Kad nema talibana, dobro dođu i Dubrovčani

Evo naslova na jednome hrvatskom portalu: “Laušić: Zbog Houellebecqa će se štititi i naša veleposlanstva”. Riječi koje su stavljene u usta Mati Laušiću, ekspertu za pitanja sigurnosti, on, ipak, nije izgovorio. 

Piše: Miljenko Jergović, Sumnjivo lice

Ali znate kako je to s naslovima u Hrvata – ako hoćeš ispasti budala, samo moli Boga da te metnu u naslov – nije Laušić blebnuo ono što mu se pripisuje, ali da je u istoj rečenici spominjao Houellebecqa, veleposlanstva i mjere sigurnosti, to, brate, jest, nabrajajući onako odokativno što se sve može dogoditi odigra li se u Dubrovniku kazališna predstava, u režiji Ivice Buljana, jednoga od vještijih i darovitijih redatelja u ovom dijelu Europe. Dakle, ipak, ekspert za pitanja sigurnosti ne samo da se nije iskazao ekspertom za kazalište i književnost, nego ni s redom stvari u kosmosu ne stoji baš najbolje.

Evo i zašto: upredstavljenje teksta po Michelu Houellebecqu moglo bi, kako smo čuli, uvrijediti dubrovačke muslimane. Ono što vrijeđa njih, po općeprihvaćenoj sigurnosnoj logici, uvrijedit će i sve druge, a naročito one najekstremnije muslimane, koji već ratuju po Bliskom i Srednjem istoku. Ako prihvatimo da Houellebecqovo ime vrijeđa dubrovački džemat, koji ne pravi problem ni oko toga što mu vlasti većinske zajednice brane izgradnju dostojnog prostora za molitvu, moramo se zapitati kako je moguće da Houellebecq nije uvredljiv po sarajevske muslimane. Naime, u tom gradu posluje Buybook, nakladnik njegove posljednje knjige, one u kojoj se naglaba kako će muslimani pobijediti na sljedećim izborima u Francuskoj, i ta se knjiga posve normalno izlaže po izlozima sarajevskih knjižara.

Ali, hajde, prihvatimo, ako već moramo, da je Sarajevo u odnosu na Dubrovnik grad vjerskoga suživota, tolerancije i nakladničke raskoši. Ako je i tako, Houellebecq nikako ne može izazvati dodatne sigurnosne troškove na razini veleposlanstava – kao što ekspert Laušić u tabloidnom naslovu izrijekom tvrdi, a u izjavi na koju se naslov poziva teoretski insinuira. Evo i zašto. Hrvatska vojska sudjeluje u mirovnoj misiji u Afganistanu, koja je proistekla iz američke agresije i okupacije te zemlje. Kako pomisliti da bi Michel Houellebecq mogao ekstremne – ili manje ekstremne – muslimane uzrujati više od te činjenice? Hrvatska podržava politiku međunarodne zajednice u Iraku, također proisteklu iz američke okupacije zemlje, te razbijanja svih njezinih tradicionalnih i političkih ustanova. Hrvatska podržava vlast koja je uspostavljena u Egiptu putem vojnog udara, dirigiranog iz Washingtona, kojim je srušen demokratski izabrani predsjednik Mohamed Mursi (52 posto glasova na slobodnim izborima!) Da li, doista, predstava Ivice Buljana na ekstremne ili bilo kakve muslimane može djelovati rječitije od hrvatske državne politike prema ovim zemljama, pa onda i većem dijelu arapskog i muslimanskog svijeta. Mislite da su talibani, mudžahedini, fedaini, isilovci i ostali bradonje koji vas plaše sa stranica bjelosvjetskih tabloida takvi ljubitelji kazališta? Jest da bi Buljan, po uvjerenju ovog gledatelja, uspješno dramatizirao kućni red, uputu o lijeku za tablete Belodin ili telefonski imenik Zagreba, pa će tako i Houellebecqa, ali sigurnosni aspekti te činjenice muslimana se, nigdje i nikakvih, nimalo ne tiču. Možda se tiču nekog manijaka, lokalnog ridikula, dubrovačnog političara ili hrvatskog ministra policije, ali sa sigurnosnog stanovišta jedno je štititi predstavu od Ranka Ostojića, a drugo od skupine gnjevnih protivnika hrvatskoga vojnog ili političkog angažmana u njihovoj zemlji, Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Egiptu…

On piše ono što ljudi bez mašte žele čitati.

Prije desetak godina sam, posve nedužno, ispisao riječ-dvije o književnom djelu Michela Houellebecqa, na što sam iz jednoga lijevog književničkog serkla optužen za “sarajevizaciju i islamizaciju” Zagreba. Od tog doba, uglavnom šutke, pratim hrvatsku socijalnu dinamiku oko ovoga pisca. Nije baš da se osjećam kao dubrovački musliman, ali u tom mi je trenutku, i ne samo tada, bila određena uloga muslimana preko čijih će leđa i krsta marširati vjerna većina ili će igrati svoj nježni igrokaz. Jesam li bio uvrijeđen? Nisam, kao što, u to sam siguran, Houellebecqom uvrijeđeni nisu ni dubrovački muslimani. Houellebecq je ekshibicionist, skandal-majstor i šovinist, slab pisac, ali s vrlo razvijenim socijalnim instinktima. Jedan od onih koji u svakom trenutku svoga javnog života znaju koje sile upravljaju društvom, što je vladajuće mišljenje, što misli i osjeća većinska rulja. Tako i piše, time zamjenjuje književni dar, koji mu, uostalom, i nije potreban da bi bio važan i utjecajan pisac. U jednom od svojih promotivnih istupa izjavio je kako je islam najidiotskija od svih religija. Da je to rekao kao rezident Istanbula, Teherana ili barem Sarajeva, ne bi bilo pristojno proturječiti mu bilo kojim argumentom srca ili razuma. To bi bilo njegovo mišljenje. Izrečena usred Pariza i Francuske, usred Europe u vrijeme kada Europa spremno koncelebrira Sjedinjenim Državama u ratovima za naftu koji se, uveliko, vode preko kulturnih paradigma te su, što god tko na to rekao, i ratovi protiv islama, takva izjava banalna je u svome borbenom šovinizmu, u mržnji koju je u svakom trenutku moguće preračunati u ozbiljan iznos u eurima. Ta rečenica banalna je poput plota najnovijega njegovog romana: čuj, dekadentni francuski intelektualac suočen s pobjedom Muslimanskog bratstva na sljedećim izborima u toj zemlji! Pa takvu su maštu u odnosu na islam i na muslimane imali novinari beogradske Duge u sezoni 1989/90. Od mašte do Srebrenice prođe ni šest-sedam godina. U dlaku tako je i s Houellebecqom. On piše ono što ljudi bez mašte žele čitati. Na njima je da se suprotstave drami iz njegove fantazije, i da se suprotstave muslimanima koji bi da preuzmu Francusku.

Charlie Hebdo sigurno neće biti izložen u izlozima sarajevskih knjižara, a njegova knjiga hoće. 

Njega se ne može spominjati u istoj rečenici s karikaturistima Charlie Hebdoa. Što god itko o njima mislio, ti ljudi nisu išli niz nos vladajućim emocijama i svjetonazorima. Nisu se bavili poslanikom Muhammedom tako što će od bijele Francuske, i od kršćanske (ili judeokršćanske) Europe, proizvoditi ugroženu stranu i žrtvu, kao što to čine Houellebecq i Alain Finkielkraut, niti su se rugali islamu tako što će podjarivati kolektivnu kršćansku ili sekularno-kršćansku paranoju. Uvjerenje o konačnoj ispravnosti, i potvrdu da je svima i svakom jasna razlika o kojoj govorimo, Charlie Hebdo i njegovi pomoreni autori dobili su lično od Jean-Marie Le Pena, nestora francuskoga i europskog neofašizma, šovinizma i rasizma, koji je razbio atmosferu opće sućuti govoreći da žali stradale građane Francuske, ali da ne žali karikaturiste. Houellebecq je mnogo bliži Le Penu – islam je najidiotskija od svih religija, to bi i stari fašist potpisao – nego onima koji su se zacrtali u ime slobode. Zato Charlie Hebdo sigurno neće biti izložen u izlozima sarajevskih knjižara, a njegova knjiga hoće. Zato Michel Houellebecq i nije sigurnosni problem, a Charlie Hebdo jest. Prošetao bi on Stradunom, praćen i čašćen od hrvatske književne elite – one lijeve, ponovimo i to – ali, avaj, njegov dolazak u Dubrovnik na predstavu nije predviđen zbog jedne sitnice: cijena Houellebecqova dolaska previsoka je za Dubrovačke ljetne igre. Predstava je, dakle, moguća, ali da bi mečka uživo zaplesala po Stradunu, trebalo bi platiti povelike novce, svakako mnogo veće od onih koje će Ivica Buljan dobiti za režiju.

Neki dan je, čitamo dalje, netko u Zadru zabranio protumuslimanske fotografije ruske umjetničke kooperacije Plavi nosevi. Istina, ni uz najveći nam trud ne polazi za rukom da otkrijemo tko je, pak, tu cenzor. Ali, očito je, stvar je ušla u modu. Hrvatska se osjeća nekako svjetskije, nekako američkije, ako se u javnosti širi strah od ekstremnih muslimana. Ako već nemamo ekstremne, dobro će nam poslužiti i oni – dubrovački. Tvrdnja, pak, koju Laušić doista iznosi, po kojoj bi se strani turisti mogli razbježati bude li bilo predstave, pošto je njima, je li tako, najvažnija sigurnost, zaslužuje protupitanje: zašto ti isti turisti hrle u Antaliju i duž prelijepe, drevnim kulturama naseljene turske obale? Predstavnici agresora hrle u zemlju u kojoj ima, o itekako, muslimana koje bismo mogli nazvati ekstremnim, već i zato što su protiv američke politike na Bliskom i Srednjem istoku, i pridavili bi Houellebecqa kada bi u Antaliji uzvikivao ono o islamu. Kako to Laušić objašnjava? U Turskoj nema dubrovačkih muslimana, ili što?