Bosna, lijepa kao Andrej Pejić

Piše: Miljenko Jergović

Škola se tad zvala "Revolucionari i narodni heroji Prve gimnazije". Nije to više bila gimnazija, nego su se učenici školovali za neka čudna zanimanja, kojim se u životu vjerojatno neće baviti: bibliotekari, arhivari, pomoćni prevoditelji s turskog i arapskog, grčkog i latinskog, te kao elitna struka, u kojoj se baš nitko nikada neće zaposliti – organizatori kulturnih djelatnosti. Jedini koji su se školovali za nešto konkretno bili su poštari, ili poštansko telegrafski tehničari, kako se njihovo zanimanje stručno zvalo. Bilo ih je najviše i predstavljali su, naravno, najnižu kastu u hijerarhiji koja se uspostavljala već od prvog dana. Naravno, uspostavili su je sami đaci, i uzaludan je bio sav profesorski trud da školu nanovo uspostave po načelima bratstva i jednakosti, kako je, barem u njihovim lijepim uspomenama, funkcionirala dok je bilo gimnazije.

Milanče

U toj prvoj generaciji, među poštarima ili, možda, bibliotekarima, toga se teško sjetiti, a za priču nije ni pretjerano važno, bio je neki Milan. Fizički lijep dečko, ali samo dok stoji, ne miče se i ne progovara. Damskih kretnji, koje bi, kada se iznervira, a najčešće je bio nervozan, jer se školska većina svojski trudila da ga iznervira, bivale još ženskije. Sav histeričan i razmahan, prolazio je hodnicima, družio se samo s ono nekoliko djevojaka koje ga, u skladu s općim stavom, nisu izbjegavale, a govorio je glasno, tako da ga se uvijek čulo s kraja na kraj škole. Glas mu je bio mutiran, dubok kao i u ostalih dječaka, ali svejedno je govorio kao žensko. Zvali su ga Milanče, a on je na taj nadimak, podsmješljiviji nego što nam se učini kada ga danas izgovaramo, na kraju i pristao, srodio se s njim, i valjda ga nitko, osim unezgođenih profesora, više i nije zvao drukčije.

Nisam mu dobacivao. Nikada nisam sudjelovao u kolektivnim ceremonijalima Milančetovog zlostavljanja. Pravo govoreći, kada bi on naišao, gledao sam u drugom pravcu. Nisam ga poznavao, nikad ga u životu nisam pozdravio. I ne znam što mi je bilo neugodnije: slušati ih kako ga po hodnicima dozivaju, iskrivljenih ženskastih glasova, dobacuju šale na njegov račun, ili ga, u vrijeme gužvi, kada se za velikog odmora cijela smjena stušti niz stepenice, pa prema izlazu, hvataju za stražnjicu ili za spolovilo, i onda mu se muškarčine rugaju ili ga zvjerski stegnu za testise, sve dok se ne rasplače, ili mi je veću nelagodu stvarao on sam, kada bi veseo i sretan, nakon što ga svi ostave na miru, ćeretao sa svojim drugaricama i nečemu se veselio. Izbjegavao sam Milančeta i sve što je imalo bilo kakve veze s Milančetom. U te četiri godine nisam imao ama baš ništa sa zlostavljanjem tog dječaka. Jednako kao što prosječan Sarajlija ili Zagrepčanin u vrijeme Drugoga svjetskog rata nije imao baš ništa sa zlostavljanjem svojih susjeda Jevreja ili Srba.

Nakon što smo se, u lipnju 1984., razišli svatko na svoju stranu, u skladu sa školskim usmjerenjima i životnim putanjama, Milančeta više nikada nisam sreo. Da jesam, sigurno bih ga prepoznao. Po kretnjama i po govoru. Ali on mi je, za čudo, češće padao na pamet od mnogih koje sam poznavao, s kojima sam se družio i u međuvremenu im pozaboravljao imena i lica. Ili bi mi se javio kroz neku sitnu grižnju savjesti, ili bi me na njega podsjetio neki sličan mladić, feminiziran, ženstven i izgubljen među svijetom koji se lako razgnjevi pred muškom ženstvenošću. Naravno, sjećao sam ga se i s onom istom nelagodom, koja je, vjerojatno, nalik tom kolektivnom gnjevu, samo je manjeg intenziteta, kao što su i naši pristojni, prosječni sugrađani u Drugome svjetskom ratu prema svojim manjinskim, ugroženim susjedima gajili osjećaje nižeg intenziteta.

Početkom rata, često sam razmišljao što li je, Bože, sa svim tim bibliotekarima, arhivarima i poštarima, onima koji su imali srpska imena i prezimena. Mora biti da sad neki od njih sjede na Trebeviću uz topove i minobacače. Ili su, barem, izvan obruča, a prema nama koji smo u obruču osjećaju emocije nižeg intenziteta. Tako mi je ponovo na um pao i Milanče. Znao sam da on sigurno ne puca po nama. I nekako sam mu bio zahvalan. Njegovi životni interesi, kao i njegove muke s društvenom većinom, koje god nacije bila većina, takve su da Milanče ne puca. Premda smo mu, koje god nacije bili, i mi u obruču, i oni izvan obruča, činili zlo. Takvo zlo kakvo se u životu teško preboli i kakvo ja, da sam bio na njegovome mjestu, ne bih prebolio. Eto, recimo to kada te neki majmun, usred školske gužve, ščepa za muda i stišće dok se ne rasplačeš. Kako živjeti među takvim svijetom? Tako što ćeš svoje pokrete učiniti uglatijim, više nalik kretnjama robota, ne bi li bili muškiji?

Ne znam šta je bilo s Milančetom, nisam više za njega čuo.

Andrej

Ali sjetim ga se zadnjih mjeseci, kad god u novinama ili na televiziji vidim fotografiju Andreja Pejića. Da je naša povijest bila drukčija, da smo kao društvo bili bolje sreće, Andrej Pejić bi negdje u Tuzli, Sarajevu, Zagrebu ili Beogradu danas, vjerojatno, proživljavao iste stvari kao Milanče. Ali kako je krenulo po zlu i kako se zaratilo (Andrej je, ustvari, ratno dijete, rođen je 28. kolovoza 1991.), najprije je s majkom i bratom dopao izbjeglištva u Beogradu, gdje su živjeli po prihvatnim centrima, a zatim su, nakon NATO-vog bombardiranja Srbije, emigrirali u Australiju. Kolektivna nesreća i potpuni raspad svijeta iz kojeg je potekao, odveli su Andreja Pejića na jedno od onih užasno udaljenih mjesta zemaljskoga šara na kojima, tako se barem priča, nije važno koje si vjere, nacije i boje kože, jesi li muško ili si žensko, ili si od svega toga pomalo i sve to zajedno. Da nije bilo rata Andrej Pejić danas ne bi bio ono što jest. Teško je zamisliti, uza svu i najpitomiju maštu, da je mogla postojati takva Bosna i Hercegovina, ili takva Jugoslavija, u kojoj bi i Andrej Pejić bio sretan.

Sve važno o njemu danas saznajemo s fotografija i iz reklamnih kampanji u kojima je sudjelovao. U posljednjoj je, čitamo i gledamo, reklamirao push up grudnjak. To bi, takva su društvena pravila i običaji, trebalo biti skandalozno. Ali nije. Po našim novinama i na web portalima često objavljuju Andrejeve slike. One bi, takva su većinska pravila i običaji, trebale biti bizarne i groteskne. Ali nisu. Andrej bi za većinski svijet, svejedno koje nacije, trebao biti odbojan, odvratan, bolestan... Ali nije ni to.

Andrej Pejić je tako lijep, nepodnošljivo lijep, da pred njegovom ljepotom pomalo ustuknu i oni manijaci, perverznjaci, fašisti, gadovi i nacionalno te vjerski osviješteni pučani s anonimnih foruma ispod njegovih fotografija. Napišu da im je odvratan, nazovu ga pederom, ali tem su najčešće u manjini, tem im je i pomalo neugodno. Vjerovat ćemo da je razlog u njegovoj ljepoti. A što bi u takvoj ljepoti trebalo biti odvratno?

Od svega što se od Bosne u posljednjih dvadeset godina svijetom rasulo, Andrej Pejić je danas, možda, najneobičniji. Ako ljepota može biti šokantna, a izgleda da i to može, ukoliko društvena većina na osnovu svojih navada i običaja zaključi da se ljepota uvrgla i zatekla na krivome mjestu, tada je Andrej šokantno lijep. Pritom, danas je on planetarno najslavniji Bosanac. Od njega su slavniji samo bosanski ratni zločinci, ali i to – možda jedan ili dvojica njih. Svi drugi, nogometaši, košarkaši, filmski i kazališni režiseri, političari, književnici, glumice i glumci, manje su od njega u svijetu slavni i manje su, po onome što rade i što jesu, nad tim svijetom izdignuti. Ali svejedno, nigdje da pročitaš kako se netko po Bosni i Hercegovini ponosi Andrejem Pejićem, ni time što se jedan takav rodio tu gdje i mi ostali, i što nam je činjenicom svoga rođenja u svakome smislu dao na važnosti. Ne samo to, nego niti se Hrvati otimaju za njega što je po ocu Hrvat, niti bi ga Srbi sebi jer je po majci Srbin.

I tako je Andrej, a da mu to, bit će, nikada i nije bilo na umu, izbjegao da bude jedan od nas. Je li što time izgubio?

Andrej Pejić jedna je metafora Bosne. One Bosne koja postoji kao lijepa misao, slika ili uspomena na nešto što, možda, nikada nije postojalo na način na koji biva u uspomeni. Milijuni ljudi su poslije Drugoga svjetskog rata imali svoje bosne, kojih više nema, niti će ih ikada biti. Jedni su bili protjerani i više se nisu mogli vratiti, a drugi se nisu imali kamo vratiti, jer nije bilo ni Galicije, ni malih gradova po Galiciji. Europa je bila, u sjećanjima i uspomenama, sačinjena od isključivo takvih, nepostojećih, nestvarnih zemalja. I danas još ima živih po Americi ili Kanadi, čije su domovine sačinjene od uspomena na nešto što se nije dogodilo. Andrej Pejić je utjelovljenje jedne takve uspomene, i njezine – što bi se u turističkim vodičima reklo – nedirnute ljepote.