Nenad Radanović

Marićka kod Prijedora – Groblje svetog Pantelije, Banja Luka 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Ovog prosinca u Puli olujna je bura čupala drveće. Na Verudi je izvalila jednu palmu. Ležala je na pločniku, tankog i plitkog korijenja, kao u ljubičice. Dok smo je zaobilazili, u kasnu noć, na povratku iz Farabuta, pomislio sam na Nenada Radanovića. Umro je lani, u ista doba godine, sasvim nalik toj palmi, prenesenoj i nasađenoj tu, na sjeverni Jadran, u hladnu i nepogodnu klimu, gdje sjeverac s kraških brda i ravnica sve pred sobom nosi, i gdje su stabla dubokih i snažnih korijena; maslina i hrast tu grle zemlju da nema takvog vjetra koji bi ih od tla odvojio. A palma, dok je tako gledam, nesretnicu, kako na asfaltu leži, kao da je svijeća u grob plitko zabodena, ne znaš čime se za zemlju držala.

Nenad Radanović rodio se 1938. u selu Marićka kod Prijedora. Tako piše u Bilješci o autoru na zalisnim stranicama njegovih knjiga. U Šematizmu mitropolije dabro-bosanske iz godine 1882. stoji da se Parohija Marićka, Protoprezviterata prijedorskog, sastoji od tri sela: Marićka, Krivaja, Stratinska. Na fotografiji s interneta gledamo neobično lijepa drvena crkvu: Hram svetog proroka Ilije. U Šematizmu piše i to da Radanovići iz Marićke za krsnu slavu imaju svetoga Nikolu. Nikoljdan je nakon Đurđevdana najčešća krsna slava u bosanskih Srba. 

Ali ti podaci bez veće su važnosti. Nenad Radanović nije bio religiozan, a život je proživio na mjestima i u vremenima koja su krsna imena, uglavnom, zaboravljala.

Rano je, sredinom pedesetih, došao u Sarajevo. Studirao je književnost i filozofiju, godinama zatim učiteljavao je po selima Srednje Bosne. Slijedio je prelazak u Sarajevo i posao na radio stanici. Tipičan život socijalističkog građanina, radnika u kulturi, i to one vrste koja se nikad ne pobuni i ne pravi probleme sebi ni drugima. Tokom sedamdesetih i osamdesetih bio je član uredništava i izdavačkih savjeta u sarajevskim izdavačkim kućama, autor izdavačkih recenzija s korica i predlista mnogih domaćih i stranih pisaca, marljiv kroničar književnoga i kulturnog  života, člankopisac, novinski i časopisni kritičar, čije su, uglavnom pohvalne, ocijene najnovijih literarnih ostvarenja tiskana u vjerojatno svim književnim časopisima u Bosni i Hercegovini, koji su izlazili u Banjoj Luci, Doboju, Tuzli, Mostaru...

Prvu je knjigu objavio kao osamnaestogodišnjak, 1956. u Banjoj Luci. Zvala se Čarobni opanci. Pisao je pripovijetke, romane, pjesme, eseje. U njegovim naslovima danas se naslućuje i zrcali poetika epohe: Psalmi o košuti, Putevi tišine, Znaci u vremenu... Bio je dijelom onoga naraštaja i one tradicije koja se s punim uvjerenjem nastavljala na Kočića, Ćorovića, Kikića i, najvećega od svih, Ivu Andrića. Bez modernističkih eksperimenata i velikih izleta izvan zavičaja Radanovićeva se generacija unutar svijeta čije su granice postavljali njezini veliki uzori. Trajala su vremena mira i iluzije o stalnom napretku. Svake su godine izlozi dućana bivali ispunjeniji nego lani, rasle su plaće, rastao je ugled domovine u svijetu. Dobro je živio svatko kome nije trebalo više. Sivilo jugoslavenske svakodnevice je, čak i usred pravovjernog Sarajeva, u kojemu se titoizam konzumirao s fanatizmom neofita, onako kako će se ubuduće konzumirati i svaka sljedeća sveta ili svjetovna vjera, ipak bilo podnošljivije i manje sveobuhvatno nego u zemljama real-socijalizma. Svatko je režimu služio onoliko koliko je htio služiti i koliko mu je karakter to dopuštao. 

A u ljudi je raznih karaktera.

Nenad Radanović po naravi je bio rođeni lakrdijaš. Po naravi i pojavi. Čudne fizionomije, niska, a široka čela, gola tjemena, preko kojega je prevlačio vlasi, sve dok se nije pomirio sa ćelavošću, velika nosa, istaknute čeljusti, vječno pognut, izgledao je kao komičar iz nijemoga filma. I kao vazda budući socijalistički bard, koji tek treba napisati svoje veliko djelo. Izgledao je kao potomak nekog od Kočićevih likova.   

Nije bio pijanac, ali bi u kafani nešto rekao, što bi se onda godinama prenosilo i prepričavalo. Svoje najvažnije rečenice Nenad Radanović izgovorio je, nije ih zapisao. One su pošle u zaborav, kao što će i on za njima u zaborav.

Ali postoji jedna njegova rečenica koju bi svakako trebalo zapamtiti. Kada je, opet u kafani, htio naglasiti kakva je knjiga taj Derviš i smrt, reče da bi sad dragome Bogu potpisao da mu on, Bog u kojeg ne vjeruje, istovremeno udijeli tumor u glavi i dar da napiše roman Derviš i smrt. I da tumor raste sa svakom napisanom rečenicom.

Takva je to knjiga da bi Nenad Radanović za nju sebe i svoj život dao.

Ali je, možda, mnogo važnije da su to bila takva vremena, u kojima je mogla postojati knjiga koju bi njezin čitatelj opisivao tako drastičnom metaforom. Njome je, svojom metaforom, Nenad Radanović izložio svoj životopis i opisao duh epohe. 

Osim što je po naravi i temperamentu bio lakrdijaš, melankolik među lakrdijašima, od surovih sarajevskih šala i uvreda branio se autocinizmom. O sebi je govorio upravo ono što bi, plašio se, o njemu mogli reći drugi. Rugao se vlastitom književnom talentu – iole sujetan pisac ni u šali ne bi drugome piscu, pa još i svom suvremeniku ukazivao takvu čast kao on Selimoviću – o sebi je govorio s onim lukavim podcijenjivanjem, tako kako ne bi nitko drugi. Čim bi mu se ukazala prilika napomenuo bi da se plaši žene. Opisivao bi je kao strašnog zmaja iz bajke, kao alu i aždaju zbog koje se on, jadnik, ne usuđuje ovo ili ono... Bilo ih je koji bi mu povjerovali. Možda su bili i u većini. Njegov je cilj bio da mu svi povjeruju kada tvrdi da je lišen književnoga dara i da mu je žena zmaj. Tako je lakše živjeti.

Na Nenadu Radanoviću svakog se trenutka vidjelo koliko je teretno živjeti. Po tome bi se pomislilo da je bio mudrac.

Milica, rođena Padovan, bila je učiteljica. Jedna od onih sarajevskih učiteljica koje su za života stekle mitski status, pa se tako činilo da je pola Sarajeva išlo u njezin razred. Rodom iz Vele Luke, borbena Bodulka, Hrvatica od mjere i reda, nastupom i temperamentom posve se razlikovala od muža. Na njoj je sve bilo u znaku nekoga višeg dostojanstva, pedagoški poučno, uredno i samopouzdano. U neka druga vremena, prije stoljeće ili dva, mogla je biti časna sestra, koja izgorje u vatri vjere. Ovako, u svom vremenu, bila je daleka rodica Zoje Kosmodemjanskaje, puna entuzijazma i hrabrosti.

Ona je ginula, on se kroz život jedva provlačio. Tako je to naizgled bilo.

Da je đavo, ili Lucifer lično, u onom podrumskom bistrou u Mile Vujevića ulici, u ljeto 1991. otvorio kladionicu kako će se tko ponašati u prvim mjesecima nastupajuće opsade grada, tko će ostati u Sarajevu, a tko će prvi klisnuti, ne bi se našlo tog nadglednika ljudskih karaktera koji bi na listiću s dvanaest parova imao barem tri pogotka.

Nenad i Milica Radanović nisu pod kapom nebeskom imali ama baš nijednog razloga za ostajanje u Sarajevu. Mogli su, i trebali su, već prvih dana travnja, dok su još vozili vlakovi, zaputiti se prema Pločama i dalje prema Korčuli, i tamo u miru i rahatluku domotužja provesti sljedeće četiri godine. Mogao je Nenad Radanović postati hrvatski pisac srpskog imena, mogao je tužiti o svome žalosnom egzilu, sve pozivajući Danila Kiša, milijune umorenih Židova i Ivana Franu Jukića za svjedoke vlastitog stradanja u zalasku sunca, na jednome od ljepših dalmatinskih otoka. Mogla je Milica osnivati podružnicu Hrvatskog kulturnog društva Napredak i slati humanitarnu pomoć voljenom gradu. Ali ništa se od svega toga nije dogodilo, i na kraju ništa od toga i nije bilo moguće. Ostali su u Sarajevu od prvog do posljednjeg dana opsade. Milica je malo nakon rata umrla. Satro ju jedan od onih karcinoma koji se devedesetih nisu miješali u ratnička posla, nego su strpljivo čekali da čovjeku naiđe mir. On je nastavio živjeti kao udovac.

U poslijeratnom je Sarajevu Nenadu Radanoviću udijeljena uloga važnoga bosanskohercegovačkog pisca. Ni to on nije pretjerano ozbiljno doživljavao. Konačno, čitatelj koji čitajući Selimovićev roman pomisli na Boga, i ponudi svom Bogu ugovor s tumorom koji raste sa svakom napisanom genijalnom rečenicom, takav čitatelj o sebi kao piscu ne može imati naročito mišljenje.

Ali on je bio potreban da bi se sačuvala kompozitnost bosanskohercegovačke književnosti promatrane iz Sarajeva, da bi se sačuvala njezina multikulturalnost i raznolikost, njezino intencionalno trovjerje i međusobno zrcaljenje. Tako je to, barem, izgledalo u sezonama 1995, 1996, 1997. i još nekoliko sljedećih, nakon čega se sve pretvorilo u veliku iluziju i licemjernu lakrdiju. Ali i u toj iluziji i lakrdiji postojala je potreba za Nenadom Radanovićem, kao oglednim primjerkom Srbina, kojim se pred srpskim i hrvatskim nacionalistima, tobože, dokazuje cjelovitost slike o suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti.

Durao je on tako, ne učinivši ništa loše ni krivo, ništa što bi povrijedilo Miličin osjećaj za mjeru i dostojanstvo, a onda je prije nekoliko godina prodao stan i odselio se u Banju Luku. Tamo, naravno, nije imao ništa i nije imao nikoga. Kao što ni u Sarajevu više nije imao ništa i nije imao nikoga. Njegov je odlazak ostao nerazjašnjen, naprosto zato što nikoga više nije zanimao. Da je otišao 1992., o njemu bi se govorilo, preko njegovih bi leđa bildali moralnu superiornost oni koji su ostali, dok je sada, s razloga iste moralne superiornosti, Radanovićev slučaj trebalo prešutjeti. Jer bi se štošta moglo iščeprkati i mnogi bi obraz koječim mogao biti ukaljan, e da se porazmislilo i progovorilo o razlozima čovjeka koji je prevalio sedamdesetu da prodaje stan i odlazi tamo gdje mu 1992. nije padalo na pamet ići, i gdje, zapravo, pedesetak godina i nije bilo.

Korijeni Nenada Radanovića bili su kao u one palme na Verudi. Tanki i plitki, tako da ne povjeruješ da su pri zemlji mogli držati toliko i takvo stablo. Čudo da se nije srušilo samo od sebe, nego mu je trebala olujna bura, koja je puhala pretposljednjeg vikenda u studenom 2015, kada se dugo miholjsko ljeto survavalo u zimu. Samo što se čovjek, za razliku od palme, ne rađa s takvim korijenjem po nalogu vrste, nego mu korijeni oplićaju i oslabe po tragičnoj logici života. Jedni se sve snažnije i jače hvataju za zemlju, žderu zavičaje, osvajaju ih kao što se osvaja neprijateljski teritorij, sve dok ne sprže korijenje na užarenom zemljinom jezgru, a drugi se više nemaju za što uhvatiti, nego padnu kao ona palma. Između ukorijenjenih i iskorijenjenih teče historija. Po toj logici od groba Milice Radanović, rođene Padovan do groba Nenada Radanovića nekoliko je stotina kilometara puta.