U ledu, među mamutima

Putopis po Maku Dizdaru

Eno me u jesen 2015, kako vozim od Zagreba prema moru, autoputem preko Like i Ličkoga Lešća, prapostojbine svih Jergovića, pa zaleđem Zadra, Šibenika i Splita, kroz kraška polja, mimo vjetroelektrana što po golim propolancima nad morem dočekuju svoje Don Quijote, i dalje, biokovskim zaleđem, podno Imotskog i za leđima Vrgorcu, sve do granice s Bosnom i Hercegovinom, i dalje, kroz Ljubuški, pa preko Čapljine i niz Bobanova i Šuškova sela sve do pred Stolac. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Prvi put mi je u životu da ću kroz Stolac, a da neću stati, nego idem dalje, iznad Ljubinja, pa kroz Trebinje (gdje ćemo na burek), i kroz Lastvu, vodenu i pustu, pa uz litice Stare Hercegovine i Klobuk, do granice s Crnom Gorom i sela Vilusi, i još dalje do Nikšića, Danilovgrada i Podgorice, da bi u kasna doba stigli na Cetinje.

Prvi put u životu Stolac je nečemu usput. Dosad bi mi svaki put bio nakraj puta, možda i nakraj svijeta. To što je sad drukčije načas mijenja moj pogled na putovanje, a možda i na život. Provozimo se uz Radimlju – govorim im: ovo je Radimlja, pa me pitaju je li to najveće nalazište stećaka – zatim kroz čaršiju, na pedesetak koraka od parka u kojemu je Makova bista, a onda uzbrdo, u mrak, prema izlazu iz grada, tako da nam dolje, pod putem, ostaje kuća što ju je porodica otkupila i uredila da u njoj bude Makova hiža. 

Sve im to govorim, a žao mi što ne pamtim stihove, što ih nikad nisam napamet učio, jer mi je u glavi, dok se vozimo Stocem, savršen ritam dvanaesteraca jedne Dizdareve pjesme. Znam je za sebe, osjetim je pod prstima i u tabanima, ali ne mogu je izgovoriti:

Kosara

Kad je nekud gone preko oštrog drača

Gradim most od ruku njime da korača

Sve dalje je vode preko mutne vode

Ali čudom stiže meni sve to bliže

Glavu čistu meću pod oštricu mača

U sebi si viša U meni si jača

Tebe više nema Ali ti nisi nijema

Na nebu se javi ko crvena rana

Ozvjezdana 

I sve zveči i zvuči u kamenu, pravilnim ritmom dlijeta po kojem udara čekić, i u kamen upisuje znakove, slike i slova, sve do trenutka u kojemu stiže riječ izvan ritma, ona koja iz pjesme iskoči: Ozvjezdana. Zbog te je riječi pjesma o Kosari i napisana, k njoj su vodili Dizdarevi dvanaesterci, koje sam jasno mogao čuti dok smo se tog popodneva provozili kroz Stolac.

Pjesnički slučaj Maka Dizdara atipičan je u cjelokupnoj našoj poeziji, napisanoj na nekom od jezika što izviru iz jednog zajedničkog jezika, i na još nekoliko onih susjednih, koji se s našim jezicima susreću i razumiju. Rođen 1917. u Stocu – na drugom kraju čaršije, ali su vlasnici njegove rodne kuće visoko precijenili nekretninu, pa su Makovi nasljednici bili primorani odustati i uređivati hižu u kući u kojoj on nikad nije boravio – u rodnom gradu pohađa pučku školu, u Sarajevu, kod starijeg brata Hamida, gimnaziju. U devetnaestoj izdaje knjigu "Vidopoljska noć", rat provodi kao sitni poštanski službenik, a potom i komunistički ilegalac. Već 1946. imenuju ga urednikom Tanjuga za Bosnu i Hercegovinu, 1948. prelazi u Oslobođenje, a 1951. u Izdavačko preduzeće Narodna prosvjeta. Karijerni novinar, urednik knjiga, umnogome tipičan kulturni radnik u socijalizmu, Dizdar je imao izražen, i rano uočen, pjesnički dar. 

Objavljivao je knjiga, jednu za drugom, u ritmu uobičajenom za ono vrijeme: Plivačica (1954.), Povratak (1958.), Okrutnost kruga (1961.), Koljena za madonu (1963.)

Barem četvrta knjiga u nizu pripada vrhovima bosanskohercegovačkog poslijeratnog pjesništva, i da je Mak Dizdar prestao pisati pjesme u godini njezina izlaska, da se ništa poslije nje nije dogodilo, njegovo bi ime bilo neizostavno u svim antologijama i povijesnim pregledima ove književnosti, a možda bi ga i ona hrvatska adoptirala, istina s manjim žarom i oduševljenjem nego što će to činiti kada 1966.  objavi Kamenog spavača.

Sklon gnomskom iskazu – onome što je već proslavilo Vaska Popu – zabavljen jezikom i jezičnim igrama, kultiviranog, vrlo osobenog izraza, pjesnik na čijim bi se raznolikim figurama đake dalo učiti stilistici, Mak Dizdar je davno prije počeo pisati pjesme koje će jednom postati dijelom te knjige. Velimiru Miloševiću je 1968. u razgovoru za kruševački časopis Bagdala rekao da je pjesmu "Petorica" napisao još za vrijeme rata, a da je Gorčina prvi put javno pročitao 1958, na pjesničkom festivalu na Plitvicama, nakon čega je u Beogradu, u časopisu Književnost, pjesma bila i objavljena.

Ali Gorčin bi ostao izvan svakoga konteksta, neprimijećen i tuđ svome stvaratelju i matici njegova pjesnička djela, da se nije dogodilo ono poslije.

Stolac je bio jedan od onih mediteranskih gradova – uz Trebinje, Trogir i, prije svih, Dubrovnik – koji svojim položajem, urbanističkim rješenjem u kojemu je sačuvana uspomena na prethodne epohe i druge civilizacije, fortifikacijama nad gradom, tajnim kulama, prolazima, labirintima, ali i onim što se čuva u mjesnim bibliotekama i arhivima, te u obiteljskim sjećanjima, sugeriraju povijest i prošlost kao  dio čovjekove svakodnevice, kao nešto sa čime se ulazi u život. Stolačka, trebinjska, dubrovačka sjećanja bila su starija od naših sarajevskih ili zagrebačkih sjećanja. U tim se gradovima živjelo kao u muzejima. 

Rođen u Stocu, Mak Dizdar odrana se interesirao za povijest i prošlost, posebice za srednjovjekovnu bosansku kulturu i za doba turske vladavine. I jedno i drugo predstavljalo je krajolik njegova odrastanja. 

Godine 1961. objavio je antologiju Stari bosanski epitafi, osam godina kasnije i drugu, Stari bosanski tekstovi, koja će biti, i do danas ostati među važnijim kulturno-identitarnim bosanskim knjigama.

Dizdar je, očito, bio jednako fasciniran jezikom kao i sadržajem istraženih i antologiziranih dokumenata, pa je tako konstruirao vlastiti jezik po jezičnim modelima bosanskih epitafa, prenesenih s kamenog predloška stećaka i nadgrobnih križeva. U početku je to, vjerojatno, bila igra, koja je zabavljala pisca i, bit će, nikog osim njega, da bi se zatim iz te igre rodio funkcionalan pjesnički jezik, čija je klica zametnuta još u pjesmi Gorčin.

Inače, ta je pjesma po svemu popinska, pa i nije bez vraga reći da ju je Dizdar i pisao iz fascinacije ili barem iz misli na Vaska Popu. U vrijeme kada je napisana, sredinom pedesetih, banatski je pjesnik, rodom i materinjim jezikom Rumunj, kojemu je srpski (srpskohrvatski) najprije bio jezik poezija, a tek zatim jezik svakodnevnog sporazumijevanja, već je objavio svoje poetske cikluse kojim je slavio arhajsku funkciju jezika, kao i memoriju svijeta upisanu u riječi i u metafore, u kojima se nađe dječjih nabrajalica, posmrtnih leleka i nadgrobnih zapisa. Time je rastvorio jedan novi pjesnički svemir, u koji uranjaju brojni naši pjesnici, ne samo srpski, i u kojem će se naći i sam Mak Dizdar.

Jedini koji u Gorčinu nikako nije mogao prepoznati sebe i svoju pjesničku vjeru bio je sam Popa. Njemu je to bila samo pjesma vrijedna divljenja. I čista srca joj se divio.

U jednoj stvari će, međutim, Mak Dizdar nadmašiti i natpjevati Vaska Popu. Naime, dok se vršački pjesnik, uglavnom, služio srpskim jezičnim standardom, koji je prema prilikama očuđavao, infantilizirao, stilski i gramatički dekonstruirao, ali nikad tako da izađe iz zadanog jezika, Dizdar je u Kamenom spavaču, objavljenom 1966, izmislio vlastiti jezični standard, inspiriran jezikom nadgrobnih epitafa i starih dokumenata. On ga je nadogradio i proširio, intervenirajući u značenja riječi i prilagođavajući ga vlastitim potrebama. U našem jeziku – ili jezicima – postoji samo još jedan takav jezikotvorac: Miroslav Krleža u Baladama Petrice Kerempuha. Kao što se nikada i nigdje nije govorilo jezikom Balada, tako se nikada i nigdje nije govorilo jezikom Kamenog spavača. Ali oba su jezika na takav način sugestivna da će našem općenito neukom i mistifikacijama sklonom svijetu omogućiti niz bizarnih identifikacija i poistovjećenja, tako da je uzaludno ikoga uvjeravati kako Kosarin i Gorčinov jezik nije jezik srednjovjekovne, predosmanske Bosne, nego je to samo pjesnički jezik Maka Dizdara.

Njegovo pjesništvo je fascinantno, iako je i samo nastalo iz fascinacije. One dvije Dizdareve antologije izvor su i ključ za pjesnički jezik njegove najznamenitije i prevratne autorske knjige. Da nije bilo njih, ne bi bilo ni Kamenog spavača. Da nije bilo njih, Dizdar bi nam bio pjesnik Koljena za madonu. I jedva da bi se još za njega znalo. Nestao bi 1992, kao što su nestali svi oni dobri i važni pisci bosanskohercegovačke književnosti čija djela nisu mogla podnijeti nestanak jedne kulture. Ovako, Mak Dizdar postoji kao živo sjećanje na tu nestalu kulturu, kao pisac nekrologa na nadgrobniku te ubijene i odbačene kulture i tog identiteta svih bosanskih identiteta.

Posvuda ga danas ima: u Sarajevu, u Mostaru, u Zagrebu, u Beogradu. Ima ga u barem dvije nacionalne književnosti: u bošnjačkoj i u hrvatskoj. Jedino gdje Maka Dizdara nema, tamo je gdje bi ga prvo trebalo biti, u njegovome rodnom gradu. Otamo je Dizdar protjeran. Gledano iz stolačke perspektive, on živi u svome švedskom ili norveškom progonstvu. U ledu, među mamutima.