Skica za portret za fanatika

Piše: Miljenko Jergović

Ima nečega tipičnog u toj slici fanatika. Svi koji su ga upoznali, ili koji su sa njim radili, govore da je korektan čovjek, drži do dane riječi, brižan je i čestit. Ako bi kome krvi zatrebalo – a njegova bi krvna grupa bila najrjeđa – on bi je bez razgovora dotočio. Ako bi koga trebalo odbaciti do Graza ili Beča, njegov bi mu auto uvijek bio na raspolaganju. U svako doba dana i noći može ga se nazvati, uvijek je budan i spreman da pomogne ljudima i da pokaže kako je, rekli smo, nadasve korektan čovjek, obdaren nizom vrlina i ljudskih kreposti.

On biva drugi čovjek...

Samo mu se na jednu stvar pomrači. Čim netko spomene komuniste i antifašiste, ili – ne daj Bože – partizane, čim pozitivno govori o onom vremenu, on biva drugi čovjek. Nekako otvrdne i oglupi, ufitilji se sav, a pogled mu kao u morskoga psa, ili kao da na nosu ima goleme sunčane naočale. A nema ih, nego samo tako izgleda. Pravi fanatik u trenutku suočenja sa svijetom – a ustvari s neprijateljima, jer je fanatiku svako suočenje sa svijetom suočenje s neprijateljem – na nosu uvijek ima sunčane naočale.

Sjetimo se generala Pinocheta. Njega godinama, nakon 11. rujna 1973, na fotografijama i televizijskim snimcima, nismo mogli vidjeti bez onih zastrašujućih sunčanih naočala, koje su mu pokrivale pola lica. Bilo je to vrijeme kasnih hipika i glomaznih modnih dodataka, pa te naočale iz današnje perspektive izgledaju smiješno. Ali ne kada se nađu na nosu Augusta Pinocheta. Na njemu izgledaju zastrašujuće, poput prizora tisuća ljudi, koji na stadionu National, u Santiago de Chileu, čekaju pogubljenje, i Victora Jare, čileanskoga kantautora i gitarista, kojemu su Pinochetovi ljudi odsjekli prste na rukama, prije nego što su ga pogubili.

Pinochet

Franco, Pinochet, Kadijević

Pa onda naočale na nosu generalisimusa Franca. Ni on ih nije skidao, kad god ga je netko mogao vidjeti. Pa naočale argentinskoga diktatora Videle, čija je vlada ostala znamenita po tisućama i desetinama tisuća univerzitetskih profesora, studenata, učenika, umjetnika, koji su nestali, i nitko im nikada ni kosti nije pronašao.

I na kraju naočale generala armije Veljka Kadijevića. U ljeto 1991, dok se pripremao rat u Hrvatskoj, posrbljeni jugoslavenski tenkovi orali su Slavoniju, i već se pomalo ginulo, na jednim od brojnih mirovnih pregovora, koji su se vodili uglavnom u blizini granica do jučer bratskih republika, sudjelovao je i on, u formalnoj ulozi saveznoga sekretara za narodnu obranu. A zapravo, bio je tada neuspješni i frustrirani pučist, koji je pod kontrolom imao kompletne oružane snage, naslijeđene od umiruće Jugoslavije, i legitimitet – koji je naročito dobro prolazio u Bosni i u Sarajevu – djeteta iz mješovitoga srpsko-hrvatskog braka. Ustvari, bio je idealan fanatik, s lažnom legitimacijom borca za jednakost i bratstvo, jer mu je krv, tobože, bila podijeljena između dva zaraćena naroda.

Na nosu je tog dana Kadijević imao naočale, kao noć crne, kroz koje se, s ove naše strane, nije ništa vidjelo. Oblik im nije bio retrogradan, kao u Pinocheta ili Franca, niti je bio u duhu loše socijalističke estetike, kao u Wojciecha Witolda Jaruzelskog, još jednoga slavnog fanatika, nego su to bile uredne, fino dizajnirane sunčane naočale bolje stojećeg Jugoslavena, koji često putuje na zapad. Jeza bi čovjeka podilazila od takvoga moderniteta.

I onda se dogodilo nešto tragikomično, nešto čime je u simboličkom smislu započeo rat u bivšoj Jugoslaviji.

Dok ga je kamera snimala, namrgođenom je Veljku Kadijeviću ispalo jedno staklo. U času se činilo da fanatik umjesto oka ima rupu u glavi, ili da će mu, nakon što je ispalo staklo, možda otpasti uho ili se odšarafiti ruka, i da će se sav raspasti kao što se raspala i Jugoslavija. Nešto savršeno neljudsko bilo je u tom prizoru. Umjesto da gledatelj osjeti solidarnost s onim kojemu se, eto, dogodila sitna nezgoda, ili umjesto da se nasmije tom naduvenku koji je stao na koru od banane i tresnuo na guzicu, zbilo se nešto sasvim suprotno u osjećaju. Činilo se kao da je robot ubojica doživio sitan kvar. Taj kvar će, na žalost, brzo biti popravljen. S fanatikom se nije moguće solidarizirati. Fanatika se možemo samo plašiti, ili se ponašati u skladu s krutim pravilima, koja su zadata njegovim fanatizmom.

Veljko Kadijević

Naočale su uvijek tu

Zašto fanatici, ostvareni i neostvareni diktatori, pri suočenju sa svijetom nose sunčane naočale? Zato što im svijet prejako blješti i svijetli, što im ide na živce i škodi njihovim osjetljivim, na mrak vjere i ideologije sviknutim očima? Ili zato što ne žele da im primijetimo izraze lica, prepoznamo emociju, uočimo u njima nešto ljudsko?

Kako god bilo, fanatik i kada ne nosi sunčane naočale, u času suočenja sa svojim fanatizmom izgleda kao da ih ima na nosu. Ali prije i poslije toga, svaki je fanatik vrlo korektan čovjek. Čestit i brižan, vazda pri ruci svojim suradnicima, a naročito onima koji su mu podređeni. Pristojan, čak i stidljiv. Ništa on ne radi zbog vlastitoga materijalnog interesa, jer je sav u vjeri i u ideji. Fanatik nema vremena za ovozemaljska dobra, čak i kada u njima uživa. A, eto, dogodi se tako da ga ta dobra sustižu koliko god ih on odbijao od sebe, živio kao isposnik i asketa, kao mistik fanatično odan vjeri ili naciji, ili najčešće- i jednom i drugom. Fanatik želi pokazati svijetu kako su ovozemaljska dobra njegovo prokletstvo. Opterećuju ga kao bruh, vuče ih za sobom kao križ, ili se njima koristi samo zbog dostojanstva funkcije koju obavlja. Pa onda se onda funkcija vozi u blindiranom mercedesu i stanuje u rezidenciji od poludragog kamena, dok čovjek s te funkcije živi sirotinjski, kao Mahatma Gandhi. On ima tisuću kreposti, i samo jednu traumu.

Tomislav Karamarko fanatik

Tako je i Tomislav Karamarko, a o njemu je otpočetka, zapravo, riječ, hrvatski ministar unutrašnjih poslova, čestit, brižan i korektan, sve dok mu se ne spomenu partizani. A onda i sve ono, i svi oni, koji nekako logično, i po redu stvari, slijede nakon partizana. Komunisti, dakle, i svi oni koji su vladali Hrvatskom do 1990, a zatim, po nekoj logici stvari, i svi koji su živjeli u tom političkom sustavu i nisu se u međuvremenu pokajali, niti su svoje biografije prepravili prema zahtjevima političkoga trenutka i nacionalne revolucije iz 1990. Uz njih, uz te ljude na čiji spomen se Karamarku na licu pojave crne sunčane naočale, iako ih, zapravo, nema, slijedi i dugi niz grešnih struktura, loših običaja i navada, ljudskih grijeha i nastranosti. Pa kako mu smetaju partizani, nekako je prirodno – barem je u hrvatskom slučaju to sasvim prirodno – da će se narogušiti i na svakojaka manjinska i ljudska prava, ili - recimo – na mladež koja u Zagrebu demonstrira protiv uništenja pješačke zone u Varšavskoj ulici i niza kriminalnih postupaka koji su doveli do izgradnje jednoga monstruoznog stambeno-poslovno-trgovačkog kompleksa. Na te je klince, i na njihove nešto starije podupiratelje, Tomislav Karamarko poslao policijske specijalce, potom je blokirao centar grada i proglasio ga zabranjenom zonom, ili – kako bi to Kinezi rekli – "zabranjenim gradom", i zapravo održao pokaznu vježbu državnoga udara. U tih nekoliko sati, koliko je blokada trajala, bila su, u velikoj mjeri, suspendirana građanska prava, ne samo onih koje su specijalci potrpali u marice i pritvorili, nego i svih kojima bi na um palo prošetati se Ilicom. Na svako insistiranje oko policijske ili demokratske procedure, Tomislav Karamarko reagirao je hladnim mandarinskim odbijanjem i sentencionalnošću karakterističnom za fanatika u usponu. Govorio je poput starozavjetnih proroka: savršeno bespogovorno i savršeno bezsadržajno.

Kao da se o konkretnim ljudskim sudbinama i životima više nema što reći, nego je cjelokupna stvarnost prešla u sferu općenitosti, metafore i golemoga, na pojedince i njihove sudbine nesvodivog i nerazdjeljivog tijela nacije. Govorio je kao što govori već dovršeni diktator, kojemu samo nedostaje jedan državni udar ili jedan mali građanski rat, pa da svoj fanatizam doživotno prenese i daruje najdražemu narodu. San svakoga fanatika je da postane diktator, i da stekne moć da poništi sve što je pojedinačno i uzdigne sve što je opće i kolektivno.

Nakon što je stambeno-poslovno-trgovački kompleks otvoren, Karamarko je osmislio za hrvatske prilike sasvim novu vrstu konferencija za novinstvo. Sazove novinare, pročita im priopćenje i ode. Urbi et orbi, poput pape. Njegov posilni je već ranije izvijestio nazočne kako pitanja na konferenciji za novinstvo nisu predviđena, i oni tupo zure u ministra, jer im nije jasno zbog čega su u prostorije ministarstva uopće i pozvani i zar ministar nije mogao svoje priopćenje odaslati telefaksom ili mailom. Nije im jasan smisao tog poniženja, jer nemaju iskustva s ovom vrstom personalizacije vjere i ideologije. Čak ni Franjo Tuđman nije sazivao konferencije za novinstvo na kojima bi pitanja bila zabranjena.

Ali kakva je to konferencija za štampu, na kojoj ne postoji mogućnost da netko nešto pita? Postoji li takvo što? Pa, ustvari postoji: sjetimo se, recimo, generala Marka Negovanovića, kako u terminu nakon televizijskoga dnevnika, pred dvadesetak predstavnika javnosti, a u direktnom prijenosu, čita prijeteće obraćanje "Kolegija vrhovne komande", vojnoga tijela za koje smo u tom času prvi put čuli. I to se događalo u prvim danima rata, onog iz 1991. A zvalo se konferencija za štampu.

Ovladao medijima

Otkako je Jadranka Kosor došla na čelo Vlade, Tomislav Karamarko postepeno je ovladao svim značajnijim hrvatskim medijima. U redakcijama on ima svoje ljude, recimo, bivšega književnog kritičara, ili slavnog kolumnista, koji na kolegijima prenose njegovu višnju volju, ili mladoga glavnog urednika, dojučerašnjeg redakcijskog posilnog, ili voditeljicu televizijskoga dnevnika, ili nekoga ponešto inteligentnijeg i diskretnijeg, koji u skladu sa starim novinarskim načelima svoj rad za policiju, tojest za ministra, ipak drži u tajnosti.

Tako se onda provode koordinirane kampanje protiv pojedinih političara, ili se pokreću akcije od "širega nacionalnog interesa". Recimo, kada je Tomislav Karamarko prije nekoliko mjeseci odlučio povesti istragu protiv odgovornih za partizanske zločine iz 1945, ali i za zločine koji su se dogodili prije toga, a počinili su ih, naravno, a tko bi drugi, nego partizani, sve novine su istoga dana, u zapravo neviđenoj koordinaciji, započele kampanju, čiji osnovni cilj, naravno, nije da se istraže zločini od prije sedamdeset godina, nego da se fanatizira društvo po mjeri osobnoga fanatizma Tomislava Karamarka. U tome je najdalje otišla Hrvatska televizija, koja bi u danima kampanje po cijele večeri objavljivala najnovija otkrića o partizanskim zločinima, koja bi, zatim, garnirala "dokumentarnim filmovima" i serijalima o američkim i britanskim bombardiranjima hrvatskih gradova u Drugome svjetskom ratu, što bi sve u gledateljima i čitateljima stvaralo dvojak dojam. S jedne strane, utjerivalo je čovjeku strah u žile. S druge strane, bila je to priprema za nešto novo i drukčije, za novu vjeru i novo društvo, u kakvome nikada ranije nismo živjeli. Tako smo se, iz dana u dan i iz večeri u večer, postepeno useljavali u glavu i u dušu vrhovnoga fanatika.

Nekoliko tjedana kasnije, tačnije desetog travnja ove godine, na Trgu bana Jelačića mladež jedne legalne hrvatske stranke, koja, recimo, participira u vlasti grada Splita, održala je, uz prigodne transparente, uglavnom prijetećeg sadržaja, zastave i prateće znakovlje, proslavu dana uspostave Nezavisne Države Hrvatske, i nečega što su nazvali "travanjska revolucija", a bez čega ne bi bilo, kažu, ni današnje Hrvatske. U prisustvu policije, jer policije uvijek ima na Jelačić placu, nekoliko desetina što mlađih, a što starijih građana, održalo je svoj miting, a zatim su krenuli u šetnju Ilicom, sve s transparentima i zastavama. Nitko ih nije zaustavio, niti je policiji na um palo da intervenira, premda su bili okićeni simbolima koji su u Hrvatskoj zakonom zabranjeni. Nakon toga ni protiv koga nisu podignute kaznene prijave, a većina novina i nijedna televizija nisu javili o ovom događaju, o kojem se, zapravo, moglo nešto doznati samo preko internetskih portala, koje ministar unutrašnjih poslova i vladajuća stranka ne mogu imati pod svojom kontrolom.

Bio je to mali, ali nevjerojatno znakovit skup. Način na koji je protekao i na koji u medijima nije tretiran, nego je ciljano prešućen, svjedoči i o moći i utjecaju jednoga fanatika. 

Svi šute o Karamarku

U hrvatskim novinama nije moguće pisati negativno o Tomislavu Karamarku. Na hrvatskim televizijama nije moguće govoriti negativno o tom čovjeku. U toj stvari ne postoji nijedan jedini izuzetak. Duhovnom i ideološkom fizionomijom toga čovjeka nitko se ne usuđuje baviti. Kada se netko, greškom, usudi, članak ne bude objavljen. Bude zabranjen, a da se nitko u redakciji ili izvan nje ne čudi pretjerano toj zabrani. Novinarsko društvo slijepo je za ovaj fenomen, a hrvatski PEN centar se oko važnih pitanja ionako malo, ili nikako, razlikuje od stranke čija je mladež organizirala proslavu desetoga travnja.

Ali i dalje, kada porazgovarate s opozicijskim političarima i političarkama, oni će vam reći: da, Karamarko je iznimno korektan čovjek, baš dobar i pristojan mladić, čak pomalo stidljiv u osobnom kontaktu. Uostalom, relativno je mlad, rođen je 1959. U orbitu ga je lansirao Stipe Mesić, kada ga je kao jedva četrdestogodišnjaka postavio za šefa svog ureda, a zatim i za čelnika svih tajnih službi. Danas ministar unutrašnjih poslova podmuklo i neizravno prijeti Mesiću, kako zbog njegove suradnje s Haškim sudom, tojest "dostave brijunskih transkripata", tako i zato što se Mesić nalazi na suprotnoj strani od one za koju se u svojoj neprolaznoj 1945. godini bori Tomislav Karamarko.

Ministar unutrašnjih poslova taj čovjek postao je u Sanaderovoj eri, u jednoj od kampanja "čistih ruku", kada je trebalo skloniti kompromitirane i korumpirane stranačke kadrove. Karamarko je došao kao osloboditelj i iskupitelj svih grijeha, jaganjac Božji i nestranačka ličnost. Uveo je slavljene katoličkih svetaca u Ministarstvu unutarnjih poslova, najavio ponovnu retuđmanizaciju Hrvatske, o čemu je ove godine vatreno govorio na Bleiburgu, između ostaloga i ljudima u ustaškim odorama i pod ustaškim barjacima. Pred njima se, naravno, opet sjetio partizanskih zločina.

Ali kako netko tko je rođen desetljeće i pol nakon rata može imati tako izraženu frustraciju komunističkim ili partizanskim zločinima s kraja Drugoga svjetskog rata? To je pitanje koje bi svako razuman rado postavio. Ali kada se to upita današnje opozicijske političare i političarke, već i same uplašene razmjerima Karamarkove svemoći, oni skoro da se i začude. Naime, iz njihove perspektive, Karamarkova frustracija živa je i legitimna. On je traumatiziran i spreman na udar u samo izvorište svoje traume, kao da je jučer, kao nedužni civil, ili kao jednako nedužni pukovnik oružane sile Nezavisne Države Hrvatske, preživio Bleiburg i Križni put, i kao da je stotinu puta, ili stotinu tisuća puta, strijeljan, zaklan i rastrgan.

Bezbroj puta umirao za ideju

Fanatik je bezvremenski čovjek. Bezbroj je puta on umirao za svoju ideju. Stariji je od svega u što vjeruje i za što se bori. Njegove su sve muke njegovoga naroda, sva krv i sve žrtve. On je sve to doživio i sve to u njemu je živo. Privatnim muka on nema, i na privatne nesreće savršeno je neosjetljiv. Običnome čovjeku, život traje svih sedamdeset pet godina njegovoga prosječnog bivanja na Zemlji, a smrt je samo jedan časak. Za fanatika život je kraći, manji i nevažniji i od toga jednog časka, a smrt je vječna, i vječno traje. Neprekinuta, duga i nezasitna, smrt je sve ono što fanatik u svome životu jest. Zato nas on ne razumije. Zato se on na nas ljuti. Zato su njegove traume uvijek žive.

Zato on i ne shvaća kako je netko u stanju boriti se protiv obnove i izgradnje ove napaćene zemlje, koja započinje izgradnjom stambeno-poslovno-trgovačkog centra, na mjestu na kojemu je u vrijeme komunizma i u vrijeme partizana bio – Zagreb.

Vjeruje li fanatik, doista, u ono što fanatično zastupa? To se tako često pitaju oni koji ne umiju biti fanatici, ali koji ne pristaju niti na to da fanatiku služe. I baš zato što se to pitaju, oni fanatika ne mogu ni razumjeti. Ne radi se o tome u što ljudi vjeruju, nego se radi o tome žive li svoje vlastite živote, i dijele li te živote s drugima koji također tako žive, ili žive u tuđoj smrti. Fanatizam ne proizlazi iz vjere, nego iz zaljubljenosti i zadubljenosti u smrt. Zato je nevažno u što fanatik vjeruje, i nitko zapravo ne zna u što on vjeruje. Ako u nešto i vjeruje, njegova vjera je plitka, jer nema, niti može biti, duboke i intenzivne ljudske vjere čiji bi smisao bio u smrti.

Tomislav Karamarko je pun kršćanskih kreposti. Svaki je fanatik sačinjen od samih kreposti. Obični ljudi sačinjeni su od mana. Nesavršeni su, nepouzdani i neprikladni da povedu druge ljude u nešto što bi bilo dobro i solidno. Obični ljudi redovno konzumiraju nekoliko smrtnih grijeha, a fanatik čini samo jedan grijeh, ali ni taj nije strašan, jer mu je cilj u nekome kolektivnom dobru. Recimo, u tome da obične ljude spriječi da gomilaju svoje silne grijehove.

Razumijevanje nije bezgranično

Fanatik, u pravilu, ima samo jednu manu, i to onu koja proizlazi iz njegove traume i frustracije. Zato njegovi protivnici za njega predugo imaju razumijevanja. A kada razumijevanje konačno izgube, obično je već prekasno. Oni ne shvaćaju da fanatik svoju manu smatra najvećom vrlinom, i ona ga pokreće u svemu što čini. Tako je bilo i s Pinochetom, Frankom, Jaruzelskim, Kadijevićem... Sve su to bili solidni ljudi, brižni očevi i prijatelji, vjerni katolici, dobri kršćani i još bolji komunisti. Fanatik, zaista, ne bi ni mrava zgazio. Fanatik nije glup. Fanatik zna da mrav nije bio u partizanima, niti su partizani u Hrvatsku uveli mrave.

Ovih dana otkriveno je da je Karamarkov ravnatelj policije Oliver Grbić nagovarao čelnike vladajućeg HDZ-a da pišu anonimne krivične prijave protiv članova opozicijskih stranaka, a policija i državno tužiteljstvo će, govorio im je, već obaviti svoje. Ministar ga je podržao, zasad uspješno sprečava istragu, odbio je suspendirati ravnatelja Grbića, a u novinama i na televiziji je proveo internu cenzuru i spriječio pisanje i objektivno izvještavanje o aferi. I otvoreno je, u svome starozavjetnom stilu, zaprijetio svima koji se kane suprotstavljati. 

Ali to i dalje ne znači da Karamarko nije korektan i čestit čovjek. On se samo užasava partizana. Traumatiziran je partizanima. I onda se na svaki način, pa i zaobilaznim putem, bori protiv njih. Vidite kako to pitomo zvuči. Naivno i bezazleno.

Bezazleno je sve do trenutka kada se fanatik uspne do svečane govornice i sa sunčanim naočalama na nosu, zagledan u svoj narod i u sunce, započne istragu. Vidite kako je ovaj jezik mudriji od nas: riječ istraga znači i policijsko istraživanje i istrebljenje neprijatelja. Fanatik zna da je, u idealnim uvjetima, to jedno te isto. Svaki fanatizam, vjerski, politički, ideološki, teži ovom objedinjenju i sravnjivanju nečega što je u geniju naših jezika (srpskoga, hrvatskog, bosanskog, crnogorskog, srpskohrvatskog...) već odavno sravnjeno.