Bakir Tanović, filmadžija

Piše: Miljenko Jergović

Ne znam koliko sam puta u ovih dvadeset pet godina razmijenio koju riječ s Bakirom Tanovićem, ali znam da sam mu svaki put, jednom rečenicom barem, pohvalio Ovčara. Pamtim to jer bi on pohvalu dočekivao uvijek na isti način: kao da sam nešto pobrkao i kao da nije on taj Bakir Tanović, ali mu je neugodno da mi to kaže. I svaki put bih pomislio da mu sljedeći put neću spominjati Ovčara. Međutim, sretao sam ga rijetko, ti susreti su, kao i naše poznanstvo, bili vrlo površni, pa bih zaboravio, i opet bih krenuo hvaliti Ovčara. Sjetio bih se kada bi se ponovila njegova reakcija: kao drago mu je, ali još bi mu draže bilo da Ovčara nisam ni spomenuo. Jer on, zapravo, i nije taj Bakir Tanović za kojeg sam mislio da jest...

U tom drugom i divljem vremenu, koje nas je mljelo i trošilo nam sve, nekad mnogobrojne, životne izbore, sve dok, i ne primjećujući, nismo već živjeli onako kako smo morali, a ne onako kako bismo htjeli, pomalo sam i zaboravio razloge zbog kojih sam režiseru hvalio prvi od njegova jedina dva dugometražna igrana filma. Ovčara, snimljenoga 1971, i iste godine prikazanog na festivalu u Puli, gledao sam samo jednom: prije više od trideset pet godina, na našem starom, crno-bijelom televizoru.

Film o ratu oko zemlje

Vjerojatno sam se tog filma bolje sjećao u vrijeme kada sam upoznao Bakira Tanovića, ali danas dobro pamtim samo atmosferu i strašnu finalnu scenu. Priča je, barem u sjećanju, kao iz iranskih filmova: ovčar prevodi stado na sezonsku ispašu, negdje u Slavoniju, stotinama kilometara daleko od kuće. Tako je to nekada bilo: nije se imalo sijena, umjetne hrane i novca, nego se tako nomadski živjelo, da bi stado moglo opstati, baš kao u onoj prvoj starozavjetnoj priči o braći Abelu i Kainu. Samo što u ovoj priči ubojica nije bio brat, nego čovjek kojem je dirnuto u zemlju i u ispašu.

Ako dobro pamtim, Ovčar je bio mučan film. Otpočetka se osjećalo da će stvari poći loše, nešto će se strašno dogoditi. Gledatelj je samo trebao otkriti što. Ovčar je bio film o zemlji, o ratu dvojice ljudi oko zemlje. Tako će dvadeset godina kasnije oko zemlje ratovati narodi, ali zemlja svejedno nikome neće pripasti. No, redatelju i njegovim gledateljima to sigurno nije bilo na umu. To je samo jedno od nehotičnih, slučajnih proroštava, kakvih ima u svakoj boljoj knjizi ili filmu.

Posljednja scena, ona koja mi se zauvijek usjekla u pamet: izmjena srednjih i krupnih planova, trenutak u kojem čovjek drugome čovjeku zbog ispaše glavu raskoli sjekirom. Ubijenoga Ovčara glumio je banjalučki glumac Adem Čejvan. Tih godina puno je Čejvan igrao po jugoslavenskim filmovima. Lanjske, 1970. je za glavnu ulogu u Lisicama, zagrebačkoga redatelja Krste Papića, jednom od najboljih i u svijetu najcjenjenijih jugoslavenskih filmova u povijesti, dobio Srebrenu arenu. Zlatnom je tada bio nagrađen Stevo Žigon, za ulogu u jednome danas sasvim skrajnutom i zaboravljenom slovenskom filmu (Oxygen, redatelja Matijaža Klopčiča).

Film Ovčar je, kako je zabilježeno u kronikama, 1971. u Puli nagrađen "diplomom za suvremenu, socijalnu i životnu temu", te još jednom diplomom, dodijeljenom producentu Vardar filmu, "za afirmaciju mladih autora".

Politički, republički i nacionalni razlozi

Kao i toliki drugi nenagrađeni autori, poslije se Bakir Tanović žalio da su ga zlatne i srebrene arene zaobišle iz političkih, republičkih, nacionalnih razloga. Ali nabrojimo samo nazive filmova kojima je žiri dao prednost: U gori raste zelen bor, Antuna Vrdoljaka; Uloga moje porodice u svjetskog revoluciji, Bate Čengića; Tko pjeva zlo ne misli, Kreše Golika; Crveno klasje, Živojina Pavlovića...

Bila je to bogata godina, s filmovima i režiserima koji će ostati za vječnost. Te je godine Bakir Tanović, po pravdi Boga, mogao dobiti samo diplomu. Vrijeme će, kao rijetko kad, pulskim žirijima i prosudbenim komisijama dati za pravo.

Ali svejedno, meni se utisnula u sjećanje rascopana glava Ademova. Utisnula mi se priča o zemlji i o nomadima, koji svake godine prevode stado preko pola zemlje, da bi živjeli i preživjeli.

Iz te sitne uspomene, iz njezine naracije i konstrukcije, dolazile su mi, i dolaze, mnoge moje izmišljene priče. One koje ću napisati i one kojima se zabavljam dok vozim auto, ili se njima navečer uspavljujem, ali ih nikada ne napišem, jer ih do jutra zaboravim.

Vidio sam i boljih filmova, ali…

Svaki čovjek, čitatelj i gledatelj, ima takve filmove, romane i pripovijetke, kojih se odavno već i ne sjeća, ali pamti neki detalj, atmosferu ili obrat, pomoću kojih onda sastavlja neke svoje privatne priče. Ako se još uvijek pitate od čega pisci smišljaju ono što će kasnije napisati, neka znate: od takvih, davno viđenih, možda i površno odgledanih i pročitanih knjiga i filmova, nastaju sve nove priče.

Ne znam zašto mi je baš Tanovićev Ovčar bio važan. Je li to, doista, tako dobar film kao što mi se trideset i pet godina čini, ili ga je dječja mašta kao vakuumom usisala, a da nije bilo tog filma, bio bi neki drugi? Svaki film, koji bih pogledao tog magičnog petka, krajem sedamdesetih, u mojoj bi imaginaciji bio ključan?

Može biti da je tako, ali svejedno je činjenica da je u mom slučaju ključan i važan upravo Ovčar, sarajevskoga redatelja Bakira Tanovića. To je jedan od desetak filmova i, možda, dvadesetak romana, pripovjedaka, televizijskih drama i kazališnih predstava, iz kojih nastaju sve moje, napisane i nenapisane priče. Vidio sam i boljih filmova, pročitao boljih knjiga, ali to se ne broji i ne računa.

Da se kako moglo, rekao bih sve ovo Bakiru Tanoviću. Ali on to nije mogao čuti, niti sam se ja posebno trudio da mu to ispričam. Naše je poznanstvo bio površno. Niti sam ja njemu bio važan, niti je on meni, mimo Ovčara, mogao biti važan. Živjeli smo u istome gradu, ali su naše socijalne pozicije bile skoro suprotne. Različiti su nam bili kulturni interesi i politička opredjeljenja, i što je u našem sarajevskom slučaju tad bilo vrlo važno: generacijski smo bili vrlo, vrlo udaljeni.

U Sarajevu su uvijek živjeli sami pravednici

Bakir Tanović potrošio je bio sve svoje ideale i iluzije, ako ih je ikada imao, i pokušavao je biti važna figura u tom gradu i toj zemlji. Upoznao sam ga u godinama kada je svjesno i punim srcem pripadao većini – većini u svakom pogledu, nacionalnom, vjerskom i političkom – i ozbiljno je vodio računa o tome da se ne nađe među gubitnicima. Kada uđu u godine, ljudi o tome moraju voditi računa. Pogotovo u našim krajevima, gdje se živi teško i gdje su ljudi okrutni, pa vam neće upamtiti ono  dobro što ste u mladosti stvorili, koliko god to moglo biti važno i veliko, ali će vam zlopamtiti svaki loš i nečastan postupak, svaku životnu nedosljednost, koliko god sitna i nevažna bila. U Sarajevu su uvijek živjeli sami pravednici, koji su, međutim, u sjećanju i u mašti, raspolagali golemim policijskim kartotekama, gdje je bila ubilježena i zapisana svaka opačina, što ju je drugi u svom životu učinio. Zato je uvijek bilo sigurnije ostati u većini, nikad se i ni u čemu ne osamiti.

Znao je to Bakir Tanović. A tko zna što je još znao. Ne mogu o tome govoriti. Slabo sam ga poznavao.

Nakon Ovčara snimio je još samo jedan igrani film. Zvao se Ljubav i zloba, scenarij je Tanović pisao po priči Novaka Simića. Sjećam ga se kao slabog, zbrkanog, ali intenzivnog u osjećajima. Kao i Ovčara, gledao sam ga samo jednom. Nisu filmovi Bakira Tanovića bili često prikazivani, niti je on, u percepciji javnosti i među kulturnom elitom, doživljavan kao neki važan režiser. Više je bio kulturni radnik, pokretač zbivanja, kojem se, bez prijeke potrebe, ne valja zamjeriti. A i on kao da se već pomalo trudio da mu filmovi budu zaboravljeni. Ne znam zašto.

U bivšoj Jugoslaviji postojali su ljudi koji su nekada bili važni redatelji ili pisci, a onda su se naglo prestali baviti svojim poslom, pa su postali nešto drugo. On je bio jedan od njih. Obično se radilo o filmadžijama i piscima s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, iz vremena optimizma, vremena kada se činilo da od umjetnosti, pogotovo naracije, ništa ne može biti važnije. I zaista, zar ima ičega važnijeg od ispričane priče? I što bi, zapravo, ostalo iza čovjeka koji nije ispričao nijednu veliku priču? Ništa, ukoliko nije bio neki veliki junak ili nije bio Nikola Tesla.

Tipičan bosanski, jugoslavenski, balkanski život

Film Ovčar bio je dječaku važan jer je pričao arhetipsku priču. Naravno, dječak tad nije znao da je priča arhetipska. A odrastao je u porodici u kojoj se nije čitala Biblija – ili ukućani nisu jedni druge pa ni djecu tjerali da čitaju Bibliju – tako da dječak nije ni znao za onu priču od koje je sve počelo: o Kainu i Abelu. Kada ju, nekoliko godina nakon gledanja filma, bude prvi put čitao, neće mu na um pasti da starozavjetni tekst pripovijeda o istoj stvari kao i film. Uostalom, ubojica i ubijeni u Ovčaru i nisu bili braća. Ili ćemo njihova bratstva postati svjesni tek kada počne rat. Najdubljega i najtragičnijega bratstva među ljudima, bratstva koje nije ni po ocu, ni po majci, a ni po stricu, tetki ili ujaku, onoga bratstva o kojemu, zapravo, gotove svete knjige, čovjek postaje svjestan tek kada ponovo bukne – bratoubilački rat. Tek kada se međusobno opet počnu ubijati, ljudi jedni drugima postaju braća. To je komplicirano, ali je istina živa... Adema Čejvana je u filmu Bakira Tanovića sjekirom ubio brat, i Adem je svoju smrt odglumio sjajno, kao što nitko ne bi.

Malo nakon rata, Bakir Tanović objavio je knjigu, u kojoj je na osnovu nekakvih dokumenata, katastara, zemljišnih knjiga, čega li, dokazivao čija je Bosna i Hercegovina zemlja, kome ona imovinski i nacionalno pripada. Nisam čitao tu knjigu, nije me zanimala. Znao sam da govori o istoj stvari kao i film Ovčar, ali i da je u njoj sve suprotno onom što se događalo u Ovčaru.

Život Bakira Tanovića tipičan je bosanski, jugoslavenski, balkanski. Sklopljen iz više dijelova, od više različitih života, suprotnih temperamenata i karaktera. Nikako da život bude jedan i cijeli. Ali Tanović je u svom životu bio i filmski režiser. Šteta što nije bilo sretnije vrijeme, ili što nije bio sretniji svijet, pa da režiser ostane do kraja, samo da priča svoju priču. I ništa drugo. Osim što za veće nije bio spreman, od pričanja priče većega i nema.