'Molitva gljiva' i korist od znanja

Još od dubrovačkih vremena, otata Karlo kupuje enciklopedije. Od ranoga proljeća, do prvih jesenjih kiša, u hladu, na dvorištu, ispružen u ligeštulu, ili za vrtnim stolom, proučava natuknicu koju mu je tog dana nanijela rijeka vremena. Umro je Mahatma Gandi. On u njemačkim i jugoslavenskim enciklopedijama, leksikonima i priručnicima traži njegovo ime. Nakon što sve prouči, preći će na nove natuknice: Indija, hinduizam, budizam. I tako do sljedećeg dana, i popodnevnog odmora, kada će ga neki novi događaj, sitnica iz svakodnevnog života, navesti da započne s proučavanjem hidrauličnih pumpi, visokih peći ili čileanskih nalazišta salitre.

Nakon što o tome sve nauči, otata prelazi na pojmove koji ga asociraju na hidraulične pumpe, visoke peći ili čileansku salitru. I tako se šire njegova znanja, koja nikada neće biti iskorištena, ukoliko neka korist nije što mu ta znanja pomažu da misli.

Otata Karlo u Boga ne vjeruje

Na svoju djecu i unuke otata Karlo prenio je uvjerenje da je čitanje samo po sebi vrlo korisna stvar.

Nedjelja je, popodne, ljeto 1947, on sjedi za stolom u vrtu i petogodišnju unuku uči novu pjesmicu. Šezdeset pet godina kasnije, ona je teško bolesna i izluđena starica, ali pamti svaki stih:

Crvenkapa muhara
i debela puhara
vrganj i paprenjača
kišobrane otvorile
dragom Bogu se molile:
kiše, kiše, daj nam kiše
da nas bude sve to više

Ali ona se ne sjeća naslova pjesme. Nazvat ćemo je Molitva gljiva. Gljive su najzagonetnija živa pojava. Samo se stvore u vlažnom dijelu šume, u sjeni bjelogoričnih stabala. Ne zna se da je itko ikada vidio gljive dok niču.

Otata Karlo u Boga ne vjeruje, ali svoju nevjeru nikada ne reklamira i ne prenosi je na bližnje. Pogotovo ne na djecu. Dobro je da djeca vjeruju u maloga Isusa,  u anđela čuvara, u dragoga Boga i u sve drugo. U nevjerovanju nema sreće. Ima samo razuma.

Ne zna se iz koje je knjige otata unuku učio Molitvi gljiva, ni kako se zvao pjesnik koji je ovu pjesmu napisao. Ali negdje u kući Stublera, uz Kasindolsku cestu, na Ilidži, ispred sedimentnih stijena vremena, okamina starih novina, odjeće i dokumenata, zidnjaka Marije Brane, fotografskih albuma, liječničkih nalaza, izblijedjelih snimki tko zna čijih pluća, magazina za uređenje vrta i magazina za ozbiljnu glazbu, sigurno još postoji, zatrpana i okamenjena knjiga s tom pjesmom, s Molitvom gljiva, ali pod nekim drugim, običnijim naslovom, primjerenijim svijetu dječjih pisaca.

Nered od proživljenih života

Nered svake kuće posljedica je nereda ljudskih života, njihova preplitanja, nadovezivanja i preuzimanja. Najbolje bi bilo kada bi moglo biti da se svi drugi isele, čim otac kuće umre, i da se nasele u druge kuće, u kojima bi nastavili svoje živote, uz nove ormare, psihe i nahtkasle. Ovako, živi preuzimaju sudbine i živote mrtvih. I nikada do kraja ne isprazne ormare, nego na njihove mrtve košulje, koje više nikada neće biti nošene, slažu svoje žive košulje, i kuća se, s jednom po jednom smrću, pretvara u grob, živi sanjaju snove pokojnika, more ih njihovi strahovi, sve dok im na nepce ne počnu stizati slatki, slani i gorki okusi njihovih raspadajućih biografija.

Nered u kući Stublera sačinjen je od pedesetak, možda i više, proživljenih i neproživljenih života, oko figure Karla Stublera, našega bezazlenog patrijarha. Nikada ta kuća nije sređena i počišćena. Svako je čišćenje, svako brisanje prašine ili bacanje starih stvari, nasilje nad čovjekom i njegovim životom. Svako je čišćenje obračun s vlastitom biografijom ili s biografijama bližnjih. Čas smrti naše i podsjećanje da ništa nije trajno i da će sve biti zaboravljeno.

Treba imati hrabrosti, ili biti bez duše, pa obrisati prašinu.

Ali ovaj je nered i veličanstvena metafora životnih interesa i zanimanja Karla Stublera, koje nisu bili u stanju odbaciti moji rođaci koji su nastavili živjeti u toj kući, preuzimajući njegove mrtve stvari i njegovu sudbinu. Iako kuća u Kasindolskoj nije moja kuća, njezin nered je moj nered. Kada bi ga se moglo srediti, da imam tu snagu i volju, da imam to vrijeme, pisao bih roman u kojem ne bi bilo nijednoga izmišljenog imena, lika ili događaja. U središtu bi bio Karlo Stubler, a okolo, poglavlje za poglavljem, svi Stubleri za koje znam ili za koje ću tek saznati, oni koji su živjeli s njim i oni koji ga dobro poznaju, iako su se rodili nakon njegove smrti. Zatim bi se, u koncentričnim krugovima, širila priča o prijateljima i sudjedima, o ljudima koji stanovali uz Kasindolsku cestu, tu dugu periferijsku ulicu uz ledinu koja se prostirala sve do novoga butmirskog aerodroma, o njima koje su Karlo Stubler i njegovi dobro poznavali, a zatim i o njihovim životnim sudbinama, što su se splele s njegovom, i o životnim sudbinama svih njihovih potomaka, do dana današnjega.

Takvom bi se knjigom, kada bi ona bila moguća, sredio nered kuće u Kasindolskoj, nered naših duša, nastao od viška sjećanja, ali i zato što nismo brisali prašinu, da nam sve bude čisto, kao novo.

Kada ne bi listao enciklopedije i od natuknice do natuknice stvarao mrežu asocijacija i beskorisnih znanja, Karlo Stubler čitao je stručne knjige. O pčelama, o uređivanju vrta, o voćarstvu i agronomiji, o parnim lokomotivama, dizelkama i manevarkama, o željezničkim procedurama, stručne knjige o svemu što je moglo biti predmet njegovih interesa. A sve što bi se moglo rukama napraviti, popraviti ili prepraviti, njega je zanimalo. Svaki mehanički stroj, električna naprava, automobil, kamion, avion, bili su mu toliko interesantni da je mogao s najvećim zanimanjem proučavati vrlo složene specijalističke knjige i fakultetske udžbenike, uživljavajući se u materiju kao u neki vrlo uzbudljiv kriminalistički roman.

Čitati o motorima i čitati Rat i mir

Dok bi, u neko vruće ljetno predvečerje, muškadija negdje u hladu igrala preferans, a žene se rashodale po bašči ili se razišle po komšijskim kafama, on bi zalegao u svoj ligeštul i proučavao funkcioniranje motora za hidrofor ili upotrebu betona u mostogradnji. Nikada nije mudrovao o onome što bi pročitao, čak i kad bi ga se o nečemu pitalo, pomalo stidljivo je odgovarao da ne zna, da nije za tu stvar stručan. Većina onoga što bi naučio, ostajala mu je, arhivirana, u glavi, a da nikada nije iskorištena. Ali zar je u koristi smisao? O motorima i o betonima Karlo Stubler je čitao s istom vrstom zanimanja s kojom se čita Tolstojev Rat i mir. Pa nitko tu knjigu nije čitao da bi postao veliki general ili veliki ljubavnik.

Prema kartanju je bio ravnodušan. Nije imao ništa protiv da se oni kartaju, ali on nije znao pravila nijedne kartaške igre. Osim, ako ih je, možda, naučio iz nekog priručnika ili udžbenika. Ali to znanje nije namjeravao koristiti.

U to vrijeme, tridesetih, četrdesetih, pedesetih godina kartanje je bilo vrlo rašireni način za suzbijanje dokolice, ali se, općenito, smatralo činjenicom lošeg ukusa, nižeg kulturnog i društvenog statusa, pa su ljudi često potajice kartali. Karlo Stubler nije dijelo predrasude svog vremena. Bilo mu je svejedno što se mi kartamo. Možda ga je čak i veselilo da se tako družimo, sretni smo, imat ćemo se čega sjećati... O kartanju nije imao ama baš nikakvo mišljenje. Nije kartao i gotovo.

Karlo Stubler ni šah nije igrao. Nije bio sklon nikakvim društvenim igrama. Sve je radio sam, a drugi su mu trebali samo za razgovor. Pripovijedao je i pažljivo slušao pripovijesti drugih, nastojao je da ništa u njihovim pričama ne poremeti, ne skrene ili, ne daj Bože, ne preusmjeri. Ni tu se nije htio igrati.

Bilo mu je važno da djeca nauče neke važne stvari, koje će pamtiti dok su živi. Recimo, Molitvu gljiva.