorjeti do dna, ako pirka sjeverac, plamičak će se ugasiti, ali će tu istu svijeću pripaliti onaj tko sljedeći bude naišao na Nonetov grob.

Godine su sedamdesete, svi su još živi i u snazi, željezničari, pčelari, kartaški drugovi, i njihove žene su žive, s naramcima cvijeća u naručju, džepova punih svijeća. Oni znaju gdje Franjo leži, grob mu je na lijepom mjestu, odmah uz put, svima naruku, pa kad pođu nekome svom, navrate i k njimu, zabodu svoju svijeću, i usput zapale stijenj i našoj, koja se zbog vjetra ugasila.

I tako, svaka svijeća na našem spomeniku na kraju sagori do dna. Više puta pripaljivana, i ta svijeća potvrđuje da nas se sjećaju, ugledni smo u ovome gradu, sjećaju nas se, pričaju o nama...

Od Nonine vjere odavno nema ništa, demonstrativno je njezino nevjerništvo, i to stalno vrijedi ponavljati. Odbacila je sve ceremonijale Katoličke crkve, ni Božić ne  slavi više nego što mora zbog rodbine i komšija, ali ovoga se nikako ne bi odrekla. Ti o tome ne misliš, jer to traje otkako za sebe znaš, cijeloga života odlaziš sa njom na groblje i u tome uživaš, jer svaki je odlazak jedna velika priča, u koju je udjenuto više  malih priča, i nigdje se o ljudima koje nisi upoznao ne naslušaš toliko priča kao kada idete na groblje. Ti još uvijek ne znaš da su svi grobljanski ceremonijali povezani s vjerom u Boga ili u to da iza ovoga života još nešto postoji, što onda treba podsticati plamenom svijeća, cvijećem i brigom da mramorne ploče nad nama uvijek budu uredne i čiste. A kada to jednom shvatiš, krajem osmoljetke ili u prvim gimnazijskim godinama, nećeš to povezivati s njom. Drugi na groblje odlaze jer vjeruju u Boga, a ona iz nekog razloga o kojemu ti ne razmišljaš. Da si je o tome nešto pitao, ona ti ne bi kazala istinu. Znam što bi rekla: grobove treba paziti, jer je takav red! Za sve što bi htjela sakriti ili prešutjeti, govorila je – takav je red!

Kada danas o tome mislim, čini mi se da je Nona obilazila naše grobove, i mene vodila sa sobom, samo zbog priče koju bi ispričala, ili neke druge koju bi prešutjela, ali je imala nekoga pred kime priču može prešutjeti. Pripovijedanje je, u njezinom slučaju, zamijenilo vjeru, riječima je nadomještala izgubljenu iluziju, priča je bila zamjena za religioznost, a u toj priči je stanovao još uvijek živi Bog. Njezinoj kćeri, mojoj majci, u zadnjim mjesecima života događat će se ista stvar, samo još na  mnogo intenzivniji način. Bog prebiva u priči, i još uvijek je vrlo živ. Možda i nema življega Boga, od onoga kojeg su njih dvije osjećale dok su pripovijedale o onima koji više nisu bili živi. On nije u priči, nego u osjećaju koji pripovjedača obuzme kada istinito i tačno pripovijeda, pa prelazi iz zbilje na drugu stranu i učini mu se da bi se tamo mogao i nastaniti, u tom svijetu u kojem se bol pretvara u neku od tisuća različitih žalosti. Dok pripovijeda – čini li to istinito i tačno – čovjek može jasno osjetiti kako je više sreće i nade u tim iz konkretne životne boli nastalim žalostima, nego u svim svakodnevnim radostima.

Bare

U tome je bio njihov stvarni, neosviješteni osjećaj Boga, kojim je potvrđeno da bi zbiljski ateist mogao biti samo netko tko nema dara za pripovijedanje ili, ne daj Bože, nema ničega živog za priču.

Slijedi obilazak ostalih grobova.

Da bi opisao taj put, morao bih njime još jednom proći. U zbilji ne mogu to učiniti, jer mi nedostaje kontekst. Put po današnjim Barama bio bi poput šetnje među ruševinama, razgovora s avetima. To groblje je živi svijet, i tako treba da ostane. Rješenje bi stoga bilo u preciznom nacrtu groblja, planu tog podzemnog grada, u koji bi bili upisani svi grobovi, sa svim natpisima na nadgrobnicima. Neka nacrt bude na prostranome bijelom pakpapiru, dimenzija tri puta četiri metra, po kojemu ću ja onda crvenom olovkom iscrtati moguću putanju obilaska groblja, nakon što je opran, sređen i nakićen Nonetov nadgrobnik, skupa s još uvijek praznin Noninim grobnim mjestom.

Do takvog se nacrta može doći nakon što se groblje na Barama precizno snimi, onako kako su, za potrebe satelitske navigacije automobila, snimljeni svi veći gradovi. U sljedećoj fazi, nakon upisivanja putanje, plan bi se trebao kopirati u umanjenju, tako da reproduciran stane, u preklopu, s unutrašnje strane korica budućega romana. Dužinu knjige nije moguće predvidjeti, ali bi, vjerojatno, petstotinjak stranica bilo dovoljno da se po sjećanju ispričaju i dokumentarno rekonstruiraju životopisi onih čije grobove Nona i ja obilazimo prvih subota u ožujku. Svaki bi nadgrobnik bio po jedno zasebno poglavlje, a svoja bi poglavlja imali i grobovi pored kojih godinama prolazimo, u kojima leže ljudi koje nismo poznavali, niti imaju veze sa Stublerima i Rejcima, ali smo se s njihovim pričama nekako srodili.

Uvod u roman bio bi putopis od tridesetak stranica, u kojemu bi bile ispripovijedane okolnosti kupovine cvijeća, a zatim ispričan put taksijem, od vrha Sepetarevca do groblja Bare.

Zaključno poglavlje obuhvatilo bi priču o drugih nekoliko groblja koja, istina rjeđe, obilazimo, jer Nona i tamo ima svoje mrtve, neke zaboravljene rođake, prijatelje i prijateljice iz mladosti. Negdje tu, vrijedilo bi umetnuti i pripovijest o Zehrinom mezaru, koji na jednome sarajevskom muslimanskom groblju gledamo iz daljine, nikada mu ne prilazimo, jer nije takav običaj. Nona tad uvijek ponovi istu priču o muslimanima koji za razliku od nas nemaju taj običaj da hodaju po grobljima i obilaze svoje mrtve. To je kod njih, kaže, skoro pa zabranjeno, da se ne bi uznemiravali mrtvi ili da se Bogu – u kojega muslimani vjeruju, za razliku od nas kojima je Bog samo u priči – ne pokazuje žal za onima kojih na ovoj zemlji više nema. To bi ga moglo naljutiti, jer bi ga uvjerilo da u nama nema vjere.

Arhitektura livade

Tako je Nona, zagledana u naheren Zehrin nišan, iznosila svoju teoriju o islamu. Znala je dobro da ti je to već ispričala. I ti si znao da zna, pa si zato šutio i slušao. Čekao da se priča dođe svome starom kraju.

Ne znam ni danas zašto je tu priču ponavljala i zašto je hvalila odnos muslimana prema grobljima i grobovima. Ponešto je, s godinama, nehotice izmislila, upisala i pridodala onome što je, u temelju, bilo istinito. Na mezarima ne gore svijeće, nema cvijeća, ni žena u crnini. Zarasli u travu, oni su u Sarajevu nekada bili prirodna arhitektura livade, ledine koja se obrušava nad gradom, stariji od svakoga groblja i od misli o njemu. Na njima nije bilo latiničnih natpisa, nego samo bijeli ornamenti arapskoga pisma. To joj se sviđalo, jer je mislila kako muslimani imaju nešto što im zamjenjuje obilaženje grobova i pripovijedanje o pokojnicima. Umjesto da ih mrzi ili ih smatra nevjernicima – što bi bilo uobičajeno u svim vremenima, među pripadnicima različitih konfesija, i što je danas napokon našlo i svoj legalni izraz u teroru dominantne većine nad sve više nepostojećim manjinama – ona je, čežnjivo, u njihovoj, u muslimanskoj vjeri vidjela neki izlaz. Osim toga, Zehru je voljela više nego ikoga drugog na svijetu. Mi smo joj bili rođeni, njezina kost i meso, na nas je bila suđena, a Zehru je birala sama.

Sa Zehrom ne bi, međutim, trebalo završiti taj roman. Djelovalo bi tendenciozno, lažno i sentimentalno. Naša zbilja, pogotovo nakon što pređe u prošlost i nakon što je povijest pregazi, često djeluje tendenciozno, lažno i sentimentalno. Zato bi se roman trebao još malo produžiti i završiti na Barama, u podnevni sat, kada je taksija na ulazu u groblje malo i Nona ne može birati komfornije vozilo, nego sjedamo u prvi fiat 1300, koji nas vozi prema gradu. Ruke su nam opuštene i slobodne, na njima nema naramaka žutoga grobljanskog cvijeća, narcisa i gladiola. Dlanovi nam drhte nakon tog velikog rasterećenja.