Glad, šareni kamenčići

Piše:Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Prva sjećanja moje majke su iz travnja 1945.

Skoro će navršiti tri godine, njezina majka nosi je u sklonište, nebo paraju saveznički bombarderi. Paraju ga kao crnu suknju koja će biti pretvorena u krpe za pod. Djevojčica se ne boji, odlazak u sklonište veliki je događaj. Svi su tamo.

Između zgrade gospođe Heim u kojoj živimo, i Narodnog pozorišta, još uvijek su sitni, nakrivljeni bosanski kućerci, sagrađeni od drveta i ćerpiča. U našem skloništu su i obitelji iz tih kuća. U skloništu je i mali Kemo, godinu-dvije stariji od moje majke, koji stanuje u najmanjem kućerku, tik uz pozorište.

Prvo čega se majka u životu sjećala bio je Kemo, koji sjedi nasuprot ulazu u sklonište, i jede veliki komad pite. Vrijeme je gladi, komad, možda, i nije tako velik, ali ona veću pitu nikada nije vidjela, niti će je do smrti vidjeti.

- Mama, mama, gledaj, Kemo jede pitu! - viče djevojčica. I to je prva izgovorena rečenica koje se sjeća.

Sljedeće što pamti je gospođa Matić, susjeda s trećega kata, majka Seke i Sineka. Matićkin muž je Srbin, ali ona je rođena Zagrepčanka. Sinek je idiot: početkom rata otišao je u četnike. Svi to znaju, ali Matićku ni njezinog Đuru nitko ne dira. Eno je, sjedi u skloništu, na vojnoj bačvi za benzin, i kusa nešto iz šerpe koju je ponijela sa sobom u sklonište.

Gladno proljeće 1945.

Možda je to isto bombardiranje, možda su i dva različita bombardiranja, pa je jednoga dana Kemo jeo pitu, a drugoga dana Matićka grabila iz šerpe. To se u ranim sjećanjima ne može razabrati. Ali majka se sjećala hrane. Bilo se gladno u proljeće 1945, a bolje neće biti ni sljedećih nekoliko godina.

Kraja rata, ulaska partizana u grad i velikih promjena među ljudima ona se nije sjećala. Kao dijete, ništa od toga nije doživjela, jer ništa nije bilo upečatljivo kao Kemina pita.

Igrala se iza kuće, u dvorištu Templa. Bio je to raj za djecu iz zgrade. Sve je bilo puno šarenih kamenčića. Ona bi ih skupljala i donosila kući. Prvi put nisu joj ništa rekli. Njezina majka okrenula je glavu. Otac je šutio. Drugi put, oduzeo joj je kamenčiće i rekao:

- S time se ne igra!

To joj se duboko upisalo u sjećanje. Iako nije ništa skrivila, niti je otac vikao na nju, djevojčica se posramila. Zbog srama se ovog i sjećala.

U prvom bombardiranju Sarajeva, travnja 1941, kada se ona još nije ni rodila,  bomba je pala na novi sefardski hram, na Templ koji se nalazi uz zgradu gospođe Heim, i oštetio ga. Dan kasnije, domaća je halaša navalila da pustoši i skrnavi sinagogu. O tom strašnom događaju, koji su moji Nono i Nona gledali sa svog prozora, i nisu učinili ništa, slušao sam cijeloga života. Bio je to argument protiv svakog i svačijeg nacionalizma i rasizma, a naročito antisemitizma, nešto što su njih dvoje vidjeli i doživjeli, i zbog čega su osjećali doživotni sram. Nisu učinili ništa. A šta su mogli učiniti, suprotstaviti se ustašama?

Podrazumijevalo se da su Templ pustošili ustaše i njihovi pomagači. Uz tu činjenicu sam odrastao, ona se prenosila kroz vrijeme, o njoj se govorilo, ona je određivala naše postupke i stavove. Toliko da sam u jednome svom romanu (Gloria in excelsis), te u više eseja i novinskih tekstova pisao o ustaškome pustošenju Templa.

Prije nekoliko godina zagrebački povjesničar Zlatko Hasanbegović upozorio me je na grešku. Koja i nije bila greška, nego cijelo jedno vjerovanje, upisano i ovjereno u porodičnoj memoriji. Naime, ustaše su u Sarajevu ušli nekoliko dana nakon pustošenja hrama, koje je obavljeno u danima bezvlašća. Bilo je to spontano divljaštvo sarajevske halaše, u kojemu su sudjelovali domaći muslimani i Cigani. Oni su iznosili menore, razmotavali svitke Tore, izbacivali namještaj, pljačkali i šenlučili... Njih su, a ne ustaše ili Nijemce, Nono i Nona gledali kroz prozor svoga stana.

Zašto se toga nisu željeli sjećati? Nema odgovora, vjerojatno ga nikada nije bilo. Možda im je, kao i drugima, bilo lakše optužiti ustaše, koji su, ionako, počinili u Sarajevu nepojmljiva zla, pa je najjednostavnije pripisati im i nešto za što nisu mogli biti krivi? Možda su pokušavali sami sebe opravdati, skinuti sa sebe krivnju što oboje nisu učinili ono što im je u tom času, vjerojatno, palo na pamet: skupa s komšijama iz zgrade sići pred Templ i stati pred taj ološ? Zbivanja koja su uslijedila dala su im za pravo, Nono i Nona sasvim sigurno ne bi pred ustašama izvukli živu glavu da su se tog dana suprotstavili svojim sugrađanima koji su, nošeni slijepom mržnjom prema Jevrejima – koja je, očito, bila starija i od Pavelića i od Hitlera, a o kojoj se u Sarajevu zanavijek šutjelo – pošli da pljačkaju sinagogu. Ali dok se to događalo, njih dvoje nisu znali što će se događati u budućnosti, i zaista su, kao i svi drugi u zgradi  gospođe Heim, bili suodgovorni za zlo koje se dogodilo.

A možda su istinu smetnuli s uma i zato što su znali da se s tim ljudima mora dalje živjeti. Ustaše dođu i odu, ustaše su uvijek neki drugi, nisu to nikada bili naši sugrađani, dok oni koji su pustošili Templ ostaju zauvijek tu. Oni su domaći, njih nikada neće osuditi nijedan sud, jer ih i ne može osuditi, pošto nisu – ustaše. I nisu Nijemci, nisu četnici. Nono i Nona su, kao i svi kuferaši, mogli osjetiti svoju privremenost u ovome gradu. Ta ih je privremenost vezivala za one kojima je opustošen hram. Ona je bila osnova svakoga njihovog straha.

Bombe, kundure i šake

- S tim se ne igra! - rekao je Javorki i oduzeo joj šarene kamenčiće.

Ti su kamenčići bili dijelovi uništenog mozaika iz sinagoge, koji je najprije bio razvaljen njemačkom bombom, a onda je raznošen i rasturan kundurama i šakama onih koji su ulazili u Templ i raznosili njegova bogatstva. Bilo ih je po dvorištu, na ulici i po cijelom gradu. Šareni kamenčići prekrivali su Sarajevo. Bio je to pravi dječji raj. Uz njih se zaboravljalo i na glad. Trebao je veliki trud da se to šarenilo potisne u svijesti.

Mozaik u Templu nikada nije obnovljen, onakav kakav je bio. Niti je više ikada bilo nove sefardske sinagoge. Ono malo Jevreja, kojih je nakon rata u gradu preostalo, Bogu su se molili u aškenaskom hramu. Tamo se mole i danas, iako među njima odavno nema Aškenaza. Kamenčići mozaika su rasuti i raznešeni, i odavno im se više ne može naći traga. Ima ih, vjerujem, po cijelom svijetu. Ljudi su ih, možda, odnosili sa sobom kada su odlazili u aliju, da u Palestini nađu svoj Izrael, ili u Ameriku, Kanadu, Argentinu, da nađu neki komšiluk koji će biti bolji prema njima. Šarenih kamenčića iz mozaika našlo bi se u koritu Miljacke, ispod uličnog asfalta, u bistričkim baščama, u gradskoj kanalizaciji... Ali baš nijedan od tisuća njih nije uništen, jer je materija, kažu oni koji znaju, neuništiva. Tako će trajno ostati i potvrda odgovornosti onih koji su prisustvovali rasturanju mozaika. Moj djed i moja baka, Nono i Nona, skupa s mojom majkom, djevojčicom koja je sakupljala šarene kamenčiće, leže u istome grobu na Barama, ali i dalje nema načina da se umiri onaj strašni osjećaj iz dana kada svjetina upada u hram. Mozaik je trebalo sastaviti, a priču   ispričati, onako kako se stvarno dogodila.