Dva groblja

Radiosarajevo.ba
Dva groblja


Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Godinama u Sarajevo ulazim zemaljskim putem, vozeći auto u kasno popodne, kada su sjene uske i duge, kao Giacomettijeve figure, kao njegovi starci i logoraši. Tako biva kada smo u kolovozu. U studenom je već mrak, gust od magle i smoga, žmirka ulična rasvjeta kao u Cankarevim socijalnim novelama, i sve je već mrtvo, iako je isto sati koliko je bilo i ljetos.

U grad ulazim sa dvije strane, rajlovačkom ili vogošćanskom cestom. I s koje god strane stižem, proći ću pokraj groblja. Na ono starije – na kojemu je sahranjena većina Stublera i štublerovskih potomaka, skupa s Karlom Stublerom, rodonačelnikom loze, željezničarem – nadvijam se preko prometne petlje, sagrađene tačno iznad groblja, u vrijeme priprema za Zimske olimpijske igre. Betonskim polukrugom, kojim se cesta priključuje na najširu sarajevsku aveniju, koja vodi sve do središta grada, usput se sužava i račva, obilazi Baščaršiju i vraća se niz Titovu ulicu natrag, obilazim skoro cijelo katoličko groblje na Stupu, gledam ga sa svih strana i malo prije nego što će se kolona izliti prema gradu, vidim, prepoznajem nekoliko skromnih i starih štublerovskih nadgrobnika.

Preko Vogošće i Kobilje Glave, uz zavjetnu ostakljenu džamiju novovijekoga bošnjačkoga dobrotvora, pokraj slabo urbaniziranih naselja, koja su tu izrasla šezdesetih i sedamdesetih, u vrijeme cvjetanja namjenske industrije, proizvodnje oružja koja je bila naivno prikrivana ekspres loncima što su se, valjda, proizvodili u istome pogonu kao i topovi, vozim se prema Barama.

Prvo jedinstveno sarajevsko groblje

Novo gradsko groblje Bare, kako se desetljećima službeno nazivalo, projektirano je, sagrađeno i otvoreno malo nakon nove 1966. Bilo je to prvo jedinstveno sarajevsko groblje, na kojemu će se, u zasebnim, jasno ograđenim parcelama sahranjivati pripadnici svih vjera i svjetonazora. Sagrađeno je i uređeno po projektu arhitekta Smiljana Klaića, dok je zidne freske, ili murale, na trijemovima katoličke, pravoslavne, muslimanske, jevrejske i ateističke kapele naslikao sarajevski slikar Rizah Štetić. Da je kad bilo posjetiti Bare mimo žalosnih prilika, sahrana ili dženaza na koje se moralo ići, moglo se vidjeti s kakvom je pažnjom i s kakvim darom, kulturnim znanjima i obzirima Rizah Štetić obavio naručeni mu posao. Bio je  dobar slikar, zagrebački predratni student na klasama Maksimilijana Vanke, Vladimira Becića i Marina Tartaglije, grafičar i crtač bosanskih veduta i žanr scena socijalne tematike, radio je kao nastavnik Školi primijenjenih umjetnosti, gdje je dočekao i mirovinu. Tih i povučen, nesklon likovnim modama vremena, s vjerojatnim manjkom samopouzdanja, ali i sa silnom umjetničkom i intelektualnom znatiželjom, ovaj rođeni Brčak slikar je vrlo lokalnoga, sarajevskog i bosanskog značaja. Razlog nije u njegovome djelu, nego u oskudnim socijalnim ambicijama, u tome što se zakopao u provinciji, bez imalo želje da se mjeri s jugoslavenskim slikarskim veličinama. Štetić je nevidljiv, skriven slikar, kao što su skriveni, nevidljivi, i ti njegovi murali s grobljanskih kapela, koje nikada nismo mogli vidjeti, obuzeti svojim pogrebnim ceromonijama.

Na elektronskoj stranici Pokopa, "kantonalnoga javnog komunalnog preduzeća" piše da je "sa 33 hektara površine groblje Bare među najvećima u Evropi, a po konfiguraciji terena i pejzažnoj realizaciji jedno od najinteresantnijih i najljepših vječnih počivališta u ovom dijelu svijeta". Sarajevo nije veliki grad, nije to bilo ni u vrijeme kada je groblje građeno, niti se očekivalo da bi se Sarajevo moglo jako razrasti. Ograničeno kotlinom u kojoj je grad nastao i položajem u samome središtu Bosne, među planinama, daleko od svih europskih putova, daleko od svake potrebe ljudi da se baš tu naseljavaju, Sarajevo je, međutim, po broju mrtvih i njihovome rasporedu bilo veliki grad. Odluka da se ta činjenica uvaži izgradnjom velikoga groblja, "među najvećima u Evropi", bila je u tom pogledu vrlo racionalna i smislena. Na Barama se, u svijetu mrtvih, Sarajevo po prvi put u svojoj povijesti, možda samo nakratko, ujedinilo i izmiješalo. Do Bara, svatko je imao svoje groblje, tako da su mrtvi jedni od drugih bili kilometrima udaljeni.

Od 1966. kada je Novo gradsko groblje Bare otvoreno, pa do početka sedamdesetih, trajalo je razdoblje prilagođavanja, kada su vlasti, uglavnom represivnim metodama, primoravale ljude da se ukopavaju skupa i u historijskom zajedništvu na koje će se preživjeli, uglavnom u razgovoru s turistima, ponosno pozivati. Sva muslimanska groblja sišla su tako s obronaka nad gradom, i ujedinila se tu, na središnjoj i najvećoj parceli, dok su kršćani, katolici i pravoslavni, izmješteni s Koševa, gdje su po tradiciji, od austrougarskih vremena, bila njihova ukopališta. U početku, na grobljima Svetoga Mihovila i Svetoga Josipa, te na Svetome Marku, mogli su se sahranjivati oni koji su imali zakupljena grobna mjesta ili porodične grobnice, da bi se od 1971. to zabranilo, i svi su se morali sahranjivati na Barama.

U vrijeme kada je u listopadu 1972. ukopavan tvoj Nono – konstruktor reda vožnje u miru, pčelar i član Slovenskoga kulturnog društva Ivan Cankar Franjo Rejc – Bare su još bile skoro sasvim puste, nenaseljene mrtvima, tako da su tvoji lako dobili parcelu dvjestotinjak metara od ulaza u groblje, taman za kratku šetnju, tokom koje se starci u pogrebnoj povorci neće umoriti. Zakupljena su tada dva grobna mjesta, i započelo je vijećanje hoće li se graditi grobnica ili će Nono ostati u goloj žutoj ilovači, u koju će, ako sve bude po redu, za njim leći i Nona – domaćica, majka troje djece od kojih jedno u to vrijeme više nije bilo živo.

Grobnica je mali podzemni stan, građevina od kamena ili betona, obično sa čest niša, za šest sanduka. Pripada kršćanskoj, uglavnom katoličkoj i mediteranskoj tradiciji, i vezuje se, imenom, za obitelj. Sve grobnice su, u pravilu, obiteljske, često nose ime po onome tko je grobnicu sagradio, po obiteljskome patrijarhu, a u šest raspoloživih niša sahrani se obično mnogo više mrtvih, jer se uvijek neko tijelo već sasvim raspalo, rasulo se u prah, i ostale su samo po dvije čvrste bedrene kosti, iskolačena lubanja, kralješci koji se ne drže skupa... I sve to se onda pomete ustranu, za lak i furnir novoga sanduka, i u sanduku svečanoga odijela za kazalište, cipela koje više nikoga neće nažuljati, i u svemu tome tijela koje se predaje vremenu i kojemu će trebati dvadeset, trideset, katkad i pedeset godina da se svede na dvije čvrste bedrene kosti, na lubanju s dvije-tri crne plombe, na kralježnicu koja se lomi u kralješke, u kamenčiće i šljunak na plaži u Drveniku...

Nonina priča

Nono je tako ležao u ilovači, dok se razgovaralo o grobovima i o grobnicama, kada je Nona na kraju presudila: nikakva se grobnica neće graditi! Ali ne zato što je izgradnja grobnice nečuveno skupa, niti zato što se već tada, 1972. godine, nije vidjelo smisla u obiteljskoj grobnici, pošto smo sve manje bili obitelj, bivalo nas je sve manje, slutio se dan kada nas u Sarajevu više neće biti, i previše nam je bilo tih šest grobničkih ništa. Nije to Noni bilo na umu, nego je nekoliko godina ranije, na Stupu, vidjela jednu otvorenu grobnicu, punu vode, po kojoj su plivali ostaci nekadašnjih života. Raspitala se, i rekli su joj da su Bare izrazito vodoplavno područje, i da bi i njezina grobnica, vrlo vjerojatno, bila stalno pod vodom.

Nije vjerovala u zagrobni život – u ovome spisu to ponavljamo po Bog zna koji put – osjećala je da je smrt kraj, i nije se na kraju, 6. lipnja 1986. imala kome ispovjediti, ali imala je, istovremeno, neki vrlo neobičan odnos prema posmrtnoj sudbini i propadanju svoga tijela. Užasavala ju je pomisao da bi u svome sanduku mogla ploviti kao u Nojevoj arki, u njemu trunuti, poput ljudskih lešina, koje je Nono vidio 1942. kod Broda, kako plove niz Savu, i godine će proći prije nego što shvati da je Brod nizvodno od Jasenovca, a da su te lešine Srbi, Židovi, Cigani, ili Hrvati uvjereni u bratstvo i jednakost među ljudima... Ta je njoj priča bila na pameti, i zato nije htjela grobnicu. Ugodnije je, ljudskije je, raspadati se u zemlji, mislila je. Ali još nešto je u njoj stvaralo nelagodu: plašila se gušenja, a pod vodom se ne može disati. I mrtvoj joj je trebalo zraka, kojeg u zemlji ipak ima. Tada još, hvala Bogu u kog nije vjerovala, nije znala da će je četrnaest godina kasnije ugušiti tumor u grlu.

Tako je odlučeno da se Nono ne štrapacira i ne otkopava zarad izgradnje grobnice, nego da se i ona sahrani u zemlji, a da se u međuvremenu sagradi lijep, ležeći dvodijelni nadgrobnik.

U crnom je kamenu, na desnoj strani je Nono, na lijevoj je, od lipnja 1986, i Nona. Tražila je da ju, kada umre, s pažnjom spuštaju u grob, jer je mramorni okvir uzak. Neka grobari budu dobro plaćeni, da, ne daj Bože, ne odleti u grob naglavce ili da joj se ne izvrne sanduk. Nije joj bilo svejedno, iako nije vjerovala da ičega više ima.

Pogled na groblje iz daljine

Nakon što ona umre, sljedeći put ću na taj grob doći kada umre Franjina i Olgina kći, moja majka. U međuvremenu me, punih dvadeset i šest godina, nije tu bilo. Groblje sam gledao iz daljine, dok bih se vogošćanskim putem vozio prema gradu, i činilo bi mi se da iz daljine vidim njihov grob.

S koje god strane da sam se zemaljskim putem vozio prema Sarajevu, morao sam proći pored naša dva groblja. Ponekad, dok sam se spuštao preko stupske petlje prema glavnoj gradskoj aveniji, među posjetiteljima groblja, u rijetka doba i prilike kada ih je bilo, prepoznavao sam, htio sam prepoznati, mršavu, uspravnu gospođu u crnini, i uz nju dječaka. Ta žena bila bi Nona, a dječak si ti, koji si u međuvremenu, logikom protoka vremena, odrastanja i gramatike materinjeg jezika, postao ja. Drag si mi dok te tako gledam iz daljine, koja je postala neprelazna, ali čija bit nije u vremenu koje je prošlo i koje se više ne može vratiti, nego u osjećaju da taj grad, i groblja koja u mislima obilazim, za mene nije, niti više ikada može biti, ono što je bio za tebe. Iznenadim se ponekad, kada me šalterska službenica suho upita: mjesto rođenja? Svome se odgovoru iznenadim: Sarajevo? Je li to danas stvarno moguće? 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije