Saša Bukvić: Pluton sa genetskom manom

Piše:Miljenko Jergović

Jutro je, kraj ožujka 1992, vozim se u Zenicu na književnu večer. Pejsaž je siv. Od termoelektrane i cementare u Ćatićima, pored Kaknja, skretanja za Lašvu i ulaza u grad, sivo je sve, i bilo je sivo otkada za sebe znam ili otkada putujem ovom cestom prema Zenici. Siva je boja proletarijata, amidže Karla i amidže Rude, rudarske i željezničarske kolonije, jama i revira, čeličane i željezare, boja strine Marice i svih njezinih, boja svih naših kakanjskih i zeničkih rođaka Slovenaca i Hrvata, katolika i bezvjernika, što su se ono, kao i mi, prije sedamdesetak godina doselili u ove krajeve iz zapadnih pokrajina carstva, da bi zemlju učinili urednijom, ali umjesto toga, oni su je posivili, usput se često i propili, poženili se i razmnožili, ali su zauvijek ostali kuferaši i došlje. Oni koji su vječno na putu.

Ovu Bosnu, oko Kaknja i Zenice, sivu i ružnu, zemlju radnika, tombole i krvnih delikta, nitko nije u književnosti opisao. Nje nema niti na slikama, osim, možda, u socrealističkim predjelima Hakije Kulenovića ili u zemljanosivim bojama Ljubomira Perčinlića. Ovoga jutra, u rano proljeće 1992, ta Bosna, u svome prirodnom i identitetskom sivilu, broji posljednje trenutke svoga života, ili svoga povijesnog postojanja. To nikako ne želim da znam, dok se u plavoj volkswagenovoj bubi vozim uz rijeku, ali ono što oko sebe gledam, ja vidim posljednji put.

Na Kamberovića polju, u Zenici, golema, čudna i živa, čelična skulptura Saše Bukvića. Postavljena je tu prije nekoliko mjeseci, kao kiparev dar gradu, načinjen od  sirovine na kojoj je sagrađena ne samo Zenica, nego i cijela Bosna, skupa s idealom jugoslavenskog socijalizma. To je ta "teška industrija, to je taj fundament". Naziv skulpture je "Pluton sa genetskom manom", i to je neka vrsta krune Bukvićeva ciklusa u kojem reinterpretira Disneyeve junake u nekome svom neokonstruktivističkom ključu. Nadvijen tako nad Zenicu, i već pomalo hrđav (Što ga čini dodatno začudnim, jer pridonosi njegovom stapanju s okolinom i pojačava dojam da Bukvićev Pluton na ovom mjestu nije tek nekoliko mjeseci, nego je tu godinama, kao spomen i kao znak. Neka vrsta mjesnoga Ajfelovog tornja), taj američki pas, reestetiziran kroz spomen na Ruski umjetnički eksperiment, stoji na kraju jednoga vremena, privatnog i kolektivnog, kao mitska životinja, što će nas prevoditi s jedne na drugu obalu: koga u smrt, koga u novi život.

Da sam imao više hrabrosti, ili da se, ipak, nisam nadao da će drukčije biti, mogao sam tada zaustaviti auto i zagledati se u "Plutona sa genetskom manom", dok ga ne upamtim ili dok mi oči ne iskapaju.

Više nikada ovu skulpturu neću vidjeti, niti ću ove predjele gledati u njihovoj prirodnoj, sivoj boji. Kada sljedeći put budem vozio ovim putem, bit će to pet godina kasnije, u proljeće 1997, Plutona više neće biti, a pejsaž oko Kaknja i Zenice zelenjet će se kao nikad u posljednjih stotinjak godina, ili od vremena kada je Austrija otvarala rudnike i podizala prve visoke peći. Rat je uništio industriju, nestalo je socijalizma, pa je drveće prolistalo, a garež više ne prekriva travu. Bosna je nakon rata postala zemlja jednobojnih cjelina, u kojoj više ništa, osim ćilima, nije šareno. Tako su se i ovdje prorijedili moji rođaci – nešto je poumiralo, nešto je izbjeglo u Kanadu – a, paradoksalno, više je šarenila, više kolorita, bilo u zeničkoj i kakanjskoj predratnoj sivoj, nego u poslijeratnoj, probeharanoj, zelenoj.

Ali tko zna što je izliveno od čelika "Plutona sa genetskom manom", dugonogog kao žirafa – jer to je bila njegova genetska mana? Bit će da je završio kao sekundarna sirovina, da je prodan na kakvom europskom otpadu, izrezan i prevezen na zapad u prvoj željezničkoj kompoziciji koja je nakon rata krenula prema Pločama ili Slavonskom Brodu. Osloboditelji, kao ni obično, nisu imali razumijevanja za umjetnost, a možda nisu ni znali da bi se taj čudni, hrđajući objekt, naslijeđen iz predratnih vremena, negdje smatrao umjetnošću. Vjerojatno je prodan za nekoliko tisuća maraka, izvezen u Singapur ili Maleziju, stopljen s konstrukcijom željezničkog mosta, negdje u Rurskoj oblasti, u Šleziji ili, daleko, u Indokini, i sam izbjeglica, kao što su izbjeglicama postale stotine tisuća Bosanaca, i sam pretvoren u nešto drugo i u nekoga drugog, kao što smo u neke druge pretvoreni i svi mi.

U svakom slučaju, ta najveća skulptura Saše Bukvića završila je u skladu s umjetnikovim poetičkim i estetskim nazorima. Saša, naime, nije klasični kipar, premda je završio kiparstvo, nego je konceptualni i postkonceptualni umjetnik, performer, svojedobno zabavljen historicističkim reinterpretacijama svega i svačega. Sudbina njegovog zeničkog "Plutona sa genetskom manom" zapravo je cijeli jedan performans, kojim je metaforizirana sudbina građana one, predratne i ratne Bosne i Hercegovine, pa i samog umjetnika. Svi su oni ili – dopustite mi tu intimizaciju, premda bih je najradije izbjegao – svi smo mi naknadno izliveni u oblike i u funkcije, koje više nemaju nikakve veze s onim što smo bili još krajem marta 1992.

Saša Bukvić danas (Depo.ba)

Dvije ključne riječi u predratnome svakodnevnom jeziku i govoru Saše Bukvića opisivale su i ono čime se bavio i način na koji je svoj posao doživljavao. Riječ "Art", u to vrijeme, kao i danas, vrlo moderna u metajeziku suvremene umjetničke proizvodnje, označavala je zanatsku razinu stvari, i imala je u svom zvuku, barem kada bi ju Saša izgovorio, nešto od teškoga fizičkog rada. Za njega, umjetnost je istovremeno bila religijsko iskušenje i težak rad, svetost i znoj. Vjerovao je u nadahnuće, ali da bi se ono ostvarilo, da bi mogao nastati "Art", nužan je bio veliki fizički napor. Tako je Saša Bukvić radio, i to je očekivao i od drugih.

Druga, važnija, riječ bila je "Umetnik". Saša je jedan od onih poluekavaca, kakvih je bilo u predratnom Sarajevu, koji bi posve prirodno miješali markirajuće govore, više puta u istoj rečenici prelazili su granicu i vraćali se, i najčešće bi se to događalo nesvjesno. Bio je to grad u kojemu se smjelo i tako govoriti. Ali Sašina ekavica nije bila slučajna i nenamjerna. Neke važne i jake riječi, koje bi trebalo naglasiti, riječi koje bi se trebale čuti i trebale su značiti, on je izgovarao ekavski, naglašavajući ih nekako svečano, kao da smo u devetnaestom stoljeću, kada bi se sve važne stvari izrekle na latinskome. Sašin "Umetnik" nikako nije mogao biti "Umjetnik", jer je umjetnik nešto obično i svakodnevno, a umetnik je posvećenik, koji stvara nešto što je veće i važnije od obične i prolazne ljudske svakodnevice.

I doista, Saša Bukvić bio je i ostao takav "Umetnik". Na taj je način stvarao svoja djela, ali – što je, vjerojatno, i puno važnije – na taj je način, kao pravi i veliki "Umetnik" pokušavao druge uzdići na pijedestal i uvjeriti ih da nema ničega većeg, važnijeg i ljudskijeg od umjetnosti i od bavljenja njome. Okupljao je svoju i nekoliko mlađih generacija, dovodio u Zvono klince s Likovne akademije, iz Beograda je u goste zvao Rašu Todosijevića, iz Zagreba Toma Gotovca, smišljao je, planirao i u nebo gradio jedan svijet, koji će se urušiti i zauvijek nestati u aprilu 1992, kada započnu granatiranja Sarajeva i kada se, gotovo preko noći, izmijene i paradigme naših života.