O Saši Bukviću, ponovo

Piše: Miljenko Jergović

Akademiju likovnih umjetnosti upisao je kasno, kao već zreo i formiran čovjek. Među umjetnike je došao, kako bi se to marksističkim rječnikom kazalo, iz "neposredne proizvodnje". Radio je u očevoj slastičarnici "Jadranka", na Grbavici, i dugo izabirao oblast iz koje će započeti svoju ljudsku i duhovnu nadgradnju. Po svojoj temeljnoj prirodi, možda i po odgoju, Saša je konzervativan čovjek. Nije mu dano da odlučuje naprečac, niti da s mladenačkom ohološću, karakterističnom u godinama zrelog jugoslavenskog socijalizma, ruši svjetove za sobom. Njemu je, naprosto, trebalo vremena da o svemu dobro promisli i da onda donese odluku, koje će se, zatim, čvrsto držati cijeloga svog života. Intelektualne discipline, kao ni birokratizirani građanski život, očito ga nisu privlačili. Nije mogao biti pravnik, inžinjer ili direktor građevinskog preduzeća s poslovima u Libiji i Iraku. Prirodno, gotovo djetinje intuitivan, bio je preporučen za umjetnika. I na kraju, za "Umetnika".

Ljudi s kojima se u vrijeme studija družio i s kojima će formirati likovnu grupu Zvono, jednu od najznačajnijih kulturnih činjenica onoga Sarajeva, Satko Hadžihasanović, Sejo Čizmić, Narcis Kantardžić, bili su i po desetak godina mlađi od njega. Samo je fotograf Sejo Hadžić bio njegovih godina, te – u određenom smislu – njegovih socijalnih i svjetonazorskih preferencija. Od umjetnosti se ni osamdesetih nije moglo živjeti, pa je Saša od ranoga jutra do popodne radio u slastičarnici, a Sejo se bavio komercijalnom fotografijom. Kao po kakvom čudnom religijskom propisu, vrijeme za umjetnost započinjalo bi nakon što se sunce okrene prema zapadu. I to bi vrijeme, u Sašinom slučaju, trajalo do kasno u noć. Usporedo s dva profesionalna života, slastičara i umjetnika, vodio je i paralelni društveni život: u jednom dijelu dana i noći, bio je porodični čovjek u najdoslovnijem smislu riječi, dok bi u drugom dijelu dana i noći živio na slobodi, poput boema s jakom samokontrolom, u džez klubu Zvono (koji je u najslavnija vremena vodio Vedran Muftić, promućurni kafedžija, inžinjer i čovjek s osjećajem za umjetnost), gdje bi satima razgovarao, uz alkohol i cigarete (Saša je pušio york, i nije nalazio smisla u bacanju novca na skupi duhan), uglavnom o umjetnosti, u njezinim najrazličitijim oblicima, vrstama i žanrovima. Za razliku od tolikih drugih likovnjaka svoga vremena, a pogotovo onih koje ću upoznati u svome sljedećem, zagrebačkom, životu, Saša Bukvić imao je starinski pogled na umjetnost i umjetničke discipline, koji je podrazumijevao široku otvorenost prema književnosti, poeziji, filmu, muzici, ali i spremnost na otvoreno, gotovo idolopokloničko divljenje, prema svemu vrijednom i novom, te prema svima koji s punim uvjerenjem stvaraju nove svjetove.

Na kraju, ta je otvorenost prodirala i u njegove radove, ali i u način na koji je koncipirao život i "akcije" grupe Zvono. Insistirao je na naraciji i jasnoći prikaza. Vrlo osviješteno povezivao je tradiciju dvadesetstoljetnih avangardnih pokreta s tada aktualnim teorijskim načelima i praksama postmodernizma. Bio je u tome duhovit i autoironičan. Na nevjerojatno lucidan način znao je kreativno spojiti obje svoje profesije, pa je tako, recimo, radio posvete Kazimiru Maljeviču, tako što bi njegove kanonske radove reinterpretirao u materijalu i formi torta i kolača. Bilo je nečega šokantnog u tim Bukvićevim estetskim objektima. Izgledali su vrlo ozbiljno, kao djela načinjena s punim umjetničkim razlogom, u sebi su sublimirala i europsku kulturnu povijest, i sve ono što je, u političkom i svakom drugom smislu, formiralo i pratilo Ruski umjetnički eksperiment. Kao da su pripremljeni za izložbu u  Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, ili negdje diljem Jugoslavije i Europe. Saša nije olako prilazio tradiciji, niti se ikada šalio s "Artom". On nije stvarao alibi radove, niti je odrađivao umjetnost, kao da odrađuje radni staž, što su činili, i čine, toliki drugi južnoslavenski suvremeni umjetnici, koji su nanjušili kako su likovne i izvedbene umjetničke discipline bogomdana zabava neobrazovanih i bogatih snobova, te isto tako neobrazovanih i bogatih državnih institucija. Toga se Saša istinski grozio, za ispraznost on nije imao vremena, i trudio se da stvara samo važna djela. Tako i te maljevičevske kolače. Kao i sve drugo što je radio, ili što je radila grupa Zvono, i njih je dokumentirao na video vrpci, da bi ih kasnije, s nekom skoro kanibalskom radošću, prepustio želucima publike. Tako je završio ovaj Bukvićev umjetnički projekt, koji s vremenske distance od dvadeset i koju godinu djeluje ozbiljnije, važnije i zrelije nego u vrijeme svoga nastanka. Modu Ruskoga umjetničkog eksperimenta, koju su tada Europom pronosili lijevo-liberalni i vazda dobroćudni budući rušitelji Berlinskoga zida, dok je u nas na istoj toj modi egzistirala cijela jedna umjetnička, popkulturna i akademska supkultura, stvarajući mit od vlastite salonske subverzivnosti, Saša Bukvić je izrugao pretvorivši je u izlog slastičarske vitrine. Od epohalne prezaslađenosti sve te kvaziangažirane estetike s kraja osamdesetih, pred sam pad komunizma, podriguje nam se i danas na vaniliju i na krv. Sašin rad komentirao je nešto što ćemo osjetiti dvadesetak godina kasnije, kao sredovječni, deprimirani i usamljeni ljudi s viškovima privatnih i kolektivnih povijesti.

Nešto kasnije, skoro pred sam rat, Saša Bukvić je, po ideji Bojana Hadžihalilovića, načinio svoj najjezovitiji slastičarski rad. Za naslovnu stranicu časopisa za kulturu i društvena pitanja Lica (urednik Semezdin Mehmedinović) oblikovao je tortu u konturama Jugoslavije, koja je imala glazuru od želea s komadićima jagoda. Zemlju, u kojoj smo još uvijek živjeli, prekrivala je želatinozna masa boje svježe krvi, u kojoj su se razaznavali komadići tijela. Nije tu bilo pretjerivanja, ni Saša ni Bojan nikada nisu bili skloni pretjerivanju, i dobro se vidjelo da to nisu ljudska, nego su jagodna tijela, ali je asocijacija bila jasna i precizno provedena. A možda i nije o tome riječ. Možda bismo desetak godina ranije istu tu tortu gledali drukčijim očima. Možda bi nam crvena boja krvi tada bila znamen i simbol komunizma, a jagode bi bile samo jagode. Međutim, tada, u vrijeme kada su  se Lica pojavila u knjižarama, radilo se o strašnome, ali na krajnje neobičan način izrečenom upozorenju što bi se s nama moglo dogoditi. Ovaj rad, koji bi se mogao atribuirati kao zajedničko Bukvićevo i Hadžihalilovićevo djelo – ili još tačnije, zajednički rad grupe Trio i Saše Bukvića – jedan je od vizualno najzanimljivijih komentara posljednjih godina Jugoslavije, ali i posljednjih godina naših prethodnih života.

I ta je torta na kraju bila pojedena – navodno, u aranžmanu samog Trija – fotografska dokumentacija uništena je ili izgubljena, a jedino što još uvijek negdje postoji primjerak je časopisa Lica, s krvavom, jagodnom Jugoslavijom na naslovnici. Suvremena umjetnost - nastala, valjda, u času kada je neka budala uzviknula kako je slikarstvo mrtvo – teži vlastitome materijalnom samouništenju, objektima je suđeno  da nestanu, da završe na smetljištu ili u reciklažnim strojevima, ili da kao u idealnom, sarajevskom, slučaju budu uništeni u ratnim bombardiranjima, te da na kraju od sve umjetnosti ostane ono što je elementarno i što je najvažnije: ideja. Od većeg dijela onoga što je u deceniji pred rat radila grupa Zvono, od džez kluba u kojemu je bilo njezino živo sjedište, od ateljea na Breki i od života koji bi se mogao pretvoriti u najuzbudljiviji roman o iščeznuću jedne mikrocivilizacije, što se prostirala od Baščaršije do Marijindvora, ostala je još samo ta, savršeno pročišćena, svedena i depersonalizirana: ideja. Ne znamo više ni što ona znači, samo znamo da postoji.

Zvono nije bilo zasnovano na radikalnim umjetničkim i estetskim počelima. Premda je po svojoj ljudskoj prirodi izričit, da ne kažemo tvrdoglav, Saša Bukvić nije radikalan čovjek. Umjesto da se obračuna s paletama i kistovima – kao što su to već odavno učinili njegovi zagrebački i beogradski vrsnici i suborci za umjetničku stvar – on je drugove u grupi pustio da budu slikari. Zapravo, pustili su oni sami sebe, ali on ne samo da ih nije nagovarao na odustajanje, nego je, ako bi zatrebalo, bio spreman  cijele večeri, uz viski, štok ili rakiju, pa do duboko u noć, sve do ranoga jutra, kada prva smjena kreće na posao, a on u svoju slastičarnicu, braniti taj spoj klasičnoga slikarstva s hepeningom, akcijom, konceptom, performansom, videom, koji je opstajao kroz cjelokupnu povijest grupe Zvono, i po čemu je – kada se na sve to gleda iz povlaštene perspektive već daleke budućnosti – ova skupina bila izuzetna i drukčija od svih skupnih projekata na jugoslavenskim prostorima.

Način na koji je, naročito u posljednjih nekoliko predratnih godina, Saša Bukvić vodio minijaturni izložbeni prostor u džez klubu Zvono, na neobičan je način korespondirao i s poetikom same grupe. Izlagali su u klubu mnogi, vrlo raznoliki i međusobno teško spojivi umjetnici, profesionalci, diletanti i amateri, a još je više bilo  onih koji su, iznutra i izvana, pokušavali na Sašu izvršiti pritisak da ubaci nekoga preko reda i mimo vlastitih kustoskih načela, o kojima, uzgred govoreći, nismo mnogo znali, jer su se ta načela svodila na nekolicinu karakterističkih Sašinih gesti i grimasa, te na ključno pitanje je li netko "Umetnik" ili nije, i ima li ono Nešto. A to Nešto Saša bi opisao specifičnim izrazom lica, nešto između divljenja i potpunoga idolopoklonstva, i skupljenim prstima desnice ruke, kojim bi se nekoliko puta snažno kucnuo po prsnoj kosti. Unutra je to Nešto. Ako ga ima, umjetnik može izlagati u džez klubu Zvono, taman da je i nepismeni zemljoradnik, beskućnik ili psihički bolesnik. Ako, pak, nema Nešto, uzalud mu tada sve umjetničke akademije ovoga svijeta, domaća i međunarodna priznanja, ugled.

Tako su onda u Zvonu izlagali ili nastupali umjetnici u rasponu od Toma Gotovca, do Miralema Avdispahića – jednoga začudnoga osobenjaka i slikara diletanta, kojega je Saša otkrio i s najvećom pažnjom i brigom postavljao mu izložbu, ili od slovenske umjetnice Renee Rusijan, koja je eksperimentirala s nekakvim gumenim plohama, do Ismara Mujezinovića, koji je izlagao neka svoja apartna neoekspresionistička ulja, inspirirana kabareom. O svemu ovom govorim po sjećanju, a sjećanja, dijelom, karikiraju stvarnost, nešto preuveličaju, a nešto drugo smanje ili sasvim izbrišu, pa su često u njima, u sjećanjima, najživlji oni prizori kojih u stvarnosti nikada nije ni bilo i one priče koje se nisu ni dogodile, tako da ni moje reminiscencije izlagačke politike džez kluba Zvono nipošto nisu pouzdane. Ali ono što je u memoriji izobličeno ili što u međuvremenu nastajalo kao fantomsko sjećanje na događaje kojih u stvarnosti nije bilo, također ima svoju logiku i tiče se glavnoga junaka ove priče. On je utjecao na modele i na strategiju naših sjećanja.

U vrijeme kada je Zvono osnovano, bilo je to 1982, Saša Bukvić je već u zrelim tridesetim, premda je, zajedno s ostalim članovima grupe, tek izašao s Akademije. Bilo je to vrijeme kada su bendovi, kako u popularnoj muzici, tako i u slikarstvu, bili u modi. Svatko tko je imalo držao do sebe osnovao bi svoj bend. I svaki je morao imati svoju "ideologiju". Punkeri se tako nikada nisu miješali s hevimetalcima, a za one rijetke koji bi dezertirali ili bi prebjegli na drugu stranu, milosti nije moglo biti. Isto je bilo i među likovnjacima: pisali su se manifesti i programi, izmišljala pravila – po mogućnosti što ekscentričnija – a kao teorijska potvrda odabranih načela korišteni su tomovi najnovije, još uvijek neprevedene, literature, što su je ispisivali lame, gurui i proroci svjetskoga "Arta". Naravno, i Zvono je tada, te 1982, imalo svoj programski manifest, svoje proroke i svoj ideološko-poetički fundamentalizam, ali od svega se, malo pomalo, odustajalo. Vođeni svojim umjetničkim talentima, socijalnom dinamikom Sarajeva osamdesetih, ali i pokroviteljskom brigom svoga najstarijeg, najagilnijeg i prema umjetnosti najotvorenijeg člana, možda su izdali i iznevjerili sve zbog čega su se okupili, ali ako i jesu, učinili su to u korist umjetnosti.

Nekoj akciji grupe Zvono – a umjetnički projekti i svakojake ludorije u to su se vrijeme nazivali akcijama – prisustvovao sam slučajno, prolazeći 3. juna 1987, negdje oko podne, Ulicom Vase Miskina. Pred izlogom konfekcije Alhos okupilo se mnoštvo i svi su, kao opčinjeni, zurili u izlog, u kojem je bila izložena kolekcija za nastupajuće ljeto. Ali nisu to bile lutke, nego živi ljudi, u pozama konfekcijskih lutaka, zamrznutih pokreta i bezizražajnih lica. Stajali su tako, a narod ih je začuđeno gledao i malo bi tko, koliko se sjećam, komentirao ono što vidi. Bilo je to čudo, kakva se danas rijetko viđaju, ili se ne mogu ni zamisliti. Čudo u vremenu kada su ovakva čuda još uvijek bila moguća, jer su ljudi rijetko činili čudne ili - prema kriterijima većine koja određuje pravila lijepog ponašanja i moralne norme – nenormalne stvari. Samo se svakih nekoliko godina događalo da Titovom ulicom prošeta potpuno gol muškarac. Nesretnik bi, valjda, bio žrtva neke oklade. O njemu bi se pripovijedalo sedmicu dana, i već bi bio zaboravljen. Nitko ga više nikada ne bi vidio, ili ljudi u odjevenom čovjeku ne bi prepoznavali onoga golog. To je jedno od važnih životnih pravila, koje se kasno nauče: ništa tako dobro ne skriva i ne maskira kao potpuno razotkrivanje.

Ta akcija u Vase Miskina ulici, nazvana Izlog, nije bila radikalna poput tih gologuzih i anonimnih šetnji Titovom ulicom, ali je za Sarajevo, nesviklo na performanse, hepeninge i druge oblike neverbalnog teatra, vizualne umjetnosti bez olovke i kista, konceptuale i postkonceptuale, ili jednostavno rečeno – kurčenja,  akcija grupe Zvono bila čudo. Naravno, bila je čudo i za mene. Samo što sam, za razliku od većine namjernika, koji za takva čudesa baš i nisu nalazili lijepe riječi, ja bio fasciniran. Srećom, kamera koja je dokumentirala akciju (a svaka akcija grupe Zvono je, zahvaljujući Saši Bukviću, bivala dokumentirana) nije ulovila moju facu, tako da me nema ni na snimci koja se može naći na You Tubeu (eto neke koristi od kibernetizacije stvarnosti: dokumenti naših sjećanja žive negdje u beskraju interneta).

Dvije godine kasnije već sam se družio sa Sašom Bukvićem i s ostalima iz grupe, a u zimu 1990. sam sa Sašom, povodom izlaska moje druge knjige pjesama, priredio jedan lirski, pomalo djetinji performans s puno papira. Na nekima koji su visili sa stropa bile su ispisane pjesme, a drugi su, zgužvani u goleme gvalje i kugle bili razbacani svud okolo. Performans se zvao "Uči li noćas neko u ovom gradu japanski". Semezdin je tada došao u crnoj rudarskoj uniformi.

Bio je to jedan od onih događaja koje ću pamtiti dok me ima, ali – što je, bit će, važnije – kroz koje se, kao kroz kristalnu prizmu, prelomi čovjekov život. Iako je slijedilo još nekoliko mjeseci mira, a što se Sarajeva tiče, i cijele dvije godine, ja volim misliti kako je moj predratni život završio baš tada, u Domu mladih, s tim performansom. Poslije je uslijedio rat, pa Zagreb.

Kada mislim o tome što bi sa mnom bilo, čime bih se bavio, gdje bih i kako živio da nije bilo rata, što činim sve češće, kako vrijeme više prolazi i kako sam u svakom pogledu udaljeniji i od toga svog jučerašnjeg svijeta, ali i od samoga sebe kakav sam tada bio, izvjesnim mi se čini da bih živio u Sarajevu. Naravno, to Sarajevo ne bi bilo ni nalik ovome današnjem Sarajevu, premda, naravno, znam, a samo se trudim ne znati, kako je svako Sarajevo nalik ovome današnjem Sarajevu, pa i ono Sarajevo u kojem smo živjeli mi, ali bi tada, valjda, i ja bio više nalik Sarajevu, nego što sam nalik sebi. Također je izvjesno da bih se družio s dvojicom ljudi. S jednim se, preko telefona, družim i danas, premda smo obojica daleko od toga grada, puno dalje nego što to puka geografska razdaljina sugerira. A drugi bi bio Saša Bukvić.

On se u taj grad vratio iz ratne emigracije, iz Kanade, ponovo je otvorio slastičarnu i živi. Dvaput sam ga sreo i jedva da smo razmijenili i deset rečenica. Više smo se onako gledali. U tom gledaju se uglavnom sve vidi. Premda to ne želimo priznati ni sebi, ni bližnjima, nanizalo se poraza u ovih dvadeset i koju godinu, otkako je nova era zamijenila staru i otkako su nam se životi popolovili. Barem sam ih ja nanizao, mislim poraza, i to s katastrofalnim rezultatom, uglavnom bez postignutog počasnog gola. Nije mi utjeha ni to što gubim samo na gostujućim terenima, budući da domaćeg terena nemam i gadi mi se pomisao da bi ijedan pedalj ove zemlje, koja se i dalje prostire dokle god je poznatog jezika, dakle od Triglava do Gevgelije, više ikada smatrao svojim, domaćim terenom. Sve to je za mene jednaka tuđina. Možda mi je najmanje tuđe ono što nije nimalo nalik na išta što je ikad bilo moje. Eto, recimo, Deliblatska peščara! Ni nalik!

Ali upravo me je Saša Bukvić, i ne htijući, naučio nečemu što je danas važnije, nego što je bilo u ona vremena. Treba imati svoju umjetnost u glavi, brinuti se za nju, slagati je kao dvorac od lego kockica, slušati je, gledati, plijeviti i okopavati, čitati je, paziti i čuvati za nju svaki pedalj tuđine. To je smisao života, ali i način da se izbjegne svaka nepotrebna patnja, a da se onoj neizbježnoj patnji da najviši ljudski smisao.