Poljska: Domovina humano preseljenih

U malom stanu
                        Pitam oca: šta radiš danima? Sećam se.

U malom prašnjavom stanu u Gljivicama
u niskom bloku, sazidanom prema sovjetskom uzoru
i načelu: grad treba da liči na kasarnu,
a sobe da budu tesne, da bi se onemogućavali tajni sastanci,
tamo, gde neumorno maršira starinski zidni sat,

gotovo svakodnevno oživljuje septembar '39, fijuci bombi,
ali i Jezuitska bašta u Lavovu, u kojoj kao nekada davno svetluca
zelena svetlost klenova i jasenova, i male ptice,
i kajaci na Dnjepru, i miris vrbovog pruća, i vlažnog peska,
i vreo dan, kada si sreo mladu ženu, studentkinju prava,

i putovanje teretnim vagonom na zapad, do krajnje granice,
i buket od dvesta ruža koji su ti poklonili studenti,
u znak zahvalnosti što si u proleće '68. godine stao u njihovu odbranu,
takođe epizode, za koje nikada neću saznati,
kao poljubac žene koja nije postala moja majka,

strah i slatki ogrozd tvog detinjstva, slike izvučene
iz prijatne provalije, kada me još nije bilo.
Tvoje sećanje se odvija u onom tihom stanu – ćutke,
sistematično, jer radiš na tome da na časak vaskrsneš
bolni dvadeseti vek.

Piše: Miljenko Jergović

Ovo je pjesma Adama Zagajewskog iz knjige Antene, koju je objavio u Krakovu 2005. godine, a izdana je i u Beogradu, u nakladi Arhipelaga, dvije godine kasnije, u prijevodu Biserke Rajčić. Zagajewski jedan je od velikana poljskoga pjesništva (Herbert, Kornhauzer, Rozewisz, Szymborska...), koje smo u nizu izvrsnih prijevoda Zdravka Malića, Marine Trumić i Petra Vujičića čitali i prije rata, a tema o kojoj u ovoj pjesmi pjeva i pripovijeda, opsesivna je tema cjelokupnoga njegovog djela. S njom je i postao jedan od najznačajnijih europskih pjesnika i kandidat za Nobelovu nagradu. Tema je to egzila ili "humanog preseljenja", odrastanja i života unutar prostora vlastitoga jezika, ali svejedno u nekoj vrsti tuđine. Pišući o vlastitome formativnom iskustvu, Zagajewski je svjedočio o iskustvima svoga naraštaja, Poljaka koji su nakon 1945. izmješteni iz svojih zavičaja, jer se cijela Poljska na zemljopisnoj karti "preselila", u prosjeku, stotinjak kilometara prema zapadu.

Zvanična operacija etničkog čišćenja

Adam Zagajewski rođen je 1945. u Lavovu, jednom od najvažnijih središta poljske nacije i kulture, koji je nakon rata pripao Ukrajini i Sovjetskom savezu. Kao dijete preseljen je u Gljivice, tmuran industrijski grad u Šleziji, iz kojega su prethodno iseljeni Nijemci. Ukrajinci, pak, koji su naseljeni u Lavov, iseljeni su iz južnih i jugoistočnih dijelova Poljske, u zvaničnoj operaciji etničkoga čišćenja, u povijesti poznatoj kao "Operacija Wisla", započetoj 28. travnja 1947. i dovršenoj krajem srpnja. U ta dva mjeseca prognano je sto četrdeset tisuća ljudi. Kako je taj dio Poljske, kao i sve baltičke zemlje, te Galicija, bio višenacionalan i multikulturan, ljudi su znali jezike svojih susjeda, i međusobno su se stalno miješali, tako da su im se iz generacije u generaciju znali mijenjati identiteti i narodnosne pripadnosti, nije bilo sasvim jednostavno ustanoviti tko su sve, zapravo, Ukrajinci koje valja protjerati. Kao što ni u Lavovu nije bilo do kraja izvjesno tko je, a tko nije Poljak. Na kraju su, o cinizma!, komunističke vlasti odlučile da vjerska pripadnost bude kriterij pri preseljenju, te su u Operaciji Wisla izgnani grkokatolici i pravoslavci, bez obzira na to što su se ti ljudi u nezanemarivom broju izjašnjavali kao Poljaci, ili su čak i pripadali višim građanskim i aristokratskim poljskim slojevima. I tako su, eto, ateisti 1947. vodili jedan mali, ali po posljedicama strašan, vjerski rat, koji je upisan u kolektivne, porodične i lične memorije milijuna ljudi na prostorima današnje Poljske i Ukrajine, ali i Litve, Njemačke i dokle god su doprla, kamo god su se iselila, ljudska sjećanja.

Poljaci su nakon 1945. u Lavovu, kao pojedinci, i mogli ostati. Ali rijetki su ostali. Zatim je pala željezna zavjesa, i više se nije moglo ni tamo, ni ovamo. Naime, iako je Poljska bila dio istočnoga bloka, potpisnica Varšavskoga ugovora i, uglavnom, poslušna sudionica moskovske politike, iako je, zapravo, sve vrijeme bila okupirana od Sovjetskoga saveza, Poljacima nije bilo nimalo jednostavno prelaziti granicu s Ukrajinom. Rođenima u Lavovu, ili u nekome drugom gradu u Ukrajini ili Bjelorusiji, taj prelazak bio je, praktično, nemoguć sve do pred kraj osamdesetih. Onome tko je jednom napustio svoj zavičaj, bilo je zabranjeno da ga više ikad vidi. Bez obzira na proleterski internacionalizam, na sve prezrene na svijetu, braću i sestre međunarodne radničke klase, nacionalno razgraničenje u višenacionalnom i multikulturnom srcu Europe provedeno je hladno, bezdušno i u potpunosti. Galicija je kao zametak buduće ujedinjene Europe razbijena i zbrisana s lica zemlje u dva koraka: prvi je bio nacistički holokaust, eksterminacija Židova (tih, po Amosu Ozu idealnih, jedinih pravih Europljana, koji su bili vezivno tkivo svake ideje o višenacionalnoj zajednici), a drugi korak bio je sovjetsko-komunistički projekt repatrijacije milijuna ljudi, koji je vodio konačnom i potpunom razgraničenju među prethodno izmiješanim zajednicama.

Građanin svijeta

Adam Zagajewski po akademskom je zvanju profesor filozofije. Do vojnog udara 1981. živio je i predavao u Krakovu. Sljedeće godine emigrirao je najprije u Pariz, a zatim u Sjedinjene Američke Države. Tamo predaje na više velikih i uglednih sveučilišta. Zadnja mu je profesura na čikaškom univerzitetu. Već godinama tamo vodi kolegij posvećen Czeslawu Miloszu. Od 2002, nakon što se, službeno, vratio u Krakov, pola godine provodi u Europi, a pola u Americi. Sentimentalnom terminologijom naših nastavnica književnosti iz vremena jugoslavenskog socijalističkog odrastanja, reklo bi se da je Zagajewski "građanin Svijeta". Kao i mnogi drugi Poljaci, pisci, filmski režiseri, filozofi, uglavnom humanistički intelektualci, on ima iskustvo progonstva iz jezika, a s tim i iskustvo praktičnoga, svakodnevnog kosmopolitizma. Ali istodobno, kao i većini njih (i Miloszu, i Romanu Polanskom, i Gombrowiczu...), njegove su umjetničke opsesije, njegove književne i pjesničke teme i interesi, vrlo često sasvim lokalni. Kao i Milosz, Zagajewski ne prestaje razmišljati i pisati o izmiještanju, progonstvu, protjerivanju, nečemu što je započelo u vrijeme njegova rođenja i čije posljedice živi sve do danas. Od Lavova, kojeg se niti ne sjeća, grada koji je prvi put mogao posjetiti u vlastitim četrdesetim, uzalud se pokušavao otrgnuti. Da je otišao svojom voljom, ili da su mu roditelji otišli svojom voljom, ime tog grada bilo bi samo karakterističan podatak u ličnim dokumentima, poput klempavih ušiju, koje ne može operirati nijedan plastični kirurg. Ali kako su iz Lavova prognani, ti ljudi nikada Lavov nisu uspjeli stvarno napustiti i zaboraviti. O tome, između ostaloga, govori i pjesma "U malome stanu".

Nakon pada komunizma i rastvaranja željezne zavjese, Poljaci, bivši Lavovljani, masovno su počeli posjećivati svoj grad. Uvedene su autobusne linije, stvoren je jedan neobični, do tada nepoznati, oblik turizma: ljudi su obilazili, gledali, osluškivali grad koji su morali napustiti, odlazili su na adrese na kojima su nekada  živjeli, a mlađi su u tim posjetama i obilascima pokušavali otkriti nešto što ih je  tolike godine opterećivalo, a o čemu, zapravo, nisu ništa znali. Oko tih putovanja pokrenute su intelektualne rasprave i polemike između onih koji su u Lavov išli, spremni obnoviti izgubljenu mapu kulturnih i privatnih, obiteljskih identiteta, i onih  koji u Lavov nisu otišli ni nakon što su granice otvorene, smatrajući da ne treba ići, niti pokušavati obnoviti nešto što je zauvijek izgubljeno. Turistima su prigovarali na kič-osjećajnosti, praznoj nostalgiji i romantiziranju predodžbi o povratku – koji je, naravno, nemoguć, jer se ne može vratiti izgubljeno vrijeme. Zanimljivo je, međutim, i različito od naših frustracija izazvanih etničkim čišćenjima, da se ni nakon 1989.  nije stvorio nacionalistički mit o progonstvu, ni o ekskluzivnom poljstvu izgubljenih istočnih zemalja. Iako poljsko društvo nije ni danas imuno na šovinizam, rasizam i antisemitizam, ne postoji, čak ni najmarginalnija politička partija, kulturna organizacija ili zavičajni klub, koja bi postavila zahtjeve kakvi su u nas, od Triglava do Gevgelije, u svim državama i u svim narodima, bez ijednog izuzetka, dio dnevnoga patriotskog repertoara, a to je povrat, milom ili silom, gradova, sela, planina i rijeka koje su jednom, svejedno koliko davno, bili naši. Iako svi dobro znaju da je Lavov bio poljski grad, iako je Lavov jedno od rodnih mjesta poljskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, danas je to i za ljude iz autobusa, i za one koji preziru tu vrstu turizma, ukrajinski grad.

Prošle jeseni putovao sam s jednom svojom poljskom prijateljicom vlakom od Krakova do Vroclava. Dok sam gledao te šlezijske ravnice, malene gradove i sela, kuće s okućnicama i beskrajna krumpirišta i kukuruzišta, i ono što vidim pokušavao usporediti sa zemljama bivše Jugoslavije, moja Poljakinja pričala mi je o svemu i svačemu, da bi u jednom trenutku, neprimjetno, skoro slučajno, došla do svoje porodične priče. Znao sam da je, kao i Zagajewski, ali dvije-tri godine ranije, rođena u Lavovu, ali tema poslijeratnog preseljenja, progonstva u još jedan mali, napušteni grad, kao da nije bila dovoljno važna da bi je spomenula sve do ove višesatne vožnje vlakom, tokom koje se, ionako, razgovara o svemu i svačemu, pa onda hajde, može i o tome.

Njezini su roditelji bili liječnici, dobrostojeći i cijenjeni ljudi, cvijet lavovskoga poljskog građanstva. Kada je počeo rat, pa sovjetska, a zatim i njemačka okupacija, nastavili su raditi u bolnici. Ali čim je 1944. postalo jasno da Sovjeti ponovo stižu, majka je ugrabila dvije svoje male kćeri (moja prijateljica ima i mlađu sestru, koja je u vrijeme zbijega bila dojenče), i kroz razrušenu zemlju i preko crta fronte, krenula u izbjeglištvo, u zapadnu Poljsku. Otac je ostao u Lavovu, liječiti ljude. Po završetku rata, mislili su, obitelj će se ponovo spojiti, u Lavovu, ili zapadnije, kakve već budu prilike. Ali rat je završio, željezna zavjesa se spustila, i on više nije mogao k svojima. Malo potom izvršio je samoubojstvo.

Sjećanja bez žrtve

Nije to bila neka duga životna priča, puna detalja i rukavaca – te šta je bilo s tetkama, te gdje su u to vrijeme bili daidža i njegovi – kakvu bismo, bit će, ispripovijedali mi ovdašnji. Svedena, kratka i jasna, s blagim primjesama humora, lišena uzaludnog i naknadnog sentimentaliziranja, recimo, nije mi uopće ispričala kako je izgledao taj put majke s dvoje djece kroz spaljenu zemlju, u kojoj se još uvijek dizao dim iznad krematorija koncentracijskih logora, i smrt je bila najuspješnija i jedina industrijska grana, niti je išta rekla o bijedi u kojoj su sve tri živjele sljedećih godina. (Da, ispričala mi je, smijući se, nešto o doktorskom "mitu" svoje majke. Jednom joj je došla neka seljanka i u znak zahvale donijela joj ogroman sepet pun jabuka. Ali ne treba, imamo i mi jabuka!, branila se gospođa doktorica. Samo uzmite, navaljivala je pacijentica, toliko su ove godine rodile da ih više ni svinje ne jedu.) Čak je i očevo samoubojstvo spomenuto s nekom lakoćom i mirenjem. Skoro fatalistički. Jer što je i mogao učiniti jedan poljski liječnik, u Lavovu, u Sovjetskom savezu, nego se ubiti, nakon što mu je obitelj završila s druge strane željezne zavjese? To je, valjda, jednako normalno kao što je normalno biti likvidiran kao Armenac u Turskoj dvadesetih godina, kao Židov u Njemačkoj tridesetih, kao Srbin na Kozari četrdesetih, kao Nijemac u Vojvodini godinu ili dvije kasnije, kao Bošnjak u Srebrenici, kao Hrvat u Vukovaru, kao Sarajlija srpskoga imena i prezimena na Kazanima... Razlika je samo u tome, važna razlika, što Poljacima raseljenim iz Lavova nije bilo dato da poslije žive od svojih funeralnih sentimenata. Nije im bilo dato da viktimiziraju svoju ličnu, porodičnu i nacionalnu sudbinu. Poljak je stekao pravo da se svega sjeća, ali ne i pravo da bude žrtva.

Nastavak teksta narednog ponedjeljka, 31. oktobra.