Treš, self-help i poneka knjiga

Hrvatsko knjiško izdavaštvo svelo se na dva prava nakladnika: Fibru i Frakturu. Sve ostalo, uključujući bivše ozbiljne i velike izdavače poput Algoritma, V.B.Z.-a, Znanja i Ljevaka, bavi se, uglavnom, onim što je pokrivao jedan OOUR u Novinsko izdavačkom i štamparskom poduzeću Vjesnik. 

Piše: Miljenko Jergović, Sumnjivo lice

OOUR (osnovna organizacija udruženog rada) zvao se “Romani i stripovi”, i objavljivao je roto-romane: ljubiće, krimiće, vesterne, a pod kraj i nešto malo pornografije. Razlika je samo u tome što su u ovom OOUR-u radili neusporedivo solidnije nego, recimo, u današnjem Znanju, gdje s huliganskom indolencijom i besprizornošću skandinavske kriminalističke romane prevode – s engleskog. Objavljivanje roto-romana, uz dodatak literature za samopomoć i popularne psihologije, te rasprodaja starih, predkriznih naslova, ono je čime se Algoritam, V.B.Z., Znanje i Ljevak danas uglavnom bave. I to je ono što se od njih može vidjeti na Interliberu.

Školska knjiga na svome nepregledno golemom štandu izlaže novo kolo izabranih djela Ive Andrića. Uzaludan pokušaj pohrvaćenja ovoga jugoslavenskog nobelovca, čije bi djelo u nekoj idiotskoj ostavinskoj raspravi moglo pripasti samo Srbima i Bosancima. Ali čemu toliki štand za Andrića? I za Aralicu, za kojeg mirne duše možemo prihvatiti da je hrvatski Andrić. Kakva književnost, takav joj i Andrić.

Profil je objavio novoga Simona Sebaga Montefiorea: Jeruzalem. Lijepa, velika knjiga za one koji će imati mnogo vremena da se na nekoj zimskoj plaži upoznaju s gradom iz kojeg su potekle abrahamske civilizacije. Pitko, zgodno, ljupko. Za aktualne hrvatske prilike: veliko izdanje. Ostalo što se može vidjeti na Profilovom štandu je, uglavnom, iz žanrova Unija papira i OOUR-a Romani i stripovi (ali bez stripova, naravno).

Sajmovi kao tezge

Disput se pokriva bibliotekom “Na tragu klasika”, dok za izdavače – smijemo li reći bivše – kakvi su Golden marketing, Globus, ili kako se već ne zovu, teško možemo reći kada su zadnji put objavili knjigu. Oni prodaju stara izdanja, čemu su se, zapravo, prilagodili i drugi, koji ponešto objavljuju. Naime, sajamski štandovi više nemaju oblik malih paviljona, kako inače izgledaju izlagačke jedinice na sajmovima knjiga, od Londona do Istanbula i od Krakova do Budimpešte, nego su se ove godine pretvorili u tezge, nalik onima sa sajma starudije i koječega na Britancu.

O svemu tome, zapravo, ne bi ni vrijedilo govoriti ni pisati, e da nije one sumorne i prijetvorne nakladničke kuknjave, naročito iz redova onih koji objavljuju roto-literaturu, kako novine ne “prate” i ne “pokrivaju” Interliber. Ama što da prate, koga da pokrivaju? Možda da, poput telekomunikacijskih portala, izvještavaju o knjigama za jednu kunu, ili o sabranim Andrićevim romanima za šezdeset devet? O sramoti i prevari hrvatskoga izdavaštva trebalo bi šutjeti, ako se tim ljudima ne mislimo narugati.

A sad ono drugo, što bi trebalo biti temom priče o sajmovima knjiga. Nova i važna izdanja. Ono što biste obavezno trebali kupiti. Fibra Marka Šunjića objavila je desetak naslova, među kojima su ovom čitatelju naročito važni: Kris i Maël: Naša majka rat, sjajno nacrtana i ispripovijedana priča iz Velikog rata; Cyril Pedrosa: Portugal, jedan od onih introspektivnih crtanih romana, koji svojom kompleksnošću djeluju poput sjajne proze i dobrog filma; Jean Van Hamme i Griffo: SOS sreća, strip je od svih medija najpogodniji za antiutopiju, ova knjiga to dokazuje; Manu Larcenet: Blast 4, ovo je, možda, najbolji crtač i slikovni pripovjedač današnjice. Ili se samo tako čini jednom gledatelju. E sad, kako smo krenuli nabrajati po afinitetu, sad bismo trebali nastaviti i po važnosti: Šunjić je pred Interliber objavio i prva dva Gaimanova Sandmana, kao i veličanstveni Mooreov klasik V kao vendetta.

Fraktura je objavila knjigu priča Amosa Oza, romaneskni prvijenac apartnoga kazališnog redatelja Damira Zlatara Freya, očekivani roman filmskoga redatelja i scenarista Ognjena Sviličića, važan jer se iz takvoga pokušaja može roditi nešto važno, kako za autora i njegove autorske putanje, tako i za ovu kulturu. Seid i Sibila Serdarević munjevito su tiskali i Patricka Modianoa, Ulicu mračnih dućana, prijevod iz 1980, koji demantira budalaste tvrdnje ovdašnjih eksperata kako se radi o manje poznatom piscu. Da, Modiano je svakako manje poznat među onima koji ništa ne čitaju. Objavili su i Spašene iz Zagreba, knjigu talijanskoga industrijalca Paula Schreinera, koja dokumentirano govori o sudbini jedne zagrebačke obitelji u ustaškoj verziji holokausta. Ova knjiga je 2014. malo hrabro čudo, budući da se samo nekoliko štandova dalje na Interliberu slavi osnivač Jasenovca i svih logora u NDH Vjekoslav Maks Luburić. Dok iza Schreinera stoji mali izdavač, iza Luburićeve knjige pisama – kojom se ovaj krvnik, valjda, kvalificira za hrvatskoga Gombrowicza, Kafku, Krležu – stoje veliki novinski nakladnik i štajerska katolička nadbiskupija.

Fraktura je objavila i nove romane Josipa Mlakića i Ivane Šojat Kuči, te knjigu autoidentifikacijskih eseja Tatjane Gromače. Te tri knjige s pažnjom će čitati oni koji i inače tiho čitaju. Takvi predstavljaju okosnicu čitateljske i književne kulture ove zemlje. Oni koji buče o krizi knjige i nečitanju, a objavljuju roto-literaturu samo kamufliraju zbilju.

Šesti paviljon je skriven i pust, kao i svake godine, uostalom. Iako je, čini se, svijeta više nego ranijih sezona. Kupuju, nose knjige doma preko blatnjavih pomoćnih parkirališta, zahvalni na tome što makar na sedam dana u godini imaju knjižaru u kojoj se, ipak, nađe svega.

Govore mi da je ministrica za kulturu otvarajući Interliber mudro zaključila kako će se, uslijed krize, ljudi u gradovima s manje od pedeset tisuća stanovnika morati pomiriti s tim da knjige naručuju preko interneta. Čuj: ljudi iz Gospića, Babine Grede i Županje više neće imati knjižare? A kad su ih, pak, imali? Pamet iz roto-romana.