Radovan Samardžić: Sulejman

Piše: Miljenko Jergović

Radovan Samardžić, srpski historičar, rođen 1922. u Sarajevu, bio je krajem pedesetih učenik Fernanda Braudela. Od njega je – pored svega drugog – naučio da se znanstveni tekst može, a vjerojatno i treba, pisati s jednakim literarnim ulogom, vodeći računa o stilu i strukturi, kao i takozvana lijepa, fikcionalna književnost. Pritom, Samardžić je bio pisac silnoga književnog dara, jedan od većih u srpskoj i u južnoslavenskim književnostima dvadesetog stoljeća. Po tome je neusporediv s bilo kojim ovdašnjim historičarem ili historiografskim piscem, već naprosto i zato što ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj nije bilo tako izrazitog stilista koji bi se bavio povijesnom znanošću.

Već napisani romani sjajnog pisca

U početku, nastavivši se na brodelovske mediteranske opsesije, Samardžić se bavio poviješću Dubrovnika, naročito njegovom kasnijom fazom, oko velike trešnje 1667, kada je Osmanska imperija već bila ušla u duga stoljeća opadanja, i trebala je Dubrovčanima silna mudrost i snalažljivost da bi sačuvali svoju malu, vrlo dekadentnu republiku, do tada štićenu vazalskim odnosom prema Carigradu. O tome je Samardžić 1962. napisao veliku, dramaturški uzbudljivu, izvanredno stiliziranu knjigu “Veliki vek Dubrovnika”. U skladu s brodelovskim tradicijama, Samardžić se ne bavi samo diplomatskim, vojnim i političkim aspektima; piše i o dubrovačkoj svakodnevici i o sitnim zadjevicama sa zaleđem, te s Turcima i s Mlecima, na način posve literaran. Za razliku od dobrih historiografskih radova koji piscu mogu poslužiti kao građa za roman, ili uz koje čežnjivo zamišlja sve svoje nenapisane romane, Samardžić ne ostavlja prostora takvim čežnjama: “Veliki vek Dubrovnika”, kao i sve tri biografije iz njegova osmanskog ciklusa, po svemu su gotovi, već napisani romani jednoga sjajnog pisca.

Najfascinantnija u toj trilogiji je priča o Mehmedu paši Sokoloviću, velikom veziru bosanskoga i srpskog podrijetla, koja se jednim dijelom bavi istom povijesnom i imaginativnom fakturom kao i Andrićeva “Na Drini ćuprija”, pa čitatelj nikako da se odupre zloj i škodljivoj navadi da uspoređuje dvije toliko neusporedive knjige: jednu u kojoj piscu nije bilo dopušteno da izmišlja i da stvarnost prilagođava zahtjevima umjetničke forme i ograničenjima vlastitoga dara, i drugu, fikcionalnu, u kojoj je piscu bilo dopušteno sve. Možda i zato što ovome čitatelju “Na Drini ćuprija” nije najbliži Andrićev roman, ali i iz drugih, ozbiljnijih i literarnijih razloga, koji se, između ostaloga, tiču i užitka u tekstu, Samardžićev “Mehmed paša Sokolović” činit će se bolja, snažnija te na kraju i – uznesenija knjiga. Ako i nije tako, na polici je ovim dvjema knjigama da budu jedna uz drugu, a Radovan Samardžić pisac je kojega se smije spominjati u istoj rečenici s Ivom Andrićem.

Iako od Andrića različit po temperamentu i naravi, ni Samardžić nije imao sreće s političkim uvjerenjima i vremenima u kojima je živio. Nije imao sreće, ili pameti i strpljenja. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kao akademik i javni intelektualac, nalegao je na srpsko nacionalističko rudo, te je tražio i nalazio načine – sve gori od gorega – da opravda i ono što se činilo Dubrovniku i ono što se činilo Bosni. Na stranu moralni i intelektualni razlozi, odnos prema rodnom gradu i podrijetlu, na stranu ono što je slučaj Radovana Samardžića učinilo jednim od bezbrojnih, uglavnom anonimnih tragedija srpskobosanske nacionalističke mahnitosti u devedesetima, ali ovaj je veliki pisac i historičar herostratski nastupio nad vlastitim temama, koje su ga učinile velikim i koje je on činio velikim. Za razliku od Dobrice Ćosića, čiji je slučaj viskovićevskoj Hrvatskoj puno zanimljiviji i bliži, jer se ona lako prepoznaje u Ćosiću kao mjeri vlastitih kulturnih i moralnih pregnuća, pošto se hrvatski prosječnjaci vazda ponizno slože uz srpske, slučaj Radovana Samardžića posrnuće je velike biografije, slučaj velike kulture.

Činjenice, stil, dramaturško dotjerivanje

Treća knjiga u osmanskoj trilogiji – o drugoj ćemo potom – objavljena je nakon Samardžićeve smrti, i bavi se sultanom Osmanom Drugim. Ona je i najkraća, a čini se i da je literarno najmanje dorađena. Nakon što bi završio posao sa činjenicama, primarnim i sekundarnim izvorima i znanstvenim sintezama – čime bi se za većinu historijskih pisaca sav posao i završio – Radovan Samardžić je priređivao tekst, stilski ga dotjerivao, rasklapao i sklapao u dramaturšku cjelinu. O načinu njegova rada ne znamo, zapravo, ništa, ali se čini da je išao tim redom. Pritom, on se upuštao u neke vrlo rizične zahvate: pokušavao je ući u psihologiju svojih junaka, proniknuti u njihove motive i osjećaje, i voditi ih kroz priču onako kako romanopisac vodi svoj glavni lik. Samardžić opisuje atmosferu na osmanskome dvoru, premda ne postoje fotografije, niti slike, pouzdani historiografski izvori ili bilo šta što bi sugeriralo njegovu autentičnost.

Ali danas, u oskudna doba, u Hrvatskoj 2012, kojom vladaju neukost i primitivizam, a knjige izlaze još samo u Zaprešiću, Radovana Samardžića valja se sjetiti zbog drugoga dijela njegove osmanske trilogije, pod naslovom “Sulejman i Rokselana”. Sulejman Veličanstveni u nas je lik krajnje opskurne televizijske sapunice, čija se dudekovska slava raširila po medijima, u skladu s njihovim političkim i kulturnim afinitetima, a bogme i u skladu sa stupnjem mentalne retardacije uredničkih kolegija. Pa tako onda u desnome katoličkom dnevniku čitamo što je Sulejman mislio o Hrvatima (nije ništa, pouzdano se zna, ne moramo ga pitati), ili nam se nude kuharice s receptima sa Sulejmanova dvora, na osnovu kojih bismo mogli pomisliti da je dotični živio u Cazinu ili Velikoj Kladuši, a kuhala mu je neka tamošnja nena, u čiju se kuhinju zadnjih dana bezuspješno nadvirivala nekakva zagrebačka novinarčad, koja osim što ne zna pisati, pouzdano ne zna ni kuhati.

U Srbiji, međutim, knjige još izlaze, pa je tako, u formatu i u vizualnom oblikovanju trivijalnog bestselera, beogradska Laguna iskoristila povod turske sapunice, te je objavila Samardžićevu knjigu “Sulejman i Rokselana”. Osim što u njoj nema ama nijedne rečenice čiji sadržaj ne bi mogao razumjeti prosječno glup televizijski gledatelj, pa ni ponešto gluplji gledatelj hrvatskoga RTL-a, riječ je o uzbudljivoj knjizi, velikoj biografskoj i ljubavnoj priči, koja kontekstualizira europsko i maloazijsko (te bliskoistočno…) šesnaesto stoljeće. Samardžiću je, kada portretira Sulejmana u njegovoj vladarskoj i državničkoj veličini, očito stalo i do toga da, bez europocentričnih prenemaganja, predstavi sklop moralnih i duhovnih vrijednosti u kojem je sultan vladao i koji je, u velikoj mjeri, dijelio sa svojim mletačkim protivnicima i njihovim poslanicima u Carigradu, čiji su izvještaji piscu glavni izvor za pisanje Sulejmanove biografije.

Sulejman je pogubio dvojicu sinova

Sulejman je bio okrutan, ali pravedan vladar, piše Samardžić: pogubio je dvojicu svojih sinova, kao što je i njegov otac, sultan Selim, kada je bio na umoru, sinu za uspomenu ostavio neobičan dar: “Selim je bio redak spoj svireposti i lukavstva, a sve što je za života učinio pokazalo je da je najmanje prema svojima, u carskoj kući, bio obziran. Kad je primio vest o očevoj smrti, Sulejman se mogao setiti da je samo jednom izazvao njegovu srdžbu; uskoro posle toga doneli su mu, kao carev dar, otrovanu košulju, koju nije obukao jedino zahvaljujući majčinim slutnjama (u toj je košulji istog dana umro jedan dvoranin).” Od tog trenutka, od sretnoga slučaja, započinje doba velike vladavine, obilježene osvajanjima, prolivenom krvlju i silnim rastom imperijalne moći, koja je bila tolika i takva da je nakon smrti Sulejmana Veličanstvenog trebalo proći četiri stoljeća opadanja, pa da se uruši to silno carstvo, najveće i najtrajnije u euroazijskoj povijesti.

Evo kako Radovan Samardžić uvodi čitatelja u priču, čija će degradirana verzija zadnjih mjeseci idiotizirati Balkan, a naročito njegove zapadne dijelove: “Uzeta za carski harem, zasužnjena Ruskinja je i pored toga našla zadovoljstvo u prihvatanju svoje sudbine. Za čas odluke se pripremala vedro, znajući možda da se time odvaja od većine devojaka. Rozana je dobila novo ime Hurem. A kad je prva noć došla ona je bila dovoljno pribrana da uvidi i zapamti sultanovo zadovoljstvo. S vraćanjem pune svesti oživelo je, međutim, i saznanje: mladi Sulejman je već pripao ženi zvanoj Proletnja Ruža, onoj što mu je rodila sinove i, postavši slultanija, nije dozvoljavala da joj bilo koja robinja postane suparnica… Hurem je imala hrabrosti da se upusti u borbu, i nekadašnja Rozana ubrzo je, na Zapadu, postala glasovita Rokselana.”

I slijedi šestotinjak stranica snažne proze, koja čitatelja uzbudi i, bez svijesti o tome, razigra mu i razvede rečenicu, tako da u neko vrijeme uživa u govoru ili pisanju, u jeziku, onom istom kojim je tako sigurno vladao Radovan Samardžić.

Tekst, uz dozvolu autora, prenosimo sa stranice Jergovic.com