Što je nama Japan i tko smo mi Japanu

Piše: Miljenko Jergović

Prije nekoliko dana, između vijesti o eksploziji u reaktoru nuklearne elektrane i izvještaja o grupi radnika, koji su se poput kakvih samuraja žrtvovali e ne bi li spriječili katastrofu u kojoj bi bile smrtonosno ozračene hiljade ili stotine hiljada njihovih sunarodnjaka, u hrvatskim je novinama objavljena vijest kako je japanski ambasador u Zagrebu Yoshio Tamura s direktoricom Doma zdravlja u Sisku Nikolinom Pintar potpisao ugovor o donaciji medicinske opreme za ambulantu u Mečenčanima, vrijednoj trideset hiljada eura.

Čitateljstvo je bilo na čas ganuto, zasuzilo je pokoje osjetljivije hrvatsko oko, kao za čitanja ljubavnoga romana u Gloriji ili za gledanja neke od valjda stotinjak turskih sapunica, koje se upravo emitiraju na regionalnim televizijskim postajama. I to je, zapravo, bilo sve: i zemljotres u Japanu, i prizori ljudi koji su pod vodom i zemljom izgubili svoje bližnje, i donacija ambulanti u Mečenčanima, u nas se gledaju na isti način i s jednakim sentimentima kao i pustolovine Onura i Šeherzade, jer je, iz hrvatske perspektive, i jedno i drugo fikcija, nešto što sa stvarnošću nema baš nikakve veze. Pa se onda hrvatski tabloidi trude da toj fikciji s japanskim zemljotresom dohakaju tako što objave da će, evo, za koji dan japansko zračenje stići i do Lijepe naše, i svi ćemo u tren oka biti sprženi.

To je, naime, jedini način da se idiotiziranim hrvatskim medijima, i publici koja je njima ozračena, japanski zemljotres prikaže kao stvarnost. Potrebna je, dakle, odvratna i u biti bezdušna laž, da bi se fikcija, koja je cijelom normalnom svijetu stvarnost, prilagodila hrvatskim potrebama. Jer Hrvati, doista, u japanski zemljotres ozbiljno mogu povjerovati samo ukoliko im neki gad iz žutotiska ponudi informaciju da će baš oni poumirati od zračenja iz japanskih centrala ili da će baš njih, u Splitu, Omišu i Šibeniku, pomesti japanski cunami. Ako nema toga, njima je svejedno za Japance, jer tko su nama, i na koji nas se način tiču ti Japanci. A to što oni, samo koji dan nakon što ih je sastavio jedan od najžešćih zemljotresa u povijesti, financiraju ambulantu Mečenčanima, to nam, također, nije pretjerano važno, jer za selo Mečenčane ionako nikada nismo ni čuli, pa su i Mečenčani za nas neka vrsta Japana.

Sljedećeg dana, u novinama čitamo kako je devedeset zemalja već poslalo pomoć Japanu. Hrvatska nije, jer je Hrvatska mala i siromašna zemlja, kojoj, je li tako, treba pomoć i bez zemljotresa i cunamija. To je, dakle, naša katolička izlika i isprika pred sretnim i bogatim svijetom koji pomaže stradalim Japancima. Ali važnije je ono drugo: mi, zapravo, ne vjerujemo da se išta u Japanu i dogodilo. Povjerovat ćemo kad zračenje do nas stigne. Hrvatska je, prvenstveno zahvaljujući svojim novinama i državnoj televiziji, jedan veliki Truman Show, čiji gledatelji i sudionici zamišljaju da je i ostatak svijeta Truman Show.

Jedino što za Japance možemo učiniti jest da odemo do japanske ambasade, upišemo se u knjigu žalosti, ili u večernjim satima, za vrijeme nekakvih naših demonstracija, zapalimo svijeće ispred ambasadorove rezidencije. Vidjeli smo na CNN-u da i drugi to rade, pa nam se svidjelo. Poslije Japanci šalju izraze zahvalnosti, silno ganuti hrvatskom dobrotom. Njima je i to dovoljno. Od Hrvata, možda, više i ne očekuju.

Ne znam, a zapravo i ne želim znati, kako je u Sarajevu i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Što u mojoj rodnoj zemlji misle o tragediji biblijskih razmjera, koja je pogodila Japan. Skuplja li netko u Sarajevu pomoć za braću Japance i sprema li se da krene u spasilačke pohode? Ili je sve kao u Zagrebu? Kažem da ne znam, i da ne želim znati, jer je za mene već previše da dvije zemlje, dva grada i dvadeset i dva identiteta teglim na svojim leđima i u svojoj glavi. Ne želim toliki i takav tovar.

Ali volio bih da Sarajlijama Japanci znače barem onoliko koliko su Sarajlije u proteklih petnaestak godina značile Japancima, kad su im slali milijune i milijune razne pomoći, nikad ne tražeći i ne očekujući da im itko bude zahvalan. Nisu pomagali kroz fikciju, lijepom riječju, mišlju i molitvom, paljenjem svijeća i lahkom suzom ispred televizijskih ekrana, nego u stvarnosti, u novcu i u nekoj živoj i konkretnoj gesti. Ako je Bosna i Hercegovina, kao i Hrvatska, presiromašna da drugima pomaže, onda dobro. Imam pravo da mi bude svejedno.

Nije sramota biti sirotinja i živjeti od tuđe pomoći. To nije sramota ni za ljude, ni za cijele države. Nekima je, možda, tako grah pao, pa da budu bogati kao Finska, a drugima da budu siromašni kao Bangladeš. Ali jednako dostojanstveni mogu biti i jedni, i drugi. Siromaštvo nije znak kulturne ili emocionalne inferiornosti, kao što ni bogatstvo nije znak bilo kakve superiornosti. Ali kada nekoga stigne nevolja koja je neusporedivo veća od svih tvojih nevolja, tada je pitanje dostojanstva, a ne bogatstva, da mu se nađeš pri ruci. Tada nije važno jesi li Finska ili si Bangladeš, jer se ljudska pomoć i pažnja, jer se ni sadaka i milosrđe, ne mjere bogatstvom onoga tko pomaže. To čine svi koji su dostojanstveni, svi koje nije pokvarilo bogatstvo, a ni svi koji se nisu naviknuli da sami zauvijek žive od humanitarne pomoći, nego su jedni drugima samo ljudi među ljudima. Pa onoliko koliko je Japan pomogao Mečenčanima, isto će toliko Mečenčani pomoći Japanu. To je nešto što bi trebali znati čak i junaci televizijskih sapunica.