Kulovića ulica, drugi dio

Mušema je, lako se briše.

S druge strane Kulovićeve, preko puta Štambuka vile, u jesen 1943. stanuje domobranski pukovnik Natko Foškulo. Kada se i kako doselio nije moguće utvrditi, kome je prije rata pripadao stan koji mu je dodijeljen, to bi se i moglo saznati uvidom u zemljišne knjige ili ine posjedovne spise, ako su sačuvani negdje u arhivima, ali i ovako zna se da je bio oženjen, da mu se žena zvala Neda, i da su imali troje djece: Antuna, Vesnu i Dominika.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Prije rata, Natko Foškulo je, kao oficir Kraljeve garde, službovao u Beogradu. Aprilski rat nanio ga je do Pala, odakle je jedne noći, dok je general Danilo Kalafatović snivao blaženim snom, dezertirao i pješice se zaputio prema Sarajevu. Tad su im se putovi zauvijek razdvojili: zaboravljen od svih, osim od povijesti, koja će pamtiti da je upravo on potpisao bezuvjetnu kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije, Kalafatović umire u njemačkome zarobljeništvu, posljednjih dana Drugoga svjetskog rata, dok se njegov omiljeni časnik - na čijem je postavljenju insistirao, kada je nakon puča generala Simovića prihvatio povratak u aktivnu službu- preoblači u oficira novonastale hrvatske vojske.

Svaka je vojska po jedna maškarada, ali nije dostojno više se puta maškarati u jednoj vojničkoj karijeri. Toga se pukovnik Foškulo nije držao. S obzirom na prilike, bit će da mu je od svega bilo najvažnije da mu žena i djeca sretno i zdravo stignu iz Beograda, dok se za generalovu sudbinu nije dalje raspitivao, nakon što je, kao i svi drugi, pročitao da je upravo Kalafatović na Palama potpisao akt o kapitulaciji. Je li, možda, bio ucijenjen njihovim životima kada je prihvatio da se preobuče? Za priču bi, vjerojatno, bilo dobro i ljekovito da bude baš tako. Time bi kasniji događaji, i konačna sudbina Natka Foškula, poprimili neki općerazumljivi smisao i okvir, koji bi, i sedamdesetak godina kasnije, djelovao na čitatelja univerzalnom poukom. 

Ali malo je vjerojatno da bi pukovnik Foškulo mogao biti ucijenjen. U Jugoslavenskog kraljevskoj vojsci bilo je nesrazmjerno malo časnika hrvatskoga roda i plemena. Među njima, opet, gotovo da i nije bilo takvih koji su ostali vjerni jednom danoj zakletvi, nego su u travnju i svibnju 1941. hametice prihvaćali ponude za visokim vojnim položajima u novonastaloj državi. Neki bi se vrlo brzo snašli, prihvaćajući nove nazive činova, malo izmijenjen jezik i sustav zapovijedanja, prihvatili bi bez većih problema i sustav zadanih i poželjnih nacionalnih vrijednosti Nezavisne Države Hrvatske. Drugi bi, malobrojniji, postajali vjerni ustaše, te bi se iz Domobranstva prebacivali u Ustašku vojnicu, zaboravljajući do kraja i koga su prethodno služili, u što su se zaklinjali i gdje su vojne škole učili. Treći, a bilo je i takvih, ubrzo bi se gorko pokajali, shvativši da nova država nije, niti može biti, neka skraćena, umanjena, preoblikovana Jugoslavija, u kojoj će Hrvati sad zauzeti mjesto koje su u onoj prethodnoj zauzimali Srbi, nego je otpočetka zasnovana na klanju, zločinu i blagosiljanju zločinaca. Takvi bi u sretnijim slučajevima još jednom preobukli uniformu, i završili u partizanima. Ili bi sišli s uma, predali se alkoholu, skončli u logoru ili pred streljačkim vodom, zbog neke od izmišljenih zavjera protiv Poglavnika. 

Kojoj je vrsti pripadao Natko Foškulo, o tome nema nikakvih naznaka. Lako ga možemo zamisliti i kao oportunista, i kao zločinca, i kao pokajnika. Imao je on brata Mihajla, koji se nije školovao nego je ostao na zemlji. U svakoj boljestojećoj dalmatinskoj obitelji bilo je tako: po jedan brat ostajao je na domovini, dok su se ostali školovali. Kasnije, ako bi sve bilo kako treba, braća su se u njegovu korist odricala roditeljske ostavine. Podjela domovine smatrala se grehotom, ako ne i sramotom. Porodični ugled mjerio se veličinom posjeda, pa bi se i ugled skupa s posjedom mogao usitniti. 

Prve dvije ratne godine, četrdeset prva na četrdeset drugu i četrdeset druga na četrdeset treću u cijeloj su državi, pa tako i u Sarajevu, protekle u relativnom blagostanju. Bilo je ogrjeva i nije se bivalo gladno, tako da je i onaj običan svijet, vazda spreman na opačinu mirenja i s najgorim zlom, naročito ako mu zlo pruža iluziju o kolektivnom ponosu i slobodi, a takvu je iluziju NDH obilato pružila svojim podanicima katolicima i muslimanima, bio sklon, ustvrditi kako ovaj rat nije tako strašan kao onaj prethodni, ali i kako je Hrvatska zacijelo i po svemu bolja i pouzdanija država od trule karađorđevićevske kraljevine. Drukčije se, naravno, mislilo i osjećalo širom unutrašnjosti, ali tada, kao ni u bilo koja druga vremena, u Sarajevu se nije previše brinulo o tome kako je u unutrašnjosti. 

Vrag je došao po svoje 1943. Najprije su se počele širiti glasine o porazu kod Staljingrada, a onda se, s proljeća, taj poraz neizravno i oprezno, ali dvoljno nedvosmisleno priznao putem krugovala. Legionari, koji su u Rusiju pošli kao narodni junaci, niti su se iz Rusije vraćali niti ih je itko spominjao. U ljeto su počele prve nestašice. Naizgled, bezazlene i privremene. Ponestalo je damskih čarapa, uvozne njemačke robe, a zatim i sapuna. Ništa zato, žene će od jeseni, kada se počne ložiti, praviti sapun od lukšije. Slutilo se da ni trbusi više neće biti puni.

I tako je Mihajlo Foškulo krenuo s Pelješca, iz Kune, s tovarom blaga: grožđa, suhih smokava, bajama, rogača, vina i kvasine, ulja, masti i suhoga mesa, koje je malo sakrio i zamaskirao da meso ne izaziva poglede gladnoga svijeta, da bi bratu i njegovima olakšao i zasladio nastupajući zimu. Putovao je kojekako do Čapljine, a iz Čapljine željeznicom sve do Sarajeva. Imao je sreće, pruga nigdje nije bila prekinuta prepadima srbokomunističkih bandita - kako se to onda pisalo i govorilo- pa je s hairom stigao na Staru željezničku stanicu u Novom Sarajevu, gdje ga je čekao službeni samovoz, što ga je poslao pukovnik Foškulo.

Dok je s vojnikom ukrcavao robu u gepek i na stražnja sjedala, Mihajlo je, bit će, bio ponosan na brata. Ne može biti da je bilo drukčije. Koji to marljivi seljak, zabrinut oko toga kakva će godina biti i jesu li nam svima naklonjeni kalendari, koji to zemljoradnik i vinogradar, koja to ljudina načinjena od zemlje i drače ne bi bila ponosna na brata pukovnika, svejedno u kojoj vojsci služi i u kakvom ratu ratuje.

Braća nikada nisu bila u zavadi. Prihvaćali su jedan drugoga bezuvjetno, onako kako je red i običaj na Balkanu. Sve do jednom. Sve do trenutka kada priča postaje pričom vrijednom pamćenja. Da nije bilo tako, odavno bi već bilo zaboravljeno da je u Kulovića ulici, u zgradi preko puta Štambukove kuće, tokom rata stanovao domobranski pukovnik Natko Foškulo.

Mihajlo je trebao kod brata prespavati, i sutradan krenuti nazad. Neda je dan ranije pripremila ručak, djeca su se radovala barba Mihu. On je sa njima znao, bio im je smiješan, znao je stotinu dječjih šala, i po tome se razlikovao od oca. Njegov je humor bio odrasli. Pukovnik Foškulo bio je omiljen među podređenima, vazda vedar, koliko je to časniku dopušteno.

Zločinačka država, zločinačka vojska, brat zaklao brata! 

Bila je nedjelja, i Neda je s djecom pošla na Bistrik, na službu Božju. Nije se svake nedjelje išlo u crkvu, ali bila je to prilika da se braću ostavi malo nasamo, da se u miru ispričaju. Toga se dosjetila, jer bi svaki put kad Mihajlo dođe djeca skakala po njemu, ne bi ga puštala dok je tu. A vremena su takva da brat poželi brata. Upravo tako se govorilo da je rekla: vremena su takva da brat poželi brata. I bit će da joj je bilo na umu kako nikada ne znaš koje bi nam viđenje moglo zadnje biti.

Iz crkve su nazad pošli malo prije jedanaest. Taman dovoljno vremena da se dovrši ručak. Od Bistrika do kuće nije im trebalo više od dvadeset minuta, tako da je prije pola dvanaest Neda ušla u kuću, i zatekla Natka u kuhinji kako nepomičan sjedi. Na mušemi kuhinjskoga stola krvav nož, onaj veliki, za razrezivanje i tranširanje teleta jal svinje, a pokraj stola Mihajlo, objema rukama drži se za prerezani vrat, i nasmiješen gleda u strop.

Šta je tad pomislila, ili ništa nije pomislila, nego je sklanjala djecu, da ne gledaju?

Niti u jednim novinama Nezavisne Države Hrvatske nije objavljeno da je pukovnik Natko Foškulo zaklao brata. Potiho, Mihajlo je pokopan na Groblju svetoga Mihovila, vjerojatno i prije nego što bi itko od njegovih bližnjih s Pelješca stigao na sprovod. A istraga o ovom slučaju, ako je ikakve istrage i bilo, završila je u tko zna kojim i kakvih arhivima. Sve što se dalje o ovom zna pričao je svijet.

Lako je pretpostaviti kako se priča širila. Komšije iz Kulovićeve šutjeli su kao zaliveni. Oni su bili u smrtnome strahu od redarstva, pogotovo od ustaša. Neki drugi strah, ili oportunitet, navest će ih da šute i nakon što rat prođe. Ali govorili su oni koji ništa svojim očima nisu vidjeli, ali su znali dobro slušati, pa bi ponešto dočuli od kakvog policijskog službenika, poštara, nadbiskupovog podtajnika, fratra, mašinovođe, skretničara... Malo bi dočuli, a mnogo bi više toga izmislili.

Priča o pukovniku iz Kulovićeve koji je najednom šenuo umom i zaklao brata širila se, naročito među katolicima i ostacima hrvatskoga građanstva, godinama nakon rata, sve do sredine šezdesetih. Ustvari, priča se širila među onima kojima je bila zanimljiva i tajanstvena, a koji je nisu kanili preokretati. Novim vlastodršcima ova priča nije trebala, pa bi na glas ili u sebi govorili: pa da, zločinačka država, zločinačka vojska, brat zaklao brata! To im je samo bio dokaz u njihovoj tvrdoj vjeri da između domobranskih i ustaških časnika razlike, zapravo, nema. Sve je to narodni izdajnik.

U to vrijeme Natko Foškulo bio je živ. I još će dugo ostati živ. Umro je, u starosti, krajem 1966, na otoku Ugljanu, gdje je, po izlasku iz duševne bolnice, živio ispod skalina, u ostavi za alat. Tu ga je upustila neka beogradska obitelj, koja je staru dalmatinsku kuću imala za vikendicu. (Legenda koja može, a i ne mora biti tačna, govori da je kuća pripadala generalu JNA, rodom iz Šibenika, koji je prije rata završio iste one kraljevinske vojne škole kao i Foškulo).

A one nedjelje, tako se priča, prestao je govoriti. Naprosto je zamuknuo. Pitali su ga zašto je to učinio, on je šutio. Pitali su ga je li to učinio, on je opet šutio. Nakon nekoliko dana provedenih u sarajevskoj bolnici, poslan je u Zagreb, gdje je kratko bio u psihijatrijskoj bolnici u Vrapču, pa je opet vraćen u Sarajevo. (Legenda kaže da je oslobođenje dočekao u zatvoru. Partizani ga, naravno, nisu oslobodili, a kako ni dalje nije progovarao, nanovo je zatvoren na psihijatrijsko odjeljenje bolnice na Koševu.)

Natko Foškulo među prvim je bolesnicima novootvorene bolnice u Jagomiru. Spominje ga doktor Nedo Zec, u jednom polušaljivom razgovoru s drugovima u Beogradu. "Lako je vama", rekao je, "ja sam za pacijenta imao i cijeloga jednog Pavelićevog generala." Ili nije znao, ili je namjerno pretjerao: Foškulo je bio samo domobranski pukovnik.

Navodno je sve drugo oko njega i s njim bilo normalno i uobičajeno: samo nije govorio, i samo je ubio brata. U zatvoru i u bolnici obavljao je zadatke koji bi mu bili povjereni, meo je hodnik, prao suđe.

Tipična sarajevska pripovijest

Jesu li mu dolazili žena i djeca? I što je nakon rata bilo s Nedom Foškulo, s Antunom, Vesnom i Dominikom?

Koliko god trajala i prenosila se priča o tajanstvenom umorstvu u Kulovića ulici s jeseni 1943, kada je na pravdi Boga brat ubio brata, a zatim zauvijek zašutio, nije do nas dotrajala priča o sudbini pukovnikovih žene i djece. 

Pripovijest o domobranskom pukovniku koji je iz čista mira ubio brata tipična je sarajevska. Potrajala je dvadeset i koju godinu, prenosila se od usta do usta, kao kapljična infekcija, kao Hasanaginica i junačke pjesme Kosovskoga ciklusa, i preživjela "preokret" iz 1945, i oslobođenje zemlje, vrijeme poslijeratne krvave retorzije i osvete, razlaz sa Staljinom, epohu Golog otoka, smrt Staljinovu, pad i demokratsko uzašašće Milovana Đilasa, dolazak Hruščova u Beograd, ustavne promjene iz 1963, i uminula je negdje u vrijeme Brionskog plenuma i Rankovićevog sloma... U tih se dvadesetak godina nekoliko puta preturio i preokrenuo svijet, onaj globalni, i naš mali lokalni, sarajevski i sarajevsko-katolički, a da nijedna promjena nije bila tako snažna i intenzivna da prekrije sudbinu Natka Foškula.

Pripovijest je trajala toliko dugo koliko je ljudima bila potrebna. A onda se sama od sebe gasila, onako kako su se gasile generacije kojima je bila važna. Zanimljivo je da nije samo utihnula, nedovršena i nepotpuna, onako kako ovakve priče obično utihnu, nego joj se znao kraj: Natko Foškulo umro je hladne zime, pred Božić 1966, od starosti, jada i smrzavanja, u alatnici podno skalina jedne stare bodulske kuće.

Početkom osamdesetih, čini mi se, televizija je prikazivala ciklus gruzijskoga filma, svake nedjelje, u neko gluho popodne. Jedan od filmova izlagao je sudbinu genijalnoga narodnog umjetnika, slikara, koji je živio i umirao u nečijoj šupi, ispod stepenica.

Evo ga, kao Natko Foškulo!- živnula je Nona.
Tko je Natko Foškulo?
Duga je to priča...
Ispričaj, neka je duga.

I tako ti je priča o Foškulu prvi put ispričana. U to vrijeme još uvijek ti nije bila tako važna, jer je bila jedna od desetina tajanstvenih, misterioznih i zastrašujućih pripovijesti, koje su kolale pod sarajevskim nebom poput telegrafskih i radiorelejnih signala. Kasnije će ti se vraćati u odjecima i fragmentima, da bi još nekoliko puta, u različitim glasovima i intonacijama, bila natenane ispripovijedana kasnoga ljeta 1992, u kafiću nadbiskupske bogoslovnije, vizavi Muzičke akademije, uz povremeno gruhanje mina i granata, uz kafu i čaj, i čežnju za životom u nekom drugom vremenu. Iz te čežnje rodila se navada za ispovijedanjem sudbina i obnavljanjem nekih starih, skoro i zaboravljenih pripovijesti. Liturgija od pripovijedanja trajala je sve do jeseni 1992, a onda su se ljudi počeli razilaziti. Jedni su otišli iz grada, drugi iz života, trećima se sudbina ne zna.

Priča o advokatu i slikaru

U Kulovića na broju 12, dr. Nikola Andrijašević drži odvjetničku kancelariju. Telefon mu je 24-15. Cijenjen među građanstvom, vrlo široke naobrazbe, o svemu on ima jasan stav. Iako više od pola života živi u Sarajevu, čuje mu se da je Dalmatinac, iz Graca kod Makarske, zapjeva dok govori, ali u priču udjene i turcizam koji mu se uvukao u rječnik, ili ga je prihvatio od klijenata. Znatiželjan je, posvuda voli zaviriti, sve želi znati, pa se govori da je mason i engleski špijun. To mu podmeću jalni kolege advokati, od njega manje uspješni. U Sarajevu krajem tridesetih i nema uspješnijeg i poznatijeg odvjetnika od Nikole Andrijaševića. Možda mu je to glavna mana: previše ga ljudi zna, pretjerano je vidljiv...

Petkom popodne zasjeda u kafani hotela Pošta. Subotom, je u Evropi.

Doba je nacionalnog i političkog antagoniziranja. Svaka ptica svome jatu leti, kao što biva pred veliko klanje. On je svjesni Hrvat, član Napretkove uprave i crkveni dobrotvor, ali na usluzi svima. Politikom se, za razliku od mnogih sarajevskih odvjetnika, nikada nije bavio. Politika je za one koji nemaju jurističkog dara ni žara. To je rekao jednom, ne misleći, za kafanskim stolom, i uvrijedio doktora Nikolu Mandića. Ima ih koji misle da je to najmjerno učinio.

Mana mu je što o koječemu mnogo zna, ali znanja su mu, uglavnom, plitka. Umjesto da bude blagoslovljen svojim brojnim talentima, on je rastrgnut između njih, i proklet svakojakim svojim interesima. Dok radi jedno, vuče ga drugo. U Beču je, prije Velikog rata, doktorirao geologiju. Studirao je još koješta, ali najduže je ostao uz filozofiju i pravo. Kao student počeo se baviti novinarstvom, a zatim i književnošću. Pisao je pripovijetke, koje su se svidjele Antunu Gustavu Matošu, a proslavio ga je polemični spis, kojim je branio literarnu vrijednost jednoga od najzloglasnijih skribenata u tankoj povijesti hrvatske književnosti, Antu Tresića Pavičića, značajnog još samo po tome što ga je Ranko Marinković ismijao u Kiklopu i što je on, ATP, olajavanjem pridonio konačnom protjerivanju Ive Andrića iz Zagreba i iz hrvatske književnosti.

Pamflet pod naslovom Dr. Antun Tresić Pavičić, nadripjesnik i megaloman? napisao je četveroručno, u kooperaciji sa stanovitim S.P., i objavio ga 1902. u Zagrebu. Bio je dvadesetogodišnjak, imao je pred sobom život, i u životu priliku da još hiljadu i jedan put pogriješi. Ubrzo je izgubio interes za geologiju i književnost. U Sarajevu se ženi, i rađaju mu se dvojica sinova: Miljenko i Petar. Od advokature se neće obogatiti, jer mu do novca i imutka nije stalo koliko do društva. Pomaže siromašne učenike i darovite studente, skuplja umjetnine, slike i skulpture modernih umjetnika. Živi intenzivno, ima ga na sve strane, ali je u porocima, za čudo, vrlo umjeren. Priča ga je uvijek i svuda privlačila više od rakije. Ako, možda, baš priča nije najgori i najpogubniji ljudski porok.

Ime Nikole, Nike Andrijaševića, nakon što ga ne bude, i nakon što u Sarajevu nikoga i ničega njegovog više ne bude, spomenut će se u monografiji Ismeta Mujezinovića, objavljenoj pred devedesete. U monografiji, napisanoj i načinjenoj godinama poslije slikareve smrti, piše: "Sretna okolnost bila je da se tada upoznao s uglednim sarajevskim advokatom dr. Nikom Andrijaševićem, čovjekom veoma široke kulture, poštovaocem likovnih umjetnosti i u to vrijeme jednim od rijetkih mecena sarajevskih umjetnika. Poznanstvo s Andrijaševićem bilo je u velikoj mjeri presudno za Mujezinovićevo slikarsko opredjeljenje, razvoj i afirmaciju u sarajevskom umjetničkom životu ovih godina. U ličnosti ovog plemenitog i susretljivog čovjeka Mujezinović je našao svog iskrenog zaštitnika, prijatelja, budnog pratioca svog slikarstva, čovjeka koji ga je nesebično bodrio u njegovim životnim traženjima više od dvije decenije."

Ismet Mujezinović naslikao je, iz zahvalnosti, portret dr. Nike Andrijaševića. Dok gledamo tu sliku, ukočenu bistu kratkovidog sredovječnog muža, snažne glave, nastalu prije mladićeva upisa na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, učini nam se da slikar nije poznavao svog modela. A jeste, poznavao ga je. Samo, trebat će svršiti škole da bi se to vidjelo na njegovim slikama. Na ovom portretu, dakle, nije upisana Nikova, a ni Ismetova sudbina. Još uvijek, to je slika diletanta.

Andrijašević mu nabavlja literaturu za polaganje prijemnog ispita, među ostalim knjigu Vlaha Bukovca Moj život. Pod dojmom Bukovčevih praških i pariških impresija, odlazi u Zagreb, gdje mora položiti i općeobrazovni ispit, pošto nije imao gimnazijsku maturu. Na dan 23. studenog 1925. Ismet Mujezinović postaje student. Bilo mu je osamnaest, Niku Andrijaševiću četrdeset tri. Bili su sretni, svaki na svoj način. 

Andrijašević mu sređuje stipendiju Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, a potom, u listopadu sljedeće godine, i prvu samostalnu izložbu, koja je otvorena u prostorijama Napretkove palače. (Koliko je koraka od advokatske kancelarije u Kulovića broj 12 do Napretkove palače? Čini ti se da bi ih moglo biti tristo pedeset. Ima li još koga da za tebe premjeri razdaljinu, i javi ti? Toliko je koraka odvjetniku Andrijaševiću trebalo da dođe na izložbu. Ranije je zaključao kancelariju, i u engleskom odijelu, s polucilindrom na glavi, krenuo prema Napretku. Za njim je ostajao oštar miris kolonjske vode. Devedeset godina kasnije, četrsto kilometara zapadnije, osjećaš ga kad zatvoriš oči...)

Nekoliko dana kasnije, u Večernjoj pošti objavio je pod svojim imenom  osvrt na Mujezinovićevu izložbu: "U književnosti i umjetnosti rjeđe se javljaju talenti, većinom se ovim zvanjima posvećuju ljudi koji, doduše imaju, volje, ali ne i prirodnog dara. Tu i tamo se ipak pukim slučajem otkriju u narodu i među priprostim pukom rijetki talenti koji se, ako im se dade prilika, uzdignu do velikih umjetnika. Takav je i slučaj s mladićem, šesnaestogodišnjim slikarom (griješi, ili namjerno pretjeruje, mladić je tri godine stariji, op. aut.) Ismetom Mujezinovićem. Kao dječak - samouk svratio je na sebe pozornost prijatelja lijepe umjetnosti. Već prvi njegovi radovi, početnički, kad još nije imao ni pravoga pojma o crtanju, harmoniji boja, anatomiji, perspektivi, plastici i svim onim stvarima u koje slikar mora biti detaljno upućen, zadovoljili su umjetnički rutinirane krugove.

Tako smo se još prije godinu dana imali prilike diviti jedno portretu petnaestogodišnjeg mladića. Svi koji su vidjeli njegove slike proricali su mu, ako uzmogne marljivo studirati, veliku budućnost. Sada nakon godinu dana izobrazbe priređuje taj mladi talent svoju izložbu na koju osobito upozoravamo sve prijatelje umjetnosti i našu širu publiku. Izložbu će svatko pogledati s izvanrednim interesom, jer to i nije izložba slikara početnika već gotovog umjetnika, koji je na najboljem putu da se usavrši i da jednom našoj slikarskoj umjetnosti dade nešto veliko." 

Tada se njihovi životni putovi razilaze.

Mujezinović se vinuo visoko, te je nakon zagrebačkih studija i prve vrlo uspješne beogradske izložbe iz 1930, otišao u Pariz, gdje na Sorbonni studira povijest umjetnosti, zanima se za teatar i književnost, u duši pa u stvarnosti postaje komunist. 

S početkom rata i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, Nikola Andrijašević nastavlja se baviti advokaturom. Ne shvaća ozbiljno trenutak u kojem se prelomila epoha. Sa žalošću promatra prve progone sarajevskih Srba, deportaciju vladike Zimonjića, svoga dobrog poznanika, u Jasenovac i u smrt, obilježavanje i brzi nestanak hiljada sarajevskih Jevreja... Sve to nekako prolazi mimo njega, tješi se, umiruje savjest, kao i toliki gradski katolici i muslimani, Hrvati po vlastitom očitovanju, u svakodnevnim posve krivim pokušajima da uspostavi razliku između zrna i pljeve, žita i korova, dobra i zla, ispravnih i krivih... On vjeruje, i to govori, da NDH sama po sebi nije ništa drukčija od bilo koje druge države, ali da među ustašama ima zlikovaca, luđaka, patoloških tipova. A kakav je Poglavnik? O tome se, uglavnom, ne govori. O tome se zabrinuto šuti, iako ljudi vrebaju priliku kada će i u Poglavnikovim postupcima prepoznati zrno razuma, ili nešto dobro i ispravno... Recimo, kada su, nakratko, prekinuti pogromi Srba, i ustavnovljena je Hrvatska pravoslavna crkva. Svi u društvu su se, uključujući i Niku, nečemu ponadali.

Ismet Mujezinović u partizanima je od 1941. Prolazi Sutjesku i Neretvu, sudjeluje u muci i pročišćenju jednoga velikog naraštaja, koji će od zla spašavati one koji u zlo nisu ogrezli. Kad se ratna sreća konačno preokrene, i u zadnje dvije godine rata započne duga propast Adolfa Hitlera, Mujezinović sve više počinje raditi za Agitprop. Crta i slika propagandne plakate, a zatim i žanr-scene iz partizanske borbe. On je, više nego itko drugi, tvorac likovnih i simboličnih vizualnih mitologema narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije.

Ali, u svemu, Ismet Mujezinović ostao je i 1941. isti onaj koji je bio i 1925, kada je sa zahvalnošću slikao portret svoga dobrotvora.

Isti je ostao i dr Nikola Andrijašević, dobrotvor mladih umjetnika i sirotinje, bez obzira na vjeru i narodnost. Lišen dara za zlo, nesposoban da predosjeti njegovu mutnu dubinu. Hipnotiziran magijom povijesnog trenutka.

Stariji sin Miljenko završio je pravo. Bio je mlad i nadobudan, pokušavao se po svemu razlikovati od oca. Gordio se o nedoba, priključio se ustašama i poštovao i diplomaciju. Na kraju rata vraća se u Zagreb - navodno da skupi obitelj i povede ih u inozemstvo - gdje ga zatiče prevrat. Nestaje u onih nekoliko mjeseci kada su mnogi nestajali.

Je li se tada Nikola Andrijašević sjetio Ismeta Mujezinovića? Novine su pisale  o njemu, bilo ga je posvuda, je li se sjetio telefonirati, tražiti pomoć i intervenciju, da se vidi što mu je sa sinom?  

Mlađi sin Petar bio je partizan, žestok komunist, drukčiji po naravi i od oca, i od brata. U njemu bilo je nečega ludo hrabrog i nepromišljenog. Bio je, za razliku od oca, zatočenik jedne ideje. Osjećao je njezinu dubinu, nije ga bilo strah da bi se mogao utopiti.

Pristao je uz Rezoluciju i završio na Golom otoku.

Je li tada otac tražio Ismeta Mujezinovića? Je li mu na um padao, što je za njega osjećao, kakvim ga je zamišljao, dok je u hladu visokih stropova Štambukove vile strepio za svoga drugog sina?

Petar Andrijašević nije se živ vratio s Golog otoka. Stradao je mjesec ili dva prije očeve smrti. Doktor Nikola Andrijašević umro je 25. srpnja 1951. u Sarajevu. Njegovi će zanavijek vjerovati da ga je Udba otrovala. Ali to je sasvim malo vjerojatno. Bilo mu je šezdeset i devet, i bio je uništen i poražen čovjek. 

Pokopan je na Groblju svetoga Josipa, a zatim je, jedanaest godina kasnije, ekshumiran i nanovo sahranjen u rodnome Gracu. Nije to bila rijetkost, u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata, kada su se iz Sarajeva iseljavale katoličke obitelji sa sobom su često odnosili i tragove svojih pokojnika. Zato na Svetome Josipu i Svetom Mihovilu postoje praznine među grobovima, udubljenja na mjestima na kojima su nekada bili nadgrobnici i grobovi.

Dvije godine ranije, 19. srpnja 1949. sastavio je oporuku: "Za slučaj moje smrti ostavljam cijeli svoj pokretni imetak i sva prava mojoj unuki Brankici kćeri moga sina Miljenka. Nekretnine u Gracu ostavljam u vlasništvo djeci moga sina Petra s ograničenjem doživotnog uživanja u korist moga sina Petra. Za slučaj da mi se povrati konfiscirani imetak ostavljam svojoj unuki Brankici nekretnine u Sarajevu, a ostale nekretnine djeci moga sina Petra s ograničenjem doživotnog uživanja u korist moga sina Petra.

Mom sinu Petru ostavljam na srce da se brine za svoju majku. Ja se osjećam dužnim da se brinem za nju, što sam i činio za svoga života, a ne ostavljam joj ništa  samo zato što sam uvjeren da će se za nju brinuti sin Petar i njegova djeca."

Dr. Niko Andrijašević v.r.

(Ova oporuka bila je proglašena pod br. 0 1704/51 od Sreskog suda za grad Sarajevo dne 30./7.1951.)

Nema izvještaja da su se pukovnik Natko Foškulo i odvjetnik Nikola Andrijašević poznavali. Ali vjerojatno jesu. Niku Andrijaševića poznavali su svi. U Sarajevu, a naročito u Kulovića ulici. Njegova je protekcija komšijama bila dragocjena. Dok bi sjedio u Pošti, ili s prijateljima kartao preferans, strpljivo ga je za stolom kod vrata čekala zabrinuta sirotinja, cirkajući kafu i kiselu, da im, kada završi partiju, Doktor Niko na komadiću papira napiše nekakvu molbu ili žalbu. Nije dao da ga se ometa usred partije. Čovjek mora negdje postaviti granicu. Njegova granica bila je partija preferansa.

Pukovnik Foškulo nije zalazio po kafanama sarajevske gospode i građana. Možda je išao u neke druge krčme i gostionice, u kojima su se okupljali oficiri. Bio je vedar, osmijehnut čovjek. Dalmatinac, kao i Andrijašević, samo plahiji, osjetljiviji i povučeniji.

Sigurno su se pozdravili kad bi se sreli u Kulovićevoj. Uska je to ulica, uski pločnici, kada su se mimoilazili jedan bi od njih dvojice morao sići na pločnik. 

A sigurno su se mimoilazili. Ne može biti da nisu.

Iz glave mi ne izlazi krvavi nož, na mušemi kuhinjskoga stolu. Čuo sam toliko puta za tu mušemu, i svaki put bio očaran: činilo mi se da je svatko tko mušemu spomene bio tamo, zajedno s nesretnom ženom i njeno troje djece, kada je, ne predosjetivši nevolju, otvarala kuhinjska vrata. Zamišljam da su ta vrata bila podijeljena na tri okna od zamagljenog stakla, kakva su se viđala po austrijskim kućama moga djetinjstva. I zamišljajući ih, najednom sam i sam tu, u času kada se sve ovo događa, i znam, kao što su i svi drugi znali, što je prvo pomislila Neda Foškulo kada je ugledala krvav nož na stolu. 

Pomislila je: mušema je, lako će se obrisati.

I bila je to posljednja sretna misao u njenom životu.