Ratko Mladić, ili o jagodama i krvi

Piše: Miljenko Jergović

Ne volim gledati televizijske snimke ili fotografije koje prikazuju hapšenja ratnih, ili svejedno kojih, zločinaca. Bezuspješno ih nastojim izbjeći, ali je znatiželja, ipak, prejaka, ili je elektronska slika svijeta toliko agresivna da ne postoji način da čovjek ne vidi nešto što već gleda cijeli svijet. Ili što gleda bliža okolina.

Ispričat ću zašto ne volim te slike, najprije zato da bih sebi pokušao objasniti stvarne razloge. No, priča se neće ticati nikoga osim mene, s općim stavovima i mišljenjima, a pogotovu s prevlađujućim emocijama neće biti ni u kakvoj vezi. Onome tko očekuje neke univerzalne zaključke, koji bi se odnosili na naš zajednički odnos prema zločincima ove ili one vrste, bolje je da ne čita dalje. U ovoj priči nema ništa za njega.

Avetinjski mršav Artuković

Imao sam nepunih dvadeset godina, kada su početkom 1986, nakon dugotrajnih odbijanja, zavlačenja i mutnih diplomatskih igara, Sjedinjene Američke Države izručile Jugoslaviji Andriju Artukovića, ministra unutarnjih poslova NDH, u vrijeme najtežih zlodjela holokausta i genocida nad Srbima i Romima, te jednoga od glavnih projektanata i izvođača toga masovnog i masivnog zločina, koji će opterećivati savjest boljega dijela hrvatskoga društva, i u dobroj mjeri ugraditi se u hrvatski nacionalni identitet. Izručenje se dogodilo iznenada, i bilo je prva vijest u večernjem televizijskom dnevniku.

Snimka je prikazivala avionske stube, na vrh kojih su se upravo otvorila prednja vrata jumbo jeta, i započelo je spuštanje bolničkih nosila, na kojima je ležao, do brade pokriven, avetinjski mršav starac. Artuković je tog časa imao osamdeset šest godina, ali izgledao je starije, nezamislivo starije. Izgledao je onako kako nije izgledao nijedan starac, koji je tih dana, godina i mjeseci prikazan na našoj televiziji. Tako oronuo i sveden na kosti lubanje i bijelo paperje kose, s onim ušiljenim nosom, kakav se vidi na licu umirućeg, praznoga i bezizražajnog pogleda, u meni je stvarao neki čudan, do tog trenutka nedoživljen dojam.

Osjetio sam duboku empatiju za tog starca. Bilo mi ga je žao.

Moj odnos prema njemu nije se prenio na odnos prema ratnome zločincu Andriji Artukoviću. Kao da se radilo o dvojici različitih ljudi. A nije. Narednih mjeseci, dok je trajalo ono loše izvedeno suđenje, zasnovano na zastrašujuće aljkavom zahtjevu za izručenje, sastavljenom još u prvim poratnim godinama, gledao sam po novinama lice tog starca, i imao sam neprestani problem u njemu vidjeti ratnoga zločinca. Iako Andrija Artuković jest bio ratni zločinac, a taj je starac bio Andrija Artuković.

Artuković na suđenju

Zločin nad našim dušama

Ali valjda postoji nešto u ljudskoj naravi, ili u naravi naših sentimenata, što nam brani da u nemoćnome starcu vidimo bešćutnoga četrdesetdvogodišnjeg krvnika, hladnog i zadriglog, koji je u smrt ispratio beskrajnu kolonu ljudi, s kojima bi, da su ostali živi, naša savjest bila drukčije koncipirana i drukčiji bi bili naši socijalni sentimenti. U određenom je smislu Artuković počinio zločin i nad nama današnjima, tačnije nad našim dušama, sjećanjima i sentimentima, ali ja kao da nikako nisam bio u stanju da niz mučnih, ali lako razumljivih činjenica vezanih za njegov zločin, svedem i sravnim sa slikom jednoga senilnog i asteničnog starca.

I što je najgore, ni sa kim se o tome nije dalo razgovarati.

Kako bilo kome, pa i najbližima, objasniti što osjećaš za tog starca?

Ako bi se o njemu govorilo, uvijek je bila riječ samo o ustaškome ratnom zločincu. Oni koji bi govorili, pred očima su imali fotografiju iz 1941. ili 1942, a ne ovu, današnju. Ili su se možda pravili da je tako, a imali su isti problem kao i ja. O kojemu, kao ni ja, ni sa kim nisu mogli razgovarati.

Nakon Andrije Artukovića slična stvar mi se ponavljala s nizom ubojica, kriminalaca, ratnih zločinaca. Ako i nisu bili starci, vidio bih u njima nešto što bi mi bilo pretjerano ljudsko i blisko. Recimo, Nicolae i Elena Causescu su, dok ih je vodilo na strijeljanje, izgledali kao ljudi koje bih subotom popodne viđao kako šetaju Ulicom Vase Miskina, u sivim Alhosovim odijelima i u konzervativnim šanel kostimima utjecajnih drugarica, bivših partizanki i friških umirovljenica. Zašto je u to dvoje ljudi toliko lakše bilo vidjeti nekoga sebi bliskog, nego diktatora i njegovu ženu?

Priča se nastavila i sa zločincima iz naših ratova, pogotovu nakon što su zaredale snimke i fotografije s izručenja u Haag. Rijetki su bili oni – premda se našlo i takvih – koji su u tim situacijama izgledali kao zločinci. Ili, recimo, kao političari, koji su se upravo zaputili na službeni put, a prema kojima čovjek nema razloga osjećati bilo kakvu sućut.

Metoda lične kože

A onda je uhićen Ratko Mladić.

Vrlo živo pamtim one majske dane u Sarajevu 1992. Tačno znam gdje sam bio i šta sam radio kada sam prvi put čuo snimljenu Mladićevu naredbu neka se granatiraju "Velušići, jer tamo nema srpskog življa mnogo". Spominjem to ne zato da bih isticao da sam prisustvovao tom Mladićevom zločinačkom debiju u Bosni i Hercegovini, niti da bih naglašavao da sam tada, kao i narednih dvanaest mjeseci, bio u opsađenom Sarajevu. Iz te činjenice niti proizlazi kakvo građansko pravo, a još manje bilo kakav moralni kredit. Ali ja nekako i dalje mislim da je metoda lične kože uvjerljivija od metode nacionalne identifikacije, pa mi se čini da je činjenica što me je Mladićeva granata mogla ubiti, ili što su mi dvije mine od 82 milimetra tih dana pale u bašču, nekako važnija od sentimenata ili trauma koje slijede nacionalnu ili vjersku matricu. Pa, iako Mladić, po svoji prilici, neće biti suđen za "Velušiće" i za Sarajevo s proljeća 1992, njegovo sam hapšenje poveza s epizodom koju sam i osobno doživio. Hoću reći, pored svih drugih moralnih, intelektualnih i emocionalnih razloga, imam i taj jedan, lični.

Jedna od prvih stvari na koju sam pomislio kada sam u autu, na radiju, čuo da je Ratko Mladić doista uhićen, bila je: hoću li i za njega osjetiti nešto neprikladno ljudsko?

Mladić u sudnici

S jedne strane, nije prijatno na takav način odvajati današnje ljude od njihovih jučerašnjih zločina, a s druge strane, nije lako samo parcijalno ogrubjeti i očvrsnuti. Ako umijemo prezreti nemoćnoga starca, jer je prije četrdeset pet godina bio jedan od najgorih ratnih zločinaca u ovome dijelu Europe, tada će nam biti lako da prezremo i bilo kojeg drugog starca ili nemoćnoga čovjeka. A tako čovjek biva, u bitnom smislu, sličniji zločincima, nego što bi to ikada želio biti. Zato je lakše podnijeti vlastitu empatiju prema starcu koji ima osobne dokumente Andrije Artukovića, nego što bi se dala podnijeti antipatija i hladnoća prema svakome nemoćnom i slabom ljudskom biću.

Napokon, zločinci su poput kameleona. Emancipiraju se od svojih zločina, sazrijevaju i stare u obične ljude, često nam se učini da su pristojni i dobri ljudi. Valjda bi bilo teško cijeloga se života ponašati kao zvijer i izgledati kao zvijer.

I zločinci vole jagode

Osjetio sam tu neprikladnu emociju prema Mladiću kada sam čuo da je iskao da mu u zatvor donesu jagode. Zbog nečega, nikada ranije nisam mislio o tome da i zločinci vole jagode. Odveć je ljudska bila ta njegova želja. Sažalio sam se i nad onim prvim njegovim zatvorskim portretom, snimljenim još u Beogradu, na kojemu izgleda kao dementni i nemoćni starac. Ni nalik onome Ratku Mladiću.

Čovjeka uhvati strah od takvoga svog osjećaja. I gađenje, kao da se iznutra jako isprljao, a nema se kako oprati i dezinficirati.

Ali onda se, prošloga petka, Ratko Mladić našao pred sudskim vijećem. U nekoj čudnoj civilnoj odjeći, s kapom koja je djelovala kao reinterpretacija njegove generalske kape, koju, čini mi se, zovu mišićka, po vojvodi iz Prvoga svjetskog rata Živojinu Mišiću, više to nije bio nikakav starac željan jagoda. Šesnaest godina nakon Srebrenice izgledao je jednako kao i toga srpanjskog dana, ili kao da su mu neko unutarnje zlo, njegova nasilnička priroda, neko neobjašnjivo i zastrašujuće životinjstvo, dodatno izvajali fizionomiju. Ono što je tada učinio, ponovio bi i danas, samo još gore i bešćutnije, ako bi ikako mogao. Način na koji se Mladić transformirao neusporediv je i neopisiv.

U jednom trenutku sudac ga je pitao nešto oko uvjeta u pritvoru.

Odgovorio je da ga nervira što ga "kao slepca" drže ispod ruke dok ga vode prema sudnici, da jest bolestan, ali mu ne treba takva pomoć, i da će je sam zatražiti, ako mu kad bude trebala. Dok je govorio, u njemu je rastao bijes. Od tuposti i neke dosade, do potpune razdraženosti i gnjeva, došao je u samo nekoliko sekundi. Ali i tako gnjevan, ostao je pod savršenom kontrolom, i toliko samopouzdan da se gledatelju moralo na čas učiniti kako su svi oko njega u zatvoru, a on je jedini na slobodi, i gospodar je svih sudbina. U sljedećih nekoliko minuta, u haškoj sudnici ponavljano je nešto što se već dogodilo u Srebrenici, i što smo, bezbroj puta ponovljeno, gledali na televiziji. U danu pred pokolj, Mladić je okružen Srebreničanima, kojima će – njima ili njihovim bližnjima – uskoro presuditi, i jasno se osjeti da je on gospodar ne samo njihovih života, nego, što je još strašnije, njihovoga ljudskog dostojanstva. Njegova moć je beskrajna, jer nije ograničena nijednim pisanim ili nepisanim ljudskim zakonom, nikakvom vjerom ili ideologijom. Ta situacija ponovila se u sudnici. Stari sudac Orie zbunjeno je pogledao u Mladićevom pravcu, ali tko zna je li osjetio ovo o čemu govorim, ili je njegov svijet, ipak, toliko udaljen od našega svijeta da ne može ni osjetiti u čemu upravo sudjeluje i kakvu ulogu igra u ovoj strašnoj sceni.

Njega zna celi svet

Na kraju, na vrhuncu svoga bijesa, svjestan već i da ga snima televizija, Ratko Mladić rekao je nešto kao: ja sam general Mladić, mene zna celi svet!

Zbog nečega, te su riječi najstrašnije. Te riječi poništavaju i samu mogućnost da se na zemlji provodi neka ljudska pravda. Jer pravde može biti samo ukoliko su dobro i zlo u nekom međusobnom odnosu, ukoliko dobro i zlo uopće postoje u čovjekovoj imaginaciji, ukoliko je dobro bolje od zla. Za Ratka Mladića nema pravde jer on o dobru i zlu ne razmišlja, nego osjeća samo ponos što za njega zna cijeli svijet. Trenutno je poznatiji i od Nikole Tesle. Ali za njega ne postoji moralna skala koja bi njegovo djelo stavila u bilo kakav suodnos s Teslinim. Ili svejedno sa čijim.

U Ratku Mladiću moguće je vidjeti samo zvijer. Bez obzira na to što zvijer voli jagode. To čovjeka oslobađa mnogih usputnih misli i osjećaja, uključujući i one neželjene. Lakše je, i u svakom smislu ugodnije u zločincu ne vidjeti ništa ljudsko, pa izbjeći s njime svaki i najmanji trag ljudske solidarnosti. Ali upravo to je ono što u  Mladićevom slučaju osporava mogućnost provođenja pravde.

Jer da bi se pravda provodila, nužna je svijest o tome da su i zločinci ljudi, nužno je, na kraju, i naše prepoznavanje u njima, identifikacija s njihovom ljudskom naravi, iz koje onda proizlazi uvjerenje da nikada ne bismo postupali kao oni, što je već sama suština pravde.