Molba da bi se pripadalo

Tu nalazim fotokopirani dokument, ovjeren u Sekretarijatu za opštu upravu i finansije Opštine Centar u Sarajevu 27. 08. 1993. Ovjerom se potvrđuje istovjetnost kopije s originalom. U potpisu: Kadić Selma.

Gdje li je pronašla izvornik i što li je bilo majci da tog dana, bio je petak, potegne do općine, koja se, barem sudeći prema pečatu, tada zvala samo opštinom, i ovjerava papir čiji je sadržaj nepunih sedamdeset godina ranije moraju uzrujati i onespokojiti onog kome je bio upućen i namijenjen?

Pošiljatelj su Državne željeznice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Direkcija Sarajevo. U lijevom desnom uglu, kao predmet dokumenta stoji: “Strani državljani, određivanje službenog odnošaja po čl. 208. Zakona o Državnom Saobraćajnom Osoblju”

Ispod toga, po sredini stranice: Gospodinu Franjo J. Rejc, pripr. za saobr. zvan. Usora. Riječ Usora dvaput je podvučena.

Slijedi tekst:

“Odlukom Gospodina Ministra Saobraćaja od 25. februara 1924., G.D. Broj 6180/24 otpušteni ste, kao strani državljanin, 29. februarom o.g. iz državne službe bez ikakvih prava na naknadu.

Prema rešenju Generalne Direkcije broj 7621 od 10. marta o.g. možete biti zadržani u službi, ali da Vas se prevede za dnevničara sa istim dosadanjim prinadležnostima, koja ste imali.

Direkcija Vas prema tome po članu 208. Zakona o Državnom Saobraćajnom Osobnu postavlja za kontraktualnog službenika (dnevničara) od 1. marta 1924. sa starim prinadležnostima bez prava na avans, a sa ostalim pravima na povlastice, koje ste do sada uživali.

Ovim se opoziva ranije telegrafsko ili pismeno obavještenje ove Direkcije Pov. broj 35/24 od 29. februara 1924. o Vašem službenom odnošaju na osnovu novog Zakona.”

U potpisu: Direktor (potpis nečitak). Uz potpis: službeni pečat Državnih željeznica Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Direkcija Sarajevo.

Imao je dvadeset i šest godina, pet godina mlađu ženu i tek rođenog sina. Živio je u Usori, u željezničarskom stanu iz kojeg nije imao kamo poći. U Zenici je živio otac, kovač i alkoholičar, obiteljski nasilnik, s maćehom, dobrom i požrtvovnom ženom, i s njegovom braćom. Od života imao je osam razreda gimnazije i nepoloženu maturu - što je u ono vrijeme značilo visoku školu - godine rata i talijanskog ratnog zarobljeništva, te preboljenu španjolsku gripu koja mu je, a da to još uvijek nije znao, nanijela fatalno oštećenje srca.

Iako rođenjem iz Zenice, bio je strani državljanin. Kada mu je umrla majka, poslali su ga kao sasvim malog dječaka u Knežu, kod rodbine. U knjige je uveden u Grahovu, a kada je Grahovo nakon Velikog rata pripalo Kraljevini Italiji, postao je Talijan. Taj ga se podatak nije životno ticao, državljanstva i pasoši u to vrijeme još uvijek nisu postali sudbinski važni, sve dok Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca iz tko zna kojeg razloga i zbog kakvih međunarodnih i unutašnjih prilika nije donijela zakon koji je bio restriktivan prema stranim državljanima. U jednom je danu po automatizmu administrativne odluke izgubio posao i postao kontraktualni službenik, što bi značilo da je zadržao posao i plaću, ali bez ikakvih radnih prava. Služba mu je tekla dan za danom, i mogao je u bilo kojem trenutku biti otpušten. Ili, precizno rečeno: ako se pojavi netko tko bi poželio raditi njegov posao - posao šefa stanice u Usori - s približno jednakim kvalifikacijama, Franjo Rejc definitivno će ostati bez posla.

Izgleda da se nije pojavio nitko.

Nekoliko mjeseci kasnije datiran je novi dokument. Ispod memoranduma Ministarstva unutrašnjih dela Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pod urudžbenim brojem 97011, s datumom 15. decembra 1924 god. u Beogradu, na tiskanici s rukom upisanim podacima piše: “Franjo Rejc, žel. čin. u Doboju obratio mi se sa molbom od 21.VIII 1924 da u smislu člana 11 Uredbe o sticanju i gubitku državljanstva putem opcije i molbe želi postati državljanin Kraljevine S.H.S i da u isto vreme zadobije zavičajno pravo u Doboju. Uz molbu priložio je i sva potrebna dokumenta i dokaze:

Da je bio zavičajan u Grahovu (Italija), da je rođen 9.X 1897. u Zenici, da je oženjen, da je pol. i mor. vlad. dobrog, da mu je slovenski maternji jezik i da zaista tim jezikom vlada, da je po poreklu i jeziku Slovenac.

Pošto je molilac ispunio sve uslove predviđene članovima 11-13 usvajajući podneta dokazna sredstva, na osnovu člana 14 pomenute uredbe

 R E Š A V A M:

da je Franjo Rejc, žel. čin. u Doboju prema članu 80. Sen-Žermenskog ugovora o miru, optirao za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, da je državljanin Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca sa porodicom po članu 30 Uredbe i da je prema članu 16 stekao zavičajno pravu u opštini Dobojskoj.

Ovo rešenje ne podleže taksi po članu 34 pomenute uredbe.

U potpisu, uz pečat, ministar unutrašnjih dela (potpis nečitak, lako je provjeriti tko je u prosincu 1924. bio ministar.)

Istoga dana, 27. kolovoza, kada je u Sekretarijatu za opštu upravu i finansije ovjerila prvi dokument, majka je ovjerila i drugi.

I pomalo postaje jasno zašto je ovjeravala fotokopije tih dokumenata čije originale na Sepetarevcu još nisam uspio naći: tada je, tok ružnog i strašnog sarajevskog ljeta, kratko nakon što sam ja već otišao iz grada, poželjela biti Slovenka. Nikada poslije mi o tome ništa nije rekla, nisam znao za ove papire, niti za to da mi je djed bio talijanski državljanin, pa je zbog toga gubio posao, da bi tek zatim postao državljanin zemlje koja je prethodila onoj u kojoj će se roditi ona, i sljedećoj u kojoj ću se roditi ja. Nisam znao niti to da je bio optant - onaj koji se odriče jednog da bi stekao drugo državljanstvo - a niti da je te 1924. izjavio da mu je slovenski materinji jezik, te da je porijeklom i jezikom Slovenac. Iako sam, naravno, znao da se cijeloga života osjećao i izjašnjavao kao Slovenac. Činjenica da u vezi toga postoji dokument, i to prvorazredni, na neki način učvršćuje stvar, fiksira je u jednoj tački, čini je nedvosmislenom i nepromjenjivom, kao što je nepromjenjivo to da je dana 15. prosinca 1924. Franjo Rejc zapečatio i ovjerio svoje odreknuće od pripadnosti Kraljevini Italiji. S Apeninskog se poluotoka trajno preselio na Balkan, bez mogućnosti povratka i pokajanja, tek jednom administrativnom gestom koja se njemu tada i nije činila važnom, pošto je dvadesetih godina još uvijek bilo bez značenja jesi li državljanin jedne ili druge zemlje, pošto su se državljanstva razmjeno lako stjecala i stjecat će sve do pojave Adolfa Hitlera i Drugoga svjetskog rata, a poslije toga više nikad; njemu to, kažem, i nije bilo važno, mnogo mu je važnije bilo to da se izjasni kao Slovenac u Bosni, ali je zato meni važno, i ne mogu da poreknem svojevrsnu ljubomoru koju osjećam prema njegovim pripadnostima prije 15. prosinca 1924. ili bolje rečeno žal za propuštenom prilikom koja više ne može biti nadoknađena, iako pritom racionalno mogu pojmiti da se ja ne bih ni rodio da je moj djed tada postupio drukčije, da je bio mudriji pa da je optirao za Kraljevinu Italiju, a ne za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

U to su vrijeme postojale sve pretpostavke da postupi suprotno. Ili se meni čini da su postojale. Talijanski je odlično govorio i pisao. Vjenčao se sa ženom koja je završila talijansku gimnaziju u Dubrovniku. Imao je tada već jednogodišnjeg sina, spavaću sobu od dva kreveta i dva ormara, dva noćna ormarića i psihe, malo posteljine, posuđa i staklovine, i nije imao više ništa, i nije imao nikog tko bi ga zadržavao u Bosni i u toj nemirnoj i zloslutnoj zemlji u kojoj se Bosna nalazila. Pa zašto onda nije optirao za Italiju i jednostavno otišao? I u Italiji su trebali željezničare. Tamo bi mu se rađala djeca, koja bi zatim odrastala u nekim - vjerojatno - sretnijim, a - sigurno - materijalno bogatijim okolnostima; život bi mu se jednostavnije odvio, pa ako bi i bio stranac i manjinac, ne bi to bio onako kako će biti u Bosni i u Sarajevu, uz sinovljevu smrt, uz strahove i poniženja, i tu strašnu i nepodnošljivu samoću koju mi je ostavio u naslijeđe i koju prepoznajem u sebi kao svoj zlatni gen i ključ identiteta.

Odgovor je, zapravo, žalosno jednostavan: nije otišao u Italiju upravo zato što je bio Slovenac. A ovo je, barem nominalno, bila i kraljevina Slovenaca. Kao što će ono što nastane nakon Drugog svjetskog rata, kada više ne bude u prilici da bira i optira, biti i republika Slovenaca.

Tako je bilo s njim. Ali što se to u ljeto 1993. zbivalo s njegovom kćeri, mojom majkom? I zašto o tome nikada nije govorila, nego me je još navodila na krivi trag, pa sam u “Rodu“ pisao poglavlje naslova “Hrvatica”, u kojem sam opisivao kako je posljednjih mjeseci života pisala molbu za primitak u hrvatsko državljanstvo na koju nikad nije stigao odgovor, da li zato što je u međuvremenu umrla, da li zato što su njezini dokumenti upali u birokratsko-administrativni lim, u kojem borave i danas? Tada je, poželjevši ono za što je prethodno bila savršeno nezainteresirana - da u posljednji životni čas službeno postane Hrvatica, majka vapila pomoć od Republike Hrvatske, te goleme imaginarne i svemoćne sile, za liječenje od bolesti koja je već bila zašla u terminalnu fazu. Tražila je čudo, pa joj se čak i Hrvatska učinila mogućim čudotvorcem.

Prije toga bila je nezainteresirana za domovnicu, pretpostavljao sam zato što joj se to pričinjalo kao nekakva izdaja vlastitog komšiluka, zavičajnosti, svakodnevnih životnih pripadnosti koje su u njezinom slučaju daleko nadilazili ideale nacije i domovine. Ili te svakodnevne životne pripadnosti i čine domovinu?

Ali očito da me je prevarila. U kolovozu 1993. htjela je steći slovensko državljanstvo i postati Slovenka. U to je isto vrijeme, sigurno znam, odlazila u Slovensko kulturno društvo Cankar i vrijedno pohađala tečaj slovenskog, koji je vrlo površno govorila. Ali što je namjeravala s tim državljanstvom? I zašto ga na kraju nije zatražila? Ili ga je zatražila, ali su je odbili?

I tako se, malo pomalo, razvija nova priča, nešto o čemu ranije nisam mislio. Pa izviru novi papiri i dokumenti, koji potvrđuju ne samo to da smo se iz generacije u generaciju rađali u različitim državama čak i onda kada smo se rađali u Bosni, nego i da smo u svakoj od tih država u određenom vremenu, ili možda i cijeloga svog života, bili stranci.

Karlo Stubler je po rođenju bio državljanin Rumunije. Zavičajnost je stekao u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a u ljeto 1945. su ga, u novoj socijalističkoj Jugoslaviji, poveli u koncentracijski logor za pripadnike njemačke nacionalne manjine, i već su ga doveli do željezničke stanice na Ilidži, i već su ga trpali u stočni vagon, kojim se po nepromjenjivim običajima roda i plemena u svim sistemima odvode logoraši, kad su ga spasili komšije Srbi iz Kasindolske ulice. Kada je umrlo i kada je trebalo ispuniti njegov smrtni list, Karlov sin Rudolf nije se usudio reći da mu je otac bio - Nijemac.

Karlova žena Johanna, rođena u Sloveniji, bila je po jeziku Njemica, iako se govorilo da je Slovenka. Ali taj jezik Johanna, koja se zvala i Ivana, nije znala. Za divno čudo, ona s državljanstvom nije imala problema.

Johannina i Karlova kći, moja Nona, određivala se kao Hrvatica, iako je podrijetlom, jezikom i osjećajem trebala biti Njemica. Rodila se u Konjicu, dugo je zavičajna bila u Dubrovniku, s državljanstvom nije imala problema.

Moj Nono, Franjo Rejc izgubio je posao jer je bio državljanin Kraljevine Italije, nakon čega je, da povrati posao, optirao za državljanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Najveći dio života proveo je u Bosni, braća su mu se deklarirala kao Hrvati, ali on je bio uvjereni Slovenac.

U suštinskom smislu Karlo, Johanna, Olga i Franjo bili su tokom svoji života - stranci. I uvijek bi se našao netko tko bi im stavio do znanja da su stranci.

Među papirima iz prozirne fascikle, položene na Izabrana djela Miroslava Krleže, ćirilično izdanje beogradske Slobode, originalni je dokument, list vrlo tankog pelir papira, otisnut pisaćim strojem, datiran i potpisan crnom tintom.

To se otac Franje Rejca, moj pradjed Josip, obraća vlastima:

“Josip Rejc pok. Matije,

kovač u rudniku Zenica

moli pripadnost.

 G R A D S K O M   K O M E S A R I J A T U

U   Z E N I C I

Josip Rejc pok. Matije, narodnosti slovenačke, rogjen i nadležan 16. III. 1862. u selu Kneža općina Grahovo, okrug Tolmin, zemlja Kraljevina Italija, rimokatoličke vjere, udovac, 5ero djece - dvoje neopskrbljenih: sin Eduard rogjen 12. X. 1916. i kćerka Tereza rogjena 4. X. 1907, zanatom kovač, uposlen kod ovdašnjeg rudnika u svojstvu nadglednika od 14. IV. 1894. do danas

 m o l i m

da bi naslov izvoleo primiti me u pripadnost opštine Zenica s time ako mi Ministarstvo Unutrašnjih Dela podeli državljanstvo.

Molbu potkrepljujem što neću pasti opštini na teret, jer sam radom u rudniku već stekao pravo na mirovinu iz rudarske Bratinske Blagajne, koja mi mirovina dostaje za opskrbu u starosti.

U nadi povoljnog rešenja moje molbe bilježim se sa štovanjem.”

Ispod toga, rukom: U Zenici 26. maja 1925. I: Josip Rejc. (Baš tako, s tačkom iza prezimena.)

Rukopis mog pradjeda kovača lijep je i uredan, premda neispisan. Ne zna se tko mu je na pisaćem stroju otkucao molbu, ali je zanimljivo, možda i ganutljivo, kako se u njoj miješaju ekavske s ijekavskim riječima, i koje su riječi ekavske, a koje ijekavske, i kako se u istoj rečenici zateknu srpska riječ i hiperkroatizirana birokratska fraza, upamćena iz austrougarskih vremena, u kojoj se kovač Josip Rejc svome naslovu bilježi sa štovanjem, sve napominjući kako je već stekao mirovinu, što će mu biti isplaćivana iz rudarske Bratinske Blagajne.

U vrijeme ovog dopisa - koji će nakon dugih godina zavlačenja ipak biti pozitivno riješen - živa je i njegova kći Tereza. Uskoro će ona zaploviti Bosnom, nakon što zanese s nepoznatom ljubavlju. I sve će biti sumračno i magleno, onako kako to jest u Zenici, u srednjoj Bosni i u našim kuferaškim životima. Od onih vremena, pa sve do danas. Teška je tu klima od rane jeseni pa sve do duboko u proljeće. Samo su ljeta lijepa, sunčana i svježa. I traju kratko. Poslije toga opet samoća, mrak i pustoš, i osjećaj neotklonjiv da nemaš nikoga svog, nikoga kome bi se mogao obratiti da ti pomogne time što će reći da si i ti naš, ovdašnji, domaći.