U potrazi za pupčanom vrpcom

To su ona pisma koja su joj zbog nečega bila važna i za koja je, vjerujem, znala da su tu. Ostalo se rasulo i pomiješalo sa smećem, pa će trebati truda da se razabere i sačuva.

Odlažem fasciklu s pismima i tražim ono što je oduvijek čuvala u važnoj ladici, onoj koja se nikad ne zatrpa, u kojoj je ispod ukrasnog papira čuvala novac, u koju je pred smrt spremila zubnu protezu.

Negdje bi tu trebao biti komadić gaze, a u njemu mumificiran komadić ljudskoga tkiva, nalik iskrzanom konopčiću.

To je pupčana vrpca koja me je povezivala s njom.

Čuvala ju je, osjećala nježnost za nju, prvi mi je put pokazala prije tridesetak godina, i tad sam se iznenadio s kakvom toplinom o njoj govori, kako je drži na rukama kao neku dragocjenost. Stala bi joj ta gaza na jedan dlan, ali ona je drži na oba, kao da joj na dlanovima leži nevidljivi čovječuljak.

Uzimam je - pazi! dobro, pazim! - pa njušim ono što je na gazi.

Budalo, govori ona.

Eto, tako je bilo.

I nije više ni na što vonjalo. Kao ni njezino umjetno zubalo.

Ali gaze s mojom pupkovinom u ladici nema. Bit će da je na nekom drugom mjestu. Možda je pronađem. Ako je ona pronađe, automatski će je baciti, misleći da je to nakakvo smeće. Ama o tako je sitnoj i neuglednoj stvari riječ da se ne može ni smećem nazvati. Pedeset godina kasnije to je naprosto - ništa. Ali kad bih joj rekao neka pazi da ne baci moju pupčanu vrpcu, onda bi svaku stvar još triput zagledala, priviđala bi joj se pupkovina u istrošenoj traci za pisaću mašinu, u staroj špigeti, u ukrasnoj vrpci, u starim koncima, pa je bolje da joj ništa ne govorim.

Ovo je raspremanje udvoje, svojevrsna ljubavna priča, čudan i tužan način potvrđivanja zajedništva dvoje ljudi.

Već je jako dobro poznavala moju majku. I misli da je bila prilično luda. Ja je u tom mišljenju hrabrim, ali ona nikada ne bi bila tako radikalna. I ne bi ono zubalo tek tako bacala u kontejner. Potrudila bi se da ga nekako sakrije, da ga ne razvlače prosjaci i psi.

Prvo pismo u fascikli je u koverti s plav-bijel-crvenim obrubom, crvenim ćiriličnim natpisom AVIA i crtežom u socijalističkoj maniri: radnik za električnim strojem daljinski upravlja podmornicom u izgradnji. Crtež je u plavoj, crvenoj i zlatnoj boji. Radnik i stroj su zlatni. Ispod sitnim zlatnim slovima piše Denj mašinostroitelja.

Adresa je napisana ovako:

Ispod iscrtanog obrasca poštanske marke, po kojem je otisnut pečat s vidljivom zvijezdom petokrakom usred koje su srp i ćekić, te slabije vidljivim datumom, imenom Moskve i sovjetskih pošta, na gornjoj je crti ime Jugoslavije ispisano ruskom ćirilicom. A ispod Sarajevo, M. Radojevića 23 i Javorka Rejc našom latinicom.

Slijedi deblja crvena crta, i ispod nje ime pošiljatelja i adresa, opet ruskom ćirilicom: Vesna Reic, B. Perejaslovskaja No. 13, KB.90, MOSKVA, SSSR.

Bijeli papir, koji u ovih pedesetak godina nimalo nije požutio, s urednim, fino ispisanim rukopisom:

 Draga Javorka

Nadam se da se ne ljutiš što si ovako dugo čekala na moje pismo. Prvo sam čekala da se malo sredim, pa da odem u grad i kupim koverte, pa da mi stari donese papira (Rusi to ne prodaju u trafikama), i sve tako. Sad još jedino trebam imati sreće da ga stari ne nosa pet dana u džepu prije nego što se sjeti da ga odnese na poštu. Ja im još nigdje nisam vidjela poštansko sanduče.

Ovdje, u Moskvi nije naročito zabavno. Moji jedini izlasci su ponekad s mamom i tatom u šetnju. To je čisto zbog filtriranja pluća. Vazduh je divan, svjež - svaki dan pada snijeg. (Mučim se s ovom hemijskom olovkom k’o Isus Krist. Toliki sam baksuz da mi je čak i tinte nestalo.) Šta se može. Dakle - pada snijeg. Vani je upravo mećava, a kroz moj prozor je tako divan i širok pogled da bih mogla čitav dan sjediti pred njim. Ne znam da li ti je mama pričala, dobili smo stan na osmom spratu, a prozori su veliki i niski, skoro čitav zid. Mislim da će ti se sve svidjeti kada nam jednom dođeš u posjetu. A i Moskva sama po sebi je veličanstvena - svakako je treba vidjeti. Žalosno je samo to što nemaš gdje izaći. Samo u centru ima nekoliko kafana, ali pred njima bude toliki red da ne možeš pristupiti. Ne znam samo šta rade i kako to žive svih sedam miliona ljudi u Moskvi.

Jučer sam se upoznala sa jednom Sarajkom. Ona je prošle godine položila III i IV razred gimnazije pa se sada upisala ovdje na fakultet. Od nje sam saznala da mogu sad na sljedećem roku položiti čitav razred i maturu. Ja se nadam da si ti već bila u školi, a sada te molim da mi prijaviš čitav razred i maturski rad “Matoš o srpskim piscima”. Raspitaj se i kada se polaže - da li u januaru ili u februaru. Još nešto, kupi mi knjigu “Kritičari o Andriću” i “Predvojničku obuku”. Kada neko iz Jugoslavije bude dolazio ovamo doći će ti po to.

Unaprijed ti se zahvaljujem i molim te piši mi čim to središ.

Molim te pitaj da li se maturski rad štampa na mašini i u koliko primjeraka.

Voli te Tvoja Vesna.

P.S. Mnogo te pozdravljaju mama, tata i Mladen.  

Pismo nije datirano, tinta na datumu sa žiga se razlila, ali godina je 1969., studeni je ili početak prosinca, Vesna se s roditeljima i bratom odselila u Moskvu, gdje će, uz kraće prekide, živjeti sve do smrti. Tu će uskoro upoznati Pertija Koljonena, kojeg ćemo zvati Pepe, predstavnika finske aviokompanije, s njim će se vjenčati, roditi mu dvije kćeri, živjeti će sretno i skladno, sve do zimske večeri 13. prosinca 1978, kada će se u njihov volvo, projurivši kroz crveno svjetlo, punom snagom zabiti blindidrani ZIL, službeni automobil sovjetskih rukovodilaca. Tko se u tom ZIL-u vozio, to nikada nećemo saznati, a neće nam biti ni pretjerano važno. Vesna je ostala na mjestu mrtva, Pepe je bio nepovrijeđen. Sahranjena je šest dana kasnije, 19. prosinca, na malenoj evangeličkoj parceli groblja na Barama, gdje su rasle jedne dvije-tri breze na prostranom, mrtvima još uvijek nenaseljenom novom sarajevskom groblju. Razlog je, naravno, bio u brezama, a ne u vjeri. 

U tih je devet godina, između osamnaeste i dvadeset i sedme stao njezin odrasli život. Bila je vrlo lijepa, tanahna i tamnokosa. Zainteresirana za književnost, imala je dara da opiše svijet u kojem živi, Moskvu pod snijegom, usred jedne ranozimske mećave, niske i velike prozore kroz koje se vidjelo sve. Priča bi mogla početi od toga da se u sovjetskim kioscima nije mogao kupiti papir. Ili od toga da je otac, moj ujak Mladen, mogao pet dana nositi pismo u džepu, prije nego što ga preda na poštu. A poštanskih sandučića nigdje.

Ili bi priča mogla početi od teme njezina maturskog rada? Matoš o srpskim piscima. Između putovanja u Sarajevo, preturanja po ladicama, ormarima i kutijama, i priprema za selidbu, putovat ćemo u Beograd, na sajam knjiga i na našu malu božićnu proslavu, pa ćemo proći Skadarlijom, pored onih kafana gdje se Matoš vezivao uz srpsku književnosti i gdje se razvodio od nje.

Nisam nikada ranije čitao ovo pismo, niti sam znao da je moja rodica Vesna po svoj prilici maturirala na Matošu i srpskim piscima…

Slijedi manja, bijela koverta. Marka od 0,80 dinara, crvenkastih tonova, s profilom Josipa Broza Tita. Jedna od onih u različitim bojama i nominalnom vrijednošću, koje su obilježile posljednjih tridesetak godina Jugoslavije, a nastale su prema slavnome portretu Božidara Jakca.

Preko marke je žig na kojem se, velikim slovima ispisano, jasno čita ZAGREBAČKA DUBRAVA, dok su datum i drugi podaci slabo otisnuti.

Adresa primatelja i pošiljatelja uneseni su pisaćim strojem.

Cijenjena gospodja

JAVORKA JERGOVIĆ

Alekse Radojevića 23

71.000 SARAJEVO

Ispod toga su otisnuta dva žiga, jedan je poštanski, sarajevski, a drugi, u boji indiga, obavještava da “Naznačena ulica ne postoji”.

Radojević se, naime, nije zvao Aleksa, nego je bio Miladin ili Mile, a onovremeni su sarajevski poštari o takvim detaljima ozbiljno vodili računa i kažnjavali pošiljatelje krivo adresiranih pošiljki povratom pisma.

Crvenom tintnblaj olovkom prekrižena je Javorkina adresa i dopisano: Zagrebačka Dubrava.

Pismo se, dakle, vratilo pošiljatelju, čiji su podaci, kao što je i red, upisani na preklopu koverte:

P.Jergović

Pionirska 7, Granešina

41.040 Zagrebačka Dubrava   

Granešina, 9.11.1972.

Draga naša Javorka!

Javila mi je Mila da je Tvoj dragi tata ovaj kratkotrajni zemni život zamijenio vječnim. Čim sam primila list s tom žalosnom viješću, učinila sam sve za dragog pokojnog tatu što običajem činiti za drage pokojnike, koji su mi bilo na koji način bili bliži nego obični smrtnici. I danas ga se sjetim u molitvi i kod sv.Mise.

Da Tebi istom sada kondoliram, razlog je što sam bila malo jače bolesna i nesposobna za ovakav list. Znam da ni sada nije prekasno, da Ti izrazim iskreno saučešće. Prošla sam takove gubitke i tugu nad otvorenim grobom najdražih bića, pa razumijem i Tvoju bol i suosjećam s njom, odnosno dijelim tugu s Tobom.

Zahvalna sam mojoj dragoj Mili, da me je iscrpno o svemu u vezi s tatinom smrću obavijestila. Inače ne bi ni znala. Posebno mi je drago, da se Dobro tako zauzeo, da tati olakša posljednje časove.

Upravo sam primila dopisnicu od Bude, kojom mi javlja da je Mila u Drveniku. Poslao mi je adresu, pa tako mogu i dragoj gdji mami izraziti saučešće.

Tebe srdačno i iskreno pozdravljam, a za dragog pokojnog tatu ću i nadalje moliti.

sestra M. Paulina (potpis je rukom, plavom tintom, lijepim, starinskim krasnopisom)

Sestra Marija Paulina Jergović, kako je glasilo njezino puno redovničko ime, teta Paulina, očeva je tetka, jedna od sestara moje babe Štefanije. Ona se, Štefanija, nikada nije mirila s Dobrinim brakom s Javorkom - četrnaest godina mlađom, plavokosom i modernom curom - niti me je prihvaćala kao svoga unuka. Ono jednom ili dvaput kada su me kao tro ili četverogodišnjaka vodili k njoj govorila bi - “hajde, dođi teti”. Oko babe Štefanije, njezine uloge u razbijanju braka mojih roditelja, a onda i njezinog odnosa prema meni, sagrađena je bila čitava porodična mitologija - o čemu sam pisao u jednoj priči iz Mame Leone, naliježući njome ocu na muku - ali u tome, kao ni općenito u mitologijama, nije bilo stvarnog doživljaja, ni emocionalne dubine. Kao što se ja nisam ticao babe Štefanije, tako se ni baba Štefanije nikad nije ticala mene. I tu bi priči bio kraj da nije bilo njezinih sestara, očevih tetaka, koje su nastojale popraviti stvar, ili mene i moju majku uključiti u ono iz čega nas je baba Štefanija isključila. U tome je epizoda s tetom Paulinom naročito zanimljiva, moralno izazovna i dramatična.

Bilo ih je šest sestara.

Otac poštar, zavičajem iz Ličkog Lešća, bolesni kockar. Mati prostodušna bosanska žena. Pod stare je dane, kada to više nikome i nije bilo važno, rodila i sina jedinca.

Grdna katolička sirotinja, mučena demonima grizodušja.

I onda otac, Marko mu je bilo ime, osvoji najveći lutrijski dobitak u kratkoj povijesti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Život im se nakratko preokreće. On kupuje jednu, drugu, pa treću kuću. Živi se na visokoj nozi. Pred kćerima se najednom otvaraju nove perspektive. Kupuje im se klavir.

Ali on u kratko vrijeme, tokom jedne godine, prokocka jednu, drugu i treću kuću.

Mati, nesretnica, manji dio novca uspijeva sakriti. Tamo gdje ga on sigurno ne bi tražio: u ložište kraljice peći. Kćerima, pa tako ni najstarijoj, Paulini, ne govori ništa.

Kraj ljeta je bio svjež, Paulina zimogrižljiva, i tako je jednoga dana, početkom rujna, prije vremena naložila peć.

Kada se vratila iz grada, majka je ušla u toplu sobicu i vidjela kako se plamenovi veselo dižu iz ložišta.

Nakon ovog događaja Paulina je odlučila da ide u samostan. To je bilo najviše što je za majku i sestre još mogla učiniti.

Otac ubrzo umire, ne znajući što se dogodilo.

Za njim umire i majka.

Pred rat, sestre Jergovićke bogobojazna su katolička sirotinja s osunčanije strane staroga dijela Sarajeva.

Paulina je u samostanu u budućoj Cankarevoj ulici.

Mila se zaljubljuje u Budu, naočitog poštanskog službenika, solunskog borca, Srbijanca.

Štefanija u kratkoj romansi s dobrostojećim čudakom, profesorom matematika s praškog sveučilišta i osnivačem privatne škole u Sarajevu, rađa sina jedinca. Muž od nje i djeteta bježi glavom bez obzira. To će je doživotno ozlojediti i razbjesniti. Doista, bijesno se molila Kristu.

Pod sobom drži sve sestre, osim Pauline. I Mile, koju s gnušanjem odbacuje, jer je pošla za  Srbina.

Uskrs Nezavisne države Hrvatske za Štefaniju onaj je događaj koji će popraviti sve prethodne životne kvarove.

Četiri je godine kao opijena. Društveno je i crkveno aktivna. Kada se među Hrvaticama raširila njemačka moda adoptiranja siročadi, ona usvaja jednu djevojčicu iz Sarajevskog polja, čije su roditelje zaklali četnici.

Sestre je vjerno prate. Osim Mile. I Pauline.

I one, dvije u paru, usvajaju dječaka.

Dolazi oslobođenje. Dolazi preokret - njihovim jezikom rečeno.

Dvije sestre s posinkom bježe u Argentinu. Tamo će, petnaestak godina kasnije, dječak izvršiti samoubojstvo.

Dvije su nekoliko mjeseci u zatvoru, osuđene u procesu protiv fra Franje Šlafhauzera.

Zatim im slijedi život pod socijalizmom. Bezbožnički će ih režim nadživjeti, ali je lako pretpostaviti kako su ga podnosile i doživljavale, i gdje bi bile i što bi radile da su poživjele.

Paulina služi Boga u Sarajevu, tu je predstojnica ženskog samostana u Cankarevoj - dugo će, sve do rata, tamošnji telefonski broj biti na njezino ime - a onda se, sredinom šezdesetih, seli u Zagreb, gdje će ostati sve do smrti. Ali u Sarajevo dolazi barem jednom godišnje, na odmor i u obilazak svoje zemaljske obitelji, koja je svakim časom sve dalje od njezinih ideala.

A ideali tete Pauline bili su takvi da bi o njima vrijedilo misliti. Takvi su bili da ih u ona vremena ne bi bilo lako objasniti ni opričati, a danas je to još mnogo teže.

Ta žena je bila konzervativna katolička redovnica iz onih predkoncilskih vremena, rodom iz siromašne, disfunkcionalne obitelji. Od života nije vidjela ni deset minuta zemaljske sreće. Ono prije zaređenja bilo je ljuta nevolja, poniženje i jad, a ona godina, ili manje od godine, kada se živjelo na visokoj nozi i kada je svega u kući bilo, poslužila je samo da oteža muku i da sirotinji pokaže kolika je sirotinja. Sve dobro i plemenito teti je Paulini stizalo s Neba, iz molitve.

U ona se vremena o politici nije otvoreno govorilo, pogotovu ne s neistomišljenicima, ali je izvjesno da ni ona nije podnosila komuniste. A možda je i u vezi koječega drugog imala stavove slične onima koji su njezine dvije sestre odveli u Argentinu, a babu Štefaniju u zatvor i u bolesnu mržnju prema ženi koja joj je zavela sina, a onda i prema dječaku za kojeg su kazali da joj je unuk.   

Po onom što joj je bilo životom zadano, naslijeđu, porodičnim okolnostima i odgoju, teta Paulina trebala je biti hladna, zla i fanatična žena. Kao što je baba Štefanija bila hladna, zla i fanatična. I još malo gora od nje, jer joj je na savjesti ležao onaj novac iz kraljice peći, za koji ne znamo koliko ga je bilo, ali ga je mater bila namijenila kćerima za udaju, pa ga nije moglo biti malo.

I možda je doista i bila fanatična, ali taj fanatizam ne samo da nije bio Štefanijin, niti je bio od one naše sorte, sarajevske, manjinsko-katoličke i hrvatske, nego kao da nije bio od ovog svijeta i vremena. Teta Paulina nije čitala antičke drame, niti je išta znala o tom svijetu, ali što god je radila, a stalno je radila nešto sve uzaludno pokušavajući da obnovi razrušenu obitelj, da bližnje odvrati od zla i da uspostavi pravdu tamo gdje pravde nikada nije bilo. Boga je u tome imala za saveznika, ali tako da ateiste među bližnjima Bogom ne uvrijedi ili im se, ne daj Bože, Bogom nameće.

Svom nećaku, a mom ocu, govorila je da ima krasnu ženu. Lijepu, požrtvovnu, ispravnu. Nitko moju majku nije tako idealizirano predstavljao kao teta Paulina. A ona je u toj slici uživala, i često se u životu na nju pozivala. Optuživala je svijet, svoje bližnje i ljude oko sebe, mog oca od kojeg se odavno razvela, a onda pomalo i mene, da su je onemogućili da se ostvari onakvom kakvom ju je vidjela teta Paulina: lijepa, požrtvovna, ispravna. Kao na fotografiji sa svoje partijske knjižice: nujna, melankolična pogleda Blažene Djevice Marije.

Govorila mu je da je griješan prema njoj, da mu Bog neće oprostiti - ako u njega vjeruje. A ako ne vjeruje onda će zauvijek ostati sam. Pa neka bira što mu je od to dvoje gore.

I još mu je govorila neka neka u toj stvari ne sluša svoju majku. Ona mu sigurno želi sve najbolje. Mater svome djetetu uvijek najbolje želi. Ali pred svojom savješću čovjek je sam. Neće te, sine moj, tvoja dobra majka za ručicu dovesti pred svetoga Petra. Ako te netko njemu bude vodio, onda bi to mogla biti samo tvoja žena. Zato nije dobro da slušaš što ti tvoja dobra majka o njoj govori.

Imaš sina, znaš li ti, dijete, što to znači?

A njoj bi, svojoj sestri, a mojoj babi Štefaniji, govorila: To što ti radiš, to nije kršćanski!

Ne znam što joj je Štefanija odgovarala.

U jesen 1972. moju je majku naslovljavala kao Javorku Jergović, iako se ona nikada nije tako zvala, nego je, sve do formalnog razvoda od mog oca, koji će biti zaključen dvije godine kasnije, bila Javorka Rejc Jergović.

Ali je već odavno bilo jasno, i ona je to znala, jer joj je Javorka rekla, da je između njih dvoje gotovo i da osim “ovog djeteta”- tako bi me, dramatično, imenovala u ovoj vrsti razgovora - njih dvoje više ništa ne spaja. Teta Paulina je to prihvatila, i prihvatila je ideju o njihovom razvodu - iako se sve u njoj i u njezinoj katoličkoj i službujućoj duši bunilo protiv ideje o razvodima brakova - i već joj je tad rekla, godine 1968. ili 1969, da se ona može razvesti od Dobre, ali da se od nje nikada neće razvesti, jer će ona do kraja biti njena teta Paulina.

I tako je i bilo. Doživotno. Pa je tako majka ovo pismo i sačuvala među važnim dokumentima svoga života, u onoj ladici u koju nije trpala smeće, koja je bila uredna, postavljena ukrasnim papirom, s novcem ispod papira, da lopov zna gdje će da traži.

Negdje u stanu na Sepetarevcu, ako ih majka nije zaturila i bacila u svom prenošenju i razbacivanju mojih stvari, trebala bi biti i pisma sestre Marije Pauline koja je meni upućivala.

Ako ih nađem, nastavit će se i priča o teti Paulini.