Ivo Baškarad i vječni Mujo

Bio je savršeno areligiozan, na način na koji su neki ljudi posve nemuzikalni. Racionalno je znao što bi to Bog trebao biti, nije se protivio dubljoj ili plićoj religioznosti svojih ukućana, žene i djece, niti je imao nešto protiv Crkve i popova. Iako je u duši bio i ostao sindikalist, uvjeren u jednakost i pravdu za sve, i bio je u tom pogledu vrlo načitan, tako da mu ni Marx i Engels nisu promakli, njegovo bezboštvo nije imalo nikakve veze s njima.

Nije Karlu Stubleru religija bila "opijum za narod", nego igrarija i danguba, folklorna svečanost za zabavu i utjehu priprostoga svijeta, protiv koje on nema ništa. Usvari, Karlo ne samo što nije vjerovao u Boga, nego on nije vjerovao da u ovom današnjem modernom svijetu, u kojem je objašnjeno porijeklo munje i groma, u kojem se zna da je Zemlja okrugla i okreće se oko Wunca, a plima i oseka su u nekoj vezi s Mjesečevom gravitacijom, postoje ljudi koji zaista vjeruju u Boga. Iz njegove perspektive, civilizaciju Zapada čine ljudi, plemena ili narodi kojima je zbog nečega važno da se prave kako vjeruju u Boga.

Nije on imao ništa protiv toga, niti bi se u nekoj revoluciji borio protiv Crkve, vjere i praznovjerice. To je za njega bio neozbiljan posao, i možda je u tome razlog što Karlo Stubler nikada nije postao komunist.

Predskazanja

Godinama nakon što je umirovljen, već u dubokoj starosti, nakon Drugoga svjetskog rata, događalo mu se da nakratko izgubi svijest. U vrijeme popodnevne siesti, dok bi sjedio pod gustom krošnjom oraha, promatrajući ljude dok prolaze Kasindolskom cestom, ili usred nekog život razgovora, dok bi od duga vremena djeljao orahovinu i od nje gradio škatulju za lijekove, najednom bi zastao, zamuknuo, isključio se, i svi bi se u trenutku zaustavili i čekali.

-Dogodila se nesreća, vlakovi su se sudarili...
Ili:
-Kompozicija je sletjela u Neretvu...
Ili:
-Vlak je iskočio iz tračnica...

Trebali smo samo uključiti naš kućni radio aparat, sačekati da zasvijetli njegovo zeleno oko, pa da čujemo detalje o nesreći. Nikada otata Karlo nije griješio. U tridesetak svojih bosanskih godina, koliko je poživio nakon protjerivanja iz Dubrovnika, pet ili šest puta bi tako zašutio, isključio se, nestao, kao da ga je načas otpuhnula kakva blaga epilepsija, i uvijek bi se vratio sa strašnom viješću, i baš svaki put vijest bi se na vijestima potvrdila. Karlo Stubler vidio je željezničke nesreće koje su se zbile stotinama kilometara daleko.

I svaki bi mu put bilo neugodno, jer on nije vjerovao u praznovjerice i u predskazanja.

Ciganke su za sitne novce narodu gledale u dlan, žene su, nakon što popiju jutarnju kafu, okretale fildžane, iz kojih će jedna drugoj čitati sudbinu, stare su babe, pred ratove i nakon što ratovi svrše, po grubo tesanim drvenim stolovima razbacivali zrna graha, da u grahu nađu odgovore hoće li se odnekuda pojaviti nestala braća i sinovi, a neka Ruskinja, za koju se govorilo da je bila dvorska dama s dvora Romanovih – pola Ilidže mislilo je da su dvorske dame ustvari fine carske kurve, a drugo pola, obrazovanijih i kulturnijih, s prezirom prema prvima govorilo je da su dvorske dame ustvari grofice – nepogrešivo je junačnijim Ilidžancima saznavala prošlost i budućnost iz nekih svojih karata, nalik onim za šnaps i remi, ali na kojim su, umjesto žandara i kraljeva, bili naslikani obješeni ljudi, dvorske lude i Smrt sa hrđavom varcarskom kosom. Svakome tko bi se ohrabrio i platio joj, Ljudmila bi govorila kada će i od kakve bolesti umrijeti. Pričalo se da joj je, malo nakon rata, došao Ivo Baškarad i pošteno joj platio samo da mu jedno pogleda – gdje mu je suđeno da umre? Na Ilidži, providila mu je Ruskinja. Je l' na Ilidži? Jest, baš na Ilidži.

Bijeg

Istoga dana Ivo Baškarad je pokupio iz kuće najnužnije stvari, pozdravio se sa svojima, i otišao u Sarajevo, da više nikad na Ilidžu ne dođe. Od toga je, sva je prilika, kasnije nastao vic o Muji koji je pitao gataru gdje će umrijeti, pa kad ga je upitalo zašto ga to zanima, odgovorio je: da na to mjesto nikada ne odem. Taj vic je, kao i u tolikim drugim slučajevima, u bezbrojnim prepričavanjima potrošio jednu fantastičnu bosansku sudbinu. Ili je ona bila potrošena čim se živi Ivo pretvorio u izmišljenoga, vječnog Muju.

Ne pamti se kada je i od kakve bolesti umro Ivo Baškarad. A ne zna se ni je li umro, ali živ sigurno nije, jer bi mu bila već sto trideset i koja godina. Svemu se tome Karlo Stubler dobroćudno smješkao, pokraj svega je mirno prolazio, ne vjerujući ni Cigankama, ni Ljudmili, ni konama s fildžanima, a mi smo njegovu nevjeru pripisivali činjenici da je otata – Švabo. A Švabe su, valjda, racionalni ljudi, kod koji bez čvrstih dokaza ne vjeruju ni samima sebi, i ne bave se dangubom, nego činjenicama. Istina, i mi smo po njemu Nijemci, ali nas je uhvatilo, po nama se nahvatalo i nakupilo koješta bosansko i ilidžansko, pa vjerujemo u sve u što vjeruju i drugi. A Švabe smo samo kada nam drugi žele staviti do znanja da nismo isto što i oni.

I kako je onda Karlo Stubler mirio svoje bezbožništvo i svoje čvrsto nepovjerenje prema svakoj praznovjerici s tim što bi se ponekad isključio, ili bi mu se samo zanebesalo, i vidio bi željezničku nesreću koja se upravo u tom trenutku dogodila?

Možda je to od niskoga krvnog tlaka? Ili nikad nije prebolio što je jednom davno potjeran sa Željeznice, koja mu je u životu bila sve, pa mu se, eto, i dandanas dogodi da vidi sudar vlakova, onim očima kojim bi ga gledao da je otpravnik vozova zbog čije se nepažnje nesreća dogodila? I jedno, i drugo mu je padalo na pamet.

Podržavali smo ga da je, možda, riječ o niskome tlaku, potvrđivali smo da je on bio i ostao željezničar, čak i danas kad je već prevalio osamdesetu, pa bi se otata smirio, i povjerovao bi, skupa sa svima nama, rođenim i nerođenim, da je sve nastalo iz sitnoga, skoro beznačajnog, fiziološkog poremećaja. Šutjelo bi se o onome što je Karla Stublera najviše brinulo: vlakovi su se zaista sudarili, i to se dogodilo upravo onako kako je on to vidio u času kad mu se zanebesalo zbog niskoga krvnog tlaka.

Oči za željeznicu

Otata Karlo bio je vidovit. A njegova vidovitost se ticala samo vlakova i željeznice. Nije imao uvida u naše buduće živote, u ono što će biti s njegovim kćerima, ni sa sinovima i kćerima njegovih kćeri. Nije vidio vrijeme, koje u budućnosti nije toliko daleko, kada u Sarajevu i u Bosni više neće biti Stublera i stublerovskih potomaka, jer će se ono malo što od njegove loze preostane, skriveno u drugih prezimenima, rasuti po svijetu, utopiti se i nestati u tuđinskim sudbinama i u stranim identitima.

Nije otata vidio ni sudbinu svojih banatskih rođaka, svoga nestalog brata i cijeloga tog iščezlog svijeta u kojem su se, davno, Stubleri rađali. O njima je šutio, i ta je šutnja bila njihov jedini grob. Ali nije ih vidio dok su nestajali, u snovima, kao ni u zbilji. I bio je posve uvjeren da čovjek ne može vidjeti ono čemu nije prisutan, niti mu se pred zatvorenim očima mogu ukazati prošlost i budućnost.

Ali vidio je željezničke nesreće, mnogo jasnije i preciznije nego što je Ruskinja Ljudmila vidjela vrijeme i mjesto smrti Ive Baškarada. Čini se da je Karlo Stubler, od svega što je u svom dugom životu mogao biti, ipak najviše bio željezničar. Željezničke kompozicije, lokomotive, vagoni i redovi vožnje, dublje su se i trajnije u njega upisali nego Karla, Rudi, Regina i Olga, i nego bogobojazna njegova žena, naša omama, o čijoj ćemo cjeloživotnoj srčanoj mani još pripovijedati. Iako se čini da je životnu putanju Karla Stublera, a onda i sviju nas koji smo se za njim nanizali, odredilo njegovo vječno nijemstvo i kuferaštvo, postojalo je nešto i od toga veće i trajnije.

Iako je dobar komadić života proživio bez posla, najprije na sindikalnoj skrbi, a onda na brizi svoje djece, najdublje ga je obilježilo to što je bio željezničar. Očevi se bude noću, uplašeni. Pa provjeravaju dišu li im sinovi i kćeri. A otpravnici vozova do smrti sanjaju sudare kompozicija koje su se njihovom greškom našle na istom kolosjeku. Istina, Karlo nikada nije bio otpravnik vozova, nego je bio šef stanice.

Jahve ili niski tlak

To smo već rekli: djecu koja su se uludo gordila, Bog je kaznio ateizmom. A Karla Stublera naumio je zbunjivati tako što ga je učinio vidovitim. Tako mu je, na duhovit način, stavljao do znanja da ga, ipak, ima. I da ga on, Karlo, kao i svi ljudi, može zvati kako god mu je volja. Jahve ili Niski Tlak, zar nije svejedno?

Po običajima svoga vremena, u skladu s društvenim statusom i porijeklom, Karlo Stubler je nosio bradu. Svakih nekoliko godina bi je obrijao, ali je ostavljao brkove. Na svojim je brkatim fotografijama najviše izgledao kao Nijemac. Ali to nije bio on. Pravi je otata imao bradu. Valjda je to znao, pa bi se samo jednom obrijao, a onda je opet puštao bradu. Brada bi narasla i sve je bilo u redu. U sjećanju, na fotografijama, u porodičnoj mitologiji, u susjedskim pričama iz Kasindolske ceste, sve do konačnog zaborava Karlo Stubler će nositi bradu. I dugo više nijedan njegov potomak neće biti bradat...

Onda je, početkom pedesetih, dok smo svi još bili vrlo siromašni, dućani su bili prazni, a lica smo prali sapunima za veš, načinjenim od loja i pepela, luga ili lukšije,Karlo Stubler fasovao neku gadnu kožnu infekciju, koja je zahvatila korijene dlačica na licu. Otišao je doktoru, koji mu je rekao da za njegovu boljku nema drugoga lijeka, nego da jednu po jednu, pincetom počupa sve dlake s obraza i brade.

Svakoga jutra, danima i tjednima, moj pradjed Karlo Stubler je stajao pred ogledalom i čupao bradu. Tako je boljelo da su mu suze frcale iz očiju. Nitko ga nikada nije vidio da plače, ne bi mu priličilo, ali dok je iz meke kože lica čupao jake i debele muške dlake, oči su plakale same od sebe. Nije plakao otata, nego njegove oči. Kada bi se ukućani počeli buditi, za to jutro bi prekidao seansu čupanja brade, a činilo mu se da se oni bude sve kasnije i kasnije. Eh, ta besposlena omladina, samo bi spavali i ništa ne radili! Tko zna je li ikada pomislio da bi nas mogao buditi svojim jaucima? I je li bilo dlake, jedne od tisuću dlaka, čije bi čupanje poljuljalo bezboštvo Karla Stublera, ili je Bog prema njemu bio toliko nemilosrdan da mu se nije htio ukazati ni u jednoj jedinoj dlaci?