Ivan Ivančić, čovjek koji je bacao predaleko

Ivan Ivančić rođen je 1937., u selu Grabovici kod Duvna, koja se i tada, kao i danas, zvalo Tomislavgrad. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Tuzli, pa se upisao na Fakultet za fizičku kulturu u Beogradu. Po redu je diplomirao i zaposlio se u Saveznom sekretarijatu za saobraćaj i veze, živio je običnim životom socijalističkoga samoupravljača, samo što se u slobodnom vremenu, povremeno i kampanjski, bavio bacanjem kugle. Nastupao je na radničkim sportskim igrama, ali je bacao malo predaleko, te se, kao već zreo čovjek, upisao u Atletski klub Crvena zvezda.

Brkovi Najjačeg

Tokom sedamdesetih, Ivančić je sedam puta bio prvak Jugoslavije, šest puta je rušio državni rekord. Nastupao je u prugastoj crveno-bijeloj Zvezdinoj majci, s istim takvim kačketom. Imao je one velike, starinske brkove, koji bi se spuštali niz krajeve usana, sve do u dno vilične kosti, kakve je prije Drugoga svjetskog rata nosio Najjači Čovjek Na Svijetu u svakome boljem cirkusu. Takve je brkove imao i slavni Ličanin Marijan Matijević, hrvač i kolos, za kojega se u Kraljevini Jugoslaviji i u nekoliko okolnih imperija vjerovalo da je najjači čovjek koji je ikada hodio zemljom. Sultan Abdulhamid odlikovao ga je 1904. ordenom turske zvijezde, i time mu zvanično priznao njegovo neusporedivu snagu.

Ivan Ivančić, vjerojatno, i nije bio snažan kao Matijević, ili više nisu bila takva vremena kada se ljude moglo impresionirati sirovom i naivnom muškom snagom, ali  teško da bi se u jugoslavenskoj atletici našega doba moglo naći jačega čovjeka. Otkad ga znamo i pamtimo, bio je veteran, ali je nastupao i pobjeđivao i po kiši i po suncu, na lokalnim natjecanjima, prvenstvima države i Mediteranskim igrama, i nije odustajao ni nakon što je već ušao u godine kada se pošten svijet, pogotovo ako ima posla i posvršavao je nekakve škole, ne bavi vrhunskim sportom.

U neka doba, kao četrdesetogodišnjak, počeo je, usput, trenirati i mlađe bacače. Dvojica među njima, Jovan Lazarević i Vladimir Milić postat će veliki šampioni. Prije podne bi ih učio kako se baca, a popodne je na natjecanju bacao zajedno s njima. Nekad bi pobjeđivali oni, nekad on. Milić će ga s godinama nadmašiti, ali će u povijesti profesionalnog sporta, ipak, ostati bolje upamćen kao otac velikoga slovenskog košarkaša Marka Miliča. Od atletike se, naime, u ono vrijeme nisu mogli zaraditi veliki novci.

„Povratak“ u Zagreb

Svoj osobni rekord Ivan Ivančić bacio je kao četrdeset šestogodišnjak, 1983. u Koblenzu. Od aktivnog sporta oprostio se kada je navršio pedesetu, premda je i tada bio jedan od trojice najboljih jugoslavenskih kuglaša. Zahvaljujući Ivančiću, više nego ikome drugom, bacanje kugle je u osamdesetima postalo elitna i najuspješnija domaća atletska disciplina.

Kada su se prilike u zemlji zakuhale, Ivan Ivančić je napustio Beograd i došao u Zagreb.

Možda bi bilo prigodno reći – vratio se u Zagreb. Ali u njegovom, kao ni u tolikim drugim slučajevima, to ne bi bilo gramatični tačno, jer se čovjek ne može vratiti tamo gdje prethodno nije živio. Ljudi su, naprosto, odlazili tamo gdje su mislili da će imati najmanje problema sa svojim podrijetlila ili imenima i prezimenima. Tako je učinio i Ivančić. Vjerojatno je i on mislio da će ga dočekati kao svoga, a ne kao stranca, a je li se u tome prevario bolje mu je da šuti. Ako kažeš da si imao nekih problema, ubuduće ćeš imati još većih problema.

Odlazi u London i vodi Sandru Perković

Na listama rekorda u bacanju kugle, Ivana Ivančića nema. I ne može ga biti, jer je cijelu karijeru bacao za Crvenu zvezdu. A recimo ima strašnoga Zeničanina Zlatana Saračevića – kao drugog na vječnoj hrvatskoj listi, s hicem 20,77 – jer je taj rezultat postigao bacajući za hrvatski klub. Nije to važno, osim kao ilustracija činjenice da čovjek ne zna, ili u ono vrijeme nije znao, gdje ga život nosi.

Nakon dolaska u Zagreb Ivan Ivančić je s promjenljivom srećom i uspjehom trenirao mnoge hrvatske bacače i bacačice. Govorili su da je težak i tvrdoglav, da ima neke svoje metode, a onda i to da je za mlade atletičare bolje da odu u Ameriku, na kakav koledž, umjesto da ih trenira taj stari čudak.

Za dva tjedna, ovaj sedamdeset petogodišnjak, obrijane glave i bez brkova, jednako golem i žilav, putuje u London na Olimpijske igre. Tamo vodi Sandru Perković, hrvatsku i dvostruku europsku šampionku u bacanju diska, curu iz zagrebačke Dubrave, iz jedne fine i uredne, ali jako, jako skromne obitelji. Sandra ima ozbiljne šanse da osvoji medalju, a možda bi, ako joj se posreći, mogla postati i olimpijska prvakinja.

Priča o Sandri Perković i njezinom treneru zapravo je priča iz nekih prošlih vremena, ali ne toliko davnih da ih se ne bismo sjećali. U međuvremenu sport je postao zabava bogatih, kojom se, onako usput, sirotinja loži patriotizmom. Zbog tog patriotizma baš nam uvijek i nije drago kada naši pobjeđuju. Zar nije bolje da se to događa drugima, koji su negdje daleko od nas? Neka drugi stradavaju i gore u pobjedama svojih sportskih šampiona. Ne mora se na nas navaliti i to zlo.

Ali ako pobjede Sandra Perković i Ivan Ivančić, to neće biti takva pobjeda. Koliko god bi se našlo onih koji će vatru naših srca zalijevati benzinom, i koliko god  i u toj pobjedi netko našao specifičan kolektivni i hrvatski razlog i motiv za pobjeđivanje, bit će to nešto drugo. Dvoje autentičnih životnih autsajdera, jedna cura iz predgrađa i jedan penzioner, kao u nekoj američkoj filmskoj epopeji, ispunjenoj brojnim pedagoškim poukama, ali u stvarnosti teško ostvarivoj, imaju priliku da pobjede.

Za takve čovjek navija zato što se podsvijesno nada da će, pobijede li, čuda i u njegovome životu biti moguća. U tome je, više nego u bilo čemu drugom, i smisao sportskoga navijanja.