Sve je daleko kad đavo prepriječi put

Bila iz imućne kuće, imala starijeg brata, roditelji nisu dali da se zlopati po vlakovima i autobusima, nego su joj u Sarajevu unajmili podstanarsku sobu. Stanovala kod nas, u zgradi gospođe Heim, u onoj sobi koju je Nono nadogradio kada se nakon rata, uz potpise svih komšija, širio na tavan. Bila uredna i sramežljiva, lijepa bljedoputa crnka, oči najcrnije koje sam vidio, tako crne da mi se činilo kako joj se šarenica ne razlikuje od zjenice.

Kada smo se u ljeto 1969. selili na Sepetarevac, ona je našla drugu sobu, negdje u gradu.

Šteta, rekla je Javorka, baš šteta, takve podstanarke više nećemo imati. U to je vrijeme mislila da imati stan nužno znači imati u njemu podstanarku. Koja se kasno noću šunja hodnikom prema kupaonici.

Tri godine kasnije bila je ona epidemija velikih boginja. Hodočasnik s Kosova vratio se s hadža bolestan. Nije se slutilo od čega, pa je zarazio još nekoliko ljudi, i bolest se raširila.

Organizirano je masovno cijepljenje u cijeloj Jugoslaviji. Izuzete su bile samo trudnice.

Osvrnem li se preko lijevog ramena, vidim ožiljak. Imaju ga svi koji su rođeni prije 1972.

Sljedeće godine, u zimu, s prvim velikim snijegom, pojavila se pred našim vratima na Sepetarevcu. U to vrijeme još nismo imali telefon, pa je banula nenajavljena. Ili se onda tako dolazilo.

Uplašio sam se i pobjegao u sobu.

Bila je raščupana i izbezumljena, na neki neljudski, nečovječanski način. Govorila je i govorila, bez prestanka. Ali ono što je govorila, nije bilo za razgovora. Nisu se mogle udjenuti ni u jednu njezinu riječ. Nona i Javorka sjedile su i čekale da se zaustavi. Prošla je ponoć kad su je uspjele ispratiti van. Snijeg je napadao do struka. Kućna se kapija nije mogla otvoriti. Javorka je vikala, u strahu da ona nikada neće otići.

Nisu znale što se dogodilo. Anka je bila luda, a njima se dvjema u životu još nije dogodilo da im netko bude dobar, drag i razložan, a onda lud. Nekad je bila sramežljiva, a sad je njen očaj bio besraman.

Nekoliko dana kasnije opet se pojavila. Javorka je bila na poslu. Nona ju je pustila u kuću.

Hoćeš li kafu? Neću, ne smijem. Sok od ruže? Neću, došla sam da me sakrijete. Gdje da te sakrijem? Imate tajno mjesto, spasite me. Od čega? Sto me đavola goni.

Na to se Nona nasmijala. Čuj sto me đavola goni. Anka je ozbiljno mislila da je sto đavola goni.

Rekla joj je neka ode kući u Ilijaš. Neka se odmori. Ne mogu u Ilijaš, rekla je, svud su racije i kontrole, opkoljeni smo. Daleko je sad Ilijaš, još je rekla, sve je daleko kad đavo prepriječi put.

Nona je umrla u lipnju 1986, šest godina prije opsade Sarajeva. Tako da nikada nije postala svjesna pravoga smisla Ankinih riječi: sve je daleko kad đavo prepriječi put! Žalila ju je Nona, pa bi se onda nasmijala, čuj: sve je daleko kad đavo prepriječi put!, a onda ju je opet žalila. Bile su to lude riječi, riječi u kojima nema smisla. Ali postoje u životu trenuci kada se smislom ispuni ono što je nekoć bilo ludo. Samo valja pamtiti, čuvati negdje lude i prazne riječi.

Sedamdesetih Sarajevo je bilo mali grad. Ljudi su jedni druge poznavali. O svakome se moglo sve doznati, samo si morao znati gdje se i kod koga trebaš raspitati. Naši su putevi vodili kroz tuđe živote i domove. Avenije su išle preko bračnih postelja. Raskrsnice sa semaforima bile su postavljene u tuđim dnevnim boravcima. I nije bilo načina da se zatvoriš pred pogledima susjeda, znatiželjnika i rodbine.

Sarajevo je bilo mali grad. I svi su bili sretni što je tako. Sarajevo u svojoj povijesti ne bi bilo mali grad samo u vremenima velikih nesreća, progona i ratova, kada bi iz grada nestajalo njegovo stanovništvo, a doseljavalo se novo. U vrijeme Omera paše Latasa, 1878, 1914, 1918, 1941, 1945, 1992. Samo tih je godina Sarajevo bilo veliko. Danas je veće nego ikad. Današnje je Sarajevo New York. Daj Bože da se jednom opet smanji.

Tako se u tom malom Sarajevu Javorka imala kod koga raspitati i saznati što se to dogodilo s Ankom. Doživjela je nekakav slom. Završila na Petom. Pa na Jagomiru. Dolazili roditelji iz Ilijaša, dolazio brat, plakali, dozivali je, ali ona više nije bila pri sebi.

Pitao doktor je li toga bilo u familiji. Nije, rekli su. I da jest, ne bi rekli. Sramota je imati ludog u kući, a kamoli ludilo u krvi.

Dijagnoza: mladalačko ludilo. Dijagnoza: shizophrenia. Gotovo. Gotov život.

Poslije su je lijekovima dozivali razumu. Ali što je razum, i što od razuma imaš, nakon što ga izgubiš? Razum je da ne plašiš ljude i da se ponašaš i govoriš u skladu s onim što misle svi oni koji još nisu završili na psihijatriji.

Lice joj je oteklo kao da ima problema s bubrezima. Govorila je sporo i kroz nos, kao da bi mogla svaki čas zaspati. Ali ono što bi govorila, zvučalo je razumno.

I nije nam više nenajavljena dolazila na vrata.

U međuvremenu smo dobili telefon.

Sjela bi na pola sata, zadržala bi se cijelo popodne, ali je nisu tjerali. Ne možeš ženu tjerati iz kuće. Osim toga, sjećale su je se iz onih vremena, i nije im išlo u glavu da više nije ista. Ljudi su onakvi kakvim ih se sjećamo. Anka im je bila draga u sjećanju.

Osim toga, kao da više i nije bila luda. Bila je samo dosadna.

Samo jedno joj psihijatri nisu mogli očistiti iz glave: bila je uvjerena da joj je cjepivo protiv velikih boginja pregazilo mozak. Tako je govorila: pregazilo mozak. To je opet zanimljivo. Mnogo godina kasnije, već u novom stoljeću, netko mi je, dok sam za kompjuterom pokušavao prekopirati neki tekst, rekao da samo pregazim staru verziju.

Da pregazim staru verziju? Kao što je cjepivo protiv variole Anki pregazilo mozak.

Namah sam se toga sjetio, ali nisam imao kome reći. Sve lude riječi čekaju da ih netko jednom ispuni razumom i smislom.

Svih onih godina, sedamdesetih i osamdesetih, bila je tu negdje u blizini. Sretali smo je po gradu, Javorka se nalazila s njom u gradu, dolazila nam je na žalost kad je ono nailazila sezona umiranja. Kao da je njezina duševna bolest bila zaustavljena na jednoj razini i nije dalje napredovala. Ali ni načina da opet bude onakva kakva nam je bila prije epidemije velikih boginja, i dok je stanovala u sobici koju je Nono oteo od tavana.

Moglo bi se o Anki nadugo još govoriti, mogla bi se ispričati cijela njena priča, onakva kakvom se činila sa Sepetarevca, ali zanima li ona još koga?

U danima kada se spremala opsada Sarajeva, u danima oko referenduma, Javorka ju je posljednji put srela. Ne znam što su govorile, nemam više koga pitati, ali bilo je o politici. I znam da joj je Javorka na kraju rekla: ako je tako, Anka, onda mi više ne izlazi pred oči. Nemoj dolaziti i nemoj me u gradu pozdravljati.

Samo to pamtim. I nevjerojatno mi je kako sam mogao zaboraviti ono što je Javorku navelo da je tako potjera od sebe. Ili je prirodno da sam baš to zaboravio. Čovjek zaboravlja ono što mu više ne treba. Ono što je njegovoj imaginaciji višak.

Anka se više nikad nije pojavila. Kao da je u zemlju propala. Ne sjećam se da smo je više ikad spomenuli.

Od nje je ostala ta luda rečenica, koja je u međuvremenu dobila na smislu i mračnoj ljepoti:

Sve je daleko kad đavo prepriječi put.

I ostaje daleko, zavazda.