J. Kosor, samohrana majka u srpskome stanu

Piše: Miljenko Jergović

Evo najtačnije metafore današnje Hrvatske. Godina je 1996. ili 1997, malo nakon Oluje i etničkoga čišćenja Srba krajišnika, o čijem nestanku i razlozima zbog kojih su posjedali na traktore i u nekoliko kolovoških dana 1995. napustili svoje zavičaje i izašli iz vlastite povijesti, trebalo bi se govoriti u posebnoj priči; u istočnom smo dijelu Zagreba, na jednome od viših katova lijepe stambene zgrade, novogradnje kakve je bogatih sedamdesetih i osamdesetih JNA podizala za više oficire, a u koje se  devedesetih useljavaju prvoborci novoga rata, porodice poginulih heroja i kojekakav šljam, što se uzdizao na valovima patriotizma, nacionalne histerije i prolivene krvi. Stan je pust i prazan, upravo ga je počistila specijalna jedinica Ministarstva obrane RH, tako što su dio stvari iznijeli pred zgradu, dio pobacali u smeće, a ako se našlo išta vrijedno, u što s obzirom na okolnosti ne treba previše vjerovati, završilo je u njihovim džepovima i ruksacima kao malo zakašnjeli ratni plijen.

Savjest je jedina granica

U tom pustom, dezinficiranom, stanu od stotinjak kvadrata, na tom upravo oslobođenom teritoriju, stoje tog nezabilježenog datuma, godine 1996. ili 1997, četrdesetogodišnja rastavljena žena, njezin malodobni sin i njezina dobro držeća starica majka. Stoje oni tako i ne znaju što bi sa sobom, niti imaju na što sjesti, niti u toj stambenoj pustoši mogu što raditi (ništa na svijetu ne izgleda tako široko i pusto kao stan bez stvari i namještaja), dok čekaju da im kamion Ministarstva obrane doveze stvari. U tom vremenu koje će proteći prije nego što kamion stigne dvije žene i dječak u prilici su da razmisle o sebi i svojim životima. Trenuci su to kada, kao u pustoj čekaonici željezničkog kolodvora, čovjek svodi račune, u miru i bez imalo žurbe, i kada je nakratko svjestan da je samome sebi jedini sudac i svjedok. Pod ovim nebom, savjest mu je jedina granica. Ako nje nema slobodan mu je put do zvijezda.

O čemu je mislila i što je osjećala četrdesetogodišnja samohrana majka, u stanu barem dvostruko širem od onoga koji bi joj bio namijenjen premda uobičajenoj društvenoj raspodjeli stambenog prostora, to nikada nećemo znati. Bit će to jedna od onih tajni hrvatske nacionalne povijesti, koje nas more i pritiskaju, ne daju nam van iz vlastite kože i čine nas ozlojeđenijim, krutijim, bjednijim, ustvari i po svemu lošijim ljudima nego što bi smo bili da smo rođeni u nekom drugom narodu, u nekom samo malo drukčijem svijetu. Generacijama će se prenositi osjećaj praznine u želucu koji nastaje nakon što vam trećina zemlje ostane pusta, bez ljudi i bez njihove povijesti, bez živih pejsaža, drumova koji nekamo vode, bez narodnih običaja i folklornih društava, bez društvenih domova ispred kojih dvojica-trojica piju pivo iz boce i ćaskaju o krumpirovoj zlatici, fudbalskom prvenstvu i o tome tko je čiju mater zaklao u onome ratu... Stajat će, desetljećima, Hrvati pred tom svojom raseljenom zemljom, pred tom zemljom bez Srba, i još će dugo misliti, i hraniti se tom mišlju, kako je sve to samo njihovo i kako, evo, odmah sad, mogu sebe tu naseliti i sve asfaltirati i betonirati, ali kako bi to učinili ako već žive tamo gdje žive, u Zagrebu recimo, i ako nemaju onu svetačku moć bilokacije, koja bi im dopustila da istovremeno budu na dva mjesta: na onome mjestu gdje privatno žive i na onome koje naseljavaju kao pripadnici naroda sve samih sretnika jer Srba više nema. I nakon što prođu desetljeća, nakon što se izmijene generacije, ta će zemlja, trećina Hrvatske, i dalje biti pusta i ukleta, ali dok budu stajali pred njom, kao pred ispražnjenim srpskim stanom u istočnome dijelu Zagreba, Hrvati više neće ni znati što se, zapravo, u ljeto 1995. dogodilo i zašto tu nikoga nema. Ništa oni neće znati, ništa mi nećemo znati, ali ćemo i dalje biti ozlojeđeni, kruti, bijedni, ustvari lošiji ljudi nego što bismo bili da smo se rodili u nekome drugom narodu, koji pred vlastitim zlom stoji s više ljudske odgovornosti i s otvorenijom savješću.

I kao što Hrvati i danas stoje pred svojom pustom zemljom, tako je tog neidentificiranog dana, malo nakon svršetka rata, ta žena, skupa sa svojom majkom i malodobnim sinom, stajala pred stotinjak kvadrata svoga budućeg stambenog prostora. Za razliku od njih, ona će svoju Krajinu lako naseliti. Ono što ne uspijeva narodima i društvenim kolektivima, pojedincima lako polazi za rukom. U tom i jest naša nevolja. Tuđe je prokleto, ali samo za zajednicu i za narod. Tuđe, međutim, nije prokleto za ljude bez savjesti, ili za one koji su u stanju pronaći dovoljno dobro opravdanje za osvajanje i okupaciju tuđega. Eto, recimo, samohrana majka ima dovoljno opravdanje već stoga što je samohrana. Nju život nije štedio. Nije imala sreće. Mi živimo u patrijarhalnom društvu, gdje ženi nije lako. Nakon što jednom rodi, a zatim ostane sama, njezin je život okončan. Ona je monahinja bez manastira, koja se doživotno mora brinuti za svoje mladunče. Nije li sve to dovoljno opravdanje da se useli u raseljeni, etnički očišćeni srpski stan?

Talk-show za hrvatske izbjeglice

Ta četrdesetogodišnjakinja je do prije nekoliko mjeseci vozila staru škodu i na Hrvatskome radiju vodila talk show za prognanike. Znate kako je to, očajnici nazovu telefonom, a ona ih tješi. Katkad bi, greškom, nazvao i neki izbjegli Srbin. Tada bi šutjela u eter i mahala tehničaru da čovjeka pošalje u fade out, da ga utiša i isključi, da pod njegov glas podvuče neku lijepu hrvatsku budnicu, neki borbeni marš, nešto što će očas prebrisati nesreću onoga tko nema u Hrvatskoj pravo da bude nesretan.

Taj talk show ju je proslavio, pa ju je predsjednik pozvao u svoje dvore, dodijelio joj stranački položaj, koji će joj donijeti i taj stan od stotinjak kvadrata, iz kojeg je pethodno nužno iseliti Srbe. Takvo je naime pravilo: ona, kao ni bilo koji drugi odabranik i posvećenik u tajnu nacionalne opstojnosti, ne može dobiti stan iz kojega netko nije prethodno iseljen. Riječ je o inicijacijskome ritualu. Domovinu mogu voditi samo oni koji svoje privatne savjesti uspijevaju zatomiti i udunuti pred veličanstvenim virtualitetom nacije. Ništa se ne dobiva besplatno, a u nacionalnoj revoluciji najjeftinije je ono što će se platiti dušom. Uostalom, i njezin predsjednik, koji ju je uzdigao do dvorskih počasti, i on živi u vili iz koje su prethodno iseljeni Židovi. Istina, to se dogodilo nešto ranije, ali zar se i on nije morao, dok je tog davnog dana stajao pred pustoši svoga budućeg doma, suočiti s onima koji su zbog njegove dobrobiti morali nestati?

Da bi se skupa s majkom i malodobnim sinom Jadranka Kosor – tako se, naime, zvala četrdesetogodišnja samohrana majka – uselila u svojih stotinjak kvadrata, morao se dogoditi cijeli jedan scenski igrokaz, jedno maleno etničko čišćenje, koje će u sebi sabrati i metaforizirati sva ona velika etnička čišćenja.

Malo etničko čišćenje

Najprije je jedne noći na vrata njezinoga budućeg stana banula specijalna jedinica Ministarstva obrane. Nisu to pravi, kroz vojnu hijerarhiju postavljeni i imenovani specijalci. Ne, oni su, ustvari, puno specijalniji od njih. Bez službenih imenovanja, činova, papira i birokratskih formalnosti, bez ikakvih tragova koji bi mogli poslužiti pred nekim budućim sudovima, bez dokumenata na koje bi se mogli pozivati budući povjesničari, ti ljudi su odlukom vrhovne nacionalne volje rukopoloženi da vršljaju Zagrebom u potrazi za stambenim prostorom, koji naseljavaju ljudi pogrešne vjere i nacije. Nakon što neki stan markiraju, katkad i mjesecima na miru puste njegove stanare, sve dok se ne nađe takav, ili takva, kojoj će se baš taj stan svidjeti. Postupak useljenja samohrane majke u stotinjak kvadratnih metara, koji su pripadali pukovniku JNA, umrlom još davno prije rata, bio je nešto kompleksniji i kompliciraniji nego većina sličnih, mahom jednostavnih slučajeva. Samohrana je majka, naime, javna osoba, kojoj je predsjednik namijenio najviše stranačke i državne položaje, pa nije smjelo ostati neugodnih tragova. Za razliku od većine onih koji bi se useljavali u stanove iz kojih su netom izbacivani Srbi, i koji bi taj svoj čin, zajedno s njegovim vrlo neugodnim ceremonijalnim elementima (Ti Srbi su, naime, obično imali žene, a žene bi plakale na stubištu. Katkad su imali i djecu, a djeca bi bila samo djeca, kao i sva druga, i nije im se na nosu vidjelo da su Srbi, i sve bi to onda izlazilo u novinama koje je financirao Soros...), isticali kao neku vrstu društvenoga priznanja, ordena i najviše društvene inicijacije, jer zaboga, ima li što veće, nego okupatora istjerati iz Hrvatske, makar se Hrvatskom zvao i samo jedan stan, Jadranka Kosor je, međutim, bila poseban slučaj, jer se ona nije smjela svime tim kititi, niti su je u Ministarstvu obrane smjeli dovesti u situaciju osloboditelja okupiranih stambenih prostora. Oluja je, dakle, morala biti provedena diskretno i pomalo zaobilazno.

Braći Drobac, tako su se, naime, zvali Srbi iz budućega stane samohrane majke, njezina malodobnog sina i sinovljeve bake, specijalci iz Ministarstva obrane jedne su noći naredili trenutačno iseljenje. Ako se ne isele, letjet će kroz prozor ili će, naprosto, biti zaklani. Na pitanje, zašto?, koje će svaka žrtva u dvadesetom stoljeću, svejedno radi li se o Židovu iz geta u Lođu, o muslimanu iz Višegrada, o Srbinu sa sarajevskih Kazana, Hrvatu iz Škabrnje ili Vukovara, ili o neznanome nesretniku koji stoji pred svojim neznanim krvnikom, postaviti kada se nađe pred vlastitim uništenjem, na pitanje koje će, vjerojatno, postavljati i sami krvnici, nađu li se jednom u situaciji žrtve, na to su pitanje braći Drobac njihovi progonitelji, specijalci iz Ministarstva obrane, odgovorili su vrlo jasno i razložno: imate previše stambenog prostora i zato morate iseliti!

Dakle, slagali su im, nisu im rekli da moraju van jer su Srbi, niti su im prijetili bacanjem kroz prozor i klanjem jer su Srbi, nego su im sasvim u skladu s logikom države i nacije rekli da imaju višak stambenog prostora. Isti onaj višak, na koji su se u proljeće 1941. pozivali ustaše, kada su iseljavali Židove iz elitnih dijelova Zagreba ili Sarajeva. Tada se, naime, radilo o tome. Nakon što ih jednom isele u izbe, potleušice i štenare, koje će biti u skladu s njihovim židovskim stambenim potrebama, lako će ih poslije poslati u smrt, jer tada više neće biti u pitanju legalitet, nego će biti riječi o nacionalnoj i rasnoj čistoći, ili o tome da Židovi više i neće biti smatrani ljudima. Navlas isto su imali na umu specijalci iz Ministarstva obrane, dok su iseljavali braću Drobac, samo što oni nisu imali u planu da ih u sljedećoj epizodi  pobiju ili pošalju u koncentracijske logore, jer je rat već odavno bio završio, nego su računali da će braća Drobac otići sami. Jedno od konstitutivnih uvjerenja današnje hrvatske nacije jest da su Srbi iz Hrvatske uvijek odlazili sami. Nikad ih nitko nije tjerao, jer protjerivanje ljudi nije u prirodi bogoljubivih kršćana i katolika, kakvima hrvatski patrioti sebe vide.

Savjest i duša Hrvatske

Nakon što su istjerali tu dvojicu ljudi, nakratko su uselili jednoga svog suborca, ratnog invalida, da u stanu provede mjesec ili dva, pa da se poslije može reći kako je on iselio braću Drobac, a ne Jadranka Kosor, koja se, je l' te, uselila u stan koji je, eto, napustio dragovoljac i invalid Domovinskog rata. Nisu ga napustili oni, Srbi.

Kada je i to provedeno, stvar je bila čista, prostor je bio deratiziran, nije više bilo ni štakora, ni Srba, ni specijalaca. Samo je samohrana majka, zajedno sa svojom samohranom majkom i s malodobnim sinom, stajala sama pred tom sibirskom pustoši tuđega, srpskog, stana i pred većom i širom pustoši svoje duše i savjesti. Na tom je mjestu, u tom času, stasala u buduću predsjednicu Vlade Republike Hrvatske. Metafora je mogla biti dovršena. Savjest i duša Jadranke Kosor bili su savjest i duša jedne buduće Hrvatske, koja nije u stanju da se suoči s vlastitom pustoši, pa kad više nema Srba, nastavlja uništavati samu sebe, svoja sjećanja, kulturu i povijest. Umjesto  stvarnih, javljaju se fantomska sjećanja, umjesto živih ljudi, umjesto komšija, okolo se kreću duhovi.

Nekoliko mjeseci nakon što su se skućili, nakon što je stan zamirisao njihovim  mirisima, jedne je večeri staricu majku uplašilo lupanje na vratima. To se jedan od  braće Drobac, u času duševnoga pomraćenja, zaboravivši da se nalazi u blagougodnom gradu Zagrebu i svojoj razdomovinu Hrvatskoj, zemlji u kojoj je razdomovljen i kao čovjek i kao Srbin, zaboravivši, dakle, tko je i što je, pokušavao vratiti kući. Ne zna se tko je pozvao policiju: starica majka, njezina kćerka ili malodobni unuk, ali mir se ubrzo vratio u tu lijepu vojnu novogradnju, u istočnome dijelu Zagreba. Uskoro je taj mladić, taj Srbin, izvršio samoubojstvo. Vele da je bio duševno bolestan, poremećen. Za razliku od savršeno neporemećenog društva u kojem je živio kao manjinac.

Samohrana majka ni njega neće nositi na duši, ali zato hoće, i ne znajući to, naraštaji onih koji će u ovoj zemlji živjeti ozlojeđeni, ukočeni, bijedni, po svemu lošiji ljudi, nego što bi trebali biti. Nosit će oni na duši očišćenu Hrvatsku, skupa s njezinim očišćenim stambenim prostorima, i pitat će se zašto se nekako bolje osjećaju, zašto lakše dišu, dok hodaju okolo, po gradovima koji nisu njihovi, po zemljama u kojima žive neki drugi ljudi...