Dalibor Matanić: U metropolici

Radiosarajevo.ba
Dalibor Matanić: U metropolici


Piše: Miljenko Jergović

Film “Fine mrtve djevojke” gledao sam samo jednom, u jesen 2002. godine. U kino sam išao kao fan dramskoga pisca i scenarista Mate Matišića, i film mi se svidio. Bio je to, od početka rata, prvi hrvatski film koji se, na ozbiljan način, bavio nekom jakom socijalnom temom. I nije to, zapravo, bila tema lezbijske ljubavi, nego života u Zagrebu, kakav dožive oni koji ne pripadaju mirnoj i urednoj građanskoj većini. Matanićeve “Fine mrtve djevojke” govorile su o istome kao i, recimo, apokrifna ratna kronika iz Drugoga svjetskog rata “Preživjeti u Zagebu” Josipa Horvata, ili rani filmski klasik Branka Bauera “Ne okreći se sine”. Jeza tog malog austro-hrvatskog grada, te katoličke metropolice u srcu Balkana, koja svaki put, u trenucima velikoga povijesnog ushita, pada u stanje kolektivne ksenofobije, praćene uhođenjem svakoga tko je, možda i bez vlastite želje i namjere, po nečemu drukčiji, u Matanićevom je filmu dobila uzorno umjetničko svjedočanstvo i socijalnu potvrdu. Tako mi je to tada izgledalo.

Atmosfera tjeskobe

Dalibor Matanić bio je dvadesetsedmogodišnjak, hvaljeni, među zagrebačkom gospodom umjetnicima i kulturnim radnicima omiljeni izdanak mlade filmske garde, ponikle iz Sokolskoga doma, Grlićev učenik iz Grožnjana, cijenjen među alternativcima, obogotvoren na agramerskome Radiju 101… Imao je sve pretpostavke da postane jedna od ikona one kulture i društva protiv kojih su “Fine mrtve djevojke” govorile. Godinama kasnije, srećom po sebe, Matanić će upropastiti većinu svojih prilika, pa iako više neće snimiti film koji bi na takav način govorio protiv društvene većine i njezinih lijevo-liberalnih ukrasa, on će, što igrom sudbine i zastrašujućih političkih okolnosti, potonućem hrvatske u klerikalni, crkveni i generalski fašizam, u klasični frankizam koji još nije pronašao svoga caudilla Franca, ali hoće, bude li Bruxelles to dopustio, a što vlastitim angažmanom, umjetničkim i društvenim, ponovo završiti na “Finim mrtvim djevojkama”. Ovoga puta, kazališnim. I sada će mu se događati ono što je propustio da mu se dogodi s filmom. Predstavu nisam gledao, kao što nisu ni oni koji protiv nje propovijedaju. O njima je, međutim, već govorio Matanićev film.


Mate Matišić pretjerano je darovit čovjek, ali srećom bez ikakva poslovna dara, jer bi njime uništio većinu umjetničkih talenata. U Zagrebu nikada nije bio euforično cijenjen i voljen – više iz socijalnih, zavičajnih i stilskih razloga, nego zbog ičega drugog. Mate naprosto nije Zagrepčanin, nije odavde. Osim toga, on piše na način koji u Zagrebu, među hrvatskim suvremenim piscima, niti je prihvaćen, niti ima tradiciju. Pored svih tih šank-rock ferićevaca i perišićevaca, Matišić je ruralni, katolički marginalac, arhaičan u iskazu i prosedeu, realist, naturalist i verist, u nekoj velikoj kulturi, recimo francuskoj ili njemačkoj, smatrali bi ga katoličkim piscem, što je sve gospodi alternativcima nezanimljivo i neprihvatljivo. Iako, u posljednje vrijeme Matišića ozbiljno nastoje proizvesti u svoga pisca, što je jednako cinično kao i kada nekakav Svrtan Vladu Gotovca nazor pokušava pretvoriti u ikonu novoga hrvatskog klerofašizma. Srećom, Mate je, za razliku od Gotovca, živ.

Spoj Matanića i Matišića u filmu “Fine mrtve djevojke” unaprijed se činio nemogućim, paradoksalnim, jer su toj dvojici ljudi slična i bliska jedino – prezimena. Ali biva da iz takvoga paradoksa i nastanu dobre stvari. Ono što je, sjećam se, redatelj prvo napravio za dobar film, bio je izbor tri glumice. Nina Violić i Olga Pakalović kao ljubavni par, i Inge Apelt, kao stanodavka i lice većinskoga, prevlađujućeg Zagreba. Između te tri žene dogodi se u filmu sve. Krešimir Mikić u ulozi tipičnoga mladoga socijalnog retarda – idealni anonimni komentator ispod članaka na rodne i vjerske teme, na web portalima naših dnevnih novina – frustriranog jadnika i nasilnika, koji je, međutim, prepoznatljivo lice glavnoga grada, i Ivica Vidović, gazdaričin muž, u jednoj od svojih tipičnih uloga iz jugoslavenskih horora na socijalne teme, samo su provodnici one stvarne drame, koja se događa između tri žene. Ili je tako u mom nesigurnom sjećanju, budući da sam film gledao prije jedanaest godina?

Ako i jest, može biti zanimljivo i važno ono što je od “Finih mrtvih djevojaka” ostalo upamćeno. Pamtim, recimo, to da je taj majmun, što ga je igrao mladi Mikić, silovao fragilnu, neobično juvenilnu Olgu Pakalović, koja je tada još uvijek izgledala kao djevojčica. Scena je bila dojmljiva, ali u sjećanju, neočekivano, ona nije ni dramski, ni emocionalni vrhunac filma. Čini mi se da bih, da je prošlo još vremena, na nju i zaboravio. Ne želim provjeravati, ali čini mi se da Nina Violić ubije Mikića, što je, vjerojatno, imalo nekoga dramaturškog smisla, dobro je funkcioniralo u filmu, ali se ne pamti. Nevažno je, jer nije ono po čemu bi se “Fine mrtve djevojke” pamtile, niti je ubojstvo tema filma. Da jest, film bi bio neuvjerljiv, jer tko bi i pomislio da lezbijka u Zagrebu ubije mladoga katolika, prije nego što je ovaj stigao do ispovjednika i ispovjedio svoj sitni grijeh silovanja? To se u metropolici ne događa, pa se tako i u filmu može zaboraviti.

Ono što se, međutim, pamti, i što je Dalibor Matanić sjajno napravio bila je atmosfera tjeskobe u jednoj zagrebačkoj ruiniranoj zgradi, negdje u blizini pruge, na unutrašnjem rubu grada, tamo gdje žive sigurni Bandićevi glasači, lumpenproleteri, malograđani i sitnodušni Zagrepčanci, spremni da svakoga dotepenca u pravome trenutku podsjete na ljepote njegova zavičaja, te na činjenicu da je na njihovim ulicama i u njihovim haustorima tek kršćanskom ljubavlju tolerirani gost. Osjeti se tu – iz privatnih ginekoloških ordinacija – zadah Vere Drake, koja je tek trebala biti snimljena. Bez obzira na to što su abortusi – po zakonu naslijeđenom iz jugoslavenskih vremena – još uvijek legalni, i obavljaju se u državnim klinikama, bolje je to učiniti diskretno i nelegalno, u susjedovoj ordinaciji. Osjeti se tu tjeskoba nepripadanja – kao niti u jednom zagrebačkom filmu nakon Bauerovog – i to tragično, uzaludno nastojanje da se vlastita privatnost i manjinstvo sačuvaju unutar četiri vlastita zida. U vrijeme kada sam gledao film, možda sam, još uvijek, vjerovao da “Fine mrtve djevojke” govore o nečemu što će ostati u prošlosti, jer će Zagreb, uskoro, biti neki drukčiji, europski grad. O, kako smo se samo prevarili.


Najdojmljiviji ljubavni par

Ono što je važno u “Finim mrtvim djevojkama”, i što precizno ocrtava problem svih drugih i drukčijih, upravo je u toj tragičnoj uzaludnosti svakoga pokušaja da se u balkanskoj metropolici, unutar svoja četiri zida, sačuva nešto što bi moglo izazivati ili provocirati krvoločnu većinu. Koja nikad nije statistička većina, nego je sačinjavaju oni koji se osjećaju većinom, i uvijek su opasniji i agresivniji od svake stvarne većine. Oni će, u Horvatovom i Bauerovom Zagebu 1941. prepoznati Židova i Srbina, kao što će, sedamdesetak godina kasnije, u Matanićevom i Matišićevom Zagrebu prepoznati lezbijku, koliko god se pokušavali sakriti iza svojih dvostruko zaključanih vrata.

Dalibor Matanić, kroz dvije glavne glumice, predstavlja dvije ženske prirode i dva moguća, u biti jednako tragična, rješenja situacije u kojoj je privatna sudbina pretvorena u javni, društveni i nacionalni problem. Jaka i maskulina djevojka, koja je spremna i potući se u borbi za svoje pravo na osjećaje, svršit će onako kako u metropolici svršavaju revolucionari, na stranicama crne kronike, kao ubojica i osuđenica. Ona druga, djetinje pojave i introvertna, odrasla Lolita iz ženskih i muških snova, nasuprot prijateljici, pokušavat će se sakriti, uvući u sebe, prilagoditi.

Nina Violić i Olga Pakalović su u “Finim mrtvim djevojkama” odigrale svoju veliku ljubavnu priču. U oskudnoj, nikakvoj, povijesti hrvatskoga filma nakon 1990, one su, bez naročite konkurencije, ostale najdojmljiviji ljubavni par, uopće. Što bi onda, možda, moglo značiti i da je homoseksualna ljubav jedina i moguća na hrvatskome filmu. Tek kada se ona dobro ispriča, možda će, jednoga dalekog dana, u nekoj postfrankističkoj ili postfašističkoj Hrvatskoj, biti moguća i ljubav između muškarca i žene. Do tada ostaju nam – vaginalije. Dobro je to što pripovijest, drama i naracija funkcioniraju mimo crkvenih, državnih i političkih imperativa, po logici priče same. Ili po logici dragoga Boga, kada je stvarao svijet. I zato lažna priča na filmu, kao ni u književnosti, ne može pobijediti istinitu priču.

Od “Finih mrtvih djevojaka”, filma Dalibora Matanića iz 2002, pamtim samo to: ljubavnu priču, atmosferu straha, uzaludnost skrivanja i strašnu Inge Apelt, koja u ime svoje majčinske ljubavi i katoličkog morala, ovaj svijet lišava svake potrebe za običnom, malom ljudskom srećom, za bliskošću i čistom ljubavi. Na neki način, to je moj remake Matanićeva filma, načinjen od slika sjećanja, lišen potrebe za dramskom naracijom.

Tekst uz dozvolu autora prenosimo sa stranice Jergovic.com

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije