Album s markama

Prekoputa sudopera i štednjaka bila je sećija s poširokim naslonom. Uz sećiju bio je zguran veliki kuhinjski stol, uz koji je, na čelo i začelje, mogla stati još po jedna stolica. Na naslonu iza sećije stajale su knjige, uglavnom filatelistički katalozi i prijeratni leksikoni, katalozi velikih robnih kuća iz trideset i neke, i današnje novine, beogradska Politika i Oslobođenje. Na naslonu su ponekad stajali i albumi s markama, povečalo i pinceta.

Čika Bude sjedio je na sećiji i prebirao marke. Slagao ih u nizove, premještao iz albuma u album, i slagao svoju savršenu selekciju. Govorili su: zabavlja se, i neka se zabavlja, važno je da čovjek u starijim godinama nađe sebi zabavu, tako će duže živjeti i neće poseniliti. Senilija ili skleroza, u ono vrijeme to je bio naziv za staračno zaboravljanje i za ono što se danas naziva Alzhajmerovom bolešću.

Njemu, međutim, filatelija nije bila zabava. Marke je skupljao cijeloga života, ili tačnije rečeno od vremena kada se kao osamnaestogodišnji svršeni gimnazijalac zaposlio na pošti. Bilo je to, čini mi se, 1913. Zatim je došao rat, on se našao u vojsci koja se povlačila preko Albanije - o čemu je volio pričati, ali ga nisu slušali, pa je za jedinu publiku nalazio mene, koji u vrijeme prvih njegovih priča o albanskoj golgoti nisam još ni u školu krenuo - kasnije se našao na otoku Krfu, i s Krfa se kao solunski dobrovoljac vraćao u Srbiju. Taj je Budimir Dimitrijević bio junak svoga doba, i za svoja će junaštva ponijeti razna ratna i mirnodopska kraljevinska odlikovanja, ali ovaj čika Bude kojeg sam ja znao, i koga su znali svi drugi, uključujući i njegovu ženu, nije imao baš puno veze s tim Budimirom Dimitrijevićem iz Velikog rata. Osim što je znao sve njegove priče.

Naime, čika Bude bio je blag čovjek, vrlo nesnalažljiv, plah i nejak. Bio je visok i uspravan, potpuno sijed, kao suha grana koju će prelomiti svaki jači vjetar. Nije se snalazio u samoposluzi, nije se snalazio u tramvaju ni u haustoru. Jedino gdje se snalazio bila je ta sećija, i to u trenucima kada bi pred sobom imao svoje marke.

Jednom davno stekao je ugled ratnog heroja, premda je teško povjerovati da je ikad bio heroj. Napatio se i preživio. Spavao je na drvetu, jer je svud naokolo bila voda. Odnekle je za vrijeme njihovog povlačenja preko Albanije naišla poplava. I srpska se vojska našla na granama. Tko se nije popeo na stablo nije preživio. Tako mi je govorio, i ja sam mu naravno vjerovao. Zašto mu ne bih vjerovao? Između mene i njegove priče nije bilo više ničega. I nije više bilo nikoga, osim mene, koga bi ta priča zanimala. Kasnije, mnogo, mnogo kasnije kad budem čitao Marqueza, najprije Sto godina samoće, a onda i sve ostalo, sjetit ću se čika Bude i njegovih priča o bježaniji preko Albanije, o Krfu i o Solunskom frontu. Možda bih jednom trebao napisati roman o srpskoj epopeji u Velikom ratu. Znam ih koji bi se obradovali tome. Ta bi im knjiga bila krunski dokaz nečega. Ali meni više nije važno čega. U Sarajevu nemam nikoga živog, a mrtve nosim sa sobom. Kamo god krenem, uza se teglim pedesetak grobova. Taj srpski roman o Velikom ratu koji bih jednom trebao napisati, iako ne znam hoću li, bio bi posvećen čika Budi, govorio bi o Macondu i o filateliji. Jednom davno, nakon što je stekao ugled ratnog heroja čika Bude postao je filatelist.

Punih šezdeset godina pokušavao je sakupiti savršen niz poštanskih maraka.

Kao i svi ozbiljni filateliseti, tako je i on imao tematski okvir svoje zbirke i svog savršenog niza. Skupljao je jugoslavenske marke, od onih prvih, iz prvih mjeseci Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koje su zapravo bile preštambiljane marke iz austrougarskog doba, do maraka iz pedesetih i šezdesetih godina, uključujući i okupacijske nizove i marke iz Nedićeve Srbije. (NDH je nekako zaobišao.) Potom, stvarao je nizove njemačkih, austrijskih, čehoslovačkih, poljskih, sovjetskih i francuskih maraka, a onda i maraka iz ostatka Europe, te iz prekomorskih zemalja. Nešto od toga - recimo, njemačke, čehoslovačke i poljske marke - bilo je dio njegova sakupljačkog interesa, dok je ostalo kolekcionirao da bi mu u pravom trenutku poslužilo za zamjenu.

San o savršenom nizu jugoslavenskih maraka nije bio ostvariv, iako mu se stalo činilo da je na pragu velikog uspjeha. Ali uvijek bi se pojavila još jedna marka u nizu, ili, što se sve češće događalo, marka s greškom, odštampana u malom tiražu, koja je onda proširivala niz, koji bez nje nije mogao biti savršen. Uglavnom, uvijek je poneka marka nedostajala, a njegov se život razvijao i prolazio u tom nedostajanju. Sjedio je na sećiji - vidim ga kako sjedi, s naočalama navrh nosa i s povečalom u ruci, dok mi ulazimo - i gledao svoje marke, zagledao ih kao što turist zagleda novootkriveni svijet, i u svakoj je marki bio jedan dovršeni svemir. Jedan niz - desetak maraka s istim motivom, ali u različitim bojama i razičitih po nominalnoj vrijednosti, plus marka s greškom - nadovezivao se na drugi niz i na drugi svemir. A svi jugoslavenski nizovi, od preštambiljane marke s likom austrougarskoga cara i kralja Franje Josipa Prvog, od kojeg su ostali samo golemi imperatorski zulufi, jer mu je cenzor preko lica udario crnu kocku, da njome poništi i njega i svako sjećanje na njegovu vlast, sve do one posljednje marke s motivom runolista i slovenskih planina u pozadini, svi ti nizovi, svi ti dovršeni i nedovršeni svemiri, činili su čika Budinu težnju za nikad dosegnutim savršenstvom. Ili za Bogom, možda? Da mu je na kraju uspjelo da dovrši sve jugoslavenske nizove, bi li pod svojim povečalom ugledao lice Božje?

Posljednjih godinu-dvije počeo je hlapiti kao kiseljak, koji je preko noći nezačepljen ostao na kuhinjskom stolu.

Umro je u blaženom nespoznanju i neznanju. Sjećao se svoga srbijanskog djetinjstva, Krfa i tamnoga, masnog grčkog mora u koje bi svako malo kliznuo tabut s mrtvim vojnikom. Od ovoga današnjeg znao je samo svoju Milu i marke. Umro je kad ih je zaboravio.

Onih nekoliko najvrednijih nizova prodano je filatelistu s Baščaršije. Novca, taman da se sahrani sve što je još bilo nesahranjeno.

Ostao je album žutih korica, sa znakom u donjem lijevom uglu: svjetionik u kvadratu koji jednim uglom dotiče more. Na unutrašnjosti korica je malena naljepnica, na kojoj piše: Leuchtturm/Lighthouse GGT Made in West Germany. Na dvadeset četiri kartonske stranice, s obostranim galerijama i zaštitnim listovima od tankog providnog papira, nizovi su europskih zemalja. Počinje s Jugoslavijom, završava sa Švedskom. Između stranica je umetnuto dvadesetak nizova, na ručno načinjenim galerijama, različitih zemalja i datacija, te poneko jubilarno izdanje. Recimo, poljska jubilarna marka od dva i pol zlota, u povodu 400 godina poljskih pošta, objavljena 1958. u Varšavi. Ili izdanje iz okupitane Srbije, na koverti označenoj znakom crvenog križa i s natpisom “Za naše zarobljenike” i datumom 25. mart 1942, Beograd.

Kada je čika Bude umro, jedva da su ga stigli i pokopati, a teta Mila me je već zvala da dođem po album. Nisu imali djece. A ni njezine sestre nisu imale djece. Moj otac Dobro bio je jedini sin ženskoga dijela loze, a ja sam bio njegov jedini sin. Iako, vjerojatno je presudilo nešto drugo. Imao sam imaginaciju nekoga tko promatra čovjeka koji sakuplja marke. Taman i ako neću, a doista neću, postati filatelist, nešto ću učiniti s tim albumom. Pospremiti ga nekako u sjećanje.

Sve do rata nisam uzeo povečalo i temeljito, marku po marku, pregledao ostatke životnog djela mog pratetka Budimira Dimitrijevića. Zatim se album zagubio u strašnome ratnom i poratnom neredu majčinog stana. Pitao bih je za njega, odgovarala je - tu negdje. Sumnjičio sam ju da je te marke nekom prodala ili poklonila. Jednostavno, nije je bilo briga.

Album sam našao u ormaru, među poreznim priručnicima, udžbenicima iz političke ekonomije, knjigama s prastarim, davno izmijenjenim financijskim zakonima. Držim ga pored svoje fotelje, tu negdje je i povečalo - dobro, predratno njemačko - koje sam naslijedio od Franje Rejca, kojem je služilo u proučavanju onih sitnoslovnih njemačkih leksikona, otisnutih gotičkim pismom, i spremam se da ga jednog dana pregledam, sve marku po marku.