Mladen Materić, nevidljivi sarajevski tatoo

Piše: Miljenko Jergović

Slabo idem u pozorište. Strah me je da se u onoj tišini ne začuje kako mi krulje crijeva. Užasava me topot ljudskih kopita po daskama pozornice. Hrvatskim pozorišnim glumcima ne vjerujem ni kada lažu u ime Antona Pavloviča Čehova, a kako bih im vjerovao kada govore istinu. Obično nisam u stanju shvatiti o čemu se radi u predstavi koju upravo gledam. Živim u Hrvatskoj, a od hrvatskih filma i književnosti gore je i dosadnije samo pozorište. Dobro, možda baš i nije gore od književnosti, ali od filma sigurno jest. Lakše podnesem prosječno loš film, nego prosječno lošu predstavu, pa onda radije idem u kino... Eto, to su samo neki od razloga zbog kojih slabo idem u pozorište.

Grad bez mjere

Ali dvije su predstave, jednom davno, u jučerašnjemu životu, bile važne u formiranju moga estetskog senzibiliteta. Neprimjetno su mi se podvukle u sjećanje, ili još više i još važnije, u način na koji ću kasnije, pogotovo nakon što stignem u Zagreb, gledati svaku kazališnu predstavu. Te dvije predstave postale su, u mojoj glavi, matrica po kojoj ću, i bez svoje volje, mjeriti sve drugo što budem gledao na pozornici. Nervirat će me što će to drugo ostati neusporedivo, pa ću, kao što rekoh, sve rjeđe kretati u kazalište.

Obje predstave igrale su na "Otvorenoj sceni Obala", koju je, pomalo smo to i zaboravili, osnovao ili su-osnovao s grupom svojih tadašnjih istomišljenika Miro Purivatra. Obje predstave su u svoje vrijeme, a bilo je to u drugoj polovini osamdesetih, bile hvaljene i slavljene u onome ondašnjem, našem Sarajevu, toliko da mi je tada svaka priča o njima, svako njihovo spominjanje ili hvaljenje, jako išlo na živce.

Sarajevo nikada nije imalo mjere. To je grad koji nas je odgajao da ni mi, njegova djeca, također nemamo mjere.

Pa su onda te dvije predstave bile proglašavane za najbolje dvije predstave, ako ne na svijetu, onda barem u Jugoslaviji. Kao dokaz da su najbolje uzimalo se puno toga, što je s pozorištem imalo veze, ali i što s pozorištem nije imalo veze: imalo je veze to što se o tim predstavama lijepo pisalo i govorilo širom bivše domovine, ali i u inostranstvu, a s pozorištem nije imalo veze to što je njihov autor bio najbolji prijatelj Emira Kusturice, koji je – što je tadašnjem Sarajevu bilo jednako važno kao današnjem Danisov Oskar ili Žbanićkin Zlatni medvjed – osvojio Cannes i Veneciju, i što je već tada važio za jednoga od mladih europskih filmskih klasika. Biva, ono što je Kusta u filmu, to je ovaj u pozorištu. Tako se govorilo u Sarajevu onoga vremena.

U takvom sudu, doista, nije bilo mjere.

Takav je sud, naime, ukidao svaku potrebu za drugim predstavama. Takav je to, naime, bio grad. Od jednog pozorišnog i jednog filmskog režisera, od jednog pisca, jednog slikara i jednog Gorana Bregovića. Taj grad nije imao mjere i to je razumnom čovjeku moralo ići na živce.

Ali kako mi ondašnji nismo bili razumni, ili kako smo bili odveć nalik svome gradu, umjesto da nam samo ide na živce, mi nismo imali mjere pa bismo u sebi stvarali otpor prema svemu što je bilo mjera Sarajeva.

Tako sam ja imao otpor prema te dvije predstave, premda sam svaku gledao nekoliko puta, znao sam svaku scenu napamet, a znao bih i svaku repliku i svaku izgovorenu riječ, ali su obje predstave bile – bez ijedne riječi.

Mladen Materić

Tipična sarajevska poza

Volio sam ih, a morao sam biti protiv. To je bila tipična sarajevska poza, barem kada je riječ o mojoj generaciji, rođenih sredinom šezdesetih: morali smo biti protiv svega što smo doista voljeli, u čemu smo se, u estetskome smislu, prepoznavali, i na što ćemo se, nostalgično ili ne, pozivati u svojim budućim životima, koji će teći daleko od onoga Sarajeva, svejedno hoćemo li ostati da živimo u ovome novom Sarajevu, ili ćemo ići što dalje od njega.

Predstave su se zvale "Tetovirano pozorište" i "Mjesečeva predstava", i bile su vrlo slične, tako da se govorilo kako je prva bolja od druge, valjda zato što je prije nje nastala. U ono vrijeme to je bio eksperimentalni teatar, tako su se ove predstave klasificirale u novinskim kritikama, jer ni u jednoj, ni u drugoj nije bila izgovorena nijedna riječ. A razlika između klasičnoga i eksperimentalnog pozorišta je prije svega bila u tome što se u klasičnom na sceni razgovara, dok se u eksperimentalnom, uglavnom, viče ili samo šuti. Tako se to tada činilo.

S klasičnim, kao i s eksperimentalnim pozorištem smo se, mimo repertoara gradskih teatara, upoznavali, uglavnom, putem Festivala malih i eksperimentalnim scena, koji bi započinjao u rano proljeće. Na MESS-u se mogla uočiti ona, za nas najvažnija, razlika između klasičnoga i eksperimentalnog teatra: ovaj drugi je, uglavnom, bio užasno dosadan i nerazumljiv, i nerijetko mu se estetika zasnivala na zlostavljanju publike. Ali tko god bi držao do sebe, bio je, pred samim sobom, a pogotovo pred drugima, dužan hvaliti ama baš sve što je imalo veze s eksperimentalnim teatrom. Kada odrastemo, činilo nam se, i mi ćemo praviti takve predstave, pisati takve tekstove, skladati takvu muziku... Tko zna što nas je na kraju spasilo da nam se i taj san ne ostvari.

Mjesečeva predstava

Zabavne, ali ne i smiješne

Možda nas je spasio rat, a možda Mladen Materić.

On je, naime, bio autor "Tetoviranog pozorišta" i "Mjesečeve predstave". Krivo bi bilo reći – režiser. U tim predstavama autorstvo je bilo drukčije koncipirano: Materić je bio i pisac, i koreograf, i onaj u čijoj se glavi sve to događa. Za razliku od svega, ali baš svega što se tih osamdesetih nazivalo eksperimentalnim, a onda i neverbalnim teatrom, a što bi uspjelo doprijeti do Sarajeva, svejedno je li bilo genijalno ili katastrofalno, ili između, Materićeve predstave imale su vrlo čvrstu naraciju, i bile su – zabavne. To ne znači da su bile smiješne, ne ničega smiješnog ni duhovitog u njima nije bilo, ali bi se u njima naznačio, a zatim i razvijao za tadašnje kazališne prilike neobično širok spektar emocija, koje bi, pritom, bile bliske, dohvatljive, svojstvene ljudima različitog socijalnog ili obrazovnog statusa, onima koji su odgojeni u kazalištu, kao i onima koji su u kazalištu prvi put. Materić je bio čarobnjak, i našao je, a velikim dijelom i odgojio glumce koji su ga u tome znali pratiti, čija se čarolija sastojala u tome da je pod kraj dvadesetog stoljeća, kada publika zasićena filmom ni samom teatarskom mediju nije mogla vjerovati na način na koji je vjerovala u devetnaestom stoljeću, na pozorišnoj sceni oživi cijeli jedan svijet, pretvori ga u priču i naseli osjećajima. Ne samo da je sve to radio bez ijedne izgovorene riječi, nego je gledatelja mogao uvjeriti kako pozorištu riječi i nisu potrebne, kako su riječi izgovorene na pozornici višak i laž. To, međutim, ne znači da je Materićevo pozorište iz tog vremena (u drugim ga vremenima, na žalost, nisam imao priliku ni gledati, tako da i ne znam u što se njegov eksperiment pretvorio...) prezrelo književnost na način na koji to čini neverbalni teatar, ili ovo što od neverbalnog teatra dopre do Zagreba, a što ja uporno odbijam gledati. Suprotno od toga: to je pozorište bilo književnost bez riječi, književnost koja je sačuvala svoju naraciju, tragiku i dramski smisao, a koja se samo odrekla suvišnih riječi.

Kada sam prvi put, valjda kao sedamnaestogodišnjak, gledao "Tetovirano pozorište", činilo mi se kao da gledam nijemi film. Ili nešto što je nastalo od nijemog filma.

Nakon "Pjevača džeza" nijemi film zauvijek je nestao, jer je tehnološki napredak bio veći, jači i važniji od estetike koju su u proteklih dvadesetak godina, od ranih dana slikopisa, stvarali, među ostalima, i neki genijalni umjetnici. Zvučni film ukinuo je socijalne pretpostavke nijemoga filma. Ukinuo mu je publiku, jer nije bilo ljudi koji bi iz estetskih razloga žrtvovali ono osnovno što film čini filmom: totalno i neporecivo preslikavanje stvarnosti. Jednostavno, stvarnost ton filma bila je toliko savršenija da više nikome nije na um padalo snimati nijeme filmove. Za opstanak nijemom filmu nedostajalo je nekoliko stotina godina vlastite tradicije. Da ju je imao, vjerojatno bi nastavio postojati na način na koji postoji opera.

Tetovirano pozorište

Mjera teatarske igre

Tada, kao nadobudni gimnazijalac, to nisam umio formulirati, ili mi neki pasjaluk nije dao da formuliram, ali Mladen Materić je s "Tetoviranim pozorištem" načas nastavio prekinutu povijest nijemoga filma. Pritom, učinio je to u gradu u kojem prethodno nije snimljen nijedan nijemi film. Ukinuo je riječi u kazalištu iz istih razloga zbog kojih su one uvedene u film. Napredak tehnologije koji je od filmskih glumaca tražio da progovore, omogućio je da Materićevi glumci zašute, ili je njihovoj šutnji dao smisao. Šutnjom, kazališni su glumci u ovom slučaju dobili na uvjerljivosti.

Tolika je bila njihova uvjerljivost da su "Tetovirano pozorište" i "Mjesečeva predstava" jednoj generaciji i jednom vremenu bili upisani kao mjera teatarske igre.

A onda je sve prebrisano i zaboravljeno. U sentimentalnom vaspitanju poslijeratnog Sarajeva od Mladena Materića više nije bilo ni traga. On je, zajedno sa svoje dvije predstave, mogao biti tako temeljito prebrisan, jer je kazalište umjetnost trenutka i jer kazališna pozornica, jednako kao i svaki hram Božji, kada ceremonijal završi postoji još samo u srcima, u glavi, u utrobi gledatelja. Zato se kazalište može zaboraviti, i zato je Materića iz naše kolektivne memorije bilo lakše izbrisati nego, recimo, Emira Kusturicu ili neke nestale pisce našega jučerašnjeg grada. Ali ako govorimo o Sarajevu, onom Sarajevu iz osamdesetih, i njegovoj naraciji od koje su zatim nastale naše uspomene i ona kultura koju nosimo okolo kamo god pošli, tada su često važniji ti koje smo zaboravili od ovih koje pamtimo.

Mjesečeva predstava, fotografija iz Timea, 1989

Karijera u Francuskoj

Mladen Materić iz Sarajeva je otišao čim je počeo rat. Nastanio se u Francuskoj, osnovao svoj teatar i načinio respektabilnu karijeru, o kojoj se, međutim, u nas malo govori (zapravo, govori se po Beogradu), jer Materić nije ispunio politička očekivanja onih koji su ostali. Možda je to u životu važno – često i jest važno – ali umjetnost nije za to briga. Osim toga, brisanjem iz memorije grada, Mladen Materić, kao i bilo koji drugi veliki umjetnik, nije izgubio ništa, ili ako jest, samo je postao malo nesretniji (što se, zapravo, ne računa), dok je grad izgubio nenadoknadivo mnogo. Politički razlozi, doista, nikada nisu vrijedni da bismo se ljudi privatno odricali, a pogotovo nisu vrijedni da bi se velikih umjetnika odricala svejedno koja i čija kultura.

Mladena Materića jedva da sam poznavao. Pozdravljao sam ga jer mi je majka radila na Akademiji scenskih umjetnosti, pa je bio i red da ga pozdravljam. Ali onako mrko, i sa distance, jer je on bio simbol Sarajeva, jedna od njegovih istinskih kulturnih ikona, a mi smo, generacijski, žudili za tim da budemo ikonoklasti. Bio je suh čovjek, koji je uvijek izgledao umorno. Lice kao da je isklesano, ili nacrtano olovkom nekoga dobrog međuratnog karikaturista, s rano stečenim borama, koje će u starosti postati samo dublje. Lako se moglo zamisliti kako će izgledati kao osamdesetogodišnjak. Zbog njega danas slabo idem u pozorište.