Crkva Svetog Preobraženja, povijest košmara

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Prvi razred sam završio u Drveniku, i onda smo se sasvim preselili u Sarajevo.

Djed je umro, i više nije bilo razloga, nije bilo njegove astme, pa da zimujemo u Dalmaciji, a ljetujemo u Sarajevu. Istoga ljeta po povratku, prije polaska u drugi dva razred Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, počele su me mučiti noćne more. Opsesivni, strašni snovi – uglavnom o smrti – koji bi se ponavljali, ili su trajali u nastavcima, poput televizijske serije, iz noći u noć. I ranije sam, u Drveniku, ružno sanjao. Većina takvih snova se ponavljala, ili bi se čekali nastavci. Ali nešto se promijenilo: scenografija snova.

Sve moje noćne more nekoliko sljedećih godina zbivat će se na istoj, vrlo uskoj pozornici, u dvorištu ispred Crkve Svetoga Preobraženja u Novom Sarajevu, i unutra, u crkvi. Snove neću opisivati, bili su raznoliki, ticali su se mojih dnevnih strahova, onoga što mi se u zbilji događalo, i naravno – smrti. Nekada bi neki običan san kliznuo u košmar, i tada bih se najednom iz nekoga drugog prostora premještao u crkveno dvorište.

I godinama poslije, kada sam poodrastao, sve do rata i u ratu, događalo mi se, istina vrlo rijetko, da sanjam dvorište Crkve Svetoga Preobraženja. Snovi više nisu bili onako strašni, ali uvijek su bili neugodni. Otkad sam se preselio u Zagreb, mislim da više nikada nisam sanjao tu crkvu. Većina mojih snova, po nekoj uobičajenoj matrici, opisanoj u udžbenicima psihologije, i danas se zbiva u Sarajevu. Zagreb sanjam vrlo rijetko, ali i tad san započne na Ilici, a završi na Titovoj ili kod Higijenskog zavoda. No, pravoslavne crkve u Novom Sarajevu u snovima više nema. Oslobodio sam je se, otišavši iz Sarajeva.

Noćna imaginacija

Dugo bi se, pretpostavljam, i posve krivo moglo nagađati o razlozima zbog kojih je moja nekontrolirana, noćna imaginacija odabrala baš tu pozornicu za sve strahote koje je moja svijest mogla proizvesti. Nekom psihoanalitičaru bi to bila zanimljiva tema.

Bavi li se danas, izvan američkih filmova, još netko psihoanalizom? Ali ja imam objašnjenje, koje, možda, nije pravo, ali nije ni sasvim krivo, do kojeg sam došao kada sam, godinama kasnije, nastojeći da ne zaboravim sve ono što mi je nekada bilo važno, pa i svoje djetinje snove i njihovu scenografiju, razmišljao o crkvi koja me je nekada plašila. Kao dječak, izbjegavao sam da je pogledam. Kada bismo se tramvajem, a poslije fićom, vozili na Ilidžu, u nedjeljnu posjetu rođacima, ja bih okrenuo glavu na drugu stranu. Vjerovao sam da ću je tako istisnuti iz misli, da mi neće noću dolaziti. Naravno, bilo je to posve krivo. Iako sam je dugo izbjegavao gledati, nijednu sarajevsku građevinu nisam tako dobro znao i pamtio kao tu crkvu.

Poslije rata bih se, dolazeći u Sarajevo putem od Zenice, provezao širokom avenijom prema Marijin dvoru i centru grada, i uvijek bih se zagledao u nju. Eto, oslobodio sam se ružnih snova, mislio sam, barem neki ozbiljni dobitak od odlaska u Zagreb. Tada sam, krajem devedesetih i u prvih sedam-osam godina novoga vijeka, u Sarajevo dolazio s nekom vrstom ozarenja, pa mi je trebao podsjetnik na zlu kob, na nešto što nije dobro na tom mjestu koje sam volio. Kasnije su se stvari po mene veoma promijenile, promijenilo se Sarajevo, ali bih se u crkvu vozeći zagledao s istim interesom.

Lijepa, neobična građevina.

Crkva Svetog preobraženja

Crkvu Svetoga Preobraženja projektirao je tridesetih godina slavni beogradski arhitekt Aleksandar Deroko. Kao stilski uzor poslužila mu je Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Rasu, blizu Novog Pazara, najstarija crkvena građevina u Srbiji, koja potječe iz osmoga stoljeća, dakle iz predraskolnih vremena kada je kršćanska Crkva bila samo jedna. Svojim izgledom, ta crkva živo evocira sakralno graditeljstvo na Mediteranu tog vremena, a podsjeća i na one prastare armenske crkve, koje povremeno vidimo u televizijskim dokumentarnim filmovima.

Naravno, Deroko nije htio načiniti repliku, niti je prostačkim zahvatom – kakvi su u današnje doba postali uobičajeni – nastojao povećati lijepu i skladnu rašku crkvicu, nego ju je reinterpretirao. Poslužila mu je kao tema – kao što bi se tradicijskom temom poslužio Bela Bartok, ili kao što je Thomas Mann po Svetome pismu reinterpretirao i nadogradio priču Josipa i njegove braće – i projektirao je jednu posve novu, u osnovi fascinantnu građevinu. Ono što u izgledu Crkve Svetoga Preobraženja promatrača najprije fascinira – ukoliko ima svijest o viđenome, kakvu ja kao dijete nikako nisam mogao imati – jest to da njezina arhitektonska zamisao savršeno podrazumijeva svijest o kontekstu, o svim drugim kućama i tradicijama pored kojih će se ona naći. I tu će negdje biti i razlog zbog kojega je ta crkva postala prizorište mojih najgorih noćnih strahova. Naime, Sarajevo nije bilo zamišljeni Derokov kontekst.

Kao u čudesima iz svetih knjiga, u narodnim legendama i latinoameričkim romanima, Crkva Svetoga Preobraženja preletjela je nekoliko stotina kilometara, i iz Splita, gdje je već bio postavljen kamen temeljac za Derokovu građevinu, doletjela tu, u Novo Sarajevo. Slavni arhitekt se nije pobunio, nije insistirao na izmjeni projekta, ali crkva se, najednom, našla izvan svoga mediteranskog konteksta, u gradu u kojem će, kao novogradnja, izgledati starije od crkve na Varoši, posvećene svetim arhanđelima Mihailu i Gavrilu, u našim životima najpoznatije kao Stara pravoslavna crkva na Baščaršiji, sagrađene u šesnaestom stoljeću, na temeljimo mnogo starijim.

U Europi je već godinu dana trajao Drugi svjetski rat, Nijemci su tog ljeta pregazili Francusku, kada je 8. rujna 1940. posvećena Crkva Svetoga Preobraženja u Novom Sarajevu. Uz prisustvo mnogo svijeta, pravoslavnih episkopa, gostiju drugih vjera i predstavnika vlasti, održana je ceremonija, a nakon nje i veliko slavlje. Sve je tad još izgledalo mirno i starodrevno, pogotovo u Sarajevu, kao da nas se svjetski rat nije ni ticao, ili je – kao i pedesetak godina kasnije – vladala iluzija se nas ne tiču razlozi zbog kojih su ratovi započeti, daleko smo, mimo svijeta i mimo svih putova, i zato će, s Božjom pomoći, rat protutnjati mimo nas. Godinu dana kasnije, sve će biti drukčije. I drukčiji će biti svačiji osjećaji.

Crtač

Ljudi brzo zaborave što su mislili i čemu su se nadali prije nego što je izbio rat. U Derokovoj crkvi više nije bilo vjernika, i neće ih biti sve dok ponovo ne nastupi mir. Aleksandar Deroko bio je dugovijek čovjek. Umro je 1988, malo pred nove ratove, u devedeset četvrtoj godini života. Ratovao je, kao srpski kaplar, još u u Prvome svjetskom ratu, krajem dvadesetih po Parizu se družio s Picassom i Le Corbusierom, projektirao je Hram svetoga Save u Beogradu, dovršavan nakon zadnjih ratova, bio je srpski akademik i sveučilišni profesor. Bio je poznat crtač: drhtavim, vrlo preciznim linijama, portretirao je građevine, koje su na njegovim crtežima izgledale kao da plešu. U televizijskim je emisijama vrlo živo pripovijedao o arhitekturi. Njegove kuće bile su življe od ljudi u pričama drugih pripovjedača. Ali to se osjećalo i u zbilji, ne samo u pričama i na Derokovim crtežima. Crkva Svetoga Preobraženja kao da je živa građevina.

Nisam znao ništa o arhitekturi kada mi je dvorište njegove crkve postalo pozornica noćnih košmara. Ali sam osjećao kuće, kao što ih svako dijete osjeti. Taj osjećaj se, kao i sve drugo što nam je prirođeno i instinktivno, s odrastanjem gubi. Crkva u Novom Sarajevu bila je fatalna, jer se izdvajala od svih drugih građevina, nije pripadala kontekstu, drukčija od kuća koje čine Sarajevo i kakve se u ovome gradu podižu. Nije to stvar znanja, nego osjećaja. Kao što se i umjetnost, kada je uspjela, i arhitektura, kada je umjetnost, tiče osjećaja više nego znanje. Znanje će, možda, pomoći čovjeku da razumije ono što osjeća. Ili će ga uputiti na krivi trag.

Osim što nije bila u društvu drugih kuća, nego im je bila tuđa – društvo ovoj crkvi bi, recimo, mogla praviti Eufrazijeva bazilika u Poreču, sagrađena u isto vrijeme i iz istoga osjećaja kad i crkvica u Rasu – Crkva Svetog Preobraženja bila je vrlo živa. Njezina zlokobnost proizlazila je samo iz toga. Djetetu bi i Gaudijeve građevine, i Sagrada familia, djelovale užasno zlokobno, savršena mjesta za ružne snove, jer su Gaudijeve kuće najživlje od svih kuća.

Noćna mora teži tome da iščezne razlike između živoga i neživog svijeta. Sve postaje živo, sve vodi u smrt. Slučaj je htio da je u vrijeme za ovu priču starješina hrama bio protojerej Jadran Danilović. Njegovo ime figura je neobične povijesti građevine koja mi je u san ušla, a da nisam znao zašto. Jadranska crkva usred Sarajeva. Dobro je imati tu građevinu danas u sjećanju, kao što je nekada bilo zlo sanjati je.