Hrvoje Filipović, razrednik

Piše: Miljenko Jergović

Razrednik nam je bio Hrvoje Filipović. Bilo je to rujna 1977, krenuli smo u peti razred, otrgnuli se od učiteljice – kao psići koji se po drugi put odvajaju od majke – i došli pred njegovo lice. Bio je gruba lika, a pitoma pogleda, nije još navršio trideset i petu, u farmerkama, kariranoj košulji i prsluku s puno džepova, u koji su se mogli zataknuti olovke, kistovi i krede. Bio je neostvareni umjetnik, nije planirao da život provede s djecom, ispunjavajući tu najuzaludniju od svih pedagoških iluzija: da djecu nauči crtanju, probudi u njima maštu, a možda i otkrije u njima likovni genij. U ovo zadnje Hrvoje nije vjerovao, baš nimalo.

Hrvoje na ekavici

Djelovao je uplašeno pred tim velikim zadatkom da nam bude razrednik. Ali već tada sam, kao desetogodišnjak, primijetio nešto zanimljivo kod svog razrednika: zvao se Hrvoje, a govorio je najčistijom, finom ekavicom. Bit će da je bio odnekud iz Vojvodine, odakle li...

Dužan sam i tu jedno objašnjenje. Ova vrsta moje osviještenosti oko imena Hrvoje i ekavskoga izgovora nije bila u vezi ni s kućnim odgojem, ni s mojom, eventualnom, nadarenošću i inteligencijom, nego s nečim vrlo bolnim, o čemu, međutim, nikada nisam pisao, ni u knjizi priča "Mama Leone", ni u novinskim tekstovima, sakrivajući to kao neku bolnu tajnu i muku, koja je stajala između mene i mjesta mog odrastanja.

Naime, prvi razred osmoljetke završio sam u Drveniku kod Makarske. Tamo sam se, kod učiteljice Nade K., naučio književnome jeziku i tadašnjemu zapadnom izričaju i pravopisu. U drugi sam razred krenuo u Sarajevu, u Osnovnu školu Silvije Strahimir Kranjčević, u II 2 razred, kod učiteljice Aide A. Iz srpskohrvatskoga jezika, koji su mnogi, pa i ona, znali kolokvijalno nazvati – srpski, kod nje nikada nisam dobio peticu. A nekako mi je, već tada, do tog predmeta bilo najviše, ili jedino, stalo.  Razlog mojim tricama i četvorkama nije bio moj nečuveno ružan rukopis, nego je razlog bio – jezik. Paradajz, koji je u mojim bilježnicama postajao rajčica, uopšte, koje je u mojim domaćim radovima bilo uopće, jer sam tako naučio u Drveniku i jer nisam znao da bih se od toga trebao odučiti. Te "riječi" je učiteljica Aida A. podvlačila crvenom kemijskom olovkom, tojest penkalom, kako se govorilo, i zbog njih sam, eto, ostajao hendikepiran za višu ocjenu.

Rajčica u Sarajevu

Majci je, kada je jednom došla na roditeljski sastanak, učiteljica Aida A. kazala da se nema zašto brinuti, da sam ja vrlo pametan, pažljiv i marljiv, ali da treba  shvatiti kako sam prvi razred završio – na selu. I onda to, je li tako, ostavlja neke posljedice.

Mojoj majci nije bilo ni na kraj pameti da se svađa s učiteljicom. Tih godina, što god se danas mislilo, Sarajevo nije bilo najbolje mjesto na svijetu da se pedagoškim radnicima objašnjava kako u Jugoslaviji, u našoj slobodnoj i bratski združenoj domovini različitih naroda i narodnosti, ono crveno i okruglo može biti paradajz, ali može biti i rajčica. Meni je, pak, objašnjeno da učiteljica nije u pravu, ali da nije ni kriva što moji radovi iz srpskohrvatskog (tojest srpskog, kako se govorilo) nisu baš za peticu. Iako se kući znalo da su za peticu, ali nije bilo načina da se to kaže.

Uglavnom, planirano je da me se, nakon završenog razreda, premjesti u neku drugu školu, kod neke učiteljice kojoj neće smetati riječi što se rjeđe u Sarajevu koriste. Ili koja četvorku iz srpskohrvatskog neće objašnjavati time što sam naučio pisati i govoriti – na selu.

I onda se dogodilo da je učiteljica Aida A. otišla iz naše škole. Prešla je negdje u Novo Sarajevo, u neku školu koja joj je bila bliža mjestu stanovanja. Nova učiteljica zvala se Sofija I. Kod nje iz srpskohrvatskoga jezika nikada nisam dobio četvorku.

O ovome nikada nisam pisao, jer je priča ružna i traumatična. Na onodobno Sarajevo baca neko drukčije svjetlo, koje meni nije drago, i grad prikazuje onakvim kakav nije bio ili kakvim ga ja ne želim vidjeti. Osim toga, ta priča, da je bila ispričana prije pet, deset ili dvadeset godina, potvrđivala bi ono što su o Sarajevu govorili kojekakvi i koječiji nacionalisti. Danas je, međutim svejedno.

Hrvatski za četiri plus

Priča više nije važna, i biva ispričana samo da pokaže kako sam tada, zahvaljujući učiteljici Aidi A. već jako dobro znao razliku između paradajza i rajčice, a s njom i razliku između onih koji govore ekavski i onih koji govore ijekavski. Učila me je razlici između srpskoga i hrvatskog jezika, prije nego što su ti jezici službeno i postojali. Hrvatski je, u najboljem slučaju, bio za četiri plus. Ali nije za to bio kriv srpski, i to sam dobro shvatio, niti su bili krivi oni koji su srpskim jezikom govorili.

I tako, razrednik Hrvoje govorio je srpskom ekavicom.

Bio je to njegov prirodni govor, koji je prelazio u ijekavicu samo kada bi stvari postajale ozbiljne, kada bi se naljutio na nas ili bi morao objašnjavati nešto što ni njemu samom nije bilo jasno. Zapadna varijanta zajedničkoga jezika za njega je bila umjetna, ceremonijalna, pomalo tuđa, bila je jezik za prilike u kojima se morao ponašati kao netko drugi, za prilike u kojima to više ne bi bio on. Bilo je zabavno, ali i poučno slušati ga kako izmjenjuje govore, i prelazi iz jednoga u drugi, a zatim se vraća.

Tako funkcioniraju dvije varijante istog jezika, shvatio sam tada: samo jedna je čovjeku prirođena i prirodna, ali i drugu zna, i govori njome kada je napet, svečan ili ljut. Kao što razrednik Hrvoje ima svoju ekavicu, tako i mi imamo svoju ijekavicu. Jednom bi nam se moglo dogoditi da odemo u Novi Sad i da u Novom Sadu u trenucima velike ozbiljnosti propričamo – ekavski.

Nema jezika za četiri plus

Zahvaljujući njemu, a da to nije ni znao, potisnuo sam muku i poniženje koje mi je priredila učiteljica Aida A. Jezik ne služi tome da bi se nekoga ponižavalo, niti u rječniku ima riječi koje bi se smjele podvlačiti crvenom kemijskom olovkom. Nema jezika koji je za četiri plus, kao što se ni riječi koje nam se čine predugim ne smiju kratiti. Recimo, eto, riječ srpskohrvatski ne bi se nikako smjela kratiti u – srpski.

Loše sam crtao, i bio sam vrlo neuredan. Pogotovo s vodenim bojicama, koje bi mi se razlijevale po papiru, pa bi rad koji sam na kraju sata predavao bio jedna velika mrlja.

Iz likovnog sam imao jedva četvorku.

Razrednik Hrvoje Filipović nije imao srca da mi da manju ocjenu. Ustvari, iz likovnog nitko u našem razredu nije ni imao manje od četiri. To je bilo neko pravilo. Ako dijete već nema talenta za crtanje, da ga se zbog toga ne kažnjava. Iako, nije moj problem toliko bio s talentom – dobro su mi išli radovi kada smo crtali olovkom ili ugljenom – koliko sam bio neuredan. To je Hrvoja užasno nerviralo, jer je mislio da urednost nije stvar talenta. Nitko se ne rađa uredan, ali su neki đaci naprosto uredniji od drugih. Nikada nećemo saznati što je to potrebno učiniti da se vodene bojice ne razlivaju po papiru, da nam bilježnice nemaju uši i da nam rukopis ne bude – švrakopis... Trudio sam se, ali nije išlo. A Hrvoje je bio uvjeren da se uopće ne trudim, i to ga je frustriralo.

Ali nikad mi nije dao manje od četvorke. Čvrste i nezaslužene.

Televizijski akvarij

Ponekad bi i on za vrijeme sata slikao. Divili smo se njegovim radovima, dok smo ih gledali onako iz daljine. Umjesto da radim, potajno sam gledao kako se prazna šperploča za jedan školski sat pretvori u sliku. To je bilo čudo.

Ne bih danas volio da vidim neku od njegovih slika, jer bih se sigurno razočarao. Razrednik Hrvoje bio je tada veliki slikar, dok su njegove slike bile gledane očima jedanaestogodišnjih dječaka i djevojčica. Tako treba i da ostane. Uostalom, tko kaže da su naše današnje oči pametnije nego što su bile tada. Ciničnije su, u njih se uvuklo neko zlo, jad neispunjenih želja i ambicija, uvukao se grdan niz životnih razočarenja, i ne bi bilo dobro da današnjim očima gledamo Hrvojeve slike. Ne bi više vidjele ono što su trebale na tim slikama vidjeti. Ne bi vidjele čudo.

Jednom je razrednik Hrvoje u kabinet donio tri stara, pokvarena televizora. Izvadio je iz njih sve dijelove, osim ekrana, od kojih je bio naumio načiniti akvarije za ribice. Ti su akvariji trebali ukrašavati naš likovni kabinet. Bili smo ponosni na njega, mislili smo tada da imamo najboljeg razrednika, a nećemo se predomisliti ni nakon što neslavno propadne ideja da od televizijskog ekrana načini akvarij za ribice. Pokazalo se da je to nemoguće, toliko nemoguće da odraslome čovjeku ne bi ni smjelo na um pasti da pokušava takvo što.

Bila je toliko šašava ta njegova ideja, da do danas ne mogu shvatiti kako mu je uopće pala na pamet. Je li bio sasvim pri sebi? Pa, taman da i natoči vodu u akvarij, i gurne unutra ribice, kako ih je mislio hraniti? Znao je da je ribicama potrebna i ona  neka akvarijumska flora, pa kamenčići, pa zagrijavanje na određenoj temperaturi... Kako je sve to mislio postići u ekranu pokvarenog televizora? Svih ovih godina nisam o tome prestao da mislim.

Ili je sve to učinio da nas navede da i sami pokušavamo takve, nemoguće, stvari? Gdje li je našao čak tri pokvarena televizora i kako mu se samo dalo da ih  nosi na drugi kat naše velike prostrane škole, koja je nekada služila kao ženski samostan?

… tada je bio veliki učitelj

Ako je sve to učinio da bi nas naučio da pokušavamo nemoguće, tada je bio veliki učitelj.

Iako, meni je draže da vjerujem kako je Hrvoje Filipović donio tri pokvarena televizora u likovni kabinet, te ih pred našim očima ispraznio od svih onih dijelova, govoreći da će da sagradi tri akvarija za ribice, samo zato da bismo ga se sjećali. Vjerojatno ni to nije istina, ali mi je stalo da u to vjerujem.

Jednom sam, već su to bile dvijehiljadite, po dolasku u Sarajevo kupio Oslobođenje i sjeo u Peticu, da pojedem ćevape. Dok sam čekao, na onim predzadnjim stranicama naišao sam na njegovo ime i sliku. U kariranoj košulji i prsluku, samo malo stariji, slikao se za ličnu kartu.

Bilo je prošlo podne. Prije nego što su mi došli ćevapi, na jednome od dva sarajevska groblja pokopali su već našega razrednika Hrvoja Filipovića.