Cioran i Hercegovci

Piše: Miljenko Jergović

Osim što je bio jedan od najumnijih ljudi našega vijeka, Emil Cioran bio je i zadrti nonkonformist, koji je do fanatizma nastojao živjeti po načelima koja je zastupao u svojoj filozofiji (iako bi se to što je pisao moglo nazvati i: poezija, aforistika, selfhelp za pametne i očajne, književnost u najčistijem obliku…). Pa je tako, recimo, pišući kako nikakva čovjekova radna aktivnost zapravo nema smisla, odustao od toga da bilo što radi i zaradi. Pisao je onoliko koliko mu je pomagalo da se ne ubije, ili koliko je smatrao dostojnim mjere kakvu literatura ima u čovjekovu biću, a sve preko toga smatrao je besmislenim i ponižavajućim, bez obzira na novac koji bi mu za takav rad mogao biti ponuđen, i koji su mu, nakon što je postao silno uvažen, često i nudili. Do četrdeset i neke, sve dok država nije ukinula tu mogućnost, bio je student, tojest ostvarivao je studentska prava, da bi se mogao hraniti u menzi. Ojadili su ga kada je donesen nekakav zakon po kojem više nije mogao biti student, bez obzira na to što je, uz minimum intelektualnog napora, a možda i bez ikakvoga napora, mogao živjeti kao dobrostojeći gospodin. Zapravo, bilo bi mu dovoljno da se samo malo pozabavio marketingom svojih djela, ili da uzme novac koji mu se okolo nudio, a da ne mora raditi ništa što već nije radio, pa da riješi sve svoje egzistencijalne probleme. Ali za Emila Ciorana i to bi bilo ponižavajuće, jer bi iznevjeravalo načela po kojima je mislio i pisao. Na kraju, iako je dvije trećine svoga relativno dugog života (umro je 1995, u osamdeset četvrtoj godini) proživio u Parizu, do kraja je tvrdoglavo odbijao uzeti francusko državljanstvo. Bio je i ostao apatrid, koji je živio u malome unajmljenom stanu. Ništa nije imao, jer bi se svako posjedovanje protivilo onome što je poučavao.

Savršen čovjek, reklo bi se. Asket i svetac, na neki cinični, ateistički način. I božanstveno dosljedan tip. Samo jednu je mrlju na biografiji imao: u ranoj mladosti, dok je još živio u Rumunjskoj, godinama prije Drugoga svjetskog rata, bio je simpatizer, a po svoj prilici i član Željezne garde, rumunjske inačice fašizma, prilično gadne i duboko rasističke, gore od većine, ili gotovo svih, predratnih europskih fašističkih i parafašističkih pokreta, nastalih na ideološkome modnom valu, što su ga pokrenuli Mussolini i Hitler. U ratu Željezna garda je, na čelu s generalom Ioanom Antonescuom, uspostavila jednu od strašnijih i sramotnijih kvislinških država, u kojoj su vrlo temeljito ubijani i istrebljivani Jevreji i Romi. Jedino su Rumunji, uz Hrvate (koji su, recimo istinu, u NDH bili katoličke, ali i muslimanske vjeroispovijesti) imali države s originalnim koncentracijskim logorima. Svi drugi logori bili su njemački ili talijanski.

Naravno, Emil Cioran nije imao ništa s ratnim zločinima Antonescuove vlasti i Željezne garde, jer je već odavno živio u Francuskoj. Ali činjenica jest da je, kao mladić, imao veze s pokretom koji će zločine proizvesti. Evo šta je 1970. izjavio u jednome intervjuu (koji možete naći u izvanrednoj knjizi razgovora sa Cioranom, prevedenoj na srpski i objavljenoj u Beogradu, kod nakladnika Dereta, 2010.), na pitanje o svojoj naklonosti prema Željeznoj gardi: „Gvozdena garda, kojoj uostalom nisam nikada pripadao, bila je obična pojava. Njen šef Kodreanu u stvari je bio Sloven, koji je više podsećao na nekog ukrajinskog armijskog generala. Većinu komandosa Garde sačinjavali su Makedonci izbeglice: posmatrano uopšteno, ona je nosila obeležje naroda koji okružuju Rumuniju. Kao što se za kancer kaže da nije jedna bolest već skup bolesti, Gvozdena garda je bila skup pokreta i pre jedna mahnita sekta nego partija. Tu se manje govorilo o nacionalnoj obnovi nego o dražima smrti. Rumuni su uglavnom skeptici i ne očekuju mnogo od sudbine. Zbog toga je većina intelektualaca prezirala Gardu, ali se na psihološkom planu dešavalo drugačije. Postoji jedna vrsta ludosti kod tog duboko fatalističkog naroda. Intelektualci koje sam malopre pominjao, sa svojim diplomama u selima gde su se do smrti dosađivali, dobrovoljno su pristupali u njene redove. Gvozdena garda je važila za jednu vrstu leka za sva zla, uključujući dosadu, pa čak i triper. Ta naklonost prema ekstremnostima mogla je takođe da privuče dosta ljudi ka komunizmu, ali je on tada jedva postojao, i nije imao šta da ponudi. Na sebi sam u to vreme iskusio kako bez i najmanjeg ubeđenja čovek može da se prepusti zanosu. To je stanje koje sam kasnije često posmatrao, ne samo kod ljudi od dvadeset godina, ne samo onih kojima sam tada pripadao, već nažalost i kod šezdesetogodišnjaka. Dobro sam se iz toga izvukao.“

Citirao sam cijeli Cionarov odgovor, da ništa ne bih isijecao iz konteksta, jer se jedino u takvome, cijelom, vidi sva plitkost toga inače silno dubokog čovjeka. Toliko dubokog da se čitatelj pred njegovim knjigama samome sebi učini slučajnim prolaznikom kroz život. Pred Cioranovom dubinom se, nekako bezbolno i baš nimalo uvrijeđeni, možemo osjetiti tako pitomo i bezazleno glupima. Ali po čemu su citirane riječi tako plitke? Pa, najprije po tome što nam se čini da smo ih već stotinu puta čuli ili pročitali, u nizu patriotskih ekskursa, govora i rasprava, u kojima naši ljudi, akademici, pisci i filozofi, objašnjavaju, i načinom objašnjavanja pravdaju, naše lokalne fašizme, nacizme i rasizme. Recimo, Cioran govori o rumunjskome fatalizmu, kao razlogu zbog kojega su se njegovi sunarodnjaci masovno uključivali u Gardu. Obilježja društvenoga ili nacionalnog mentaliteta često su navođena kao moguće objašnjenje nastanka fašizma u nekoj zemlji, ali najčešće onda kada bi se htjeli izbjeći svi povijesni razlozi, za kojima onda slijedi i – povijesna odgovornost. Ne možete biti odgovorni ako se u nacionalnom smislu, recimo, fatalisti, kao što niste odgovorni ni za boju očiju, ali ni za jezik kojim govorite. Zato se na mentalitetne karakteristike obično pozivaju takvi koji bi da relativiziraju svoj lokalni fašizam kao nešto što se dogodilo jer se, eto, moralo dogoditi. Pa su se onda ljudi u Željeznu gardu uključivali zato što im je bilo dosadno.

Emil Cioran

Ali nije to ono najgore u Cioranovom odgovoru, niti bismo sitničarili i bavili se kolektivnim mentalitetima, da nije tvrdnje kako su Željeznu gardu izmislili Slaveni, makedonski izbjeglice, ili kako je Corneliu Zelea Codreanu, njezin utemeljitelj i ideolog, bio slavenskoga porijekla. Osim što je ova vrsta zaključivanja nedostojna svakoga inteligentnog čovjeka, u Cioranovom slučaju je zapanjujuća, jer je potpuno nebitno što je u rodoslovnom smislu bio Codreanu, i jesu li mu otac i mati bili korijenski Rumunji. Ako je on svoju ideologiju postavio na pojmu rumunjskoga pravoslavnog patriotizma i ako je vjeru u rumunjstvo radikalizirao do mahnitosti, tada je bespredmetno govoriti o njegovome porijeklu, i tada je svaki govor o njegovome porijeklu zapravo pokušaj da se odgovornost za vlastito zlo, ili zlo svoga naroda, grupe ili svejedno koje društvene zajednice, prebaci na nekoga drugog, i to uvijek onoga tko s tim zlom nema ama baš nikakve veze, kao što rumunjski Slaveni, ili bilo koji Slaveni, s rumunjskim fašizmom nemaju veze. Osim što su od tog fašizma i oni stradali, premda ne tako drastično kao Jevreji i Romi.

Cioran čini ono isto što čine naši ljudi kada priču o ustašama u Drugome svjetskom ratu nastoje svesti na priču o Hercegovcima. Premda je to na prvi pogled manje radikalno od tvrdnje da ustaše u tom ratu nisu činili nikakve zločine, nego su branili državu, isti je pokušaj da se poništi bilo kakva društvena odgovornost ili svijest o njoj. Samo što se u jednom slučaju tvrdi kako zločina nije ni bilo, dok se u drugom slučaju kaže kako je zločine počinio netko drugi. A to je ustvari isto.

Na jednak se način ova vrsta plitkoumnosti, čiji je cilj da se rastereti savjest na način na koji se u neorganiziranim zajednicama rješavaju problemi s kućnim smećem, pa se vlastiti otpad drugome gura pod nos, provodi i kada nema rata. Čini se to kao neka vrsta zgodne vojne vježbe. I onda su u Zagrebu ljevičarima za sva zla tuđmanizma, za hrvatsku agresiju na Bošnjake u Bosni i Hercegovini, za pretvorbenu pljačku zemlje i za koješta drugo, krivi uglavnom – Hercegovci. Da se Tuđman nije njima okružio, drže oni, hrvatska bi novija povijest drukčije izgledala. Kao što bi i Zagreb danas bio čišći, ljepši i uređeniji grad da ga ne nagrđuju upravo oni, Hercegovci. Tako su onda i Sarajlijama, ili Bosancima općenito, za njihovu unutrašnju nesreću, onu za koju ne mogu optužiti ni Milorada Dodika, ni Dragana Čovića, krivi – Sandžaklije. Oni su ugrabili položaje, bespravno sagradili kule i čardake u centru grada i ojadili narod na sve načine. Beograđanima su, pak, krivi Prečani, bosanskohercegovački i hrvatski Srbi, koji su se dovukli u Srbiju, nakon što su izgubili sve svoje ratove. Oni su razbili Jugoslaviju, oni su se poklali s Hrvatima i Bošnjacima, oni su Srbe u cijelome svijetu doveli na zao glas. Da nije njih, sve bi bilo bolje, ljepše i poštenije. Da nije njih, ne bi bilo ni srpske odgovornosti za rat.

Istina je, međutim, da bi sve bilo isto da nema, ili da nikada nije ni bilo, Hercegovaca, Sandžaklija i Prečana. Vodili bi se isti ratovi, bili bi počinjeni jednaki zločini, patriotsko manijaštvo jednako bi isisalo materijalnu i duhovnu supstanciju društva, zlo bi se jednako širilo ovim našim južnoslavenskim svijetom. A mi bismo na kraju našli i za sve optužili neke druge Hercegovce, Sandžaklije i Prečane. Tako je, naime, lakše. S tom se glupošću jednostavnije živi, nego sa savješću koja je opterećena zlom što je učinjeno u naše ime. Na kraju, Cioran je mogao živjeti i bez novca, i bez pasoša, i bez građanske sigurnosti, i bez društvenih obaveza, ali nije mogao živjeti uz saznanje kako je rumunjski fašizam samo rumunjski i kako je taj fašizam dio njegove ljudske i kulturne odgovornosti. Svega se, na kraju dvadesetog i na početku novog vijeka, živ čovjek smije rasteretiti, osim svoje odgovornosti i za ono za što nije kriv.

Hercegovci, Sandžaklije ili Prečani, kao i rumunjski Slaveni, ne mogu biti šifrom za izbjegavanje kolektivne odgovornosti čak ni kada je neki od njih osobno za nešto kriv. Oni to ne bi mogli biti ni da su većina ustaša 1941. bili Hercegovci, a daleko od toga da su bili, i to iz jednostavnoga, savršeno razumljivog razloga: ništa oni nisu radili iz razloga svoga hercegovstva, nego su sve činili iz razloga svoga hrvatstva. Jednostavna je to istina, ni plitka, ni duboka. Drugi nam nikada ne mogu biti krivi, pa ni onda kada su krivi.