Mehaničarska radnja za popravku cipela

Oglasi u Telefonskom imeniku za 1941, treći dio

Početkom sedamdesetih još je postojao običaj u sarajevskim građanskim stanovima da se gosti uz kafu i kolače, ili kekse iz specijalne kristalne dozne (obratite pažnju na ovu sarajevsku riječ bez korijena, danas već izumrlu: preoblikovanjem doze, ili pretvaranjem doze u čvrst predmet, njezinim doziranjem u staklu, kristalu ili drvetu, u koji će se pohranjivati šećer, sol, riža ili kakva deseta tvar, djelovanjem lokalnoga jezičnog genija nastala je dozna), ponude i obiteljskim fotoalbumom, koji je diskretno stajao na stoliću ispod noćne lampe, ili nasred velikog masivnog stola, uz ukrasni svijećnjak i staklenu zdjelu s bombonima. Uvezan u goveđu kožu, ponegdje i u safijan, sličio je Svetom pismu, ili nekoj drugij naslijeđenoj i sudbonosnoj knjizi, koja se ne čita nego se samo gleda, i tek kad bi ga se uzelo u ruke osjetilo bi se da i nije tako težak. Pomalo razočaravajuća bila je lakoća tih starih fotoalbuma.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Porodični fotoalbum, ponuđen na gledanje gostima, pojavljuje se na početku romana Radetzkymarš, bečkoga pisca Josepha Rotha, koji pripovijeda o vremenima pred raspad monarhije. Tada su se, osamdesetih, devedesetih godina devetnaestog stoljeća i u Sarajevu otvarali prvi fotografski dućani. U njima su se fotografirala gospoda, a kada se, još pred Veliki rat, žanr posve demokratizirao, a fotografska usluga pojeftinila, slikao se već svatko. Slikao, slagao slike u albume, i onda ih, kao slučajno, ostavljao na vidljivome mjestu u dnevnom boravku, ako dođu gosti...

Pred 1941. u gradu je stalno poslovalo desetak fotografa. Ivica Lisac, recimo, u svojoj radnji nije imao telefonskog priključka. Nije mu ni trebao, mušterija povazdan ima, ne treba ih još i mamiti... Samo su se četvorica fotografa telefonskim brojevima nudila mušterijama: Nikola Drakulić iz Prestolonasljednika Petra 42, "Foto Narančić" iz Aleksandrove 53, "Foto Tempo, atelje za modernu fotografiju, Urlih Stjepan" iz Aleksandrove 58 i "N. Halačević dipl. fotograf" iz Kočićeve 14.

Halačević se jedini i oglasio u telefonskom imeniku, širinom margine nogu, na pedeset sedmoj stranici. Njegov je oglas (ćirilicom), možda, tekstualno i najnabijeniji, pa ga evo cijelog: "FOTO N. Halačević, Sarajevo, Kočićeva ul. 14 Telefon 37-84 – Atelje za modernu fotografiju, izrada svih povećanja, bez obzira na stanje slike. Slike na porcelanu za nadgrobne spomenike. Najveći izbor razglednica Sarajeva na veliko i malo. Knjižare i trafike uz veliki popust. Pomoćna radnja Petra Preradovića 7. Specijalni odio za amatere. Brza i stručna izrada uz strogo umjerene cijene."

Ko je N. Halačević?

O Nusretu Halačeviću ne znaš ništa, osim što znaš, i znam da znaš, znam i da bi na osnovu toga mogao zamisliti cijelu priču tog čovjeka i cijeli njegov životni roman, da je bio jedan od najmarljivijih kroničara Sarajeva, ali i one Bosne koja se spuštala prugom prema Mostaru, i dalje, preko Čapljine, sve do Dubrovnika i željezničke stanice u Gružu. Dok si živio u Sarajevu, prije rata, za Halačevića nisi ni čuo. Nisi ni kasnije o njemu slušao, ali si po buvljim pijacama i antikvarijatima, na sajmištima i pijacama starina, među starim fotografijama, u fotoalbumima nepoznatih porodica, te razglednicama i fotografijama bosanskohercegovačkih gradova, precizno razvrstanim prema kolekcionarskim interesima, nalazio na stotine slika koje su odostraga nosile modri pečat "foto N. Halačević" ili "Autorsko pravo Foto N. Halačević Sarajevo". U crvenoj kutiji (Krašova bombonijera ) koju s jeseni 2013. donosiš iz Sarajeva, s porodičnim slikama Stublera i Rejca, koja je pripadala majci, a čiji ćeš sadržaj koristiti budeš li pisao nastavak Roda, nalazi se desetak Halačevićevih slika. Dvadeset četiri slike, potpisane njegovim imenom, nalaze se i u VASE (Visual Archive Southeastern Europe), dostupnom na Internetu, na adresi.

Za razliku od Lisca, koji je bio portretist građanskoga Sarajeva, majstor studijske fotografije i inscentiranih prizora, Nusret Halačević primarno je strasan fotoreporter, vječno fasciniran medijem zaustavljene slike. Pamtim njegove izvanredno dobre snimke kolodvora u Gružu, snimljene trideset i neke, a koje je prodavač na Britancu krvnički zacijenio, jer mu se, valjda, nije svidjela moja njuška. Pamtim i sličicu žene pod zarom, koja preko pustih Sarača, u neko gluho ljetno jutro, nosi ceker iz kojega viri moderni europski kruh. Prizor je snimljen krajem tridesetih, a kruh je kao iz današnjih pakara, suvremen, zaobljenog okrajka.

Dok sam češće dolazio u Sarajevo, početkom obećavajućih dvijetisućitih, istoga takvog kolovoškog dana, bilo je to vrijeme filmskoga festivala, prošetao sam do bivše Kočićeve 14. Tamo je, kao i prije šezdeset, sedamdeset, osamdeset godina bila fotografska radnja, ali se nekako drukčije zvala. Otužan osjećaj pustoši, zaborava, fantomskih i tuđih sjećanja, lažne i izmišljene tradicije. Godinama kasnije, možda ću otkriti njegovo podrijetlo. A možda ću samo osjećaj lične povrijeđenosti projicirati na sve i svašta, pa tako i na nestali ili preimenovani dućan Nusreta Halačevića. O tom fotografu ništa više nisam saznao, niti sam ti mogao prenijeti životnu priču, koju bi ti zatim fikcionalizirao, nadopisivao, falsificirao i pretvarao u roman, sve se nadajući kako iza Foto N. Halačevića nije ostalo nasljednika i posjednika takozvane prave priče, koji bi te bijesno pokušavali demantirati.

Od N. Halačevića ostao je, dakle, oglas na pedeset sedmoj stranici telefonskog imenika za 1941, iz kojega saznajemo mnogo toga o kulturi fotografije u predratnom Sarajevu. Žanr je već imao dovoljno dugu tradiciju – fotografiralo se po Sarajevu još u doba Omera paše Latasa – a građanstvo je bilo integrirano u Europu i u europske mode i navade, pa su Sarajlije posjedovali stare ili oštećene snimke, koje su nosili Halačeviću na uvećanje ili reparaciju. Katolici su, rjeđe pravoslavni, na svoje nadgrobnike već tridesetak godina postavljali fotoportrete reproducirane na keramici; Halačević im je pružao i tu uslugu. On je držao u Sarajevu neku vrstu monopola u  izradi razglednica – premda mu se u posao, makar rubno, miješao i znameniti dubrovački fotograf i fotokroničar Tošović – koje je prodavao u svom dućanu i distribuirao ih po trafikama i knjižarama.

Ali, možda, je, ipak, najzanimljivije da je pred 1941. Nusret Halačević imao "specijalni odio za amatere", iz čega se dade zaključiti da su Sarajlije već imali znatniji broj fotografskih kamera, ali i da je u slobodnoj prodaji bilo filmova, koji su umetani u kameru na znatno složeniji način nego u naša doba. Predratni foto-diletanti zapravo su morali biti ozbiljni profesionalci, morali su poznavati tehniku i tehnologiju, jednako kao što je i svaki vozač pomalo morao biti i automehaničar. Nije još bilo amaterskih kamera, pa su se istim spravama služili amateri i profesionalci. Oni jednostavni, hobistički fotoaparati, preteče "idiota" pojavili , pojavit će se pedesetih godina, kao masovna i relativno jeftina tehnološka roba, nastala na osnovama njemačke vojne  industrije. Ti će aparati izgledati poput oficirskih portabl-kamera, koje se mogu vidjeti u dokumentarnim filmovima, u rukama esesovaca dok snimaju prizore u židovskome getu, koncentracijske logore, pogubljenja... Oni će, ti hladnokrvni antropoidi, čiji će se zločin utisnuti i ucijepiti u naše duše i u kulturnu matricu našega vijeka, bregove golih i mrtvih ljudskih tijela slikati na jednak način, uz isti grč na licu, izazvan zatvaranjem jednoga, i širenjem drugog oka, s kojim će poslijeratni očevi slikati svoju djecu na mediteranskim plažama. Dojam će biti pojačan nepromijenjenim dizajnom ranih portabl-kamera, koje su iz ruku esesovaca došle u ruke prvih dalmatinskih turista.

Na istoj stranici s Halačevićem, u gornjoj margini oglašava se ćiriličnim oglasom i David D. Finci, koji je držao "tehničku i elektro-tehničku radnju" u Kralja Aleksandra 71. Kod Fincija mogli su se u godini pred rat kupiti prvi električni usisivači u povijesti Sarajeva. Proizvođač je, ne lažu li sjećanja svjedoka, njemački Siemens. Ako i nije Siemens, jest neka druga njemačka tvrtka. (Iako je dobro znala njemački jezik, gospođa Peserle, sestra gospođe Hajm, i suvlasnica zgrade u kojoj je živjela obitelj Franje Rejca, ipak mu je, sva snervana, donijela uputstvo za upotrebu usisivača, da joj Franjo objasni što tu zapravo piše, i kako da uključi upravo kupljeni aparat. On je na proučavanje uputstva potrošio cijelo jedno subotnje popodne. Imao je dara za tehniku, skoro koliko i za jezike, te je na jedvite jade uspio rekonstruirati postupak pokretanja čudnovatog stroja. Jesen 1940, zima i rano proljeće sljedeće godine, protekli su u zvuku, zuju i tutnju usisivača, čiji se rad čuo u svakom zakutku višekatnice. Zamukao je s početkom rata, da ga više nitko nikada ne čuje. "Bože, Peserlica nedjeljom redi stan!", snebivale su se pred rat njene stanarke. "Zamisli, Finci je, nesretnik, 1940. iz Njemačke naručivao električne usisivače!", govorio je poslije rata Franjo Rejc, snebivajući se nad sudbinom nesretnoga Davida D. Fincija.)

Uvrh pedesete stranice, širinom margine, oglasio se, ćirilicom, Salih Haznadarević, "stolarska radiona sa strojnim pogonom" u Šestog novembra ulici 5.

Isti prostor na sljedećoj stranici zakupio je A. Solterer iz Aleksandrove 55, gdje je njegov "tehnički i elektro-tehnički zavod". Oglas latinični.

Miroslav S. Papić iz Kralja Aleksandra bez broja (ćirilicom) oglašava svoju staklarsku radnju i "preporučuje najbolji izbor svih vrsta i veličina prozorskih stakala, najbolji i bogati izbor okvira ikona i slika", uz "cene umerene". (Do početka dvijetisućitih Papići su držali istu takvu radnju pri vrhu Ulice Vase Miskina, malo prije Slatkog ćošeta. Posljednji vlasnik se, čini mi se, zvao Dragan Papić. Išao je u Osnovnu školu Silvije Strahimir Kranjčević. Bio je dežmekast, miran i tih. Posljednji put vidio sam ga kako mijenja razbijeni izlog na svom dućanu. Nikada se nismo pozdravljali, jer se, zapravo, nismo poznavali. Mnoge si ljude u Sarajevu znao, a da ih nisi poznavao. Niste se pozdravljali, osim ako se ne bi sreli negdje u Frankfurtu, u Stockholmu, na kraj svijeta. Ne znam je su li to bili isti Papići, ili je slučaj htio da dvije porodice Papića u Sarajevu drže staklarsku radnju. Vjerojatnije je da su to bili isti ljudi, ista staklarska loza.)

Duž gornje margine, na pedeset šestoj stranici oglasio se (ćirilicom) Jovan T. Ukropina, iz Kralja Petra ulice: "Povlašćena knjižara Kraljevine Jugoslavije". Uz natpis stoji i službeni državni grb. Vjerojatno su se tu prodavali registratori, fascikle, službeni formulari, knjige zakona...

Na donjoj je margini (latinicom) "gvožđarsko tehničko preduzeće Ferum Sarajevo". Nema adrese, samo dva telefonska broja.

Gornju marginu pedeset osme stranice zauzeo je (latinicom) M. Hadžialić, "trgovina gorivog, građevinskog i stolarskog materijala sa vlastite pilane Pale". Adresa Kralja Petra 71.

Omer Hadžović, "Sarajevo, Ulica Šestog novembra 17", ćirilicom se, na donjoj margini, predstavlja kao "ispitani građevinski i galanterijski limar".

Na vrhu pedeset devete stranice oglasio se Hotel Imperijal, vlasnika Jove Pešuta, u Sarajevu, Kralja Petra 57, "pokraj pravosludne palate". Oglas ćirilični.

Latinični oglas, na dnu stranice predstavlja Ahmeda Hadžiomerovića, "trgovina galanterije na veliko", u Velikom Ćurčiluku 47. Hadžiomerović je, ujedno, jedini zanatlija u telefonskom imeniku, koji uz svoj obrt dodaje i godinu utemeljenja: "osnovano 1913." Ta europska moda, žudnja za tradicijom i tradiranje svega živog i mrtvog, do Sarajeva, izgleda, još nije bila stigla. Neće stići ni kasnije, a možda ni u najnovija doba. Umjesto toga prionut će se izmišljanju tradicija, porodičnih, javnih ili nacionalnih, i fikcionaliziranju datuma i dokumenata. Tako se stvara svijet koji s onim prethodnim neće biti u vezi, svijet bogate, lažne i fantastične povijesti, zasnovane na lijepim željama i potrebama novih koljenovića. (Još jedan će se obrt u imeniku oglasiti godinom utemeljelja, ali o tom posebnom slučaju u nastavku priče.) 

Na šezdesetoj je, širinom margine glave, ćirilični oglas objavila "Gvožđara Svetozara J. Cvijetića" iz Aleksandrove 22. U margini nogu je, isto ćirilicom, svoju krčmu u Kralja Tomislava 13 oglasio Dobrilo Đuverović. "Dobri mezetluci!!", reklamira se on, uz crtež četiri vinske čaše, između kojih su ukršteni vilica i nož.

Na šezdeset prvoj, marginom glave i ćirilicom oglasio se Ostoja B. Šojić, "trgovina bos. šljivovice i različitih pića", bez preciziranja adrese. U Ulici Nikole Pašića 1 sjedište je tvrtke "Špedicija", vlasnika Enesa Šoljića. On ćirilicom reklamira svoju "trgovinu drvetom i prevoz robe kolima i autom u svaka doba". Njegova je margina nogu šezdeset prve stranice.

Uvrh sljedeće stranice oglas je za "Stroj", vlasnika Franje Škufce, "mehaničku radionu, tokariju i ljevaonu" u Čebinoj ulici 4. Na šezdeset drugoj stranici Telefonskog imenika za 1941. završava lista telefonskih pretplatnika grada Sarajeva. (Koja započinje imenom Ahmeta dr Abadžića, liječnika s adresom u Vojvode Stepe obali 31/1, čiji je telefonski broj 35-13, a završava imenom Mane Šušnjara, koji u Skedneriji 12 drži parnu pekaru, s kojom je moguće kontaktirati na broj 26-50, a prodavaonica mu je u Ćukovića 3, gdje je telefon 20-65)

Nakon Mane Šušnjara započinje lista pretplatnika iz drugih mjesta pod upravom sarajevske direkcije, nanizanih abecednim, a ne zemljopisnim redom: Alipašin Most, Arilje, Badovinci, Bačevci, Bajina Bašta, Banja Koviljača, Begov Han, Bijeljina, Bogatić, Bosanska Rača, Branjevo, Bratunac, Breza, Brekovo, Brodac, Valjevo, Vareš, Vareš Majdan, Varda, Visoko, Višegrad, Vladimirovci, Vlasenica, Goražde, Gornja Tuzla, Guča, Debrc, Divčibare, Dobrun, Draginac, Draginje, Draglica, Dragaljevac, Drinjača, Duboštica, Žepče, Živinice, Zaglavak, Zavlaka, Zavidovići, Zenica, Zvornik, Ivanjica, Ilidža, Janja, Ježevica, Jelen-do, Kakanj, Kalesija, Kaluđerske Bare, Karan, Kamenica Valj., Kiseljak k/Tuzle, Kladanj, Kozluk, Koraj, Kosjerić, Kostojević, Koceljevo, Kraljeve Vode, Kreka, Kremna, Krupanj, Kotraža, Lajkovac, Lešnica, Loznica, Lopare, Lukavac, Ljubiš, Ljubovija, Mionica, Mitrovica Pord., Mokra Gora, Mokro, Mrčajevci, Nova Kasaba, Obrenovac, Olovo, Ovčar Banja, Osečina, Pazarić, Pale, Petrovo Polje, Pecka, Podgrab, Požega Užička, Prača, Preljina, Priboj k/Brčkog, Prilički Kiseljak, Prnjavor Mačv., Puračić, Rajlovac, Rogatica, Rogačica, Rožanstvo, Rastište, Rudo, Semizovac, Sokolac, Srebrenica, Tavna, Teočak, Trnovo, Tuzla, Ub, Uvac, Užice, Ustiprača, Han-Pijesak, Hadžići, Čajetina, Čajniče, Čačak, Šabac.

Ali od tolikih mjesta začudo nema nijedne reklame po marginama telefonskog imenika, iako je među pretplatnicima bilo i uvaženih, bogatih ljudi, i uspješnih tvrtki. (Kao prvo pretplatničko ime u Provinciji upamćena ostaje"Aga-ruše d.d., tvornica oksitena /kisika/" s Alipašinog Mosta; telefon broj 13, dok je čast zadnjeg pretplatnika u imeniku pripala Crkvenom sudu iz Šapca, Masarikova 20, telefonski broj 62)

Ispod informacije o broju šabačkoga Crkvenog suda, dvije trećine sedamdeset osme stranice zauzimaju veći, tipizirani dvostupačni oglasi.

Rafael J. Levi, iz Preradovićeve 3 oglašava "Međunarodnu špediciju", "carinsko posredništvo + prevoz pokućstva u patentiranim kolima + uskladištenje robe + zastupstvo INTERKONTINENTALE i CARO i JELLINEK".

Desno od Levija oglas je za "Industriju vunenih tkanina Vlada Teokarević i komp." iz Paraćina, naveden je telefonski broj sarajevskog stovarišta, ali ne i adresa. Rafael J. Levi naručio je latiničnu, a Vlada Teokarević ćiriličnu reklamu.

Ispod Levija ćirilični je oglas Veselina M. Naerlovića iz Sagrdžijine ulice 8. Ovaj "izvoznik sirove kože i zvjerki" oglašava dva telefonska broja, kućni i u radnji. Oglas je ukrašen crtežom lasice, kune ili neke slične zvjerčice.

Do Naerlovića su Tiller d.d. "kraljevski dvorski dobavljači", "za odevanje, nabavljanje i uniformisanje", filijala u Sarajevu. Ovo je jedini oglas u imeniku u kojem su spojeni latinično pismo i srpska ekavica.

Sedamdeset deveta stranica podijeljena je na devet jednako velikih oglasa. Gore lijevo je "Nada" iz Aleksandrove 42, "mehaničarska radionica svih vrsta obuće", koja se "preporučuje za izradu svih vrsta obuće, također prima i popravke". Nije lako shvatiti, ali se čini da je riječ, narodski kazano, o šusteraju. Ali zašto bi se obućar predstavljao kao "mehaničar", i o kakvoj bi se vrsti menahike tu moglo raditi? Odgovor na ovo pitanje zalazi u socio-lingvistiku, možda u anatropologiju ili u neku treću znanost koja bi se bavila načinima na koje naš svijet izmišlja nove riječi, starima daje drukčija i izokrenuta značenja, a sve da bi nekako uozbiljio i na viši stupanj podigao svoja zvanja, znanja i zanate. Pa kao što danas u Sarajevu umjesto frizeraja postoji "frizerski studio" ili "atelje za ljepotu", i kao što su, čak, i stomatološke ordinacije pretvorene u studije, salone, ateljee, tako su pred drugi svijetski rat mehanika i tehnika, kao univerzalno ugledni i dostojanstveni pojmovi, malome sarajevskom čovječanstvu pružale nadu u bolju budućnost i prosperitet, pa se i neimenovani obućar odvažio baviti mehanikom cipela i cipelarstva. Oglasio se u latiničnom pismu.

Do "Nade" je, također latinični, oglas Asima Čabaravdića sa Dolac Malte, s "trgovinom kolonijalne robe, sirove i izrađene kože". Ispod su, po sredini stranice, još dva latinična oglasa.

S lijeve strane Hasibović i Jahjaefendić, "trgovina kolonijalne robe i zemaljskih proizvoda", na Potkovačima 10. Što su "zemaljski proizvodi"? Možda voće i povrće? Ova riječ, pristigla u Bosnu s Austrijom, kao prijevod sveprisutnoga habsburškoga njemačkog pridjeva, do 1940, kada se Hasibović i Jahjaefendić oglašavaju, izgubio je prethodno administrativno i autoidentifikacijsko pokrajinsko značenje, ali riječ je i dalje odzvanjala u ušima ljudi, postojala je u sjećanju, i tražila svoja izgubljena značenja. Istina, i dalje je postojala Zemaljska banka (čiji je direktor pred rat bio Aleksandar Aco Poljanić), ali ljudima je, možda, njezin naziv bio nešto kao zemljoradnička banka ili poljodjelska zadruga. Otud, bit će, i "zemaljski proizvodi" kod Hasibovića i Jahjaefendića.

S desne strane "Hajrudin Lačević i drug" predstavljaju se "trgovinom fesova" u "prestolonaslednika Petra" broj 17. (Još jedan slučaj ekavice i latiničnog pisma, ali teško da ga je Lačević bio svjestan. Slučajući posvuda o "prestolonasledniku", možda i čitajući tu riječ u novinama, on nije ni znao da ista riječ ima i bližu, ijekavsku varijantu. A možda je pomislio da je izazivački i tendenciozno mladoga Petra zvati prestolonasljednikom? Što god bilo, Hajrudin Lačević samo je želio da se zna za njegovu trgovinu, pa je oglas ukrasio crtežom fesa. Stilizacija je, istina, ispala prilično nevješta, tako da na slici prije vidimo onodobno sjenilo za sobnu svjetiljku nego fes.)

U dnu, lijevo, David J. Kaveson iz "prestolonaslednika Petra 9 (u dvorištu)", latinicom je i ekavicom oglasio "instalatersku radnju za vodovod, plin i kazalizaciju". (Bili su susjedi, na jednak su način tretirali kraljevićevo zvanje, i sigurno su se poznavali Lačević i Kaveson. U kakvim su bili odnosima? Jesu li se pozdravljali, bi li se u prolazu upitali, da nisu, možda, zajedno sastavljali svoje oglase, da ih nisu skupa uplatili? Sve je moguće: i da su se međusobno mrzili, pogotovo da je većinac Hajro prezirao manjinca Davida, ali i da su se pomagali, voljeli i poštovali. U nekom budućem Sarajevu bit će stvorena ideološka mantra, koja će zatim biti proglašena za višestoljetnu tradiciju, prema kojoj su se Hajro i David nužno voljeli, a Hajro je spašavao Davida za vrijeme ustaške država i nacističke okupacije. Možda je u konkretnom slučaju tako i bilo. A možda je bilo i suprotno. U davna vremena postojala su barem dva, tri, četiri, ako ne i svih sedam Sarajeva. Nitko ih nikada nije izbrojao ni opisao. Pisci se nisu usuđivali, političari nisu dopuštali, a obični ljudi nisu htjeli. Valjalo je živjeti i preživjeti u svakom od sedam Sarajeva. A pogotovo u ona dva glavna: u Sarajevu običnoga života i svakodnevne tolerancije, i u Sarajevu bijesomučne vjerske mržnje. U kojemu su Sarajevu živjeli i umirali Hajrudin Lačević i njegov drug, a u kojem je Sarajevu živio David J. Kaveson? Je li to bilo isto Sarajevo? Nekad jest, a nekad i nije. Ali sve se to odavno već zaboravilo. Izmišljenom je tradicijom nadomješten zaborav.)

Desno od Kavesona, u dnu sedamdeset devete stranice, ćirilični je oglas: "Ratković i drug, Sarajevo, Aleksandrova ulica br. 2, osnovano 1908". A ispod toga, krupnijim slovima: "Proizvodnja crkvenih stvari", i sitnijim objašnjenje: "na lageru uvijek dobije se svešteničkih odejanja, polijeleja, kadionica, putira, diskosa, toplota, mirnica, petohlebnica, krstova, čirjaka, ripida i svih ostalih crkvenih stvari".

''Krst ih je napominjao da upamte što se oko njih i u njihovo ime događa''    

Kakva li će, mili Bože, sudbina zadesiti Ratkovića i njegova poslovnog ortaka, kada nekoliko mjeseci kasnije Sarajevom zavlada Nezavisna Država Hrvatska? Jesu li se spasili ili su završili u nekom od jasenovaca, tokom procesa blagoslovljenog od one druge Crkve, koju je u Sarajevu predstavljao nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić? I ovo bi se, možda, još uvijek moglo saznati, ako već nije bez traga nestalo Sarajevo iz telefonskog imenika za 1941.

Ovaj imenik bit će u uporabi sve do početka 1942, kada će ga zamijeniti novi. Barem osam mjeseci rata, Sarajlijama bi, dok su otvarali svoju knjigu telefonskih brojeva, pred oči dolazila imena njihovih jevrejskih susjeda, do jučer dobrostojećih ljudi, koji su svoje obrte oglašavali na stranicama imenika, na marginama glave i marginama nogu, ili bi se širili preko trećine stranice. Pred oči im je dolazila i ta čudna nabrajalica iz Ratkovićeva oglasa: odejanja, polijeleji, kadionice, putiri, diskosi, toploti, mirnice, petohlebnice, krstovi, čirjaci, ripidi i sve ostale crkvene stvari. Ako nijednu drugu riječ u svemu nisu razumjeli, znana im je, ipak, bila jedna – krst. Krst ih je napominjao da upamte što se oko njih i u njihovo ime događa.