Pusta krletka za ptice

Ulica Daniela Ozme

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

S tom fotografijom, najprije objavljenom u Oslobođenju, a zatim i u tolikim svjetskim novinama, započeo je rat. Prije rata nije se moglo dogoditi da nešto bude objavljeno u Oslobođenju i da se za to zainteresira cijeli svijet. Naše misli, riječi i slike ne bi dobacile ni do Zagreba i Ljubljane. Bili smo mali i nevažni, živjeli smo u jednom zaturenom svijetu, i to nas je frustriralo.

A na fotografiji su ljudi, istrčali iz svoje upravo zapaljene kuće. Na krov je pala mina, planuo je suhi, drveni tavan, i jedan za drugim, izgorjela su četiri kata. Djeluju čvrsto te stare austrougarske kuće, debelih ciglenih zidova, i jesu čvrste, ali kad padne granata, one gore od krova do podruma, i ostaje samo vanjska konstrukcija, okvir, ljuštura, školjka. Lijepa školjka od zidova, čija će fasada trajati još godinama, i desetljećima, dugo nakon rata, sve dok netko na istom mjestu ne sagradi novu i drukčiju kuću.

Stanari su, bježeći van, ponijeli ono što im se našlo pod rukom. Ili ono što čovjek smatra najvažnijim kada ga tako iznebuha dignu, probude ga, ili mu samo kažu da ima još najviše sedam trenutaka života u svome stanu. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam. I gotovo! Ono što si uzeo, bit će i dalje tvoje. Drugoga više nema. I tako je žena, bježeći iz svoga stana, ponijela praznu krletku za ptice. Ta besmislena, prazna krletka, dom mrtvog papagaja, ili kanarinca, jer su u Sarajevu nekada voljeli kanarince, ovu je fotografiju učinila tako dobrom, nezaboravnom i važnom, da s njome završava jedna i započinje druga epoha. S praznom krletkom za ptice jedne nekadašnje Sarajke započeo je rat, i ono nakon rata. Započelo je sve ono što traje do danas. Ta crno-bijela slika snimljena je krajem travnja ili početkom svibnja 1992.

Zgrada se nalazila na uglu ulica Kralja Tomislava i Daniela Ozme. U prizemlju je bila lijepa mala samoposluga, s nazivom firme koji je bio ispisan zelenim slovima, koja su svijetlila nakon što bi se spustila noć. U toj je samoposluzi radila teta Katica. Kod nje je Nona kupovala prašku šunku. Bilo je to sedamdeset i neka. U tu je samoposlugu dolazio dječji pisac Stevan Bulajić, autor uzbudljivoga romana Izviđači Vidrinog jezera. Imao si knjigu s njegovom posvetom. Tko zna što se s njom dogodilo.

Dereboj

Ulica Daniela Ozme je, zajedno s dijelom Ulice Đure Đakovića, u turska vremena nosila ime Dereboj. Ali pred prvi popis stanovništva iz 1921, kada su i mnoge druge do tada bezimene ulice ponijele svoja imena, a drugim su imena promijenjena, ulica je nazvana imenom fra Ivana Frane Jukića. Ljudi su je zvali Fra Jukićevom, a pomalo i Frajukićevom, po nesretnome fratru, piscu, idealistu i zavjereniku, koji je vjerovao u zajedništvo svih ljudi u Bosni, bez obzira na konfesiju, i takvu je svoju vjeru platio životom, koji mu je postao gorak kao gorki badem cijankalija. Umro je mlad, a nova jugoslavenska država prihvatila je legendu o Jukiću kao jednu od konstitutivnih priča o vlastitom ujedinjenju. Takvih je priča, istina, bilo mnogo, tako da je legenda o Jukiću bila jedna od manje važnih.

Isto je ime Ulica fra Ivana Frane Jukića nosila sljedećih dvadeset i sedam godina. Nisu ga dirali ni ustaše, premda im ovaj fratar nije bio važan. Ali ni ulica nije bila tako važna ni uočljiva da bi je nazivali po nekom drugom. Međutim, 8. lipnja 1948, odlukom mjesnog odbora, Fra Jukićeva je postala Ulica Daniela Ozme. Nazvana je tako po darovitom slikaru i komunistu, za kojeg se sigurno ne može reći je li se 1912. rodio u Olovu ili u Sarajevu. Ali porijeklom je bio olovski Jevrejin. Završio je 1934. Umjetničku akademiju u Beogradu, i radio je kao profesor u Prvoj gimnaziji, sve dok 1937. nije predložen njegov premještaj ili otpust iz službe. Kasne jeseni 1941. pokušao je iz ustaškoga Sarajeva prebjeći na Romaniju, partizanima. Uhićen je i 16. studenog deportiran u Jasenovac, gdje su ga sljedeće godine ubili. Sačuvano je malo Ozminih radova, ulja na platnu i crteža, Za petnaestak eura si u jednom beogradskom antikvarijatu kupio dvije Ozmine grafike, iz ciklusa "Iz bosanskih šuma".

I tako je ime jednoga bosanskog nesretnika i idealista u nazivu ulice zamijenjeno imenom drugoga, srodnoga i sličnog nesretnika i idealista. Da ih nije dijelilo stoljeće, fra Ivan Frano i Daniel Ozmo bili bi, vjerojatno, dobri drugovi i istomišljenici. Fratar, možda, i ne bi bio komunist, niti bi Jevrejin protiv Stambola kovao zavjere s braćom muslimanima, ali sigurno bi bili na istoj gubitničkoj strani, prezreni zbog svoga manjinstva, kosmičke samoće i vjere u najveću od svih utopija, da može nestati mržnje u Bosni i da svi ljudi, bez obzira na vjerozakon, mogu postati braća. Cinizam komunističkih vlasti, kada su Jukića zamijenili Ozmom, bio je upućen  Jukićevim sunarodnicima Hrvatima - kao i kada je mala i neugledna Ulica bana Josipa Jelačića, koja se nalazila iznad Mejtaša, zamijenjena imenom mađarskoga revolucionara iz 1848. i Jelačićevoga ratnog protivnika Lajoša Košuta - koji su među bratskim i ravnopravnim narodima u Sarajevu ponekad bili nešto manje ravnopravni od ostalih, pa je tako zasmetalo i ime fra Ivana Frane Jukića. Jedni su, u toj davnoj šovinističkoj farsi, sarajevskim Hrvatima ispostavljali kolektivni račun za sva zla Nezavisne Države Hrvatske, a drugi su ovakvim promjenama imena ulica poručivali Bog zna kome da oni s Nezavisnom Državom Hrvatskom nisu imali ništa. Baš kao da fra Ivan Frano Jukić jest.

Ali srećom, neka se ni to ne zaboravi, bilo je u onom Sarajevu drukčijih ljudi, s plemenitim darom sjećanja, koji su na ovaj grad gledali kao na vlastiti dnevni boravak, pa su ga stalno redili i popravljali, mimo svega što bi ovakvo ili onakvo vrijeme pokvarilo. Jedan od takvih bio je Alija Bejtić, osnivač i prvi direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Sarajeva. Njemu je, kao kamen na želudac, palo što su oduzeli ulicu fra Ivanu Frani Jukiću, i godinama je čekao priliku da se negdje pojavi neka lijepa i važna, prava gradska ulica, koja bi se nazvala Jukićevim imenom. I tako je u proljeće 1966. Alija Bejtić s autoriteta direktora zavoda predložio da glavna ulica na Koševskom brdu postane Jukićeva. Do tada je to bio nastavak Ulice kralja Tomislava, a s nastankom novoga groblja na Barama, te iste 1966, Jukićeva je postala jedna od najvažnijih i najfrekventnijih ulica Sarajeva. Njome se išlo na groblje, s naramcima cvijeća, sa džepovima punim svijeća, i pričale bi se priče, uglavnom anegdote i šale, onima kojima se odlazi u posjetu... U onom Sarajevu, groblja su bila živa.

Ulice i trgovi Sarajeva

Ali još nekoliko riječi o Aliji Bejtiću: ovaj Rogatičanin u Sarajevu je pohađao medresu, i završio ju u nedoba, godine 1943. Iako su mu tada bile dvadeset tri, još nije ni započeo škole koje će ga čudnim, zaobilaznim putevima dovesti do Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Naime, tek godinama nakon rata Bejtić upisuje arhitektonski odjel Tehničkog fakulteta u Zagrebu, gdje diplomira 1955. s radom vrlo literarnog naslova: "Povijest i umjetnost Foče na Drini". Bio je tvrdoglavo uporan i marljiv istraživač, dobar pisac i neka vrsta gradskog prosvjetitelja. Nakon što je 1977. otišao s mjesta direktora Zavoda, radio je kao naučni savjetnik Orijentalnog instituta. Bio je, na žalost, kratkoga vijeka: umro je srpnja 1981, s navršenom šezdeset i jednom.

Alija Bejtić autor je jedne od najvažnijih knjiga o Sarajevu, koja, međutim, nikada neće biti ponovo objavljena. Objavljena 1973, u izdanju Muzeja grada Sarajeva, knjiga nosi naslov Ulice i trgovi Sarajeva, i podnaslov "Topografija, geneza i toponimija", a ne može ni biti reizdana jer podaci u njoj više ne odgovaraju stvarnosti. Kao što stvarnosti ne odgovaraju ni tvoje priče o Sarajevu. Imena ulica i trgova su još jednom promijenjena, do neprepoznatljivosti je pretumban svijet Alije Bejtića, i zapravo nema ni potrebe za njegovom knjigom. Knjiga bi mnoge podsjetila na nešto što oni nipošto ne žele znati, i odgovorila bi na pitanje iz stare sevdalinke: je l' Saraj'vo tamo gdje je nekad bilo? Nije. Saraj'vo je u knjizi koje više nema, i u sjećanjima ljudi kojih više nema...

Diskretno, gotovo skriveno, na unutrašnjoj strani titularne stranice, u knjizi Alije Bejtića stoji posveta, kao da je u stihove razlomljena:

Preminuloj majki Begiji

koja me naputila
da zavolim knjigu
i u ljudima da gledam ljude

Nikada, svih ovih godina, nisi ovu knjigu sreo u nekom zagrebačkom, beogradskom ili sarajevskom antikvarijatu. Dok si živio u Sarajevu, prije slike s praznom krletkom, posuđivao si Bejtića iz biblioteke, i dugo se pripremao da ukradeš svoj primjerak, jer te je već tada bilo strah da će nestati ova knjiga. Ali nisi ga ukrao.

Početkom dvijetisućitih prekopavao si kartonsku kutiju s knjigama ispred jedne zagrebačke javne biblioteke. Iznesene na kišu, knjige su čekale da po njih dođu iz Unije. Tako se u Zagrebu zove tvrtka koja skuplja stari papir. Svaka je na predlistu imala pečatom utisnuto: OTPISANO.

I tako si našao poluuništen i raspadnut primjerak "Ulica i trgova Sarajeva". Umotana u onaj mutni bibliotečki najlon, sa slikom Špire Bocarića na ovitku ("Alifakovac, ulje Špire Bocarića, vlasništvo hotela 'Evropa' u Sarajevu"), ova knjiga više i ne sliči knjizi, ali je za tebe dragocjena. Kada bi nabavio očuvaniji primjerak, ne bi ni ovaj bacao. Prave se knjige ne bacaju čak ni kada su potpuno uništene. Knjige se sahranjuju kao ljudi.

Ali vratimo se Ulici Daniela Ozme. Nije to nikada bila važna ulica, a ni naročito lijepa. Nisu tu stanovali slavni ljudi, niti su nicale lijepe ni naročito velike građevine. Ulica Daniela Ozme, Fra Jukićeva, Dereboj, samo je trebala spajati ulice Kralja Tomislava i Đure Đakovića, i da ni po čemu drugom ne bude upamćena. Ali nije joj tako bilo suđeno. Ova je ulica privlačila povijest, u njoj su se ukrštale ljudske sudbine, u Ulici Daniela Ozme umiralo se tragičnije i češće nego u drugim sarajevskim ulicama, živjelo se, slavilo i pijančevalo, kao na malo kojem dijelu Sarajeva. Ulica Daniela Ozme bila je, kroz skoro cijelo dvadeseto stoljeće, geometrijsko središte Sarajeva, mistična tačka modernizacije grada, njegovo srce, koje nije smjelo stati, jer stane li srce Ulice Daniela Ozme, neće više biti Sarajeva...

Volga

Prvih godina nakon Velikog rata, u Fra Jukićevoj je, blizu ugla s Alipašinom, koja će jednom postati Ulica Đure Đakovića, otvorena "kafana i restoracija Volga", u koju se moglo ući i s Titove, a lijepa i prostrana kafanska bašta nalazila se na mjestu današnjega Higijenskog zavoda. Volgu su držala braća Muzur, a u telefonskom imeniku Sarajeva za godinu 1941, tiskanom pola godine pred rat, čitamo da se Volga prostirala na dva ulična broja u Fra Jukićevoj, na 31 i 33, i da je u  vrijeme s malo telefonskih priključaka, imala čak dva telefona. U kafanu se telefoniralo pozivom na broj 30-32, a u restoraciju na 35-19.

Kada se u ranu jesen 1930. Tin Ujević doseli u Sarajevo, Volga će postati jedna od njegovih kafana (uz kafanu hotela Central, Lovački rog, Zvono, Zoru, Napretkov podrum, Dibeka...). U Volgi će pjesnik ponekad objedovati, u restoranskoj bašti, pogleda prema Miljacki i onoj lijepoj i skladnoj Alipašinoj džamiji, koja je prizoru pružala povijesni i kulturni kontekst. Jugoslaven, srbofil, anarhist, prijatelj Vladimira Gačinovića, zavjerenička duša i genijalni hrvatski pjesnik Tin Ujević bio je fasciniran džamijama i tim "Bliskim, domaćim istokom", kojemu je zaneseno klicao: "Sarajevo!  Više nego da mi neko kaže Waterloo ili nevesinjsku pušku, Sarajevo kao drugi Agadir upućuje me na tragične udese moderne historije. Varoš mi ipak izgleda mistično mirna u poređenju larmom Beograda." Živio je kao podstanar, najprije kod jedne Srpkinje, a onda kod stare Jevrejke, i ovako je o domaćima govorio: "Pognuti fataliste koji se ne protive volji Alaha i njegova proroka. Žene koje u vrijeme jazza i  svilenih čarapa pokrivaju lice neprovidnom tkaninom. Miljacka koja se provlači kroz varoš sa šumom i mutna, kao zakrvavljena." Bio je očaran vlastitom slikom toga grada i ljudi, dalekom, možda, od stvarnosti, ali ljekovitom u životu i u poeziji: "Sarajlije su ljudi koji izuzetno cijene merak, pa mezete proverbijalnom polaganošću parče sira uz piće, ali samo umaču zrno kukuruza nad staklo koje pokriva sir." Poslušajte još jednom kako bogato i vremenito zvuče Tinove rečenice, u kojima slobodno, bez suvremenog prenemaganja, istočne riječi spaja sa zapadnim, pa tako u svom meraku jučerašnji Sarajlije mezete proverbijalnom polaganošću ono lijepo srpsko parče, koje izgovoriti neće, još manje napisati, niti jedan današnji hrvatski lirik, makar isto koliko i Tin bio zaljubljen u vlastitu sliku bliskoga, domaćeg istoka.

Na kraju je, nekoliko godina kasnije, Tina Ujevića iz Sarajeva potjerala zima. Na nju se nikada nije navikao, i plašio se da će u tom gradu jedne zime i skončati. Jednom kada je otišao, više se nikada nije vratio. Srušena je u ratu i poslije rata "kafana i restoracija Volga", nestalo je braće Muzur i njihovih kućnih adresa i telefonskih brojeva, ali je u jednom podrumskom kafeu u Ulici Daniela Ozme, gdje su se u travnju 1992. okupljali novinari i pisci, na zidu visila portretna fotografija Tina Ujevića, snimljena u Volgi.

Drugi svjetski rat je u Fra Jukićevoj upamćen po najvećem stradanju Sarajlija tokom jednoga savezničkog bombardiranja. U sklonište koje se nalazilo na mjestu poslijeratnog sjedišta Saveza socijalističke omladine probila je avionska bomba i rastrgnula i u ništa pretvorila silan svijet. Taj događaj opisivao si, minut po minut, kroz jedan narativni tok romana Gloria in excelsis.

U sljedećem ratu, u zgradu Omladine useljava se Komanda Armije Republike Bosne i Hercegovine. Bilo je to u travnju 1992. Tog i sljedećeg mjeseca značajan dio dnevnoga društvenoga i kulturnog života Sarajeva odvijao se u toj ulici, iako su po njoj, češće nego po drugim ulicama, sipale mine i granate. Ali u to naivno, rano doba posljednjega rata u našoj povijesti, ljudi kao da još uvijek nisu vjerovali da su te mine smrtonosne, i da će se rat voditi sve do uništenja njihovoga svijeta.

Na jednome prozoru Ulice Daniela Ozme u svibnju 1992. vidio si profesora estetike Predraga Fincija. On je tu stanovao, a ti si ga vidio kako se sunča, na prozoru na kojemu više nije bilo stakala. Ili si, možda, Fincija vidio u svome snu, koji će se, zatim, godinama ponavljati, kao da ti pokušava nešto ispričati. I tako je ostalo, sve dok se san nije ugasio. Profesor estetike nije ti u tvome snu nikada uspio ispričati ono što je trebao, a tebi je, kada ga, rijetko i usputno, sretneš u Sarajevu, Opatiji ili Londonu, neugodno o tome pitati, iako ti se čini da bi Predrag Finci trebao znati što ti je to u snu htio reći.

Poslije je u tom stanu neko vrijeme živio Marko Vešović, a nakon što se odselio i on, ugasila se i tvoja priča o Ulici Daniela Ozme, na čijem je uglu jednom stajala žena s praznom krletkom za ptice, i nije znala na koju bi stranu pošla. Njezino je Sarajevo planulo i do temelja izgorjelo onoga dana na početku rata, a njenu su sliku sljedećih dana, uz jutarnji espresso, gledali novinski čitatelji širom svijeta, čudeći se kavezu koji drži u ruci. Ono što je tada svaki od njih pojedinačno pomislio, i kako je sebi i svojima objasnio zašto je nepoznata Sarajka bježeći iz požara ponijela praznu krletku za ptice, bio bi najbolji ratni roman o Sarajevu, koji bi se, u nekoliko tisuća jutarnjih epizoda, zbivao od Rio de Janeira do Vladivostoka, okolo svijeta.