Savo Krsmanović, onaj što ubi sina

Godine 1941, posljednje nedjelje u ožujku u Sarajevu se dogodila nesreća o kojoj će sljedećega tjedna pričati cijela čaršija, a nakon toga je više nitko nikada neće spomenuti. Trgovac Savo Krsmanović s Jekovca u bezdan bacio je tromjesečnog sina.

Novinski izvještaji o ovome strašnom događaju objavljeni su u svim važnijim novinama Kraljevine Jugoslavije, svaki put s napomenom da je "cijenjeni, svud u varoši uvaženi trgovac i crkveni dobrotvor, znan kao 'Sava Sirotinjska Majka'" sišao s uma i smaknuo svoga "prvorođenca, kojega su on i njegova brižna i bogupovjerljiva supruga, mučenica Slavka čekali skorom dvadeset godina da im se rodi i da bratac mio bude za sedam svojih sestrica". I tu se, na konstataciji o silasku s uma, pripovijest i završila, osim što je u beogradskoj Politici dometnuto da je "trgovac Krsmanović poznat po naravi blagoj i trpećoj, svoj čin obrazložio ovakvim rečima: 'htjedoh sina, a sustiže me đavao!'" Ove kriptične riječi, očito objavljene samo da ilustriraju silazak s uma i da se oko njih okupi priča, ostale su bez ikakva odjeka ili odgovora jer je sutradan po njihovoj objavi bombardiran Beograd, tako da je publika bila lišena prigode da dopiše nastavak ili da zamisli i izmašta što je stajalo iza tih riječi.

Htjedoh sina, a sustiže me đavao. S tom rečenicom započinje Drugi svjetski rat  u Sarajevu. Prije nego što se rat završi, ona će stoput biti zaboravljena. Kada šezdesetak godina kasnije, pod pokroviteljstvom Narodne biblioteke Srbije, budu digitalizirani svi brojevi Politike, od prvoga broja sve do izdanja za 6. travanj 1941, neće više biti živih svjedoka, niti onih koji bi se sjećali Save Krsmanovića i njegova zlodjela. Zatravljeno sjećanjima na još jedan rat, Sarajevo je zaboravilo i ono čega bi se, da nije rata, možda i sjećalo. Jedno zlo potiskuje drugo, novi zločin poništava onaj koji se dogodilo prije, i tako je uvijek. Da je drukčije, ljudi bi pobudalili od tolike nesreće i krivnje.

Savo Krsmanović nije čekao policiju, nego je u miru i sabranju sišao do čaršije i prijavio se prvom žandaru na kojeg je naišao. Nakon ispitivanja je odveden u Belediju. Tu je dočekao početak rata. Po preuzimanju vlasti ustaše su preuzele zatvor i zatvorenike, među kojima je bilo osuđenih i neosuđenih. Na brzinu su svakome razabrali krivnju – jer bilo je i onih koji po njihovih kriterijima nisu bili krivi – muslimane i katolike pustili su na slobodu, a pravoslavne i Jevreje zadržali na robiji, da im posluže za taoce. Od pravovjernih su u Belediji zadržali samo ponekog višestrukog ubojicu, džeparoša ili karijernog obijača za kojega se znalo da je, ipak, više lopov nego što je Hrvat. I naravno, zadržali su komuniste.

Na Savu Krsmanovića nisu obratili pažnju. To što je Srbin u njihovim je očima činilo manje važnom i zanimljivom činjenicu da je ubio sina. Ali to što je ubio sina kao da ga je, istovremeno, učinilo manje Srbinom. Nije se našao među taocima. Nisu ga tukli ni izgladnjivali. Postupali su prema njemu kao prema nužnom zatvorskom inventaru. Poput zidnoga sata, kible, rešetke na prozoru.

U istoj je ćeliji dočekao i kraj rata. Opet su ga temeljito ispitali, on je rekao svoje – navodno ono isto što je govorio i na početku, a što je novinar Politike sažeo na jednu jedinu rečenicu: "Htjedoh sina, a sustiže me đavao!" - ali oni ga ne zadržaše u Belediji, niti ga provedoše u neki od zatvora koji su u ta vremena nanovo bivali slavni, u Zenicu, Staru Gradišku, Mitrovicu, Lepoglavu, Foču. Umjesto u zatvor, Savo Krsmanović je 27. srpnja 1945, na četvrtu godišnjicu ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, preseljen u Bolnicu za umobolne u Popovači, blizu Zagreba. Zašto baš tamo, zašto nije prebačen negdje bliže, što je sve prethodilo konačnoj Savinoj deportaciji iz svijeta normalnih u svijet luđaka, ništa se od toga ne zna, niti će se znati sve dok jednoga dana njegov dosje, možda, ne ispliva iz neke tajne policijske arhive ili iz imaginacije nekoga budućeg pisca. A to dvoje – policijska arhiva i književna mašta – na kraju su isto. Nakon što što smrt poravna sve, i nakon što životi običnih ljudi minu mimo velike povijesti, ono što je nekad bila istina, ovjerena isljedničkim potpisom i službenim pečatom, više se ne razlikuje od književnosti. Savi Krsmanoviću danas je svejedno je li nekad bio živ čovjek ili zavazda književni lik.

Ludnica u Popovači osnovana je jedanaest godina ranije, 1934, malo prije atentata u Marseilleu, kao Odeljenje beogradske državne bolnice za duševne bolesti, namijenjeno kroničnim bolesnicima, onima čiji se oporavak ne očekuje. Njezin osnivač, doktor Ivan Barbot, bio je od 1930. direktor centralne duševne bolnice u Beogradu. Sobe, hodnici, podrumi u to su vrijeme vrvili neizlječivim slučajevima, nesretnicima trajno pomjerenog uma, ludacima i manijacima, dobrim susjedima koje je jednom davno zanavijek opustošila neka eliptična ideja, misao iz koje više nije bilo izlaza. Bilo ih je, svjedočio je doktor Barbot, iz svih era i vremena, podanika kralja Milana i vjernih carskih i kraljevskih časnika i činovnika kraljevskoga i apostolskog veličanstva Franje Josipa Drugog, onih čijim su dušama i postupcima još uvijek vladali osmanski slultani, kao i onih koji nikad nisu ni imali pojam o zemaljskim vladarima, nego su živjeli savršeno slobodni, izvan prostora i vremena, usred anarhije svojih misli i osjećaja. Nije znao što bi s njima, nije ih mogao liječiti, jedva da ih je mogao hraniti, a bili su ona strašna narodna masa, ona opasna društvena većina koja je sve oko sebe uspijevala svesti na svoju mjeru i na mjeru svojih bolesnih duša. Uz njih ne samo da su obični neurastenici, blago uznemireni povijesnim i porodičnim neskladom, tonuli među beznadne i neizlječive slučajeve, nego je uz taj ludi i opustošeni svijet s uma silazio i bolnički personal. Najprije bi se u njemu budila okrutnost, pa iracionalnost i nerazum: dok su namrtvo tukli one nesretnike na njih bi se preslikavale njihove duše, kao da ih je netko stavio pod indigo papir, i najednom bi ti nasilni bolničari progledali očima svojih žrtava. U ludnicu se nerijetko dolazilo po službi, e da bi se u jednom trenutku prestalo službovati i počelo bolovati. Od kojih i kakvih bolesti, to nitko nije mogao znati. Doktor Barbot vjerovao je da su gužva i strka odgovorni za mnoge bolesti duše.

Putujući po Slavoniji, Barbot je uočio brojna vlastelinska imanja, dvorce izumrlih plemićkih porodica koji su se urušavali i propadali još od posljednjih austrougarskih vremena, pa mu je na um palo da bi se na tim imanjima, daleko od gradske vreve i pogleda neupućenog ali vazda radoznalog svijeta, mogle otvoriti depadanske beogradske bolnice, u koje bi bili smješteni svi oni neizlječivi i beznadežni slučajevi, da tu odžive ostatke svojih bijednih života. Iako, ponekad se moglo učiniti kako s potpunim gubitkom razuma čovjek postaje besmrtan, i kako oni žalosni katatonični mladići, ćelavih glava i pretilih tijela, zapravo nikad i ne umiru.

Tako je, nakon brojnih intervenata na dvoru, pismenih i usmenih molbi, doktor Ivan Barbot uspio ishoditi da se za potrebe bolnice otkupi i preuredi dvorac grofova Erdödyja iz osamnaestog stoljeća, a zatim, naravno postepeno, i cjelokupno grofovsko imanje, te da se uredi za potrebe duševne bolnice. Bio je to veliki posao, koji je nadrastao Barbotove moći i gutao svo njegovo vrijeme i životnu koncentraciju. S vremenom je pomalo gubio interes za svoj temeljni posao, a s njim i ambicije za napredovanje u službi, kojih mu u ranijem životu nije nedostajalo. Na kraju se 1940, po isteku službe u Beogradu, sasvim preselio u Popovaču, gdje je postao direktor osamostaljene Bolnice za duševne bolesti. Tu je živio među svojim bolesnicima, mimo povijesti, mimo porodice i mimo onog života kojim je živjela većina onih koji su bili tobože psihički zdravi.

S uspostavom NDH nikoga, zapravo, nisu zanimala njegova politička uvjerenja, niti su se ustaške vlasti bavile vezama koje je doktor Barbot imao s karađorđevićevskim vlastima. Ako su i sumnjali u ludilo pojedinih njegovih pacijenata, nitko nikad nije doveo u sumnju ludilo njihova doktora. A i tko bi uopće i želio biti direktor ludnice?

Nije se mnogo toga promijenilo ni s dolaskom partizana, osim što su sa svih strana nove Jugoslavije pohrlili novi beznadežni slučajevi. Među njima bio je i nekad uvaženi sarajevski trgovac Savo Krsmanović, čovjek koji je sina prvorođenca s Jekovca bacio u bezdan. Je li doktor Ivan Barbot bio upoznat sa slučajem ovoga pacijenta? Jest, jer je on poimence znao sve svoje bolesnike, njihove sudbine i životne priče, ako je životnih priča bilo.

Doktor Barbot 1962. odlazi u mirovinu. Godinu dana kasnije Savo Krstanović otpušten je iz Popovače. U rubrici s obrazloženjem otpuštanja, u kojoj bi obično stajala samo jedna riječ – "umro", a sasvim izuzetno bi pisalo nešto drugdo, nije bilo ničega. Ustvari jest: crtica, povučena nalivperom, plavom tintom.

I to je, koliko se moglo istražiti, i posljednji trag Save Krsmanovića u našoj povijesti. U međuvremenu je, naravno, umro. Jer da nije, danas bi mu bilo oko sto i dvadeset godina. Ali o okolnostima njegove smrti, o mjestu i datumu pokopa, ne zna se ništa, iako negdje u nekoj od zemalja bivše Jugoslavije postoji knjiga mrtvih u kojoj je upisano njegovo ime, a  uz njega i vrijeme te uzrok smrti.

Duševna bolnica u Popovači 1974. ponijela je ime doktora Ivana Barbota. Kada je 1974. uspostavljena nezavisna Hrvatska i kada su srušeni gotovo svi tragovi prethodnih vremena, preimenovane ulice, trgovi, škole i bolnice, nikome nije na um palo da mijenja ime bolnice koja nosi ime Ivana Barbota. Iako je njegovo djelovanje bilo povezano sa čak dvije omrznute Jugoslavije i dva novim Hrvatima mrska režima, kraljevskim i komunističkim, plašili su se, valjda, povijesti jedne ludnice, i onoga što bi ih moglo zadesiti ako u nju dirnu. Čudna je ta balkanska praznovjerica oko s uma sišavših.

Zauvijek nerazjašnjena ostala je ona rečenica, objavljena u beogradskoj Politici, nekoliko dana prije početka rata: "Htjedoh sina, a sustiže me đavao!" Da nije razumne pretpostavke kako je tu rečenicu izmislio novinar, e da bi mu članak imao poantu, mogli bismo je čitati kao životni testament Save Krsmanovića, bivšeg trgovca, koji je najbolje godine svoga života proveo po zatvorima i ludnicama. Živio je sa svojim ludilom i nesrećom izbjegavši sva ludila i nesreće velike povijesti.