Hrvatski kolač od svinjetine

Piše: Miljenko Jergović, Sumnjivo lice

Sedam dana smo šutjeli o škandalu pri “svečanoj večeri u prigodi pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji”, koju večeru dadoše visokim međunarodnim uzvanicima te predstavnicima domaće elite (Janica Kostelić, Davor Šuker etc.) predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović. Hefta bje dovoljna da se utišaju sva slavlja i zaliječe mamurluci, da cijenjeni gosti otputuju kućama i da se deblokiraju ceste i drumovi na prilazima Zagrebu, te da se zagrebački kelneri i sobarice vrate svojim svakodnevnim poslovima. Ali i još nešto: sedmicu dana smo čekali, sve se nadajući da će se u europskoj Hrvatskoj naći netko tko će, barem, notirati svinjariju priređenu svečanim povodom.

Organizatori su faksimil jelovnika odaslali pred akšam, 30. lipnja, nekoliko sati pred večeru održanu u Galeriji Klovićevi dvori, podno izložbe Pabla Picassa. Autor menua je, kako su objavile naše novine, Dino Galvagno, najhvaljeniji hrvatski chef, o čijim smo gastronomskim kreacijama slušali u godinama koje je Hrvatska provodila u europskome purgatoriju, nastojeći dosegnuti civilizacijske standarde elitnoga europskog kruga. Veliki kuhari nisu veliki po tome što im se riža ne raskuha ili što znaju načiniti zapršku i izrezati luk, nego po tome što svoja jela poznaju u dušu, znaju njihovu povijest i podrijetlo, te ono na čemu su gospoda Josipović i Milanović insistirali u uvodnome slovu svoga jelovnika – kulturni, antropološki i etnološki karakter onoga što skuhaju. No, možda je to predrasuda, tako da gospodin Galvagno kuha nepcem, a ne mozgom, on na to svakako ima pravo, i ne možemo ga kriviti za svinjariju koju je autorski potpisao.

Salenjak

Ali nema baš nikakve sumnje da su priređivači večere, gospoda Josipović i Milanović, autorizirali jelovnik, ili je to, što je vjerojatnije, netko učinio u njihovo ime. Kako je predsjednik Republike i po protokolu i po ovlastima glede svečanih večera nadređen premijeru, njega bismo trebali smatrati odgovornim za sadržan menua, u čijem uvodniku stoji: “Pripremili smo Vam hrabra i autentična jela, ukorijenjena u tradiciji svih hrvatskih regija i reinterpretirana na suvremen i uzbudljiv način, obogaćena zanimljivim teksturama kako biste nepcem upoznali Lijepu Našu.” Slijedi: “Dobrodošlica – kruh i sol”, s objašnjenjem “Topao kruh i par zrna soli iskrena je dobrodošlica običnoga čovjeka. Ispečen od šest žitarica iz lokalnih mlinova, poslužen topao s najljepšim cvijetom soli iz Paške solane – unikatnog bouqueta, lagano kremastog i slatkastog okusa.”

Na stranu idiotizam anonimnoga narodnog pjesnika kojemu sol ima “slatkasti okus”, zaboravimo i povijesnu asocijaciju na antibirokratsku revoluciju, kada je Miloševićeva spontana Srbadija nosila u Ljubljanu pogaču i sol, da si tamo poželi dobrodošlicu, prihvatimo kao nešto pozitivno da su Hrvati u svoj folklor integrirali tradicionalni, epski srpski običaj. U nastavku menua saznajemo da na hrvatskim pašnjacima “bezbrižno pase naše blago”, ali i da su u redu, na gradskoj ribarnici “na skliskom podu ljuskice, posvuda miris svježe plave ribe, miris mora, miris pučine”… Ali sve je to samo kržljava nacionalna lirika, na koju ne bismo trošili riječi, budući da nismo Cvjetko Milanja.

Na kraju, međutim, dolazi desert, o kojem piše ovako: “Salenjak. Tipičan kolač kontinentalne Hrvatske oplemenjen marelicama i začinima iz drugih regija povezao je cijelu Hrvatsku u jednom desertu.” U tom povezivanju, zaboravljen je osnovni sastojak svakoga salenjaka, po kojemu je kolač i dobio ime: svinjsko salo. Možda je to narodnome pjesniku zvučalo nedelikatno, možda svinjetina ne ide u jelovničku pjesmu u prozi, možda je ćutilnome liriku, koji je povezao cijelu Hrvatsku u jednoj anticivilizacijskoj i sasvim neeuropskoj svinjariji, na umu bio sav asocijativni niz, koji bi se mogao javiti u visokih uzvanica. Naprimjer, kako smo došli do svinjskoga sala? Liposukcijom? Ono u što, međutim, ne možemo vjerovati, jer bi bilo doista odvratno, jest da su za svečanom večerom služeni salenjaci iz čiste podvale, te da je riječ o jednoj nepodnošljivo odvratnoj diverziji, zbog koje bi se netko, nakon što mamurluci prođu, trebao ispričati.

Predsjednik Republike Hrvatske i premijer su među ljudima koje su na svečanost priključenja Europskoj Uniji pozvali, recimo, i člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića, predsjednicu i premijera Kosova, predstavnike Republike Turske… Te ljude su, naravno, pozvali i na svečanu večeru, na kojoj su im, na samome kraju, servirali kolač od svinjetine. Nije to nikakav protokolarni gaf, nije to stvar neobrazovanosti jednoga vrhunskog hrvatskog kuhara, nije sitna svinjarija kakva se može dogoditi u dalekoj europskoj provinciji, naročito ako je ona Antemurale Christianitatis, kojoj je papa Svete Rimske Katoličke Crkve Leon Deseti stavio u zadaću da zaustavi, makar i na vjetru i dimu sušenim i marelicama oplemenjenim svinjskim papcima i ušesima, prodore Osmanlija i muslimana. Riječ je o anticivilizacijskome škandalu, o kršenju normi i standarda na kojima je zasnovana ujedinjena Europa.

Neprimijećena

Naprosto, ako ćete večeravati odojka i slaninu, onda ne zovite komšije muslimane. Ako ste, međutim, ovisnici o špeku, ako svinju smatrate neizostavnim dijelom svoga kulturnoga identiteta, ako je u svinjetinu upisana istina o Hrvatima i način života, kojega su vaši pređi branili na Mohaču i pod Siskom, tada ćete u jelovniku barem napomenuti gostima druge vjere kako ne bi smjeli kušati vašu slasticu.

Svinjetina je tabu u islamu. Svinja je nečista životinja, grijeh je za muslimana okusiti išta što je svinjskoga podrijetla. Nije tu riječ samo o vjeri, nego i o načinu života, društvenim običajima i civilizacijskim nazorima. Svinjetinu u velikom broju ne jedu ni ateisti i agnostici, ako su u porodičnom ili u kulturnom smislu muslimani. Mnogi od njih piju alkohol, ne drže se običaja, ne slave vjerske blagdane, ali svinjetinu svejedno ne jedu. Na tom saznanju bila je, i još uvijek jest, sazdana društvena harmonija u Bosni i Hercegovini. Pitanje je časti i samopoštovanja za svakoga bosanskog kršćanina i kršćanskoga nevjernika da o tome vodi računa.

U posljednjih pedesetak godina, s emancipacijom arapskoga stanovništva u Francuskoj i doseljavanjem Turaka u Njemačku, ali i s osvješćivanjem vlastitoga multikulturnoga identiteta, koji podrazumijeva i svojevrsni kulturni sinkretizam, isto je pravilo zaživjelo u Europi. U europskim zrakoplovima, recimo, nema svinjetine. Kao ni na jelovnicima europskih državnika. Od svinjarije na “Svečanoj večeri u prigodi pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji” gore je samo to što je u hrvatskoj javnosti ona ostala neprimijećena.