Kako smo se doselili na Sepetarevac

Obraćao se kćeri, u svoje ime, ali i u ime naše male zajednice, pošto je uvijek bio više pri peru njego njezina majka, a moja Nona, Olga Rejc. Vjerojatno se radilo i o tome da je s Javorkom bio bliži i prisniji, pa su se i ceremonijali pisama, uključujući i način obraćanja ali i sentimente koji se u pismima ne mogu izbjeći, između njih dvoje lakše prenosili i podnosili.

Najstarija je razglednica s datacijom: “Drvenik 8.5.67.”

Crnobijela fotografija Dubrovnika - a ne Drvenika - s hotelom Excelsior u prvom planu, i vizurom Grada u dubini slike. Na lijevoj strani, samo što ne isplovi iz prizora, barka na jedra. Ispred Exelsiora kaići na vesla, sedam ih je, osam, a na obali ljudi, ushodali su se naokolo, kao da se nešto zbiva. Kasna su proljetna ili jesenja doba, nema kupača.

Na poleđini, iznad prostora za pisanje: “Crno-bela fotografija i izrada ‘Zadružne knjige’ - Beograd. Snimio: M. Mrđanov”

U Gornjoj Vali u to vrijeme nije bilo kioska ni pošte. Možda ni u Donjoj Vali kiosk nije radio, tek Nono je zbog nečega slao dubrovačku razglednicu. On to ne bi učinio bez jakog razloga, nije bio od onih ljudi kojima je svejedno na čemu, kako i odakle pišu. U svemu je morao postojati red i smisao, kao da ni dopisnice nisu samo dopisnice, niti služe samo onima kojima se šalju, nego bi u nekom budućem vremenu trebale poslužiti u neke druge svrhe, za arhiviranje, dokumentiranje i utvrđivanje činjenica o vremenu i o epohi. Franjo Rejc bio je afektivni dokumentarist, sakupljač i arhivar, iako, zapravo, ništa nije sakupljao. Čak nije ni čuvao dokumente koje bi usput stvarao. Ali i o tome bi tek moglo biti riječi.

 

            Draga djeco,

Ekspr. pismo od 8.5. sada primili, odmah odgovaramo. Miljenko je 3.5. dobio drugu vakcinu, na 5.5. bili smo svi u Dubrovniku i malome kupili cipele kao i ponijeli Brankin dar. Osim toga Dragan i Viola su mu donijeli 2 para odjeće. Ovdje su bili Zeničani na 6. i 7., mi smo na 6. otišli u Gradac, a 7.5. osim Zeničana došli su nam iz Gradca njih šestero. Vrijeme je odlično i lijepo provodimo boravak.

                                               tata

 

Ispod, dodatak drugim pisalom i rukopisom:

Sve je uredu, voli Te Mama.

 

Razglednica je adresirana na Jergović-Rejc Javorku, JNA 22/IV, Sarajevo.

Pisana nalivperom, tako da se tinta ponegdje razlila, sitnim, lijepim i skladnim rukopisom, nad koji se nadnosim već četrdesetak godina, divim mu se i zavidim pisaču. Ljepota tog rukopisa nije bila u preciznom pisanju slova, niti u starinskom slijedu tankih i debelih crta- niti su mu slova bila kao u kaligrafskim albumima, upravo suprotno od toga, niti je pisao onako kako su ga učili u školi- ljepota rukopisa Franje Rejca u gustoći je njegovih redova i u vrlo specifičnoj urednosti: iako mu slova nisu bila kao iz slovara, onako kriva i njegova vazda su bila ista. Ponavljao ih je na isti način, kao da ispisuje logo Coca-cole, što ih, na kraju, i čini tako čitljivim, čak i kada se tinta razlijeva po dopisnici.

Ne obraća se kćeri, nego govori- Draga djeco. Tada i nikad više, niti u jednoj drugoj sačuvanoj poruci. Drugo dijete, uz moju majku, za njega je tog svibnja 1967. bio moj otac. Iako je već bilo jasno, a na neki način i izrečeno, da oni više nisu skupa, da od njihova braka neće biti ništa.

Sam sadržaj poruke, iz dana u dan, skoro iz sata u sat, što rade, gdje idu, s kim se viđaju, cipele za malog i vakcine, sve to pripada njegovoj maniri. Savršenom knjigovodstvu života, što ga je Franjo Rejc vodio, a od čega su ostali samo tragovi. Ta strast za pobrajanjem i bilježenjem je nešto što sam, možda, od njega naslijedio. Ili, vjerojatnije: u njega sam se ugledao, preturajući, još kao mali dječak, po one tri njegove ladice u starome ormaru sobe u kojoj je umirao, koje su, kao i ormar, bile u toj sobi i u stanu na Sepetarevcu, sve do rata.

Ali u toj je knjigovodstvenoj preciznosti i još nešto. Možda strepnja, nelagoda i uznemirenost pred neobičnim okolnostima, koje su i meni do danas ostale neobične, a upisane su u moju narav, zbog njih, možda, i radim ovo što radim. Naime, tog mi je osmog svibnja jedva jedanaest mjeseci. Umjesto da sam s majkom i ocem, ja sam s djedom i bakom, tristotinjak kilometara od njih. Djed je astmatičar, na moru smo zbog njegove bolesti. Zapravo, njih dvoje su, Nona i Nono, na moru zbog njegove bolesti, a zbog čega sam ja s njima? Vjerojatno zato što namam s kim biti.

U to vrijeme, u proljeće 1967, majka je demonstrativno poderala index medicinskog fakulteta- čije sam korice našao u nekoj kutiji, među gomilama stvari, ali sam ih odmah bacio u smeće- optužujući, naizmjence, mog oca, ali i svoju majku, da su je potjerali od studija koji je, navodno, bio njen životni izbor, i optuživat će ih u razgovorima, sjećanjima, lamentacijama nad sobom, dok god bude živa, i vratila se studiju ekonomije. Nije bila zaposlena, nije ni honorarno radila, odselila se od mog oca i živjela u našem starom stanu u Ulici JNA 22/IV. Zašto me nije mogla imati uza se, to nikada, zapravo, nisam saznao. Zato što je morala učiti za fakultet? Nisam se o tome ni raspitivao, valjda i zato što sam činjenicu odrastanja uz Nonu i Noneta doživljavao, i još uvijek doživljavam, kao najvažniju formativnu okolnost djetinjstva i života. Kakav bih bio, što bih danas bio, i da li bi me uopće i bilo da su se Nona i Nono uzinatili, da su procijenili da je za dijete važno da odrasta uz majku, ili čak uz oba roditelja? Ne znam, ne mogu zamisliti, to je za mene nevjerojatnije i više me plaši od zamišljanja svijeta u kojem je Adolf Hitler pobjedio u Drugome svjetskom ratu. Golem je, a možda i neobjašnjiv, moj strah da će vrijeme poteći unatrag, da ću opet imati devet mjeseci i da ću se umjesto s njima zateći s njom, posve sam, u stanu na četvrtom, a ustvari petom, katu zgrade gospođe Heim. Mrzim li je, mrtvu? Ne, ali se plašim toga da se mali i nezaštićen nađem opet s njom. Braneći sebe od stvarnih i fantomskih ugroza, moja majka je bila spremna da me uništi. A otac? Otac me je samo uvjetno imao.

Svake je godine Franjo Rejc kupovao novi stolni kalendar. Ne znam postoje li još uvijek takvi kalendari: metalno ili plastično, položeno postolje, na koje su u dvije polukružne opruge umetnuti listovi kalendara, a u koje se, kao u rokovnik mogu unositi bilješke. Listovi su otisnuti samo s jedne strane, tako da se na praznoj pozadini također može pisati.

Na takvom bi kalendaru Nono vodio svoj vrlo precizan godišnji dnevnik. Zapisivao bi dolaske i odlaske gostiju, izmjenu plinske boce, promjene vremena, odlaske liječniku, manje i veće kupovine, događaje u selu… A kada bi godina završila umjesto da sačuva lanjski dnevnik, da ga negdje spremi i arhivira, on bi ga jednostavno bacao.

(Izuzetak je kalendar za 1972, godinu u kojoj je Nono umro. Otišao je u listopadu, u rujnu te godine ostao je u Sarajevu na liječenju, a Nona i ja smo se vratili u Drvenik, jer sam kretao u školu, ali je od siječnja do kraja kolovoza uredno vodio svoj drveničko-sarajevski dnevnik. Sačuvala ga je Nona, a ja sam ga još 1996. odnio sa sobom u Zagreb, kao memorabiliju, ali i kao mogući materijal za priču…)

Među pismima iz prozirne fascikle nalazim iskinute stranice kalendara za 1969, od nedjelje 22. juna, do subote 23. augusta. Nikad ih ranije, kao ni sva ova pisma i dopisnice, nisam imao u rukama, niti sam znao da postoje.

Riječ je o dnevniku naše selidbe iz zgrade gospođe Heim na Sepeterevac.

Prepisujem onako kako tu stoji:

Crvenom kemijskom olovkom upisana je zvjezdica na subotu 5. juna, a onda na stražnjoj strani lista piše:

“U Drveniku Biščević u prisustvu mene, Javorke, none, Dragana izjavio da ćemo na 15. jula u Sarajevu dobiti ključeve stana u Ulici Miladina Radojevića.”

Sljedeći zapis započinje u nedjelju, 6. jula, pisan grafitnom olovkom, pa se nakon prve rečenice ispisane na bijelom polju datuma preko zvjezdice opet nastavlja na pozadini lista:

“U sumrak Dragan nas dovezao (nono, nona, Javorka i Miljenko) iz Drvenika u Sarajevo. Oko 7h Dragan produžio u Zenicu (tu je zvjezdica, op. M.J.). Oko 16h došao Biščević bez da znamo zašto; spominjao da ide komšijama, međutim to je bila isprazna izjava, jer smo na 8.7., oko 22h ja, Javorka i komšinica neposrednim razgovorom to utvrdili.

Ispod, ponovo crvenom kemijskom, na 7. jula, koji je neradni, praznični dan (Dan borca), kratka bilješka:

“Biščević ponovo tvrdi (vidi 5.7.) kao 5.7.”

Ispod, olovkom, na 8. jula, započinje novi zapis:

Oko 13h Dragan stigao, a oko 17h vratio se u Zenicu. Pregledali novi stan na Mejtašu. (pa dvije zvjezdice crvenom kemijskom i nastavak na stražnjoj strani lista:

 “Vlasnik novog stana objavio preda mnom, Javorkom i Draganom da još nije dobio novac od Energoinvesta (Univerzal Promet- posrednika), a da je u Bgd. kaparisao 1. stan, a kapara mu je propala i da je nakon toga našao drugi stan. Dalje izjavio je da u trećoj sobi stanuje njegov zet Hauptman Franjo, kome je obećao besplatno stanovanje do 31.10.1969. (?)”

Slijedi zapis od utorka, 15. jula, olovkom:

“U sudu doznao da se srijedom daju pravni savjeti. (zvjezdica, pa nastavak na stražnjoj strani) Kancelarija u Univerzal Promet: ja, Obrad Trklja, službenik, šef komisije. Biščević i pravnik i usmena objašnjavanja između mene i pobrojanih. Pravnik između ostalog spomenuo da sam na šverc sagradio treću sobu. Univerzal Promet od 9h do 13h uzaludno traži telefonsku vezu sa Zagrebom. Nakon 13h doznaju da je primljen novac od Energoinvesta, da radi velike sume Pošta nije pristala na telegrafsku otpremu i da šalju novac u Sarajevo putem Banke.”

U četvrtak, 17. jula, olovkom:

“Trklja primio novac (dvije zvijezdice, nastavak). Izjavio da ključeve od kuće ne da dok se u Beogradu ne smjesti u novom stanu.”

U subotu, 19. jula, olovkom:

“Trklja kamionom odvezao stvari u Bgd.

U srijedu, 23. jula, olovkom:

“Obrad Trklja se vratio u Sarajevo.”

U četvrtak, 24. jula, olovkom:

“Dragana pozvala nona u Sarajevo.”

U petak, 25. jula, olovkom:

“Nono prvu noć spavao na Sepetarevcu”

Zbog nečega mi je ovaj detalj važan. I zamišljam tu noć, vruću srpanjsku, koju je prvu noćivao na Sepetarevcu, kojeg više ne zove Ulicom Miladina Radojevića, nego onako prisno i po domaće, kako ćemo ga zvati sve do kraja. Moj djedu Franji Rejcu sedamdeset i dvije su godine. To srećom ne zna, ali pred sobom ima još tri godine života. Te će tri godine njemu biti kratke, a meni onoliko duge koliko je velika razlika između trogodišnjaka i šestogodišnjaka. Koječega ću se iz tog doba sjećati. Ali ne i prvog odlaska na Sepetarevac. Toga se ne sjećam.

Ne znam u kojoj je sobi i na kakvom ležaju Nono prespavao ovu noć. U dnevnom boravku s kuhinjom. U prvoj sobi do vrata. Ili u onoj drugoj, najljepšoj, gdje će s pogledom na Trebević umirati. I na čemu je, zapravo, spavao? Valjda je od Obrada Trklje opstao neki priručni ležaj, neki otoman za baciti. Gdje se taj otoman nalazio? I što je Franjo Rejc mislio, što je osjećao dok je stajao nasred sobe, u stanu niskih stropova- jer stropovi u JNA ulici bili visoki, starinski- s onim veličanstvenim pogledom na Trebević, koji će nam, trideset i pet godina nakon njegove smrti, konačno zagraditi nekim sivim zidom, i tako, simbolički, najaviti naš nestanak sa Sepetarevca?

Vidim ga kako stoji ispred otvorenog prozora, pali cigaretu i puši. Iz doline čuju se glasovi grada, s Bistrika uz pisak polazi posljednji ćiro prema Višegradu.

A zapravo, zašto je on tu noć bez nas proveo na Sepetarevcu? Iz straha da bi mogao ostati bez stana?

U subotu, 26. jula, olovkom:

“Dragan u Sarajevu.”

I pet dana kasnije, u četvrtak, 31. jula 1969:

“U 2 kamiona izvršena selidba iz JNA u Radojevića ulicu.”

U utorak, 5. augusta, olovkom:

“I Obrad i Javorka za istu struju (konačnu) položili po 20 n. dinara.”

U srijedu, 6. augusta, olovkom:

“Nono isplatio Obradu Trklji 640 novih dinara, po njegovom računu od 8. jula, i vodoinstalateru Stojanoviću iz Fadila Jahića Španca ulice 40 n. dinara za uređenje banje.”

U subotu, 9. augusta, olovkom:

“Vesna Rejc stigla iz Drvenika.”

U srijedu, 13. augusta, olovkom:

“Javorka otišla u Zenicu.”

U ponedjeljak, 18. augusta, olovkom:

“Dragan, Viola i Mladen stigli iz Drvenika. Mladen ostao u Sarajevu. Dragan i Viola produžili u Zenicu.

U četvrtak, 21. augusta, olovkom:

“U Gundulića ulici naplaćeni dvostruki računi (Obrad i Javorka)- odustao od toga.”

U nedjelju, 24. augusta, olovkom:

“Anka se vratila sa godišnjeg odmora iz Budve.”

U ponedjeljak, 25. augusta, olovkom:

“Javorka (sa Vesnom R.) se vratila iz Zenice. Vesna se uvečer vratila u Zenicu.”

U utorak, 26. augusta, olovkom:

 “Naci i Rudo bili u posjeti.”

I tu se dnevnik ljeta 1969. završava. Što je bilo dalje onome tko je iskinuo listove- vjerojatno je to bila majka- više nije bilo važno. Na strašnjoj stranici dvadeset devetoga tjedna, onog od sredine srpnja, još su dvije dvije adrese i jedan telefonski broj, koje prepisujem.

Crvenom kemijskom:

Rizvanbegović Ale

Rizvanbegović Jozefina, rođena Meštrović

Vujevića 2, Sarajevo, tel. 37-357

I običnom olovkom:

(Božo) Meštrović Dragica

Aleja Borisa Kidriča 8/I

I onda ova imena- prva dva, koja su u rasporedu vjernih i inovjernih nazivaka dovoljno iznimna i rijetka- upisujem u internetski pretraživač. Ne saznajem tko su bili Ale i Jozefina, odakle ih je Franjo Rejc znao, zašto su mu bili važni, ali, ipak, saznajem neke činjenice njihovih života i smrti.

Na stranici Geni, s genealogijama poznatih i nepoznatih ljudi, nekoj vrsti internetske matične knjige rođenih i umrlih, piše:

Jozefina (Fina) Rizvanbegović (Meštrović)

Birthday: circa 1908.

 Death: died 2006.

Place od Burial: Sarajevo, Federacija Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina.

Occupation: viši bankovni činovnik.

O Ali Rizvanbegoviću moguće je doznati samo to da se rodio 1909. i umro 1990., te da mu je Jozefina Rizvanbegović bila žena.

Ale je Noneta nadživio punih osamnaest godina, a Nonu četiri. A gospođa Fina, viša bankovna činovnica, umrla je s valjda navršenih devedeset i osam, nakon što je preživjela opsadu Sarajeva. Još sam je nedavno, možda, mogao pitati odakle njezino ime, broj telefona i adresa u kalendaru Franje Rejca.

Stanovali su u Mile Vujevića ulici, blizu Sepetarevca, i bili su, čini se, prvi naš poznati komšiluk.

A što je bilo s Dragicom Meštrović i tko je bio Božo? 

Upisujem i njihova imena u pretraživač, i začudo nalazim ih, vrlo pouzdano, na stranici Geni, premda su im imena tako opća i česta.

Dragica Meštrović, rodom Vugec, rodom iz Pušće blizu Zagreba, bila je, kako piše, diplomirani ekonomist ili inženjer. Rođena 15. novembra 1919, umrla je u Zagrebu, i to od raka želuca, 21. juna 2004. Njezin muž Božidar Meštrović, rođen 11. decembra 1906, umro je 17. jula 1975, od srčanog udara, također u Zagrebu. Rodom je bio iz Livna, a Jozefina Fina Rizvanbegović, i to piše na stranici Geni, bila mu je rođena sestra.

Aleja Borisa Kidriča nije postojala u Sarajevu, gdje je, međutim, postojao Bulevar Borisa Kidriča.

Aleja je, naravno, bila u Zagrebu. Nakon 1990. nekadašnja se Aleja Borisa Kidriča premetnula u Aveniju Dubrovnik.

Božo i Dragica Meštrović, brat i snaha Fine Rizvanbegović, živjeli su, dakle, u Novom Zagrebu. On je bio, kao, možda, i ona bio ekonomist. Netko od njih dvoje je, pretpostavljam, radio u banci, preko koje je trebala biti provedena transakcija isplate stana na Sepetarevcu.

Obrad Trklja je nešto petljao, petljali su u Energoinvestu, koji nas je zbog izgradnje svoje poslovne zgrade kod Narodnog pozorišta i iseljavao iz našeg stana u stan na Sepetarevcu, koji je Javorka odabrala među dvadesetak ponuđenih, a Franjo Rejc je, preko Ale Rizvanbegovića i njegove žene, našao vezu u banci, tako da ga nisu mogli vući za nos, nego je ispratio transakciju. Božidar Meštrović, Božo iz zagrade, očito mu je nešto u svemu tome pomogao.

I tako bi iz tih nekoliko oskudnih, ali sasvim pouzdanih podataka, s jednoga čudnog sajta, o četvero nepoznatih ljudi čija sam imena našao na listu stolnog kalendara za 1969, mogla započeti duža pripovjetka s temom selidbe, dijelom zasnovana na stvarnom događaju i na jednom od mnogobrojnih rukavaca knjige “Rod”, a dijelom na… Ali od te priče ovdje neće biti ništa. Na ovim stranicama samo bilježim što sam našao u providnoj fascikli iz one jedine uredne majčine ladice.

A tko je bio Biščević? Očito neki gad i petljanac iz Energoinvesta. Ili, možda, odvjetnik? Tko god bio, Nono ga se bojao, bojao se prevare koja će njega, ženu mu, kćer i trogodišnjeg unuka ostaviti na ulici.

Dijelom je to bila paranoja, stečeni strah kuferaša koji, za razliku od svih onih koji su u Sarajevu i okolo Sarajeva imali svoje zemljake, sunarodnike i suplemenike, za razliku od svih konstitutivnih zavičajaca, Srba, Hrvata i Muslimana (s malim i s velikim m, koji će se jednom prozvati i Bošnjacima), zapravo nije imao nikoga svog, nikoga tko bi mu po krvi, zavičaju ili naciji bio dužan uslugu, a dijelom je to, kroz svo to sarajevsko zlopaćenje i lijepo življenje, otkako se početkom tridesetih udomaćio u bosanskome glavnom gradu i prestao se seliti od stanice do stanice, bio stalni problem mog djeda Franje Rejca. Tu je strepnju prenio na svoju kćer, moju majku, a onda sam je i ja prihvatio kao svoju. Tako da mi u tom smislu selidba u Zagreb, gdje nisam svoj na svome, nije predstavljala veći problem, jer ni u Sarajevu nisam bio svoj na svome. A strah da bi me netko mogao prevariti i da bi gologuz mogao završiti na cesti ponio sam sa sobom kao važan dio svoga identiteta.

Otkrivam u tom njegovom dnevniku selidbe iz ljeta 1969. jedan vrlo zanimljiv detalj.

To je ono kad mu Energoinvestov pravnik - očito taj nije Biščević - kaže da je “na šverc sagradio treću sobu”.

Ta treća soba, u JNA ulici 22/IV, koja će dijelom, premda ne i bitno, zadati kvadraturu našeg stana na Sepetarevcu, nastala je Franjinim “probojem” na zajednički tavan i širenjem svoga stambenog prostora. Zbilo se to u kasno ljeto, godine 1951. ili 1952. Zgrada je bila nacionalizirana, oduzeta gospođi Heim i njezinoj sestri Mariji Peserle, koja je tada već bila u staračkom domu u Travnikku, Franjo Rejc je za svoje proširenje tražio dozvolu nadležnih službi, a onda i svih stanara. Dosta je bilo da se jedan usprotivi, pa da proširenje propadne, premda tavan više nikome nije služio, niti je teoretski mogao poslužiti, jer se- premda je bio formalno zajednička prostorija- pristup do njega bio moguć samo kroz naš stan, koji, zapravo, u vrijeme izgradnje i nije bio stan, nego tavan, ali je poduzetna investitorica, gospođa Heim, dogradila još jedan prostor. Komplicirano zvuči, ali zapravo je vrlo jednostavno…

Išao je tako od vrata do vrata, svi su mu bez puno priče potpisivali, raslo je pomalo u njemu i samopoštovanje- jer kako i ne bi ako ga komšije tako vole- a gospođu Heim, bivšu vlasnicu zgrade, kojoj je sada ostao samo jedan stan, onaj u kome živi, Franjo Rejc je ostavio za kraj. I kako su mu se, jedan za drugim, potpisivali i zadnji stanari, tako su mu se podsjecale noge.

Danima se nije usuđivao pozvoniti na vratima gospođe Emilije Heim.

Opet je, naime, imao problema sa savješću. Ili sa stranom povijesti na kojoj se zatekao. Naime, u tu se zgradu doselio kao stanar kod gospođe Emilije i njezine sestre Marije. Plaćao im je kiriju, vodio računa o tome da djeca ne budu glasna na stubištu, da se poslije osam navečer ne čuje radio iz njegova stana, a one su, iako drage i pristojne, pripadale nekoj višoj društvenoj klasi, nalazile su se na sunčanoj strani povijesti, udovica i šogorica lokalnoga novinskog magnata, sve dok se nije dogodio povijesni prevrat- zapravo čak dva povijesna prevrata, jedan iz 1941. i drugi iz 1945, u kojima je on, istina, izgubio sina, ali je najednom bio izjednačen s njima dvjema. Najednom su sve troje- prije nego što je gospođa Marija ispraćena u starački dom- bili stanari u tuđoj, ili u zajedničkoj, u državnoj, dakle, zgradi, i on je sad njoj, kao i bilo kome drugom, išao da mu potpiše privolu širenja stambenog prostora na zajedničke, nekorištene prostorije, kako je to birokratskim jezikom bilo formulirano.

A je li postojala ikakva mogućnost da se proširuje na tavan dok je zgrada pripadala gospođi Heim? Što bi se, recimo, dogodilo da je 1935. ili 1938. poželio da proširi tavanska vrata i sagradi si treću sobu? Ništa! Jer takvo što naprosto nije mogao poželiti. U mišljenju, u jeziku, u emociji tad nije postojala takva mogućnost. Dvosobni stan je naprosto bio dvosobni stan. Da je poželio trosobni, ili da je za trosobni imao novca, mogao ga je i unajmiti. Ali da sam sebi gradi treću sobu u kući koja nije njegova, e to se nije moglo ni zamisliti.

Kada je konačno skupio hrabrosti i kada se sa svojom kartonskom mapom, s prikupljenim papirima i molbom koju je, kako je bilo i propisano, napisao rukom, na dvolisnici trgovačkog papira, pojavio pred vratima gospođe Heim, pozvonio joj, ona mu otvorila, a on joj objasnio o čemu se radi, stara se gospođa ljubazno osmijehnula, pa širila ruke, Bože, gospon Rejc, pa naravno, samo dajte, kako vam ne bih potpisala, i sve je u trenutku bilo gotovo.

Tu trgovačku dvolisnicu s prikupljenim potpisima, kao i dokumente iz Mjesnog odbora, čuvao je kao i sve važne papire koji su svjedočili o njegovom identitetu, identitetima njegove djece, i nakon što se već činilo da su zastarjeli, da odavno ničemu ne služe. Čuvao ih je i nakon što je sve račune plaćao na- trosobni stan, i nakon što su mu država i ljudi na svaki način priznali da ima stanarsko pravo na- trosobni stan.

A onda se u utorak, 15. jula 1969. pojavio Energoinvestov pravnik da mu govori kako je na šverc sagradio treću sobu.

Kopirao je i ovjerio onu dvolisnicu.

I papire iz Mjesnog odbora.

I račune i uvjerenja iz nekih već odavno prošlih vremena.

I otišao u Energoinvest da nađe onog pravnika.

Naravno nije ga našao.

Naravno nije mu se javljao ni na telefon.

Ali on nije odustajao.

Nego je šest mjeseci kasnije, ili možda cijelu godinu kasnije, na njegovo ime poslao preporučenu pošiljku s povratnicom, u kojoj su bili svi kopirani papiri. I kratko pismo u kojem mu je otpisao da on nikada ništa nije “na šverc” sagradio i da njemu i njegovima želi svu sreću u životu i radu.

Slijedi dopisnica s datumom 10.3.’70, poslana, kao i sva druga pošta, iz Drvenika u Sarajevo, ovaj put na adresu Miladina Radojevića 23, pisana kemijskoj olovkom, a ne više nalivperom.

 

            Draga kćeri,

            jučer smo dali Tvoj broj trelefona Ismetu Brkiću, direktoru bivšeg Montažno-projektnog preduzeća, da sa Tobom ugovori prebacivanje televizora ovamo. Ovo Ti javljam da se ne iznenadiš kada će da Te potraži ovaj čovjek. Posebno se dogovori sa majstorom, koji popravlja aparat o sigurnom transportovanju antene obzirom na ograničen prostor u automobilu. Mene ujedno zanima da li je Dragan ostavio u Zenici i stabilizator ili ga je odnjeo u Moskvu. Mama je pronašla nakon Tvoga odlaska rukavice- ovo toliko da ne kupuješ nove. Za danas bi to bilo sve što imamo da javimo. Oslobođenje nam dolazi redovito, a pretplatili smo se i na Nin.

            Pozdravljamo

            nono.   

 

Nono je bio uzbuđen oko tog televizora, prvog u mom, prvog i posljednjeg u njegovom životu. Bila je to teška, kabasta kutija, mislim najveći i najteži, a onda i najružniji televizor kojeg sam vidio, sivo-zelenog ekrana, koji je bojom i oblikom, iako je bio mnogo veći, podsjećao na ekrane kakve su u ono vrijeme imali neki medicinski aparati- ili se meni samo tako činilo, pa sam pomalo zazirao i od tog televizora, koji je, zahvaljujući inženjeru Ismetu Brkiću, stigao do Drvenika, ali je radio samo tri večeri, da bi za sva vremena pregorio.

Nakon toga Franjo Rejc živ nije dopuštao da se bilo kakav televizor instalira u njegovoj blizini.

Ali ta će golema ružna kutija, koja je zauzimala pola zida u našoj konobi, ostati tu još sljedeće tri godine. Iz Gradca i Makarske će dolaziti mehaničari da popravljaju televizor, ali će ga samo otvoriti i zatvoriti, kao nasmrt bolesnog čovjeka. Ne može se tu ništa učiniti, govorili su. Sve je u njemu drukčije nego u naših ili njemačkih televizora. Nijedna lampa nije po JUS-u.

I tako je crno-bijeli sovjetski televizor, aparat- kako tu stvar naziva generacija Franje Rejca, što ga je ujak Dragan iz nekoga ludog hira nekako dopremio čak iz Moskve, a inženjer Ismet Brkić ga u svom Peugeotu 404 dovozio iz Sarajeva, završio na nekom srednjodalmatinskom deponiju smeća, u nekoj profundi ispod magistrale.

A inženjer Brkić, suhonjav čovjek s brčićima kao u Koče Popovića, ozbiljna držanja i s nekom kroničnom bolešću, o kojoj bi se govorilo kada bi moj otac došao u Drvenik, bio je brat narodnog heroja Hasana Brkića, po kojemu će ponijeti ime jedna ulica na Koševu, i to baš ona u kojoj će otac proživjeti posljednjih tridesetak godina života. Imao je vikendicu odmah iza Punte, na početku vikendaškog naselja gdje su kuće za odmor gradili Beograđani i Sarajlije. Njegova je bila na samoj obali, u onom pojasu koji je već tad bio zabranjen za gradnju, s velikom taracom nadnesenom nad more. Nona i Nono bi me vodili kod inženjera Brkića na sijelo. Oni bi pili kafu, a ja sam sjedio na rubu tarace, noge bi proturio kroz ogradu, i gledao dolje, u tamno zelenilo mora kojem se nije ni naslućivalo dno. Gledao sam i uživao u jezi, u maštariji da padam u more, a ne znam da plivam. Ideja da bi me more moglo progutati, i da bih tko zna koliko dugo tonuo do dna, hipnotizirala me, svaki put nanovo. I svaki put sam sjedio tako, na rubu tarace, s nogama prometnutim kroz ogradu, sve dok mi jednom sandala, ona plastična plava, za hodanje po plićaku, kakve bih nosio od cijelo ljeto, i onda bih ih, sve do Nove godine i duže, imao bjelinom ocrtane na stopalima, nije kliznula u more, nekoliko se trenutaka zadržala na površini, a zatim potonula.

Iz 1971. nema sačuvanih pisama i dopisnica.

Slijedi 1972, posljednja godina života Franje Rejca.

Dopisnica od 18. siječnja 1972, pisana je kemijskom olovkom. Pisaljka ga je slabo služila, ili je iz nekog drugog razloga jako pritiskao, tako da se pod prstima na kartonskoj dopisnici osjeća reljef njegova rukopisa, kao da je pisana za slijepe. To je čini živom, kao da je jučer napisana, i živa je ruka koja ovo piše.

 

            Draga kćeri!

            Evo da Ti se javim ove godine prvi put. Primili smo paket, u kojemu je najveće veselje izazvano kod Miljenka sa satom koji navija i osluškuje kako zvoni. Miljenko je dobio od Vesne i Pertija novogodišnju čestitku na finskom jeziku. Ovdje sada borave Postnikovi, pa Ti svaku večer sijelimo. Pošalji nam zadnji ček od penzije. U socijalnom se interesuj jeli išta učinjeno sa mojim zahtjevom za priznanje rada u Državnom arhivu i Hotel Pošti. Vrijeme ovdje za sada još uvijek je podnošljivo. Dragan i Viola su se javili jednom dopisnicom sa Bajkalskog jezera (Irkutsk). Javio nam se i Amerikanac, ovaj put iz Malage (Španija) i javlja da je klima blaža nego na Jadranu. Iz Dubrovnika nam se je javila Mina. Mama se sprema sa Miljenkom, da ode tamo radi kupovine cipela. To bi bilo sve što sam imao da Ti pišem.

            U zdravlju,

            nono

 

Sat je bio od plastike, tridesetak centimetara visok, iza prozirne, okrugle plohe po kojoj su se kretale dvije crvene kazaljke, vidjela se unutrašnjost, raznobojni zupčanici i opruge, redom od plastike. Uz sat bilo je priloženo i pisano uputstvo za njegovo rastavljanje i sastavljanje. Mogao se rastaviti na sastavne dijelove, do posljednjeg beskorisnog zupčanika, a onda ponovo sastaviti u sat koji kuca, radi kao svaki drugi sat. Jednom, kada je te zime dolazio u Drvenik, otac je na moje oči rastavio i opet sastavio sat. Bio sam fasciniran. Mislio sam da on tako može rastavljati i sastavljati sve druge satove.

Nije zvonio, Nono je to krivo napisao, nego je glasno otkucavao- baš, kao u onoj pjesmi, drobio vrijeme- i da, ja sam ga slušao. A Nono je, kao što se odraslima to događa kad prate što djeca rade, kucanje sata zamijenio zvonjavom.

Pismo od 6. lipnja 1972. najduže je i najsadržajnije. Pisano kemijskom olovkom na trgovačkom papiru, u uredno razdvojenim odlomcima.

 

            Zdravo kćeri!

            Da ne kažeš- zaboravili smo Sarajlije, evo Ti pišem. Kao prvo: Miljenko će biti upisan u ovdašnju školu u petak 16.VI. Primiće ga zato što u toku ove (1972.) kalendarske godine navršava više od 6 i po godina života. Bio je jučer u Gradcu radi pribavljanja ljekarskog uvjerenja. To uvjerenje bismo već imali u ruci, ali pošto u Gradcu nismo mogli kupiti taksenu marku od 4 dinara, nabavićemo ovu taksu iz Makarske, pa ćemo morati ponovo otići radi toga u Gradac. Tako, dao bog dobro ako ne iskrsne još nekakav problem, za ovaj upis smo do sada investirali 75 n. dinara.

            Kao drugo: nona. Njen boravak u Sarajevu od 31/5. do 3/6. bio je više nego neophodan. Mogu Ti reći da vrlo marljivo pije najnoviji antibiotik protiv upale bubrega, i ne samo to, sada znatno više troši sve višestruke praške- vitamine, a kao najvažnije nije više toliko zagrijana u permanentno kuhanje, pranje i peglanje rublja. Kaže da se osjeća prilično dobro, međutim ja lično uočavam da je, upravo da kažem, izmijenila svoju kritičarsku ćud. Da ne duljim više o mami: budi mirna i gledaj svoga posla.

            Sada prelazim na svoje brige. Koliko sam ja lično mjerodavan, skoro bih pomislio da nisam bolesnik, nego starac. Ali, ako pomislim na pojedinačne smrtne slučajeve, dolazim do zaključka da nisam prestar. Mama mi je iz Gradca donijela 4 paketića Stugerona, tako da sada imadem na uzalihi Stugerone (velike tablete) do zaključno 4. augusta. Odmah dodajem, da onih malih tableta što mi je Dobro nabavio (odnosno posredovanjem dr Perinovića dao) imadem samo do zaključno 25. juna, što znači da u malim tabletama mi fali 80 komada. Lassex tableta isto tako imadem do 25. juna. Da budem konkretan i da ne duljim, pošalji mi najhitnije recept za male tablete (ja im ne znam naziva, Dobro ih je poimence opisao i rekao, da je njihovo djelovanje umirujuće).

            Nastavljam o drugim stvarima. Tvoj paket smo primili iza otisnutog sarajevskog poštanskog žiga. Ja sam na 1. juna potrošio zadnje Chymociclerome, koje mi je dr Doder prepisao, znatiželjan sam kako će se moja gospođa kičma dalje ponašati. Ako se ponovno razboli nakon 9 mjeseci, ja bih toj gospođi zaželio, da okoti blizance. Društvo imademo u oba komšiluka, nešto malo više smo prisni sa Postnikovima, jer su oni ipak za naš ukus nešto podobniji, mada ne smijemo zanemarivati ni Nikolićeve. Ovo posljednje naročito radi toga, jer je Momčilo uložio upadno mnogo svoga truda u našoj građevinskoj djelatnosti. Ukratko rečeno sprat nam je jedinstven, velika soba proširena, mala soba je zadržala svoja dva ležaja, a prednja soba je dobro, dobro prostrana i unatoč velikih vrućina, ja u toj sobi obično spavam iza ručka bez da mi imalo smeta žega. Vrlo važno: do danas još nismo primili ništa od novca, koji je nona u nedjelju 4. juna prilikom povratka iz Sarajeva ostavila kod tebe, a u odnosu na Dragana potrebna nam je tvojoa saradnja. Kako sada stvari stoje, mi ćemo ovdje da čekamo dolazak Moskovljana dana 20. jula o.g.

            Kako vidiš bio sam nešto opširniji nego što treba i nastojao sam, da Vama oboma barem dočaram naše stanje ovdje.

            Pored Tebe, svi koji eventualno pitanju za nekoga od nas, da su nam zdravi i veseli.

            nono  

 

Šest dana kasnije, 12. lipnja, na bijelom papiru za pisma, kemijskom olovkom piše:

 

            Draga kćeri!

            Vjerojatno si primila moje opširnije pismo datirano (približno) 8. juna. Neposredno na 10. juna smo dobili od Tebe novčanu pošiljku. Upis Miljenka u ovdašnju školu je određen za 16. ili 17. o.mj. Danas vadim u Gradcu već gotovo ljekarsko uvjerenje.

            Od drugih novosti, sada nam čini društvo familija Postnikov. Vrijeme vrlo toplo, mi smo oboje zdravi, a o malome da i ne spominjemo. Turizam: do sada što se tiče stranaca tek pokoji Bečlija, od polovine ovog mjeseca biće življe, jer će početi da stižu Subotičani, koji su si ugovorno organizovali odmaralište za 60 ležaja u 3 zgrade kućne radinosti. Na vikende (subotama i nedjeljama) dolaze Mostarci masovno, a viđa se poneki i Sarajlija. Priupitaj dunda Vilka misli li ovamo, jer je nešto takvo mami najavio. Pa ako je to tačno sljedeću pošiljku novca udesi, da on lično donese. Znaš meni baš nije drago da na našu adresu stižu znatniji iznosi.

            Mama vrlo pedantno pije lijekove, ja trošim stižerone i upravo obavezno umjesto bevande sam zaveo razvodnjen koncentrat paradajza i nadam se najbojem. Nimalo mi ne smeta neslana hrana.

            Pozdrav,

            tata

 

To su posljednja dva sačuvana pisma Franje Rejca odaslana iz Drvenika u Sarajevo. Ono treće, nedatirano i starije (jer je adresirano na našu staru adresu, JNA 22), nije pisao Nono, iako je on na poleđini naveden kao pošiljatelj, nego Nona, kemijskom olovkom, na polovini lista iskinutog iz bilježnice većeg formata.

 

            Draga Javorka!

            Dobila sam paket i pismo. Ovdje je sve u redu.

            Javila se je i sestra Mileva. Nažalost nemaju mrtvu vakcinu, kaže ako dobiju da će ona doći da nam da. Vrlo ljubazno od nje. Šta je od Dragana? Nama se nije javio. Tetka Lola piše da joj je Branka pisala da joj je Dragan javio da će se nastaniti u Njemačkoj pa joj je jako drago da i ona ima nekog svog tamo.

            Mirjani je došao unuk i ostati će neko vrijeme. Mama mu je počela raditi pa nemaju kud s njime. To su naše novosti.

            Vrijeme je vrlo loše, kiša pada već tri dana. Miljenko je peksijan, tri puta ga na dan presvlačim, vječno je blatan i mokar kod ovog vremena. Inače je dobro, rumeni se ko jabuka. One kocke mu se jako sviđaju, barem sjedi pola sata i igra se. E pa hvala Ti na darovima. Tvoji te čekaju kad dođemo. Miljenko se ne veseli Sarajevu, kaže da su tamo zločesti doktori.

            Voli Te Mama

            i ćaća

 

Posljednje pismo poslano je u zimu 1968/69. Teta Mirjana Nikolić, naša susjeda slijeva, ona koja me je naučila hodati i koja je pekla hleb, lebac, što se u mojoj ranoj jezičnoj imaginaciji, a onda i zauvijek, razlikovao od kruha- lebac je domaći, kruh je kupovni- dobila je na čuvanje unuka Momira- koji je tad mogao imati desetak mjeseci, a to je kod mene izazvalo prvu veliku životnu ljubomoru, prvi osjećaj izdaje i napuštenosti, izbačenosti iz svijeta, da bi dvije-tri godine kasnije Momir postao moj najbolji prijatelj. Opisano je to u pričama iz Mame Leone.

Za božićnog putovanja u Beograd, prosinca 2016. išli smo, vođeni nađenim majčinim adresarom iz jedne od ladica sa smećem, do Carigradske 22, bivše Đure Strugara, na Dorćolu, dvjestotinjak tristotinjak koraka od stana u kojem boravimo kad god smo u Beogradu, jer su tamo, u Đure Strugara 22, živjeli Nikolići, Momčilo i Mirjana. Ali na tom smo broju zatekli novu četverokatnicu, podignutu dvijetisućitih, visokokomfornu, s podzemnom garažom i nadzornim kamerama. Među prezimenima stanara uz kućna zvonca nije bilo nijednog Nikolića. Mirjana i Momčilo danas bi bili skoro stogodišnjaci. Vezu s njima izgubili smo krajem sedamdesetih, nakon što su kuću u Drveniku prodali poduzeću Metalorad iz Turbeta, koji je nekoliko godina tu držao radničko odmaralište. Pronađeni adresar je iz sredine sedamdesetih. Telefonski brojevi su još uvijek bili petocifreni.

Pamtim taj pustošeći osjećaj napuštenosti, ali i podsmijeh, Nonin i Nonetov, nad srcem koje mi se nadvoje raspuknulo - na onu polovinu sjećanja, kada sam bio jedini teta Mirjanin princ, i na ovaj jad i led u grudima, nakon što me je napustila. Pokušala me je zagrliti i utješiti, ali sam pobjegao ispod stola i nisam izlazio sve dok nije otišla. Smijali su mi se, svi osim nje, a ja sam zapamtio taj smijeh. Osjećaj kojim sam ga dočekivao, sjedeći pod stolom, na hladnim crvenim pločicama, jedan je od onih izgrađenih i dovršenih osjećaja, koji će se kroz život javljati nepromijenjeni, onakvi kakve sam ih osjetio prvi put, uza samo malo više činjenica, misli, argumenata i strahova, tog inventara i smeća odraslosti.

Nikada više nisam osjetio takvu ljubomoru.

Ni kada bih, trideset, četrdeset godina kasnije gubio naklonost nečijeg srca.

Ni kada bi mi se samo činilo da tu naklonost gubim.

Ni kada su se raspadale životne veze za koje sam vjerovao da su trajne, ni kada sam stvarno ostajao sam, u neprijateljskom okruženju, na dnu presušenog bunara, s pogledom na zimsko nebo u visinama, bez pomoći i nade u izlazak na površinu, nisam osjećao ništa što bi se moglo usporediti s onim osjećajem koji je slijedio bezazlenu rečenicu iz Noninog pisma majci: “Mirjani je došao unuk i ostati će neko vrijeme.”

To neko vrijeme za mene će biti zauvijek.

Prvo u životu.