Lisnica od smeđeg skaja

Lisnica od smeđega skaja. Na desnoj strani preklopa izblijedjeli znak UPI-ja (Udružena poljoprivreda i industrija) i natpis OOUR Sarajevska pivara. U pregradi za novčanice dvije jednako velike crvene knjižice. Svaka stane na dlan. Jedna je uvezana u imitaciju kože, druga u platno. Obje mekih korica. Prva je članska knjižica Saveza komunista Jugoslavije No.269319 na ime Rejc F. Javorka, članica od 29. oktobra 1959, dokument izdan 15. decembra 1959. Druga je Evidencija o plaćenoj članarini u SKJ, izdana u januaru 1969, nakon što u članskoj knjižici više nije bilo mjesta za potpise i pečate kojima je iz mjeseca u mjesec potvrđivana plaćena članarina.

Na koricama članske knjižice zlatna je zvijezda petokraka sa srpom i čekićem u tijelu zvijezde - ovo je nekad bio znak proleterskih brigada - pored zvijezde, u desnom uglu knjižice parola: “Proleteri svih zemalja ujedinite se!”. U dnu korica, s kraja na kraj, većim slovima piše SAVEZ KOMUNISTA JUGOSLAVIJE. 

Na unutrašnjoj strani naslovnice ime i prezime ispisani majčinom rukom, kao i datum učlanjenja. Potpis sekretara osnovne organizacije je nečitljiv, vjerojatno latinični. Na fotografiji, veličine kao za ličnu kartu, sedamnaest joj je godina, kratke je, smeđe kose, glave blago nagnute udesno, zagledana u objektiv. Izraz lica, ono što se vidi na usnama, drukčije je nego što će biti za nekoliko godina, a onda i do kraja života. Madež iznad gornje usne koji će imati i kao starica. Odrasla je, odgovorna, ali joj se život nije utisnuo u lice. U obrvama smo slični, ona i ja. Kasnije više nećemo biti.

Ovratnik s cvjetnim motivom. Takvi detalji na fotografijama uvijek djeluju ganutljivo.

Na trećoj stranici, ili prvoj u knjižnom bloku, članarina za godinu 1959. 19 je odštampano, a 59. dopisano nalivperom. Plaćena je članarina za novembar i decembar. Dvadeset dinara po mjesecu. I latinični potpis blagajnika: H.Omerović. Na sljedećoj stranici, s evidencijom za 1960, otkriva se da je H.Omerović ustvari Hadžiomerović. Članarina ostaje dvadeset dinara sve do siječnja 1966, od kada je, po provedenoj monetarnoj reformi i devalvaciji dinara, članarina 0.50 dinara. Toliko je za učenike, studente i nezaposlene, a zaposleni su plaćali postotak od osobnog dohotka.

Hadžiomerović je potpisani blagajnik sve do oktobra 1960, kada je potpisan - opet latinicom - Kljajić. Jula sljedeće, 1961. opet nailazi novi blagajnik, nečitljivog potpisa, koji započinje latiničnim H. U novembru je opet novi, neki Šulić (latinicom), a od sljedećeg mjeseca pa do aprila 1962. je Španja (latinicom), pa opet prelazni, nečitljivi, latinicom, prvo slovo prezimena R, nakon kojega, sve do marta 1963. ulogu blagajnika igra potpisnik čije prezime započinje slovom T (latinicom), a od aprila do novembra iste godine blagajnik je M. Kočo (latinicom). Od decembra 1963. do marta 1964. blagajnik je Rajić (ćirilicom). Od aprila do decembra potpisana je Tuce Šefika (latiničnim, neispisanim rukopisom). Od januara do jula 1965. blagajnik je Nada Samardžić (latinicom), u augustu i septembru Radović (latinicom), a od oktobra 1965. do septembra 1966. Dizdarević (latinicom). Od oktobra 1966. do marta 1968. blagajnik je Kapetanović (latinicom), a od aprila do decembra 1968. opet Nada Samardžić.

Do 2. novembra 1962. bila je članica Opštinskog komiteta SKJ, Centar.

Nakon toga je tri puta mijenjala osnovnu organizaciju. Posljednji put 28. maja 1968. (na moj drugi rođendan).

Pretpostavljam da je najprije prešla u partijsku organizaciju Ekonomskog fakulteta, pa se prebacila na Medicinski, nakon čega se svibnja 1968. vratila na Ekonomski fakultet.

Knjižica platnenih korica “Evidencija o plaćenoj članarini u SKJ” važila je i predočavala se zajedno s nepromijenjenom partijskom knjižicom. Obuhvatila je plaćenu članarinu od januara 1969. do marta 1976. Do septembra plaćala je 0,50 dinara, u oktobru je platila 9 dinara, kao i u novembru - tada je već bila zaposlenica Službe društvenog knjigovodstva, u decembru 13,50, od januara do septembra 1970. plaćala je po 17 dinara, a u oktobru 25, a od novembra 1970. do marta 1971. 27 dinara. Od aprila do oktobra po 25, a u novembru i decembru 100. Za 1972. platila je odjednom 3620 dinara. Od 1973. pa do kraja evidencije iznosi se mijenjaju iz mjeseca u mjesec, i rastu onako kako je rasla inflacija, a s inflacijom, pretpostavljam, i njezina plaća.

Blagajnica je do septembra 1969. bila Nada Samardžić. Nakon nje, sve do kraja, slijede slabo čitljivi potpisi, koji se često mijenjaju. Prevladava ćirilica.

Negdje u kući, u nekoj od ladica, ili u kutijama u koje je pretovarala ladice iz namještaja koji bi zamijenila, e da stvari iz njih jednom razredi i rasporedi, ali nikad to nije učinila, mogla bi se naći još koja knjižica evidencije, ali i nova partijska knjižica, za koju mi se čini da je izdana krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih. Na njezinim je koricama, ako se dobro sjećam, bila otisnuta silueta lika Josipa Broza Tita.

Do posljednjeg je dana ostala članica Partije. A onda se raspadom i ugasnućem Saveza komunista Jugoslavije ugasilo i njezino članstvo. Disciplinirano je išla na sastanke, sudjelovala u kolektivnim partijskim ceremonijalima, ali posljednji se put doista bavila politikom kad joj je bilo devetnaest godina i kad je bila članica općinskog komiteta omladine.

Nakon rođendana moje tadašnje prijateljice Isidore, koji će u društvenoj povijesti biti upamćen kao “fašistički rođendan”, završio sam na cjelonoćnom isljeđivanju u Službi državne bezbjednosti, u onoj zgradi iz koje je iskakao mladi Ivan Foht, bježeći od ustaške policije. Ispitivali su me o onom što se dogodilo i pokušavali upisati u moju svijest koješta od onog što se zapravo nije dogodilo, ali bi sa stanovišta represivnog aparata i odumirućih komunističkih službi sigurnosti bilo poželjno da jest. Bio sam uplašen, pravio sam se glupljim nego što sam bio, ali sam štošta pamtio. Kancelarija je bila od sedam-osam kvadratnih metara, visokih stropova, s dva prevelika pisaća stola i metalnim ormarem ili sefom. Bila su dvojica isljednika: dobar i loš. Prvi se predstavljao kao Perica. Srednje visine, tridesetih godina, crn. Drugi nije rekao ime. Niži, nabijen, neprestano je urlao i prijetio. U jednom me trenutku upitao o “neprijateljima naroda” u obitelji, o ujaku i očevoj majci. Nisam o njima htio govoriti.

Oko ponoći su mi donijeli ćevape. Zli je rekao: neboj se, nisu otrovani! Nisam jeo.

Zvali su me još jednom.

I još jednom.

Perica mi je rekao da će mi biti lakše ako surađujem. Rekao sam sve, ali nisam mogao govoriti o onom što nisam vidio ili što se nije dogodilo. Na kraju treće i moje posljednje sesije u Službi državne bezbjednosti na papirić mi je zapisao svoj broj telefona i rekao mi da se javim ako čujem nešto što bi moglo biti “bezbjednosno interesantno”. Bilo bi dobro, rekao je, kad bismo se s vremena na vrijeme čuli i vidjeli.

Mislim da sam ga još jednom vidio. Ili mi se samo pričinio, dok sam 31. oktobra 1992. usred velikog granatiranja pretrčavao Tršćansku ulicu, na putu prema Holiday Innu, gdje sam išao na osnivanje Centra PEN-a u Bosni i Hercegovini. On je trčao s druge strane, i čini mi se da je sklonio pogled od mene.

U trenutku sam, nasred ulice, pomislio da bih tom čovjeku mogao u trku podapeti nogu, da bih ga mogao prosuti po asfaltu. Nisam bio siguran je li to on, ali je misao bila vrlo sugestivna. Ako to učinim, ne samo da će mi se promijeniti život, nego će mi se promijeniti i karakter.

Nisam sapleo tog čovjeka na Tršćanskoj ulici, usred velikog granatiranja.

Dugo sam, možda i godinama, onaj papirić nosio u novčaniku. Žao mi se što sam ga na kraju bacio, a dobro se sjećam gdje sam ga, kako i kad bacio. Telefonski broj je još uvijek imao pet cifara, a Perica je iznad slova i u svome imenu umjesto tačke upisao mali kružić. Onako kako to čine djevojčice. Hvatao me je bijes dok sam gledao u taj kružić.

Nakon što su iz Službe državne bezbjednosti poslali obavijest novinarima, i nakon što je započela javna hajka na sudionike rođendana čija su imena objavljena u Oslobođenju i u drugim novinama - sva imena, osim jedne maloljetne djevojke i jednog akademskog građanina, starijeg od sviju nas, kojemu se rođendan učinio “bezbjednosno interesantnim”, pa je otišao u Službu i prijavio stvar - prvi mi se put događalo ono što će mi se kasnije, sve do danas, s vremena na vrijeme događati u životu: da me poznati i nepoznati ljudi psuju i vrijeđaju, i da mi stavljaju do znanja da ovo nije moj grad, moja zemlja i moj svijet.

Hajka je potrajala dva-tri duga mjeseca, a onda se - zahvaljujući nekim starim partizanima, prvoborcima, a pomalo i reakcijama liberalnih zagrebačkih novina, te beogradskog Nina - naglo stišala, tako da je se pola godine kasnije više nitko nije ni sjećao. Jedina stvarna posljedica bila je - izbacivanje iz Saveza komunista Jugoslavije. Čini mi se da ih je bilo dvoje: kazališni kritičar, budući teatrolog i dramaturg, predavač na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, te jedna djevojka s treće ili četvrte godine Filozofskog fakulteta, štreberica i perspektivna omladinka, s dužnosničkom karijericom i perspektivom u Partiji. Njoj se, vjerojatno, život u trenutku izokrenuo. Nakon tog rođendana nikad je više nisam sreo, niti sam išta o njoj čuo. Iščezla je onako kako iščeznu sporedni likovi iz roto romana nakon što odigraju svoju ulogu, odnesu torbu do željezničke stanice i predaju je nepoznatom muškarcu s crnim šeširom ili glavnoj junakinji izrade krivotvorenu bolivijsku putovnicu.

Nakon što sam se vratio kući s trećeg isljeđivanja, s Peričinim telefonskim brojem na papiriću iskinutom iz bilježnice za matematiku, ispričao sam majci što se dogodilo i rekao joj da želim ići. Gdje želiš ići? U Njemačku! Ne znam jesam li to stvarno htio, jesam li stvarno vjerovao da je s mojim životom u ovoj zemlji gotovo i da se ovo mrcvarenje nikada neće završiti, ili sam samo dramatizirao stvari - što smo, naizmjence, činili i ona i ja, dok god se konačno nisam odselio u Zagreb - ali smo razgovarali kako bi se moj odlazak praktično mogao izvesti. Zamišljeno je da naučim jezik i da u Njemačkoj započnem neke nove studije. Tamo sam imao onkel Wernera, udovca tete Branke i oca rodice Katarine, koji će mi u novom životu pomoći. Majka se začas razmaštala - oduvijek je to voljela, a njezine je maštarije obično nisu obavezivale u stvarnosti - tako da sam se u priči već bio otputio u Njemačku. I već sam u toj priči odživio pola života u Njemačkoj, a da se nisam ni pomakao sa Sepetarevca. Ona je otkako sam je znao upravo tako planirala svoj život. Ništa od onog što je najavljivala u stvarnosti se ne bi dogodilo, ali bi svaki put do u tančine sve isplanirala.

Sad mislim da ni u mom njemačkom planu ni u jednom trenutku nije bilo ozbiljne namjere ni ambicije. Služio mi je samo da u nekoj budućnosti, a budućnosti će, uvijek sam mislio, sigurno biti, mogu reći da sam htio ići u Njemačku.

Rekao sam joj da mi je inspektor dao telefonski broj, da mu se javljam čim primijetim nešto sumnjivo.

Nije to ništa, rekla je.

Kako nije ništa?

Pa lijepo.

Ali znaš, ja mu se nikad neću javiti. Mogu me staviti u zatvor, ali ja im se neću javiti.

Ali nije to ništa.

Kako nije ništa?

Lijepo. Ja sam im se javljala.

Kad?

Bila sam predsjednica općinskog komiteta omladine. U osmom gimnazije. Tad sam im se dva-triput javila. I nije bilo ništa.

Na tom je mjestu priča završila. Dalje je nisam ništa pitao, niti sam ikad nastavio ovaj razgovor. A često mi je na um padao i u vrijeme kad je umirala i kad sam je koješta pitao, a ona mi koješta govorila, i ono što je bilo istina i ono što nije bilo istina, da me skandalizira i zaprepasti, da je pamtim kada umre. Ali ipak je nisam pitao.

A sad mi je neobično, sad mi je nevjerojatno da je ta sedamnaestogodišnja djevojka sa slike u partijskoj knjižici, ozbiljnog držanja, s pogledom tužne šumske zvjerčice i ovratnikom na cvjetiće, nazivala Službu državne bezbjednosti - koja se onda, vjerojatno, nekakako drukčije zvala - da se potuži na antisocijalističko ponašanje svojih drugova, da prijavi bezbjednosno interesantna događanja, da pokaže svoju bezbjednosnu kulturu - da, baš na to se Perica pozivao, apelirajući na to da mu se javim, a fraza o bezbjednosnoj kulturi zvučala je poput fraze o redovnom pranju zuba; iz nje je izbijalo zdravlje nacije - i da pokaže, što je, možda, u to vrijeme moglo biti i najvažnije, kako ne dijeli zablude svoga pokojnog brata, mrtvoga neprijateljskog vojnika.

U nekoj drugoj prilici govorila je da se više nije mogla baviti politikom zato što bi joj pri svakoj sigurnosnoj provjeri našli tog brata.

Ali to nije bila istina.

Njezina se politička karijera završila kada se počela udavati pa razvoditi, prelaziti s jednoga na drugi fakultet, svađati se s roditeljima na smrt i na posljednju riječ, pretvarati se u čudakinju.

Njezina se politička karijera završila kada je prestala razabirati i razvrstavati smeće od korisnih stvari i kada je na taj način odustala od života kakvim žive drugi ljudi. Završila se kada je zatrpala prvu ladicu u životu, a onda prešla na drugu. Umrla je kada u stanu više nije bilo slobodnih ladica. Tako bi se njezin život mogao pretočiti u alegoriju, u bajku za odrasle, u slikovnicu za koju bih rado našao crtača…

Nakon tog decembra 1986, Isidorinog rođendana i doživljaja u Službi državne bezbjednosti govorio sam joj neka izađe iz Partije. Psovao sam komuniste, govorio da su isti kao i fašisti. I još sam joj govorio da mene partizani nisu oslobodili. Nisu ni mene, bijesno je, na rubu plača odgovarala. Pa zašto onda ne izađeš iz Partije? Zato što neću.

Nije htjela zato što bi to zahtijevalo neku akciju. A ona na takvo što nije bila spremna. Pogotovu ako je ja nagovaram. Ležala je na kauču u dnevnom boravku, pušila cigaretu za cigaretom, pila kavu i spavala. Kada ne bi spavala, onda je pušila. Televizor je bio uključen. Ekranom su nijemo tekle slike. Kada sam nakon ponoći dolazio kući, ležala bi na leđima, poluotvorenih usta, i tiho hrkala, dok joj je noćna lampa svijetlila ravno u oči. Kao da je zaspala usred policijskog ispitivanja.

Ne bih se trudio da budem tih. Jer koliko god da sam glasan, ona se neće probuditi. Gasio sam televizor, svjetlo i termoakomulacionu peć - ako je bila zima. A u Sarajevu je, barem u mom sjećaju, uvijek bila zima.

Kako je izgledao njezin život nakon što sam otišao u Zagreb? Tko bi gasio televizor, svjetlo i termoakomulacionu peć nakon što je završio rat i život se vratio u normalne tokove. I tko još smije reći što je normalno?

Za nastavak priče potrebna mi je nova partijska knjižica, ona s Titovim profilom na koricama, ali šta ako je ne nađem? Kao što je, vjerojatno, i neću naći. Tokom siječnja ću ponovo u Sarajevo. I onda još jednom. I možda opet. Sve dok sve ladice ne budu ispražnjene i pregledane, sve kartonske kutije, cekeri, ormari, kredenci… Sve dok ovu selidbu ne privedemo kraju.

U lisnici od smeđeg skaja, uz partijsku knjižicu i knjižicu evidencije članarine, dva su lutrijska loza, dvije polovine srećke prvoga kola “Olimpijske lutrije Sarajevo ’84”. Loz je tiskan u crvenoj boji, koja se na sredini polja, tamo gdje je znak Zimskih olimpijskih igara i vrijednost srećke (50 dinara) prelijeva u plavo-ljubičastu. Obrazac je tiskan dvojezično - latiničnim pismom na srpskohrvatskom i ćiriličnim na makedonskom jeziku - dok ostalih službenih jezika u SFRJ, slovenskog i albanskog, začudo nema.

Jedan je serijskog broja 814588 A.

Drugi, 814550 A.

Na lijevoj strani obrasca, u obrisu, je Vučko, maskota predstojećih natjecanja. Gleda udesno, gdje se znakovi Zimskih olimpijskih igara, rasuti poput pahuljica u letu.

Dolje lijevo datum je izvlačenja: 29. 5. 1983.

Dolje desno, potpis predsjednika Izvršnog komiteta Organizacijskog komiteta ZOI Sarajevo ’84. Ante Sučića.

Jedna je srećka pravilno iskinuta iz nazubljenog papirnog bloka.

Druga je pri iskidanju jedva malo oštećena.

Na dan kada je izvlačenje obavljeno imao sam sedamnaest godina i jedan dan.

Majka nije ništa osvojila. Ali bezvrijedne papiriće nije bacila. Ostali su u smeđoj lisnici od skaja, da ih pronađem u jesen 2016, spremljene u pretincu sa starom partijskom knjižicom i knjižicom plaćene članarine. Dok ih je tu ostavljala, njezin čin bio je bez ikakvog značenja. Nadala se da će dobiti na lutriji, a onda je na njih zaboravila. Možda nije ni provjerila jesu li njezini brojevi među izvučenima. Možda je dobila neki sitan novac na lutriji, ali se nije javila.

U času kada sam lozove našao, tu uz dvije knjižice, u rasporedu dokumenata nađenih u lisnici od smeđega skaja, bilo je više metaforičnih značenja nego što bi ih priča mogla podnijeti. Sve je najednom djelovalo kao neki nategnuti, pretjerani koncept ambicioznoga konceptualnog umjetnika koji bi da se bavi raspadom Jugoslavije i padom komunizma. Tako se iz njezina nereda, iz nereda na Sepetarevcu koji je meni ostao da ga sređujem, rađa smisao. Rađa se kič njezina života, kič Jugoslavije. 

U lisnici je još samo plastični okvir za prometnu ili vozačku dozvolu.

I fotografija Vesne Rejc Koljonen, crno-bijela, snimljena u Moskvi u neka zimska doba.

Ta je slika bila na Vesninim smrtovnicama, objavljivanim u Oslobođenju, polovinom decembra 1978.