Peljto

Početkom šestoga razreda stigao nam je novi učenik. Peljto mu je bilo prezime. Ime ću prešutjeti da ga ne bi kojim slučajem negdje našla ova moja priča. Iako sumnjam da bi Peljtu, onakvog kakav je bio, a teško da je moglo biti načina da se u međuvremenu promijeni, ijedna priča mogla pronaći.

Ponavljao je razred, što u ono vrijeme, premda su škole bile ozbiljnije nego danas, nikako nije bio čest slučaj. Oko lošeg učenika bi se sjatili školski pedagozi, psiholozi, učitelji i nastavnici, pokrenula bi se pedagoška zajednica, animiralo društvo, e ne bi li mu se spasila godina. Godine su u socijalizmu bile dragocjenost. I postojalo je uvjerenje da ćeš s gubitkom školske godine izgubiti kontakt sa svojom generacijom, što je bilo skoro jednako loše kao što su danas gubitak zavičaja, domovine, naroda i zajednice iz kojih si potekao. Kao bezdomnici, ahasveri i vječiti migranti lutaju oni koji su zbog bolesti ili nekog drugog razloga jednom u životu pali na godinu. Zbog neučenja i neznanja teško se moglo pasti, pogotovo ako učenik nije bio iz problematične obitelji, delinkventan ili mentalno ograničen. Ali, eto, Peljti se dogodilo. Iz razloga koji neće biti do kraja razjašnjeni od njega su digli ruke svi ti pedagozi i psiholozi. On je bio onaj izuzetak od svih društvenih pravila, kojeg se poslije više nitko ne sjeća.

Od mene je bio već dvije godine stariji. Onizak, pognut u ramenima, ali stamen, fizički jak, Peljto više nije bio dječak. Bio je odrastao muškarac, odraslih manira i držanja, tako da ga ni nastavnici nisu gledali na način na koji gledaju nas. Pomalo kao da su sklanjali pogled, nisu ga mogli gledati u oči. Njegovo temeljito i nepopravljivo neznanje u njima je stvaralo nelagodu. Naime, Peljto jednako nije ništa znao kao što, valjda, nije znao ni lani, kada je prvi put išao u šesti razred.

Ni slučajnošću mu se neko znanje nije ucijepilo u svijest. A kad bi ga izveli pred ploču, držao se kao postariji, malo smušeni činovnik s aktovkom, kojeg zaustavi milicioner, jer je Titovu kod dragstora prešao na crveno. Smiješak nelagode, slijeganje ramenima, gesta potvrđivanja na nastavnički prijekor zbog neučenja. Premda je bio među nama, Peljto je bio jedan od njih. Odrasli u svijetu odraslih, koji se nekom greškom našao u đačkoj klupi.

Stanovao je u prizemnici uz onu zgradu na samom početku Lajoša Košuta ulice. Mislim da ta kuća još postoji, bila je tu kad sam, prije desetak godina, posljednji put zagledao. Premda današnjim mjerilima bila bi to sirotinjska kuća, ali pola nam je razreda stanovalo u građevinama takve ili još lošije kvalitete. Mejtaš s okolnim ulicama i sokacima nije bio baš neki reprezentativni kvart. Kuće od ćerpiča, podignute u turska i u rana austrougarska vremena, koje bi se rastapale na jesenjim i proljetnim kišama, kada su niz Sepetarevac, Drvarsku i Vuka Karadžića ulicu tekli potočići žutih glinovitih voda. Peljtina kuća je barem bila nova, od cigle i s fasadom. Živio je s ocem, pravnikom u odijelu i s malo raščvorenom kravatom, zamašćene crne kose, koju je unatrag zaglađivao, kao talijanski pjevači i članovi prezidijuma Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Majke nije bilo. Mislim da su bili razvedeni, ali tako da se o toj razvedenosti nije pričalo.

Otac bi katkad navratio u školu, pojavio bi se na Informacijama, koje je razrednik održavao svakoga drugog ponedjeljka, ili na roditeljskim sastancima, jednom mjesečno. Ali od njegovih dolazaka izgleda nije bilo ni velike štete ni ikakve koristi. Dok bi kontakt između roditelja i razrednika za nas druge izazivao posljedice sudbinskih razmijera, jer bi svaka lošija ocjena ili ne daj Bože jedinica, bivala interpretirana kao nagovještaj cjeloživotne katastrofe i alarm pred uspostavu izvanrednog stanja u školi i kući, za Peljtu i njegovog oca sve je ostajalo isto. Peljto se oblačio drukčije od nas. Bilo je to vrijeme obaveznih školskih kuta, koje su u Sarajevu i u Bosni iz nerazjašnjenih razloga i po nekoj tajanstvenoj filološkoj, semantičkoj ili možda etimološkoj logici nazivane keceljama, ali smo u šestome razredu kute već nosili u torbama i oblačili ih tek pred školom, jer bi Šaćir - legendarni školski podvornik - stražario na ulazu i nikoga nije puštao bez kute. Svoju premalenu kecelju, koja kad bi je nekako navukao samo što mu ne bi pukla preko leđa, Peljto je nosio u nekom sirotinjskom torbaku, u koji bi pred školom pažljivo složio svoj sako.

Peljto je bio prvi, a vjerujem i posljednji učenik koji je u Osnovnu školu Silvije Strahimir Kranjčević u to vrijeme dolazio u sakou. Imao ih je dva. Preveliki tamonoplavi, koji je vjerojatno bio naslijeđen od oca, i bijeli, kupljen po mjeri, koji je oblačio čim bi zatoplilo i ne bi prijetila kiša, i o kojem se brinuo na način na koji se mi još nismo umjeli brinuti o svojim stvarima. I ne samo da nismo umjeli, nego nam su nam nedostajali i fizička snaga i društveni autoritet da iz obranimo.

Peljto je, ne znam kako, branio svoj bijeli sako, premda se vidjelo koliko mu je važan i premda je taj sako bio najekscentričnija, te samim tim i najneprihvatljivija stvar koja je ikad unesena u školsko dvorište. Đaci su okrutni, još gori su oni iz učeničkog doma koji je bio odmah uz školu, i sve će učiniti da unište ono do čega ti je stalo, a ništa lakše ni jednostavnije nego oteti i u blatu izgaziti bijeli sako. Peljto je možda bio jači od većine nas, njegovih razrednih drugova, ali od starijih se u školskom dvorištu nije mogao braniti. Pa ipak, nitko nije dirao u njegov sako. Ili su osjećali njegovu odraslost, pa su je doživljavali kao prepreku, ili je između Peljte i tog svijeta iz školskog dvorišta postojao nekakav socijalni sporazum, kojega ja, kao prilično introvertan i društveno neadekvatan dvanaestogodišnjak, nisam bio svjestan. Ili, što je također moguće, postoji neka granica nakon koje nekome važna stvar, važan predmet, biva uvažavana čak i u školskom dvorištu. Koja je to granica?

Peljtin bijeli sako bio je neophodna forma za najvažniji, a zapravo i jedini Peljtin životni smisao i sadržaj. Peljto je, naime, bio pjevač. Za razliku od nas koji ćemo tek jednoga dana nešto postati jer je pravilo takvo da svaki čovjek mora nešto da radi, on je pjevač već bio. To je bio njegov poziv i njegova životna strast, iz koje onda proizlazi sve drugo. I u što se uklapa sve drugo. Za školu nije imao interesa zato što se škola ni na koji način nije ticala njegova pjevaštva. Kao što se, vjerojatno, ni život s ocem, u onoj kućici na početku Lajoša Košuta ulice nije ticao pjevaštva. Iz škole i kuće izbijali su samo nelagoda i nevolja - a samo on zna od čega se zapravo ta nevolja sastojala - koji s onim što je on osjećao i što je predstavljalo njegovu istinsku misiju nisu imali nikakve veze.

Peljto je imao u sebi nešto što se samo ponekad stekne u velikih umjetnika: potpunu fokusiranost na umjetnost i na svoju zamišljenu misiju u toj umjetnosti.

Pjevao je za velikog odmora, ako bi oko njega bilo publike. Pjevao je i ako publike nije bilo. Znao sam, prolazeći Lajoša Košuta ulicom, čuti, negdje iz dubine kuće, njegov glas. Nije ga se ticalo ako bi mu se netko narugao, a još manje ako ga ne bi slušali. Osim što je bio dobar i što u dinamici školskoga dvorišta nije sudjelovao ni kao mučitelj ni kao žrtva - i u tom je izuzimanju vjerojatno bio jedinstven - Peljto je nekako znao ono što mnogi umjetnici nikad ne saznaju, ako i saznaju, nikad to saznanje ne pretoče u doživljaj svijeta, a to je da smisao nije u tome da ti se okolina ne ruga, nego je smisao da ti to radiš sve dok ti se jednog dana okolina ne prestane rugati.

Nije važno ako taj dan i ne dođe. Problem je u okolini, problem nikako ne može biti u umjetnosti. Peljtina strast bila je savršeno definirana, koncentrirana, trajno živa i beskompromisna.

Mimo nje nije postajalo ništa, osim, eventualno, njegova dobrog srca. Peljto je mogao poslužiti kao primjer za dokazivanje onoga u što ovaj njegov školski drug zapravo ne vjeruje, da je dobrota prirodno čovjekovo stanje i posljedica urođenog odsustva svakoga zla. Nikakve vidljive traume ni frustracije, onoga nezdravog dječačkog srama, obrambenog refleksa, treptaja kad netko slučajno prema njemu zamahne rukom, nimalo straha pred životom u Peljte nije bilo. Zato je i mogao u bijelom sakou doći u školu, a da ga nitko ne dira.

Peljto je na mejtaški način u sebi imao nešto od Formanovog Amadeusa, iako za razliku od njega više nije bio dječak i bio je muževan.

I, što bi za priču moglo biti važno, Peljto je, blago rečeno, bio rubno muzikalan. Kada je nastavnik Ismet Pilav obnavljao školski hor, nije ga uzeo da pjeva. Jer Peljto ustvari nije ni znao pjevati, iako je sve pjesme i sve tekstove znao napamet, iako je, na užas zbornice, usred nastave, kada bi ga nastavnik Kosta poslao da pokvasi spužvu, znao, sve s pratećim trilerima i inom vokalnom bižuterijom, zapjevati: “Nisi me volela u ono vreme, a ja sam želeo samo jedno, sad kad nismo ni mladi ko nekada dođi da ostarimo zajedno…” Onako samo za sebe i ispod glasa, tako da se u svaki ćošak glas njegov zavuče i da svaki nastavnik izgubi koncentraciju usred rečenice i zamisli se duboko nad metodima i ciljevima pedagoškog rada. A još više nad time kuda se zaputio ovaj svijet i kako će izgledati čovječanstvo kad Peljto od izuzetka postane pravilo.

Do toga, naravno, nikada neće doći. Dobrota nikada ne biva pravilo.

Pjevao je: “Nisi mi pružio ljubavi kad treba, drugi je sad sunce što me greje s neba, zaklanjaš mi sunce, idi ispred mene, na tuđe si mesto stao, idi da mi sunce ne bi zaklanjao…” Te je godine hit te Peljtine muzike bila pjesma Nade Topčagić, i on ju je pjevao s uvjerenjem originala. Od njega je, a ne od nje, započinjala ta umjetnost. On je nosio u sebi uvjerenje, čvrsto i duboko, kakvo nije mogao imati nijedan od tih pravih pjevača i pjevačica. Oni su pjevali jer im je to bio posao i jer su od tog posla dobro zarađivali, a on je pjevao jer je vjerovao. Od te je vjere načinjena svaka umjetnost. Peljto vjerojatno nikad nije razmišljao o definicijama umjetnosti, niti je sebi postavljao pitanje je li ono što pjeva Nada Topčagić umjetnost - uostalom, ima li čovjeka koji bi se pri zdravom razumu postavljao takva pitanja? - ali ono što se zbivalo u njegovoj glavi dok je pjevao bilo je umjetnost.

Istina, njegov je glas proizvodio nešto drugo.

Mnogo godina kasnije često ću sretati ljude koji imaju potrebu da budu veliki i slavni pisci. Nemaju oni potrebu da nešto napišu, pisanje je u toj stvari nužno zlo i muka nalik muci domaćih zadaća iz školskih vremena, nego je njihova potreba upravo ta da s onim što su napisali, kao i s onim što bi mogli napisati, ali eto neće, budu veliki i slavni. Pa kako im to ne ide, jer književnost nije nešto u čemu postaješ velik i slavan čak ni ako pišeš iz nekog drugog razloga, a ne zbog ostvarenje zacrtane veličine i slave, postaju ojađeni i gnjevni, postaju zli ne samo prema ljudima koji se bave istim poslom kao i oni, a učine im se nekako slavnijim i uvaženijim, nego ih počne hvatati huja i prema samoj književnosti. Kao da ih je ona nesretnica onemogućila u njihovim ambicijama i nakanama. Ono talenta što su imali, ako su ga imali, rastopi se i raščini u nezadovoljstvu i u lošem karakteru, tako da na kraju više niti ne pišu, nego samo rogobore protiv drugih pisaca i protiv književnosti. Kažu, takvo je vrijeme, književnost je prevaziđena, ovo je doba slike svijeta.

Za razliku od Peljte, oni nikad nisu bili jasno fokusirani, nikad nisu osjećali strast za ono čime bi se željeli baviti. Nikada nisu tome žrtvovali sve svoje. Istovremeno su se htjeli provlačiti kroz život, a biti veliki i slavni pisci. Ne ide to! Valja triput poginuti i još se tisuću puta osramotiti pred punim školskim dvorištem da bi se bilo ono što se možda nikada i neće biti. Valja se sramotiti i ginuti, a da te, kao Peljtu, nije ni briga što si već triput umro i što te drugi smatraju takvom i tolikom budalom da ti dopuštaju da naokolo hodaš u bijelom sakou. I da i nakon toga od svega ne bude ništa, nego da u književnosti i u umjetnosti ostaneš jednako mali i beznačajan kakav si bio na početku. Ali u biti sretan poput onog mrava koji se zaputio na hodočašće u Jeruzalem, u koji nikada neće stići, jer je do Jeruzalema barem tisuću njegovih mravljih života.

Između pjevanja i književnosti postoji, ipak, jedna veoma važna razlika. Pjevanje podrazumijeva elementarnu i prilično lako ustanovljivu muzikalnost. Ako nisi muzikalan, moraš biti Peljto da bi svoj život položio na pjevaštvo. Književni dar je slojevit i kompozitan, sastavljen od više različitih talenata, koji, uz udio karaktera i veliku moć koncentracije, stvaraju minimalne pretpostavke da se možda nešto i napiše. Književni dar nije trajan, neuništiv, zajamčen, nije to ne samo onima koji su u jednom trenutku doista bili pisci, nego nije trajan i neuništiv ni najvećim od pisaca. Pred svakom novom knjigom, možda i pred svakim pojedinačnim činom pisanja, snagom se karaktera nanovo konstituira kompozitni književni dar, i čovjek doživljava to čudo da ponovo bude pisac. A možda i da ne bude. Možda se u međuvremenu dogodilo nešto loše zbog čega on više ne može biti pisac. Ili nešto dobro što mu također brani da bude pisac. I kome bi onda na um palo da bude velik i slavan u književnosti?

Da bi se u književnosti živjelo, ne mora se biti pisac. To prije svega drugog znači da se ne mora objavljivati. Pisac se postaje objavljivanjem. Neki od najvećih u povijesti književnosti postali
su piscima tek nakon svoje smrti. Drugi su, odmah će nam na um pasti Franz Kafka, postali piscima tako što su ih posthumno prevarili i iznevjerili njihovi prijatelji ili rođaci. Književnost je vjerovanje u iluziju književnosti. Bez tog vjerovanja ništa nije moguće. A to je vjerovanje dovoljno da bi se bilo u književnosti. Kao što je Peljti njegova strast bila dovoljna da pjevanje i pjevaštvo postanu njegov život. Bez obzira na muzikalnost. Ona je u toj stvari sporedna.

Muzikalnost čovjeku samo pruža mogućnost da se pjevalaštvom bavi na komforan i ugodan način, da možda od toga živi, da mu se ljudi ne smiju. Ali zar nije više za poštovanje ono na što se odvažio Peljto?

Kada sam čuo da je u Njemačkoj poginuo Šaban Šaulić, osjetio sam za njim tugu. Tuga je dragocjena. Dugujem je Peljti.