Hirošima, ljubavi moja

Ali da je bilo pitati za inžinjera Dragu to bi već bila druga stvar. Barem u kafanama, bifeima, dućanima i zanatskim radionicama od Marijin-Dvora do Dolac-Malte. U hotelu Zagreb, recimo, svi su znali inžinjera Dragu, a sjećao ga se i onaj koji ga nije poznavao, i mogao bi ga u dlaku opisati: njegovo uredno tamnosivo odijelo, krvavocrvenu leptir mašnu i kudravu sijedu glavu koju bi, koliko god da je uredno začešljana, raščupao svaki vjetrić, tako da je inžinjer Drago izgledao kao Einstein priključen na struju.

On zapravo nije bio inžinjer. Studirao je politehniku u Krakovu, ali je nikad nije završio. Ne zna se što ga je u tome omelo: galicijske dame, kafane i pozorišta, šušur i žamor dvadesetih, kolektivna hipnoza i iščekivanje da se dogodi nešto veliko i da svijetu dođe kraj, ili, što je ipak najvjerojatnije, on naprosto nije bio za inžinjera. Nakon što je batalio nauke živio je još neko vrijeme u Krakovu, pa se selio u Lavov, gdje se prvi put ženio za neku pjevačicu iz židovskog varijetea, ali oboje su znali da to nije za cijeli život pa su se brzo i razišli. Bavio se švercom, trgovao antikvitetima ("krpama i starudijom", rekao je), a onda je krajem tridesetih, sekundu pred rat, došao u Sarajevo. Nikoga tu nije imao, nije znao jezik, bit će da je došao bježeći od nekoga ili nečega, ali nije govorio od čega ni koga, nije priznao ni da je bježao, nego bi, kako i priliči starom Sarajliji, lagao da je u ovom gradu otkrio mjesto po mjeri svoje duše, i da iz Sarajeva više ne bi išao ni da ga tjeraju.

Kupio je lokal na Marijin-Dvoru, na uglu Brankove ulice, i otvorio radnju za prodaju i popravak nalivpera. Moglo je to bili 1937. ili 1938. Sljedećih trideset i koju godinu, sve do 1975, kada je otišao u penziju, Karlo Suchy, zvani inžinjer Drago, držao je svoj "servis stilografa". Preturio je preko leđa Drugi svjetski rat i Nezavisnu Državu Hrvatsku, oslobođenje i godine nacionalizacije i konfiskacije, ali je njegova radnja bila malešna ili se narodni kolektivi nisu bavili popravkom naliv pera, tako da njega nisu dirali, niti su mu oduzimali dućan.

On je, čini se, bio umjereno lojalan svakom režimu. Visok i uspravan kao svijeća,  jednako uredan i uparađen, svakoga je znao i svi su znali njega. Za gladnih i gadnih godina samo je u njega bilo za tinte za kupiti. Četrdesetčetvrte, četrdesetpete, četrdeset šeste, pa onih mjeseci i godina nakon Rezolucije IB-ea, kada se zemlja našla pod sovjetskom ekonomskom blokadom, u inžinjera Drage mastilo su kupovali i gimnazijalci i generali. Kada bismo pustili na volju mašti – a možda je bolje to ne činiti, nego samo pričati onako kako je bilo, jer se jedino tako može ispričati priča o inžinjeru Dragi i Hirošimi – rekli bismo da su sve one smrtne presude ustaškoga prijekog pokretnog suda, partizanske depeše i potvrde o predaji grada, odluke o deportaciji nepoćudnih, presude i ukazi nakon kojih su ljudi završavali u Jasenovcu i na Golom otoku, potpisane Draginom tintom. Ako i nisu, a vjerojatno nisu, ostalo je vjerovanje, koje će godinama tinjati, sve dok se jednom ne ugasi kao što se gasi svako kolektivno sjećanje, da je inžinjer Drago jedini znao kako i od koga kupiti tintu i dopremiti je do Sarajeva. Da nije bilo njega, mislilo se, ne bi nakon svih ratnih i poratnih nedaća grad šale propisao... Ali bolje ne puštati mašti na volju, nego govoriti samo o činjenicama, jer kada bi bilo tako, i kada bi sva tinta bila njegova, tada bi inžinjer Drago bio, makar i mimo svoje volje, najveći zlotvor u povijesti našega dvadesetog vijeka. Bilo bi: da nije inžinjera Drage ne bi bilo ni tinte kojom su ljudi slani u smrt i na robiju.

Osim toga, tinta je bila sporedna stvar. Nje se spomenusmo samo zato što su takva kolektivna sjećanja, drže se nevažnog i traju od ogovaranja: Drago je bio švercer pa ga je šverc tinte proslavio u narodnom sjećanju. Ono bitnije: popravak nalivpera slabije se pamti, jer su odavno poumirali oni koji su tim perima pisali. Pero je intimna stvarčica, ne posuđuje se, ne nasljeđuje i ne služi drugome nego samo prvom koji je njime propisao. To je, možda, razlog što se više nitko nije sjećao majstorstva inžinjera Drage, koji je u gladnim i siromašnim godinama ljudima popravljao njihove stare stilografe i negdje nalazio nova perca od kovanog čelika i ona dragocjenija, od zlata.

Ali ni po perima ni po tinti ne bi bilo priče o Karlu Suchyju, niti pisanja o njemu nakon što već odavno nema onih koji bi ga se sjećali. Drugo ga je sačuvalo za priču.

Godinama je inžinjer Drago izbjegavao žensko društvo. Ukočio bi se i ukopitio, čim bi se u blizini pojavilo neko žensko, tako da se već svašta o njemu pričalo. To što je bio vazda elegantan, što je zalazio po kafanama, među sama muška društva, premda nije pio, i što je svakom marijindvorskom gazdi volio poviriti u dućan, posjediti i probesjediti, budilo je u ljudima sumnju da inžinjer Drago, ne daj Bože, možda nije – nastran.

Nije on bio nastran, ali nečega je u tome, ipak, bilo. Čega, to ne možemo znati, ili možemo pustiti mašti da nas vodi svojim putevima, mimo zbilje i sjećanja, i mimo istine, onakve kakvom istinu volimo zamišljati. Zbog nečega se inžinjer Drago plašio žena.

Bilo je tako sve do onoga dana kada se u njegovom životu pojavila Ružica, kćerka pravoslavnog popa, koji je nakratko, krajem pedesetih, službovao u hramu Svetog preobraženja u Novom Sarajevu. Jednog dana donijela je na popravak očevo pero, i tu je stvar bila gotova. Hvalio je starinski stilograf – ručni rad nepoznatoga petrogradskog majstora, sa zlatnim percem – i gledao u njezine ruke. Bijele i malene kao u gejše s vedute u izlogu neke krakovske knjižare. Zaljubio se u te ruke.

U što se Ružica zaljubila, to ne znamo. Ali njena je u ovom slučaju važnija. Počela je obigravati oko njega, prolaziti mu ispred radnje, pa ulaziti unutra, biva da se raspituje oko zelenog mastila – rekla je da otac piše samo zelenim mastilom – a on  je odgovarao, sve gledajući ruke.

I nabavio je zelenu tintu. To je, bit će, bila prva bočica zelene tinte u poslijeratnom Sarajevu. Svi su u to vrijeme pisali plavom, osim sirotinje koja je pisala crnom tintom, zamućenom od čađi, koja bi s godinama blijedila i nestajala s papira. Ružica je tintu kupila, ali se ne zna što je s njom učinila, jer naravno da prota nije pisao zelenom tintom.

Nekoliko mjeseci kasnije, sav uparađen i namirisan, Karlo Suchy pojavio se popu i popadniji na vratima njihova stana, s buketom cvijeća i bocom rakije. Rekao im je da sluti nesreću, ali da se on u životu zna i s nesrećom nositi, rekao je da sluti kakav će biti očev odgovor, ali da mora učiniti ono što mu srce traži: zaprositi Ružicu!

Prije nego što se prota presabrao da mu odgovori, inžinjer Drago rekao je da je za njega Bog mutna i nesigurna prispodoba, i da prije ne vjeruje nego što vjeruje, ali da je spreman već sutra da iz ljubavi promjeni vjeru i da od luterana postane pravoslavac.

         Iz ljubavi bih, može biti, i provjerovao!

         Šta bi?, pitao je zaprepašteni pop.

         Provjerovao bih, oče.

Na kraju se dogodilo čudo, i prota je inžinjeru Dragi dao ruku svoje kćeri – istina, imao ih je još tri, a nijednoga sina, ali to je samo za zlobnike bio razlog – naravno, pod uvjetom da se obred vjenčanja obavi po pravoslavnom vjerozakonu, a zetu neka je po volji i po savjesti kakav će biti njegov lični odnos s Bogom.

Godinu i pol kasnije rodio mu se sin Dušan. Duško Suchy, beogradski profesor etnologije, koji je u vrijeme jugoslavenskih ratova emigrirao u Kanadu. Uskoro mu se 1961. rodila i kći, zbog koje i pričamo ovu priču. Ustvari, ne zbog nje, nego zbog njezina imena.

Inžinjer Drago kćeri je nadjenuo ime – Hirošima.

Hirošimu su otkako je prohodala zvali Beba. Tako će je zvati kad pođe u školu, tako će je zvati i u Prvoj gimnaziji, pa je čak i u godišnjaku gimnazije za 1979, među maturantima IVc navedena kao Beba Suchy, iako je u školskom imeniku i u svim drugim dokumentima upisana kao Hirošima Suchy.

Kćerino ime jedina je ludost u životu Karla Suchyja, jedina za koju ljudi znaju. U svemu drugom bio je razuman, snalažljiv i prilagodljiv, samo joj je dao to strašno ime – neime, nagovorivši na njega i Ružicu.

(Kako je djed gledao na takvo unukino ime? Ni to se ne zna, iako lako pretpostavimo da je on djevojčicu krstio imenom kakve pravoslavne svetice, i tako je osigurao pred nebeskim zakonima i pravilnicima, dok je zetu prepustio da devera sa zemaljskim zakonima i imenima.)

Beba Suchy otišla je za bratom u Beograd, gdje je studirala filmsku režiju. Kažu da je bila vrlo darovita, i danas se priča o njenim studentskim filmovima, ali onda se nešto u njoj preokrenulo, napustila je akademiju i nestala, sve dok se nije čulo da se zamonašila, da je u nekom manastiru na Kosovu i da se sad zove Jefimija.

Karlo Suchy, zvani inžinjer Drago, umro je 1993, u izbjeglištvu, u nekom staračkom domu u Beogradu. Dvije godine kasnije umrla je i Ružica. I tako je završila priča koju ne bismo znali ni pamtili da nije Hirošime, da nije te ludosti koja je čovjeka izvela iz njegove sudbine i na čas ga učinila nezaboravnim i besmrtnim.

Ali ni besmrtnost ne traje vječno. Kao što ni ludost nije bez razuma i razloga. Barem je ovaj put tako.

Ali ako Hirošima ostane tajnom, inžinjer Drago bit će upamćen. Ako tajnu razotkrijemo, bit će zaboravljen i njegov život, i sve što je u životu bio i učinio. A može biti i napola pamćen, napola zaboravljen, jer jedne zanima ono što druge nije briga. Zato oni koji bi da pamte Karela Suchyja, neka na ovom mjestu prestanu čitati, neka se zadube u tačku na kraju ove rečenice i neka nestanu u njoj.

Onima koji bi da ga, makar iz znatiželje, zaborave, evo objašnjenja. Inžinjer Drago svake je subote išao u kino. To se nastavilo i nakon što su se Ružica i on uzeli, i nakon što im se rodio sin. Kada je drugi put zatrudnila, on je usnio san o filmu Hirošima, ljubavi moja, čija je francuska premijera najavljivana u novinama i po filmskim žurnalima. U tom snu mladić je bio zaljubljen u djevojku koja se zvala Hirošima. Ujutro mu se činilo kako na svijetu i nema ženskog imena uz koje ljepše stoji to – ljubavi moja. I tako je poželio da mu se kćerka zove Hirošima.

Tko zna za bolje ime neka to kaže. Ili neka zauvijek šuti.

Tako je odlučao, a film nikada nije pogledao pa nije ni saznao o čemu se mimo njegova sna u tom filmu radi.