Svilena marama

On je to poželio, a želje samrtnika se u našoj kulturi poštuju. Da je bilo do mene, ili da sam ikad bio u stanju usprotiviti se običajnim nalozima, ne bih išao. Volio sam ga, i sad ga volim, ali izbjegavam susrete sa smrtima drugih, makar mi oni bili i najbliži. Srećom, mene se baš uvijek ne pita. Kažem srećom, jer je ta kratka posjeta Zenici, koja je potrajala tek jedno jutro i popodne, nakon čega sam nastavio za Sarajevo, jedan od onih intenzivnih, vrlo dubokih doživljaja, koji mi često navru u svijest, jedno od onih sjećanja od kojih danas živim.

Najprije boje: smeđa, siva i bijela, a gore nebo čisto i plavo, kakvo u Zenici, valjda, nije bilo još od pedesetih godina prošlog, još uvijek devetnaestog, stoljeća. Željezara odavno ne radi, grad se nakratko čisti od posljedica industrijalizacije, dvije godine su prošle od rata - koji ovdje i nije bio kao u Sarajevu - na nosećim stupovima nadvožnjaka levhe ispisane autosprejem preko kartonskog šablona, sablje, koplja i vitice arapskih pismena, za koje je promatrač nepismen, činjenice identiteta u nastajanju, koji će doći namjesto onoga što je upravo u nestajanju.

Nestaje mog ujaka, u zeničkoj gradskoj bolnici. Ali još sat je vremena do odlaska k njemu. Bojim se susreta, usporavam vrijeme…

Po smeđem je čeliku, po zidovima i krovovima, kao na enformelu Ljubomira Perčinlića, slici koja je godinama visila u Draganovom stanu, iza lijepe nove zgrade zeničkog pozorišta, popadala neka sitna svjetlucava prašina, pa kao da ispod bijelih snježnih krpa, koje po rubovima posive, gori i plamti Zenica.

Nikad više nisam vidio takvu boju: plamteću smeđu.

Bolnica je oronula, siva, nagrižena poput rudarskih pluća. Na podovima usjajeni zeleni linoleum. Posljednji tragovi socijalizma. Dragan leži u velikoj svijetloj sobi, s prozorskim oknima koja se pružaju niz vrlo dugi zid. Kada bi pogledao na tu stranu, kada bi mu još bilo i do gledanja, vidio bi ostatke industrijskog grada, socijalističke nebodere, rudarske kolonije, prevelik hotel sovjetskog tipa, stadion, vidio bi čeličanu i zgradu Metalurškog kombinata, i one godine što ih je kao mladi inženjer metalurgije s ljubljanskom diplomom provodio u Zenici, uspinjući se po društvenoj ljestvici, sve do direktora, sve do Amerike, Dallasa i Kennedyja, do susreta s Titom, pod strogo kontroliranim uvjetima, i odlaska u Moskvu, gdje će raditi kao predstavnik Metalurškog kombinata, i gdje će doživjeti svoje profesionalne vrhunce i svoju najveću životnu tugu. Kada bi pogledao na tu stranu, kroz taj prozor, vidio bi sve ono što je od toga ostalo: ružni sivo-žuti zid s natrulim vratima, smrznuto blato u koje su utisnute velike muške i male dječje stope, imena ispisana školskom kredom u ono predratno vrijeme, i ništa više.

Lice mu je izobličeno, ima parezu facialis, ali to nije posljedica moždanog udara, kao što se u prvi mah mislilo. Posljedica je nečeg drugog, ali se ne zna čega. Dovezli su ga iz Sarajeva, kolima hitne pomoći, jer mu je tu sin, poznati zenički liječnik, radiolog, pa je bolje da bude uz njega. Emocionalno bolje, jer mu ionako više nikakva medicina svijeta ne može pomoći.

Rano mu je isteklo vrijeme. Nije još navršio ni sedamdeset i drugu.

Nijedno od troje djece Olge i Franje Rejca neće doživjeti njihove godine. Olga je otišla s navršenom osamdeset i jednom, Franjo sa sedamdeset i pet.

Mladena je, kao njemačkog vojnika, iz zasjede smaknuo partizanski metak kad su mu bile dvadeset i dvije. Dragan, koji će umrijeti desetak dana nakon našeg susreta, živjet će još i najduže, jer će Javorka umrijeti u sedamdeset i prvoj.

Razgovarali smo.

Ali pojedinosti tog razgovora ne mogu prenijeti u priču. Uskoro će od tog proći i dvadeset godina, mnogo sam toga zaboravio, ali nije to razlog što svoj posljednji razgovor s ujakom ne mogu upisati u književni tekst. Nije razlog ni u diskreciji - pisac ne smije biti diskretan, pogotovo u odnosu na sebe i sve svoje - a ni u tome što u takvim razgovorima obično nema velikih riječi, ni riječi koje bi izdržale prvo sljedeće čitanje. Razlog je taj što je u naš susret upisana neka suštinska,  neporeciva, gotovo antropološka neizrecivost, neprenosivost, neprepričljivost, koja se onda prenijela i na cijelo to putovanje, na moj doživljaj poslijeratne Zenice i na nemogućnost da o njemu išta više kažem.

Jedino što stvarno mogu reći jest da je ispod bijele, što je sivjela po rubovima, plamtjela smeđa boja zeničkog čelika, željeza, gvožđa, čistog metala koji oksidira, i taj je oksid nenadmašan u svojoj ljepoti, ta je hrđa najveće djelo ljudskih ruku, ona tačka do koje je stigla naša civilizacija, a s njom i svaki naš pojedinačni život.

Tako je to izgledalo u veljači 1998.

Bilo mu je važno kako izgleda. Uvijek mu je to bilo važno. Dragan Rejc bio je žanskaroš. Oženio je prelijepu djevojku, moju ujnu Violu. Ali nije mu to bilo dosta. Sedamdesetih je nosio tada moderne pepito sakoe, sa skupim londonskim košuljama, i obaveznom maramom. Ta je marama, šarena, između njegova vrata i ovratnika, bila prvi komadić odjeće koji me je kao dječaka fascinirao. Mislio sam: ako ikada odrastem, u neko daleko, daleko vrijeme, za stoljeće ili dva, takva će marama biti znak moje odraslosti. Ugledao sam se u ujaka i u njegovu svilenu maramu, onako kako se većina sinova u jednom trenutku ugleda u oca. Ali moj otac oblačio se tako obično, i sve je na njemu bilo obično - osim njegove neobične i neočekivane fizičke snage - tako da sam tražio nekoga drugog. Ili je moja narav, koju mi je namro neki čudnovati, vazda neočekivani, rulet s genima, bliža naravi ujaka sa svilenom maramom. A nisam ženskaroš, niti sam do dana današnjeg u svoj muški dekolte umetnuo meramu…

I kako mu je bilo važno kako izgleda, odmah mi je s vrata dobacio šalu:

- Zar nisam isti Tuđman!

Narugao se tako sa svojom parezom, pa da poslije možemo nastaviti sa sitnom pričom, onom koja je neprepričljiva. Od predsmrtne grimase načinio je šalu, i s tom smo se šalom, zapravo, i rastali. Nisam dolazio na sprovod. Imao sam tu izliku da je Zagreb daleko, a nisam imao auto, ali prava je istina da nisam želio doći, i da nisam htio gledati kako ga pokopavaju ispod one breze pod kojom Vesna leži i kako mu grob zatrpavaju vijencima, kao što je to već običaj kod kršćana i ateista, koji će tu zatim tjednima trunuti, upozoravajući prolaznike da se ispod njih u zemlji mrzne svjež pokojnik u svježem furniru mrtvačkog sanduka, tog posljednjeg ormara u koji se čovjek, postiđen životom, na kraju povuče. Ništa od toga nisam htio vidjeti, pa nisam ni vidio. Mimoišla me je njegova smrt, pa je i danas za mene pomalo živ.

Početak rata zatekao ga je u Sarajevu. Godinu ranije otišao je u penziju. Posljednje radno mjesto bio mu je sarajevski Arhitekt. Metalurgijom se prestao baviti desetak godina ranije, i vratio se u rodni grad, na početak. Živjeli su lijepo, on i teta Viola, u malom i skladnom stanu na Čengić-Vili. Mislim da su bili sretni.

Kao uredan građanin, rezervni oficir, stručnjak za teške metale, odmah se javio nekome svom prijatelju, bivšem radnom kolegi, kojem je nekad bio direktor, nudeći svoje usluge Armiji Bosne i Hercegovine. Rekao mu je da ima neke ideje o tome kako bi se od materijala koji im je u opkoljenom gradu na raspolaganju mogla proizvoditi municija. Bivši ga je strpljivo saslušao, rekao mu da će ga tokom sedmice netko nazvati, ali ga nikad nisu nazvali.

Dragana to nije uzbudilo ni uznemirilo, ali mu je koješta bilo jasno. Od tog trenutka to, zapravo, više nije bio njegov rat.

Uskoro su jednim konvojem izašli iz grada, preko Kiseljaka, vozeći se u svom autu. Bilo je to u ono vrijeme, tokom lipnja i srpnja 1992, kada je srpska vojska, uz nemalu pomoć međunarodne zajednice i Unprofora, provodila humanitarno etničko čišćenje grada. Svatko tko je bio Jevrej, Slovenac, Čeh, Slovak, Nijemac - ili je barem mogao dokazati da mu je neki predak bio nešto od svega toga - a onda i svatko tko je Hrvat ili Srbin, mogao je u to vrijeme napustiti Sarajevo, nakon čega će se, svima je to već bilo jasno, omča stegnuti, i započet će konačno davljenje Sarajeva, za koje nipošto nismo znali kako će završiti.

Odavno se više ne mogu sjetiti zašto sam tada ostao. Ali sam ostao.

Viola i Dragan otišli su u Drvenik, u svoju vikendicu, istu onu kuću u kojoj sam s Nonom i Nonetom proveo prvih sedam godina života. On će tokom rata ulaziti u Sarajevo, a oboje će se konačno vratiti tokom prvih poslijeratnih mjeseci. Vezani za svoj rodni grad, nisu vodili brigu o okolnostima. Oboje će, stjecajem okolnosti, umrijeti izvan Sarajeva, Viola će otići tačno četrnaest godina nakon njega, ali će oboje leći u onaj isti grob na Barama, uz Vesnu, koji je na parceli koja nije ni katolička, ni ateistička, nego je početkom sedamdesetih dodijeljena zajednici kojoj nisu pripadali ni jedno ni drugo. O toj sam okolnosti više puta pisao. I tako je, tim konačnim stranstvovanjem, još jednom ispunjena porodična metafora.

Na dnu komode, ispod televizora, među požutjelim stolnjacima i fasciklima s kuhinjskim receptima i preporukama, godinama izrezivanim iz novina, pronašao sam dvije Draganove poruke, što ih je na obrascima Crvenog križa slao na Sepetarevac, na Javorkino ime. Naravno, ona mu nikad ne bi odgovorila.

Prva je od 24. rujna 1992, glasi:

Draga Javorka i Miljenko,

slali smo vam poruke, ne znamo jeste li ih primali. Ovdje je sve u najboljem redu, nemamo obezbijeđeno snabdjevanje jer sam došao u Hrvatsku iza 13. 7., pa imamo samo zdravstveno. Ali bila nam je Inka 15 dana, i ona nas je obezbijedila za par mjeseci. Pepe je krajnje pažljiv. Inka je primljena na studije privredne ekonomije u Minhenu, tako da joj se nadamo i zimi u posjetu. Slušamo Radio Sarajevo pa uglavnom znamo šta se događa, ali znamo i više od vas jer slušamo i gledamo i Zagreb. Ovdje je puno Mostaraca, ali ih je polovina već otišla natrag. Ako sretnete koga sa Violine strane recite da je sa Silvanom sve u redu, kao i Emilova Dajana u M. Lošinju. Čujemo se telefonom. Sa Reginom se dugo nismo čuli, vjerovatno je u Njemačkoj, kod njihovih komšija. Pokušajte se i vi javiti na ovaj način. Šta ima na Čengić-Vili. Pozdrav, Dragan i Viola.

Datum druge poruke je 6. travanj 1993. Rukopis isti, Draganov:

Dragi naši,

poodavno smo vam pisali, ali pošto smo se u međuvremenu čuli sa Sašom Novakom, opet se javljamo. Po njemu smo vam poslali puno lijepih želja i poruka. On je na povratku trebao ostati par dana kod nas, ali još ga nema. Kod nas je manje više sve u redu, najviše zahvaljujući Crvenom križu odnosno Caritasu, ali i Pepeovom suportu. Ovdje je stalno i Azra Baletić sa mužem i djecom - Javorka se nje sjeća sa Stomatologije. Naš Suad Memić je ako ne znate teško ranjen kod Šopinga. Operisan je i sada se oporavlja kod kuće. Miljenkove članke čitamo redovno, koliko se redovno pojavljuju, pa iz toga saznajemo mnogo kako vam je i da ste oboje živi. Mogla bi se i Javorka na ovaj način barem nekada javiti. Ako to mogu Suada i Nevenka, može i ona. Mi se telefonom čujemo često sa (nečitljivo ime, op. aut.), ali iza Uskrsa nam dolazi Inka u posjetu. Čuli smo se telefonom i sa Majom i Pepeom, svi su bili kod Maje u Helsinkiju na rođendanu. Mnogo pozdrava.

Bio je dobar i vedar čovjek, vrlo snažne i izražene praktične inteligencije, šarmantan i okretan. I kako to ponekad biva kod takvih ljudi, jednostavne imaginacije, nemaštovit i ponešto djetinjast u svojim zamišljanjima. Ili je takav postao s odrastanjem i sazrijevanjem.

Nakon što je u jesen 1943. Mladen poginuo, Franjo Rejc učinio je sve da spasi svoga drugog sina. Odmah pošto je 1944. maturirao, uspio ga je preko veze zaposliti u kakanjskom rudniku uglja, kao običnog rudara, komorata. I tako se Dragan, s rudarskim iskustvom i rudničkom inspiracijom, prijavio u Ljubljanu, na studij metalurgije. Osim što mu je odredila život, Mladenova mu je smrt, posredno, odredila i profesiju, jer da nije bilo onog partizanskog metka, vjerojatno nikada ne bi sišao u rudnik, a bez rudnika ne bi tom sarajevskom gimnazijalcu mogla na um pasti ni metalurgija.