Kafedžije, trgovci, zlatari, pogrebnici

Oglasi u Telefonskom imeniku za 1941, drugi dio


S ulične terase ćevabdžinice Petica, tamo u Bravadžiluku, na prljavo-bijeloj fasadi jednokatnice s druge strane sokaka, slovima izrezanim u metalu, u dva reda, latiničnim i ćiriličnim pismom piše: Blagojević. To je, vjerojatno, i posljednji trag Srpske čaršie, stiješnjene u ona dva-tri sokaka prema Vijećnici, koja se razvijala još u rana Otomanska doba, a svoje socijalne i gospodarske vrhunce doživjela je pod francjozefovskim vlastima. Tu je, u ulici Oprkanj, na broju 3, sa majkom stanovao Danilo Ilić, stvarni organizator Sarajevskog atentata. Kod njega je Gavrilo Princip, kao podstanar, proveo sve svoje sarajevske dane, i onu posljednju noć pred pucanj. S atentatom na Franju Ferdinanda započelo je opadanje Srpske čaršije, koje će potrajati cijelo dvadeseto stoljeće, i svršiti praktičnim nestankom Srba iz Sarajeva. Bit će i u sljedećem stoljeću ljudi, ali nestala je zajednica. Roditelji ne zamišljaju budućnost svoje djece u tom gradu, što je najpouzdaniji pokazatelj nestanka nekoga svijeta.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

U jednokatnici preko puta pečenjare prije zadnjega rata poslovao je puškar Blagojević. Posao mu je, očito, dobro išao. Imao je lijep, prostran izlog, uvijek čistog stakla, u kojemu su se mogli vidjeti modeli lovačkih karabina. Nekoliko godina pred rat renovirao je kuću, postavio novu, snježno-bijelu fasadu, i posred nje dvored zlaćanih dvopismenih slova: Blagojević, Blagojević. Kao da je htio naglasiti svoju pripadnost, zapravo obje pripadnosti, narodnu i zavičajnu, jasno izreći tko je i što je, a ne izuzeti se iz čaršije. To je jedini razlog zašto bi dvaput, u dva pisma, pisao svoje prezime. U to su vrijeme svi u Sarajevu znali ćirilicu i latinicu.

Na dvadesetoj stranici telefonskog imenika za 1941, širinom margine glave, oglašava se, ćirilicom, Blagojević Vladimir, koji u Bravadžiluku 8 drži "prvu Sarajevsku radionu modernih kazana" te "izrađuje sve u ovu struku spadajuće poslove, a naročito moderne kazane za pecivo rakije". Ista adresa, isto prezime, samo malo drukčiji zanat.

Grad taksija i taksista

Jednom, kada je na tržištu minula potreba za kazanima, naročito onim modernim, za pecivo rakije, Blagojevići su se okrenuli lovačkom oružju. Bosanske šume pune su svakojakog zvjerinja. A na samome kraju, nakon 1996, i u novom mileniju, u njihovim u međuvremenu jako zaprašenim, sivim izlozima pojavit će se jeftina konfekcija, kineska i tajvanska roba, mahrame i suveniri orijenta na zalasku, ali Blagojević s time više neće imati veze. On samo iznajmljuje poslovne prostore, sve dok ga jednoga dana sasvim ne nestane. Istog će se dana to znati, jer neće više biti slova na fasadi.

Već prije Drugoga svjetskog rata Sarajevo je bilo grad taksija i taksista. Stisnut među brdima, u uskoj dolini rječice Miljacke, dostojne tek malo većeg potoka, grad je to u kojemu je, barem naoko, sve blizu i na ruku. Pred 1941. grad se prostirao malo niže od Marijin dvora, do stare željezničke stanice, i bio je povezan tramvajskom prugom, kojom su se tramvaji kretali u skoro pravilnim elipsama, poput onih dječjih automobila u lunaparku. A do Ilidže se išlo vlakom, uskotračnom željeznicom, koja je tako često saobraćala da ni Vrelo Bosne nije bilo ništa dalje nego što je danas.

I što će onda takvome gradu taksi?

Takvo pitanje mogao bi postaviti samo onaj tko u Sarajevu nije živio. To jest mali grad, u kojemu je sve blizu, ali život je u Sarajevu planinarenje, jer je tu sve uzbrdo, i sve je visoko, tako da i taksi ima ulogu žičare. Rano su Sarajlije shvatile koliko je ugodnije, koliko je rahatnije, na Bjelave, Sedrenik, Vratnik, Jarčedole, Vrace, poći taksijem nego pješke. Zato se taksi od rana nigdje nije cijenio kao u Sarajevu.

Iz telefonskog imenika, već na petnaestoj stranici, s kojom započinje lista pretplatnika, saznajemo da se i 1940. glavno okupljalište gradskih taksista nalazilo ispred hotela Evropa. U Despića 8 centrala je "Auto-Zov-Taksi", čiji su vlasnici, kako čitamo u latiničnom oglasu uvrh stranice, Tomić, Bušić i Raguz. "U svako doba dana i noći raspolažemo s najmodernijim sigurnim i udobnim automobilima."

Nekoliko mjeseci po izlasku imenika, 16. srpnja 1941. mladi će sarajevski skladatelj i dirigent, komunist i Jevrejin Oskar Danon ispred hotel Evrope sjesti u taksi, i uputiti šofera da vozi prema Bjelavama, gdje su ga čekali drugovi Slaviša Vajner i Slobodan Princip. Vajner je komunistički konspirant, kojeg je Partija dovela iz Rijeke, također Jevrejin, vrlo hrabar i komunikativan, pravi narodski čovjek. Princip je nećak slavnoga strica, Jovanov sin, ali mu je Gavrilo nadjenuo ime – Slobodan. Kršan i lijep, poslužit će kao model za jednu od najljepših partizanskih fotografija, uopće.

Bili su različiti, njih dvojica. Vajner je odrastao na asfaltu, blizu luke, vidio je svijeta, zna što je revolucija, ali i za što se kao pojedinac bori. Siromašni Jevrejin, koji se za očevim poslom u djetinjstvu selio širom Jugoslavije. Rođen je u Novom Vinodolskom, rastao je u proleterskoj sirotinji, bez nacionalne svijesti, areligiozan, u vjeri da su svi ljudi braća. Idealan komunist. Princip je, nasuprot njemu, dijete svog vijeka, iz solidne gazdinske kuće u Hadžićima, nacionalno Jugoslaven, prezriv prema karađorđevićevskoj državnoj zajednici, ilegalac odmalena. Spreman da podnese sudbinu heroja. Vajner će vrlo brzo postati "romanijski Čiča", Slobodana će prozvati Seljo. Čiča gine 21. siječnja, blizu željezničke stanice kod Pjenovca. Ranjen se ustrijelio, da Nijemcima ne padne u ruke. Seljo umire u svibnju, nejunačkom smrću, od pjegavog tifusa. Obojica postaju amblematske figure partizanskoga otpora.

Ali 16. srpnja 1941. zaprepašteni su obojica, dok sjedaju u taksi vozilo firme "Auto-Zov-Taksi". Danon ih pogledima smiruje. On sjedi uz šofera, i tek će mu reći da ih vozi na Crepoljsko. Do tamo će prolaziti mimo ustaških i njemačkih kontrola, baš kao da idu na izlet, u vrijeme kada se oko Sarajeva nije više teferičilo akšamlučilo. Jesu li se njih dvojica uplašili, pitaš Oskara Danona s jeseni 2008, u njegovome beogradskom stanu, blizu Narodnog pozorišta. Jesu, jesu, smije se. Danonu je devedeset šest godina, i sve je preživio. Čuje dobro, ruke mu se ne tresu. Ogromne, sefardske oči šire se dok me ispraća, i govori kako je dugo već živ. Mnogo je to godina. Oči su mu pune straha, utopit ćeš se u njima. Umro je 18. prosinca 2009. Dok se gasio, priča kći Maja, čuo je glazbu. Do kraja bistar, znao je nazive kompozicija i imena kompozitora. Njegovo partizansko ime je – Cigo. Vladimir Nazor, kojemu je tokom rata služio i o kojem se brinuo, bio je uvjeren da Titova revolucija mora biti uspješna, ako su kod njega i ciganski sluge tako obrazovani kao drug Cigo, znaju sve o Beethovenu i o Schilleru. Iznenadio se, pomalo i razočarao, kada je na kraju rata saznao da je drug Cigo Jevrejin. Ali nije Nazor znao da je Oskar Danon taksijem otišao u partizane, i još je sa sobom doveo dvojicu heroja.

U dnu iste, petnaeste stranice, duž margine nogu, oglas je, također latinični, druge taksi službe čija su vozila dežurala ispred Europe. Na adresi Despića 1 centrala je "Auto-Prometa". "Ako trebate Auto-Taksi! Zovite telefon 20-77. Prevoz putnika auto taksijem Sarajevo, Despića 1. Bićete brzo i solidno usluženi. Specijalna služba po danu i noći."

U Auto-Prometu je kao taksist radio Zehrin muž, Orman se prezivao, a imena mu više nema. Bio je sa Soukbunara, i pratio ženu u njezinome čvrstom životnom prijateljstvu s Olgom Stubler. Franjo i on o svemu su razgovarali. Franjo se rijetko vozio taksijem, ali Orman je uvijek bio pri ruci. U ono vrijeme, pred Drugi svjetski rat, tvoji su imali svoga taksista, za ne daj Bože.

Prostodušan, čist i čestit čovjek bio je Orman. Nije mu smetalo, ni njemu ni njegovima, što je najbolja ženina prija kršćanka. Ali muslimani su, prema općeprihvaćenoj predrasudi, u koju su svi vjerovali, i nisu u njoj vidjeli nikakvo zlo, uvijek ostajali malo nepovjerljivi. Ne bi Nono i Nona takvo što prije rata prihvaćali, taman posla, odmahnuli bi na te priče, da se nije dogodilo ono s Ormanom.

Taksist Orman

Mladen je već poginuo, i njihov se svijet srušio. Sarajevo je bilo gladno i smrznuto, što od zime, što od ustaškoga divljanja, Sarajevo ledeno poput srca oca nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića, koji je blagosiljao ruke koje su klale Srbe i Jevreje, jednako usrdno kao što će u ljeto 2014. mladi sisački biskup Vlado Košić na zagrebačkom aerodromu blagosloviti i ljubiti ruke Darija Kordića. U tom prijetećem i bešćutnom Sarajevu taksist Orman se više nije snalazio. Nije bilo mušterija, sve je slabije zarađivao, nije znao kako da prehrani djecu. Tako je u zimu četrdeset četvrte na četrdeset petu dao otkaz i zaposlio se kao šofer u Ustaškome redarstvu. Franji Rejcu je to zatajio. Znao je što će mu on reći, da će ga odgovarati, da će vikati na njega. Bolan ne bio, jesi li ti lud, pa Hitler će sutra izgubiti rat! Jest, izgubit će ga, ali ko će moju djecu da hrani? Tako je, bit će, Orman zamišljao razgovor do kojega nikada nije došlo.

Ormana je nestalo na pravdi Boga, u ljeto 1945. Kada se današnji ustaše, njihovi duhovnici, biskupi i simpatizeri snebivaju nad žrtvama Bleiburga i Križnog puta, i tako pravdaju sve svoje zločine, od Jadovna i Jasenovca do Dretelja i Ahmića, tvrdeći zatim da tih zločina nije ni bilo, uvijek ćeš se sjetiti njega. Taksista Ormana, kojem se izgubilo ime, muslimana koji je nestao na Križnome putu, i nije ga bilo nikada više. Nono i Nona tako su stekli predrasudu o muslimanima – legendu o toj vječnoj nepovjerljivosti – ne bi li tako umirili svoju uzburkanu savjest, i krivnju što Ormana nisu spasili belaja. A kako da ga spasu kada je šutio...

U Morića hanu je, kaže latinični oglas pri vrhu šesnaeste stranice, veleprodaju "kolonijalne robe, zemaljskih proizvoda i južnoga voća" držao je Asim Arslanagić. Bio je među rijetkim trgovcima koji su držali čak dvije telefonske linije. U dnu stranice, njegov prezimenjak Šukrija oglašava svoju "trgovinu špeceraja" u Đulaginoj 2. (Riječ "špeceraj" se poslije rata odrodila i do osamdesetih sasvim iščezla. Ako bi tko i rekao – špeceraj, znalo bi se da je iz Zagreba. Sarajlijama su osamdesetih od zagrebačkih milije bile beogradske riječi. Iako, najviše su insistirali na svojima. Kao i svaki sektaški i lokalistički odnos prema ovom jeziku, i ovaj je, na oko bezazlen, vodio u jezično siromašenje.)

Na sedamnaestoj stranici oglašena je, ćirilicom, "apoteka Kalember", na Marijin dvoru, a na dnu stranice, latinicom, "apoteka Zvijezda", vlasnika mr.ph. Julija Kurenta. Poslije rata će Kurent ostati bez svoje ljekarne, ali će ona zadržati isto ime, noseći tako u imenu uspomenu na onoga koji ju je tako imenovao.

Slijedi stranica na čijim su marginama dva ćirilična oglasa: Pere Božića, vlasnika elektromehaničarske radnje, i Nikole Baroša, vlasnika kožarske radnje. Okrećeš još jedan list: Ibrahim Burek, "špedicija i trgovina goriv. Materijala", "preuzima sve vrste prevoza uz najpovolj. cijene", stoluje na Mustajbašinom Mejdanu 1. Ispod Bureka je "moderna pekara i špeceraj" Luke Brkića. I Luka i Ibrahim preferiraju ćirilicu, kao i vlasnici gvožđare "Braća Baruh i Finci", te staklar Danko Voloder, koji se bavi i prodajom ikona. "Moric Gaon i Tolentino" drže trgovinu kolonijalnom robom na veliko, a "Islamaga Vranić i sinovi" u Prestolonasljednika Petra drže "fabriku fesova i kita za fesove". Svi se oglašavaju ćirilicom, kao i M. S. Jovanović, vlasnik "centralne garaže", na adresi Skenderija 3,  staklar Vladimir Delić iz Aleksandrove 30, trgovina rubljem "Dora", bife "Dragačevac", s "velikim izborom vina i bos. šljivovice", Hadžiosmanovićev "krojački salon Elegant", kao i "krojački salon Vir", vlasnika Beće Kunića.

Ćirilični oglas je i za "Zdravljak" u Zrinjskoga 2, koji "uz veliki izbor mlečnih proizvoda, suhomesnate robe, keksa, čokolade itd." još "naročito preporučuje pravi "JOGURT". Čitajući telefonski imenik za 1941. čovjek tako shvaća da je pred tu strašnu godinu, s kojom će se rođeni i nerođeni suočiti sa svojom savješću, jogurt u Sarajevu još uvijek bio čudo. Strana, tuđa riječ, senzacionalna, pa se piše samim velikim slovima i naglašava se navodnicima.

Bakteriju jogurta otkrio je i izolirao student medicine u Ženevi, Bugarin Stamen Grigorov, i nazvao je bacillus bulgaricus. Rani popularizator jogurta – tradiconalnoga bugarskog i otomanskog mliječnog pića – bio je ruski biolog, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju Ilja Mečnikov. Između dva svjetska rata, Mečnikov je propovijedao o jogurtu kao o piću bugarskih stogodišnjaka. Kao što će, tridesetak godina kasnije, biti propagiran kefir, kao piće stogodišnjaka sa Kavkaza. Rus je to činio bez ikakvog interesa po sebe, ali je veliku stvar učinio za čovjeka koji se zvao Isaac Carasso. Taj je solunski Jevrejin kao mladić potražio sreću na zapadu, i stigao je sve do Španjolske, domovine svojih dalekih predaka, i u Barceloni je otvorio maleni dućan za proizvodnju i prodaju jogurta. Dugo se mučio oko recepture, pritom tvrdoglavo ustrajavajući na tome da bi i Katalonci morali uživati u piću koje je tako milo Solunjanima i planinskome svijetu po Bugarskoj i sjevernoj Grčkoj. Vjerojatno su ga odgovarali, govorili mu da je blesav, ali kako i ta blesavost nekako ide uz Jevrejina, Ahasvera, mitomana i lutaoca, dok svijetom pronosi svoje legende, tako je  Isaac nastavljao svoju potragu za jogurtom. Dućan mu se zvao "Kod maloga Danijela", pa skraćeno, "Kod Danona". Isaac Carasso davno je umro, smirio se, preselio među mliječne bakterije, ali u svakom većem supermarketu na Zapadu danas se može kupiti jogurt koji nosi prilagođeno, amerikanizirano ime Danone. Životno djelo Solunjanina Isaaca Carassa tako je blisko umjetnosti.

Ćirilicom se, na trideset prvoj stranici oglašava Ahmet Mešinović, vlasnik "Jugoslovenskog prometnog društva", "radio aparati, šivaće mašine, motocikli i bicikli". Mešinović je na adresi Đulagina 3, ali nije jasno popravlja li on sve te zapravo vrlo raznolike sprave, ili ih prodaje. Jusuf Pilav, ćirilicom, na margini nogu iste stranice, reklamira svoju instalatersku radnju "Jupis", koja se, u Kralja Aleksandra 12, bavi vodovodom, kanalizacijom i plinom.

Na sljedećoj stranici M.S.Jovanović, Skenderija 3 oglašava "zastupstvo 'Steier' automobila". Oglas je ćirilični, ali Jovanović vodi računa da mu njemački naziv Steier bude ispisan latinicom. U dnu stranice, S.M. Jovanović reklamira "podrum i pecaru 'Bife'", na Čengić vili 60 te u Aleksandrovoj 91. I on je, naravno, skloniji ćirilici, a čitatelju iz daleke budućnosti ostaje pitanje jesu li M.S. i S.M. u kakvome rodu, a zatim i što je bilo s tim sarajevskim Jovanovićima, trgovcem automobilima i majstorom za rakiju, u kojem su se dvadsetstoljetnom mraku izgubili, sjeća li ih se tko, gdje danas žive njihovi potomci, pamte li da su iz Sarajeva, i je li im mučna takva uspomena? Kada se čovjek zove Jovanović, lako mu se sudbina zagubi među sudbinama umorenih, protjeranih i nestalih. A možda je i bolje tako nestajati.

Na adresi Vojvode stepe obala 5, 1940. nalazi se kafana "Kristal". To je, kako oglašava vlasnik Arif Hanjalić, "prva moderna i elegantna kafana u Sarajevu". Modernom je, bit će, čini i to što se oglašava latinicom. U dnu trideset treće stranice je Mehmed Karić i "trgovina brašna, stočne hrane na veliko, špecerajska radnja voća i povrća sa vlast. ekonomije", ali uz broj telefona, broj čekovnog računa kod Poštanske štedionice i ime na koje se šalju telegrami, u oglasu nema adrese Karićeve trgovine.

Na trideset četvrtoj hadži Uzeir Krečo i sin reklamiraju "trgovinu kolonijalnom robom, ljudskom i stočnom hranom", u Đulaginoj 1. I hadži Uzeiru se 1940. učinilo da je bolje da se oglašava ćirilicom, kao i Leonu Kamhiju iz Prestolonasljednika Petra 28, koji reklamira svoju "pomodnu radnju, žensku konfekciju", i nudio je javnosti svoja dva telefonska broja, kućni i dućanski.

Krznar R. Jovanović iz Kralja Petra 34 na sljedećoj stranici ćirilicom oglašava "bogat izbor svih vrsta krzna, za kapute, te srebrene i plave lisice". U dnu, Mustafa Kovo iz Kralja Aleksandra 20 ćirilicom reklamira svoju "trgovinu zemalj. proizvoda, kože i zvjerke".

Ignac Linhart latinicom je, vrlo jednostavno i bez dodatnih objašnjenja, oglasio svoje "preduzeće za ukope", koje je nazvao "Concordia". Neobičan naziv za pogrebno poduzeće. Sloga. Sloga u smrti? Concordia je bio predratni zagrebački nogometni klub. Ispod, na istoj stranici, Abdulah Kasumagić ćirilicom oglašava svoju "zlatarsku radionu za izradu zlatnog i srebrenog nakita", adresa Sagrdžije 31. (Da imaš prilike, provjerio bi je li, možda, neki Kasumagić zlatar i danas na istoj adresi, i što je u Sagrdžijama 31. Baščaršijski sokaci samo su iznimno mijenjali kućne brojeve, tako da je još uvijek moguće pratiti povijest njihove svakodnevice tokom prošloga stoljeća.)

Uvrh trideset i osme stranice, Jozef Pesah Levi ćirilicom je oglasio "trgovinu izrađene kože, obućarskog pribora i gume" u Kundurdžiluku 3, uz prigodnu obavijest: "sve pismene narudžbe izvršuju se brzo, solidno i tačno".

Na četrdesetoj stranici jedan je od rijetkih latiničnih oglasa u imeniku, kojim se javlja neki Jevrejin: Josef Mačoro oglašava svoju "Mesaru", koja ima "centralu" u "Tržnici broj 39", a "filijalu" u Nemanjinoj 8. U dnu stranice je: "Autokar", zastupstvo Ford automobila i Pirelli guma, sa "mašinskom i mehaničkom" radionicom, u Sokolskoj 5, također latinicom.

Kao i na četrdeset prvoj, Leo Štok i "proizvodnja trikotaže 'Merino'", u Velikom Ćurčiluku, u vrhu, te Dragutin S. Glikseling, "Montania" u Kralja Petra 3, "boje i lakovi, tehnički materijal, parfimerijski odio".

Na sljedećoj je, ćirilicom, Mosko D. Papo, i njegova "galanterijska radnja na veliko", kao i Aziz Hubanić, s Rankovića trga, s "novo-otvorenom modernom kafanom 'Sarajevo'".

Latinicom se oglasio J&J Neuer, "elektro tehnički pribor, radio aparati i staklana" u Kralja Petra ulici, a ćirilicom, u dnu iste, četrdesettreće stranice, "atelje za modernu fotografiju Narančić"

"Tvornica bonbona, čokolade i rahatlokuma 'Orient'" iz Aleksandrove 17 oglasila se na četrdeset četvrtoj stranici, u ćiriličnome slogu, a latinični je, na istoj stranici oglas J. Opermana i njegove "trgovine žestokih pića".

Ivan Posavac, "mesar i kobasičar" s dvije adrese, u Vojvode Putnika  26 i Aleksandrovoj 52, reklamira se, latinicom, na vrhu sljedeće stranice. U dnu je, ćirilicom, Božidar T. Petković, koji u Kralja Aleksandra 35 drži "skladište papira".

Na četrdesetšestoj su, sve ćirilicom, Papo i Cindorf, "trgovina špirita, rakije i raznih likera", iz Aleksandrove 34, te Ilija Vekić, "prvi koncesionirani pogrebni zavod 'Pietet'", iz Kralja Tomislava 9.

Underwood pisaća mašina

Fadil H. Pašić u istom pismu oglašava "instalatersku radnju za vodovod, kazalizaciju i plin", s adresom Vojvode Stepe obala 15. Njegov kolega Luka Pirnat, duž margine nogu, javlja se kao "instalater vodovoda, plina i kanala", s adresom u Kralja Petra, bez broja.

Gazda Simo Prnjatović svojedobno je bio poznat i ugledan Sarajlija, s radnjama u Velikom Ćurčiluku 3 i Kralja Petra 23, gdje je držao "trgovinu čohe, štofova i ćilima". Oglas mu je ćirilični, kao i Resića i Šišića, koji u Aleksandrovoj 40 drže "trgovinu južnog voća, povrća i životnih namirnica".

Na četrdesetdevetoj stranici K. Cvilinger oglašava: "specijalna precizna mehanička radionica – Glavna zastupstva strojeva za pisanje, računanje, umnožavanje, te Pfaff šivaćih mašina – Pelikan pribori – Radio-aparati!!!" Cvilingerov dućan, u Kralja Petra 75 nosio je naziv "Rebuilt".

(Kod Karla Cvilingera Franjo Rejc je 1939. kupio svoju prvu pisaću mašinu, marke Underwood. Američke proizvodnje, mat crne boje, sa zlatnim logotipom tvrtke, mašina mu, zapravo, i nije trebala. Moj djed cijeloga je života pisao nalivperom i tintnblaj olovkama, imao je lijep, sitan rukopis, na kojemu se nije primjećivala nervoza živaca, duševna slabost, bolest, vremenske ni društvene prilike. Ni kad mu je poginuo sin, rukopis mu nije zadrhtao, posrnuo, izmijenio se. Pisaću mašinu kupio je zbog njene iznimne ljepote. Bila je jedini ukrasni predmet koji je u životu kupio. Underwood pisaću mašinu poklonio je 1945. mladiću iz susjedstva, koji je odlazio u Beograd, namjerivši da studira jezike i književnost. Mladić nekoliko godina kasnije emigrira u Izrael, a Underwood pisaća mašina nestaje iz vida, negdje u Beogradu. Karlo Cvilinger bio je Franjin dobar poznanik. Prijatelj, možda. I pomalo snob. On ga je i nagovorio da kupi pisaću mašinu koja mu neće zatrebati, jer Franjo Rejc ne umije pisati ako sam ne oblikuje svako slovo. Možda je, poklanjajući studentu teški crni Underwood, propustio priliku da napiše knjigu svoga života, i da, umjesto mene, postane pisac.)