Antun Vrdoljak, grob do groba

Piše: Miljenko Jergović

Jedan kratak fragment “Ratnoga dnevnika” partizanskog generala Ivana Šibla poslužio je Antunu Vrdoljaku kao alibi za film “U gori raste zelen bor”. Kažem alibi, jer da u dnevniku nije bilo epizode o zarobljenoj domobranskoj bojni sastavljenoj od banijskih i kordunaških Srba, i njezinom zapovjedniku, solunskom veteranu, jugoslavenskom kraljevskom oficiru, također Srbinu, Vrdoljak ne bi smio ni pomisliti da snima ovakav film. Šibl nije bio veliki pripovjedač, a ovu je priču ispričao naročito suspregnuto, tjeskobno i grizodušno, kao nešto o čemu se, zapravo, može samo šutjeti. Govoriti o Srbima u službi ustaškoga režima, i o srpskome ratnom heroju koji je, da bi spasio ženu i dvije kćeri, bio Pavelićev časnik, bilo je nemoguće iz perspektive Titovog generala, svjesnog Hrvata. Bilo je to nemoguće i iz perspektive hrvatskoga i jugoslavenskog društva 1971. godine, kada je i snimljen ovaj film. Četrdeset godina kasnije, jedna užasna trauma je anestetizirana kolektivnim zaboravom, nacionalističkom hipnozom, potiskivanjem, indolencijom, tradicijom lošeg pripovijedanja… Možda bi danas, iz više razloga nego 1971, vrijedilo zabraniti Vrdoljakov film, jer on društvo podsjeća na katarzu kroz koju smo odbili proći. Vrijedilo bi ga zabraniti i zato što nas podsjeća kojim bi se temama, i na kakav način, angažirana umjetnost trebala baviti. Postoji i treći, vjerojatno najsumorniji razlog zbog kojega bismo mi današnji poželjeli da nam se ovaj film skloni s očiju: “U gori raste zelen bor” pokazuje koliko je početkom sedamdesetih hrvatsko društvo bilo u civilizacijskom i moralnom smislu superiorno onome u čemu danas živimo! Na kraju taj film pokazuje sav genij redatelja i pripovjedača Antuna Vrdoljaka, što bi mnogima, pretpostavljam, bio i najvažniji razlog da ga sakriju od sebe i od drugih. Paradoksalna je, na kraju, i sama činjenica da je s proljeća 2012. edicija Jutarnjeg lista pod naslovom “Zlatna kolekcija hrvatskoga filma” otvorena filmom “U gori raste zelen bor”, budući da on puno više pokazuje kakva je naša kinematografija mogla postati, nego kakva je doista bila i kakva danas jest.

Vrdoljakova drama postavljena je između dva Srbina, partizanskog komandanta Dikana, kojemu su ustaše pobili porodicu, a selo sravnili sa zemljom (igra ga Boris Dvornik), i domobranskog zapovjednika, četiri puta ranjenog srpskog heroja iz Prvoga svjetskog rata (Charles Millot, alijas Velja Milojević). Obojicu je sudbina odabrala, jer obojica na svojoj strani imaju sve moralne argumente. Pritom, Vrdoljak je, dovodeći ih u odnos, izbjegao sve, ali ama baš sve ideološke i političke elemente u njihovom postupanju, čime je priču učinio nepodnošljivo bolnom. Da je u svemu bilo ičega osim sudbine i osobne tragike, koja istovremeno biva tragedijom cijeloga naraštaja, da je partizana načinio kao boljševika, a domobrana kao izdajnika ili barem građanskog oportunista, imali bismo kao gledatelji nekakvu utjehu, i sve bi bilo običnije i lakše, kao što to već biva u romanima i na filmu. Ovako, pripovjedač nas je suočio sa samom biti traume, a onda i s potrebom da trauma bude izrečena i na takav način odživljena. Bol neće prestati, ali barem ćemo znati što nas to boli.

“U gori raste zelen bor” film je bez utjehe, iskupljenja i vjere u bilo koji kolektiv, premda izlažući pojedince njihovim sudbinama, on na nepotkupljiv, gotovo surov način, izlaže gledatelja posljedicama njegove kolektive pripadnosti i odgovornosti. Sve je tu, na prvi pogled, kao na filmu: imamo pjesmu, koju ćemo pjevušiti dok budemo izlazili iz kina, imamo zaplet i rasplet, akciju, pucnjavu i humora koliko treba, ali za nas je sve to i više i manje od filma, jer dira u nešto u što se u nas, tradicionalno, ne smije dirati: u našu zajedničku odgovornost, u tragiku i žrtvu drugih, u istinu koju smo o sebi konstruirali da bismo mogli kao ljudi a ne kao zvijeri živjeti jedni među drugima nakon velikoga klanja, istinu koja će nas kasnije razjedati, uništavati i voditi u sljedeće krvoproliće, naprosto zato što je bila konstruirana, a ne istinska istina.

Dok kopa vlastiti grob, domobranski časnik sluša priču partizana koji će ga ubiti. I doživi istinski užas, potpunu ljudsku identifikaciju s njegovim stradanjem i životnim gubitkom. U času kada se govori o mrtvoj djeci i jednom nestalom svijetu, njih dvojica više nisu ratni neprijatelji, nisu ni Srbi, premda obojica stradavaju samo zato što su Srbi, nego su tek dvojica ljudi, dva čovjeka u antičkoj tragediji, koji nemaju snage i načina da izbjegnu vlastitoj sudbini. I u trenutku identifikacije onoga koji kopa vlastiti grob s onim koji ga je pred taj grob doveo, partizan opali i ubije domobrana. Tako je moralo biti, drukčije nije moglo, iako bi sve bilo drukčije, i naša bi povijest drukčije izgledala, da nije pucao. Nigdje se to u ovom filmu ne kaže, ali mi to znamo. U tome je katarzični smisao Vrdoljakove pripovijesti.

Od svih jugoslavenskih ratnih filmova nijedan nije bio istovremeno toliko hrvatski i toliko srpski. O dvije različite traume i jednoj zajedničkoj pjesmi teče priča koja bi se, također, mogla i smjela gledati s dvije različite strane, kada bi bilo hrabrosti i volje za obraćenjem. Jedan od lajtmotiva priče je scena u kojoj komandant Dikan kaže kako se s ustašama nikako ne bi smjelo ulaziti u razgovor, jer čim s nekim od njih zapodjeneš razgovor, osjećaš da ti je sličan i nekako blizak, da ima ženu i djecu, voli konje, žali za uginulom kravom… Svejedno što, jer čim s njime progovoriš, i o čemu god progovoriš, vidjet ćeš u njemu sebe. Tako se o tome moglo pripovijedati 1971. Danas više ne može, jer se danas u Hrvatskoj nitko pametan ne bi usudio u četniku vidjeti brata čovjeka, svejedno je li narečeni četovao 1941. ili 1991. A ustaše su, podsjetimo, te 1971. po društvenome bontonu i idejnom nalogu zauzimali upravo ono mjesto koje u današnjoj Hrvatskoj imaju četnici.

Antunu Vrdoljaku nije trebalo vremena ni dijaloga da oživi likove u svojoj priči. Od Borisa Dvornika je načinio Srbina s Korduna, od Zvonka Lepetića melankoličnog Zagorca, od Šerbedžije tipskoga purgera, onoga tko je zalutao u ovaj rat, jer su Kordun i Banija od njegovoga svijeta udaljeni ne stotinama i tisućama kilometara, nego stoljećima temeljitog nerazumijevanja i neshvaćanja o čemu je tu, zapravo, riječ. On puca i ne želi se predati, jer “dečki ovo je rat, nije nogometna utakmica”, za njega je rat kompjutorska igrica, pa gubi glavu, a da, zapravo, najmanje od svih zna zbog čega je gubi i tko je taj bandit koji se sprema da ga pogubi. Njegov je slučaj također tragičan, ali je ruban, marginalan, epizodan… U dva svjetska i u tri hrvatska rata u dvadesetom stoljeću, Zagreb je, iako stolni grad, igrao epizodnu ulogu, i bio je, kao Šerbedžija u Vrdoljakovom remek djelu, onaj kome tu ništa nije jasno i tko o svim tim kordunaško-banijskim, ličkim, hercegovačkim i bosanskim krvavim mržnjama i atavizmima zna, zapravo, jednako malo kao i o svojim neprijateljima. Zagreb je poseban slučaj, što ga u hrvatskoj i u srpskohrvatskoj stvari ne čini manjim krvnikom i manjom žrtvom nego što su bili drugi. Toj razlici je Antun Vrdoljak posvetio briljantnu Šerbedžijinu minijaturu, u filmu koji traje samo osamdeset pet minuta.

Kako čitamo u knjižici uz DVD (u tekstu koji potpisuje Nenad Polimac), u jesen 1971. pola milijuna građana SFRJ vidjelo je “U gori raste zelen bor”, od toga tristo tisuća u Hrvatskoj i sto tisuća u Srbiji. Kako su oni gledali taj film, što su u njemu vidjeli, kako su doživjeli scenu iznad svježe iskopanog groba, ili su gledali neki potpuno različit film? Možda je doista tako: “U gori raste zelen bor” možda je priča za ljude iz 2012, koja govori o propuštenim prilikama naraštaja iz 1971. da iznevjeri vlastitu sudbinu, i koja govori da su se nekad i u nas pripovjedači bavili bolnim i prešućenim temama. Šutnjom koja nas kao ljude više određuje od onoga što govorimo.

Tekst prenosimo sa stranice Jergovic.com