188 fenjera

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Civilizacija je stigla kao poniženje. Nakon kratkotrajne, ali krvave pobune i otpora okupacijskoj vojsci, koja je po nekom unaprijed dogovorenom redu došla u Sarajevo tek nakon što su grad napustili i posljednji turski vojnici, barun Josip Filipović primao je u Konaku poklonstvene deputacije građana Sarajeva, raspoređene po vjerama i nacijama, onako kako se i danas raspoređuju, gdje god još u Bosni različitih vjera i nacija ima. Tada je, piše u svojim memoarima protopop Nedeljko, barun Filipović grdno naružio muslimanske izaslanike, ovakvim riječima: "A vi, lopovi i skotovi, vi rđe i kukavice! Vi i vaša blistateljna Porta, kojoj svaki trag smrdi, kao što se ni vašim ulicama ne može proći od smrada i nečistoće. A zašto junački i pošteno ne objaviste rat, nego kurvanski i lopovski?! I čudim se kako je ovaj nesretni narod mogao živjeti među takijem zlikovcima.

Pokazaću ja vama silu Austrije, buntovnici i skotovi." Tako veli protopop Nedeljko, a znajući kakvo je držanje generala koji su nam na svojim sabljama donosili i odnosili civilizaciju, bit će da nije mnogo slagao, ni dodao. Osim toga, ima u tim Filipovićevim riječima nešto od onoga čemu ćeš se i sam naučiti, živeći dvadeset godina u Zagrebu, nešto od naravi tog svijeta, malenog a silnog u svome malograđanskom bijesu, koji je na istoku, osobito u Bosni, nalazio i još uvijek nalazi stvarni ili imaginarni prostor za istresanje svoga jada i svojih hrvatskih frustracija. Često će ti se učiniti kako Bosna jedino tome i služi da metropolski Hrvati, i oni koji gravitiraju Zagrebu, nečemu budu veliki i nekome budu kulturni i civilizirani. Prolazit ćeš godinama zagrebačkom Ulicom baruna Filipovića, pored kasarne u kojoj se svekoliko muško hrvatstvo učilo egzerciru, i prolazit će ti kroz glavu one njegove riječi, kako ih je upamtio protopop Nedeljko: "A vi, lopovi i skotovi, vi rđe i kukavice. Vi i vaša blistateljna porta..." Pa ćeš, ciničan prema sebi i svojim ograničenjima, razmišljati o tome čime li se to, Bože, ovi Hrvati ponose, ne bi li se, kad shvatiš, i ti ponosio time. Ali nikako ti u glavu ne ide, nikako ne shvaćaš...

S vremenom, kako se bude mijenjao tvoj odnos prema Sarajevu, i kako se bude iz korijena mijenjalo Sarajevo, sve dok ti se taj grad ne pretvori u najdalju tuđinu, tvoja začuđenost pred generalskim lijeporijecima jednoga hrvatskog baruna gubit će zavičajnu i identifikacijsku notu. U početku si se u sebi jasno identificirao s muslimanskim izaslanicima, koje vrijeđa ovaj visoki predstavnik okupacijske sile, i hvatao te bijes. A od bijesa nikakve fajde. Kasnije se ta identifikacija izgubila, tvoj zavičaj otplovio je niz Miljacku, niz Bosnu, Savu i Dunav, i eno ga danas u Crnome moru, zadnji put viđenog negdje kod Odese, i ostalo je samo čuđenje. I pokušaj da se razumije i tog Josipa Filipovića, rodom iz Gospića, graničara, krajišnika, svirepog sina granice, pripadnika tog vazda sumnjivog hrvatskog plemstva, i one koji su mu došli u poklonstvo, razumnije među sarajevskim muslimanima, melankolike i vječne introverte, koji su dobro shvatili historijsku logiku i koji su u svojim glavama i srcima uspjeli provesti veliku mentalnu, intelektualnu i emocionalnu transformaciju. Za razliku od bundžija i junaka, koji su završili na vješalima i po tamnicama, za razliku od Muhameda Hadžijamakovića, šezdesetčetverogodišnjeg vođe oružanog otpora, oni su mogli u svojim mislima obuhvatiti jedno vrlo dugo vrijeme, mogli su ga zamisliti u trajanju mnogo dužem od čovjekova života i od porodičnog sjećanja, i prilagoditi se toj velikoj promjeni u svijetu.

Svjetlo petrolejke

Uvrede baruna Filipovića njih se nisu ticale, jer su oni, na neki čudan, dugoročan način, bili pobjednici. Njihova imaginacija ne samo da je nadmašivala imaginaciju onih koji su uzaludno pružali otpor, nego je bila visoko iznad onoga što je mogao zamisliti Josip Filipović. Između ograničenja tog hrvatskog malograđanina, koji je postao austrijski general, i Fadilpaše Šerifovića, vođe muslimanskih poklonstvenika, kojemu je barun zbog njegovih godina ponudio da sjedne, prije nego što će održati svoj govor, razlika je u vojnoj i civilizacijskoj moći, i u imaginaciji. Prvo je na strani historijskog pobjednika, drugo na strani poraženog. Povlastica je, često, biti gubitnik. Samo poraženi, satrveni, poniženi mogu pisati povijest, oni mogu misliti u visinu i u širinu, onako kako se piše u velikim romanima. Na njihovoj strani su historija i vječnost, a na barunovoj strani je ta dugotrajna hrvatska privremenost, uslužnost sobarica na hrvatskim ljetnim plažama, svirepost  vojnika u hrvatskim vojnim misijama. Fadilpaša je čovjek iz najdublje i najudaljenije provincije jedne imperije, sa samog ruba orijentalnog svijeta, istočnjak u srcu zapada, ali je njegov svijet, za razliku od Filipovićevog, prostran i širok. Takvim ga naglašeno čini i njegov veliki poraz. Srušite li mu hram, nebom će se mjeriti visina njegova svoda.

Civilizacija je u Sarajevo stigla kao poniženje. Svaki događaj, istina je, ima barem dvije verzije. Oprezan i mudar, veliki selekcionar, arhivar i antikvar bosanske povijesti, koji je izbjegavao literarizacije, ali bi mu se one omaknule, Hamdija Kreševljaković u spisu Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave, što ga je objavio 1946, citira i drugu verziju Filipovićeva govora pred muslimanskim deputatima. Muhamed Enveri efendija Kadić, sarajevski kroničar i pisac, nije bio u izaslanstvu, ali se raspitao kod izaslanika, i oni su mu prenijeli da je barun Filipović ovako govorio: "Unatoč što tri godine vidite da turska vlada ne može postaviti red i ugušiti ustanak, i unatoč što vam ne valjaju putovi i mostovi i što nema pravde, slobode i jednakosti, trebalo bi da dočekate objeručke i sa zadovoljstvom prijateljsku vojsku velike sile Austrije, koja dolazi da uguši bunu i uspostavi mir, a vi se, naprotiv, prihvatiste kao neprijatelj za oružje i prouzročiste tolike gubitke u vojsci. To je jako žalosno. A zar vi ne znate (ovdje je digao ruku uvis), da bi ova gvozdena ruka za petnaest dana stigla u Mitrovicu. S Bogom!"

Istina je, vjerojatno, da je Josip Filipović kazao i ono što prenosi protopop Nedeljko i ono što su muslimanski izaslanici prenijeli efendiji Kadiću. Tek u odnosu te dvije različito impostirane deklamacije, u odnosu dvije suprotstavljene emocije, slobodni smo zamišljati kako je to izgledalo 23. kolovoza 1878, u petak, odmah nakon džume, kada su, nemoćni pred budućnošću, predvođeni Fadilpašom Šerifovićem, muslimani prihvatili poraz u ratu kojeg nije ni bilo, jer je sve unaprijed već bilo dogovoreno. Taj događaj će se kroz naše školske udžbenike transponirati na različite načine, kako kojem režimu bude trebalo, ali njegova zbiljska društvena drama neće biti ispričana. Nikome ona ne treba. Osobna drama Fadilpaše Šerifovića, sedamdesetčetverogodišnjeg starca, koji sjedi, dok barun Filipović drži svoj strašni govor, nikada nikome neće biti zanimljiva, iako se u tom čovjeku sabralo iskustvo vijeka i naraštaja. On, tako sjedeći, predstavlja jedan svijet koji nestaje, svijet koji odlazi poražen. Ali kako se ni povijesno, ni romaneskno vrijeme ne mjeri trajanjem jednoga ljudskog života, tako Fadilpaša u Filipovićevom konaku predstavlja sve bosanske svjetove koji su dočekali svoju 1878, svoje krajnje i konačno poniženje i poništenje, i sad odlaze: kuferaše iz 1918, koji nakon poklonstava srpskim generalima putuju željeznicom prema Austriji, sarajevske Jevreje i Srbe iz 1941, koji nakon što su ih se komšije u ime države odrekli putuju istom tom željeznicom prema Jasenovcu, sarajevske Hrvate i ostatke kuferaša iz 1945, koji nakon oslobođenja putuju prema Zagrebu i Hrvatskoj... Fadilpaša Šerifović, u pozi svoga konačnog poniženja, dok sjedi, oslonjen na štap i pravi se kako ne čuje sve ono što dobro čuje, podsjeća te na sarajevske Jevreje, koje si viđao po hodnicima židovskoga staračkog doma Lavoslav Schwarz u Zagrebu, godinama si ih viđao, sve dok jedno za drugim nisu pomrli, a s njima i njihova sjećanja, s njima i Sarajevo koje doživljava tko zna koju po redu svoju rekonkvistu. Fadilpaša umire 25. studenog 1882. u Istanbulu.

Vođa otpora Muhamed Hadžijamaković predao se austrijskim vlastima u subotu 24. kolovoza, dan nakon što je barun Filipović primio izaslanstva sarajevskih naroda. Boravio je na tavanu jednoga svog jataka, i tog je dana odozgor sišao i zaputio se u grad. Na mostu ga je presrela jedna vojnička patrola i odvela ga u Konak. Bio je u svome najsvečanijem odijelu, pripravan za sve što će se dogoditi.

Staro Sarajevo

Suđen je pred austrijskim vojnim sudom, i sve je priznao. Ništa nije tajio, nije se kajao i osuđen je na vješala. Barun je osudu i potvrdio, uz naredbu da se odmah izvrši. Hadžijamaković je to mirno prihvatio, tako da nitko ne primijeti da ga se presuda tiče. Pogubljen je ispod Gorice, na mjestu gdje se, piše Kreševljaković, "od puta Sarajevo-Pofalići odvaja put za Velešiće". Kada su mu pred vješanje skinuli lisičine, starac je skočio, oteo jednome časniku revolver i dvaput opalio. Vojnici su ga izboli bajunetama, tako da je mrtav obješen. Pokopan je u njivi, preko puta gubilišta.

Između Fadilpaše Šerifovića i Muhameda Hadžijamakovića razlika je u imaginaciji. Hadžijamaković nije mogao zamisliti svijet koji je upravo nastajao, tu u Sarajevu, ali ni Fadilpaša u takvom svijetu nije mogao živjeti. Otišao je u Istanbul, u samoodabrano progonstvo, kao što je Hadžijamaković otišao u smrt. On je odabrao mučeništvo, pa je mogao računati na to da će mu to biti honorirano. Fadilpaša takvu računicu nije mogao imati. Mirno je i bez borbe prepustio svoj svijet drugima, što ga u ovom času čini literarno zanimljivijim. Po njegovoj se paradigmi nastavila povijest toga grada, po njoj se odvijaju i naše porodične povijesti, slično Fadilpaši i mi nestajemo, dok Hadžijamakovićeva tragika pripada žanru junačkih pjesama i spomenkosturnica svih pobjednika, tko god bili i koje god vjere bili. Neka se lirika, možda, nađe samo u grobu kojeg nema, na njivi koje, također, više nema, preko puta gubilišta kojeg nema, nego je preko svega toga legao asfalt i niknuo grad.

Josip barun Filipović Filipsberški ili Joseph Feiherr Philippovich von Philippsberg iz Sarajeva je otišao razočaran, jer Beč nije prihvatio njegov prijedlog uređenja Bosne i Hercegovine. Barun je bio tvrdoglav i nije odstupao od svojih ideja, koje nam ovom prilikom nisu zanimljive. Zanimljivo je, međutim, to da je iz Sarajeva  otputovao 2. prosinca 1878. Preko Mostara išao je za Kotor, odakle je brodom otplovio prema Trstu. Iz Trsta je pošao u Beč. Tamo su ga 1882. imenovali za vojnoga zapovjednika Praga, što je ostao sve do smrti 6. kolovoza 1889. Prije nego što je otišao iz grada, Josip Filipović je po odluci Gradskoga zastupstva proglašen prvim počasnim građaninom u povijesti Sarajeva.

Sarajevo je palo pod austrijsku vojnu upravu 18. kolovoza 1878. Samo četiri dana kasnije, preko telala se gradom pronosila naredba da se u čaršiji moraju otvoriti dućani i da se svatko prihvati svoga posla. Gazde nisu bili baš sigurni što da čine, pogotovo oni koji su sudjelovali u protuokupacijskom pokretu, mislili su, bit će, je li sramota otvoriti radnju, je li to izdaja, hoće li izgubiti obraz pred komšilukom... A naravno, iznad svega ih je zanimalo što će učiniti drugi, pa da se prema tome ravnaju. Sve do tvojih doba, u Sarajevu je to bio način: gledaš šta će učiniti drugi, ravnaš se prema tome i kada si spreman da slijediš većinu, i kada bi da budeš mimo svijeta. O tom sarajevskom načinu govore i dva Selimovićeva velika romana. Pobuna Ahmeda Nurudina događa se u stalnom osluškivanju toga što misle drugi i što govori čaršija. Tako su 22. kolovoza 1878. činili i čaršijski gazde, s namjerom da učine ono što je suprotno pobuni, za što ne možeš naći dobru i tačnu riječ, pa su svoju djecu slali da otvaraju dućane. Tog je četvrtka, samo tada i nikad više, u Sarajevu bila otvorena dječja čaršija. Ozbiljni i zabrinuti desetogodišnjaci, čela naboranih od briga, sjedili su po ćepencima, dok im ne prođe vrijeme... Kreševljaković: "Tako je čaršija za stalno otvorena i nije više nikada u znak kakvog protesta zatvarana."

Jedna od prvih naredbi nove vlasti ticala se javne rasvjete. U tom smislu bilo je naređeno da ljudi nakon akšama iz kuća ne izlaze bez fenjera. Godinama kasnije, Austrija će veliku energiju i novac uložiti u osvjetljivanje Sarajeva i Bosne. To će, uz željeznicu i poštu, biti najveći civilizacijski pothvat, koji će biti do kraja proveden. Svjetlo je metafora Zapada i zapadnoga kršćanstva, metafora one Europe koja je 1878. u Bosni zamijenila neku stariju, odavna dotrajalu Europu, koja je tu propadala u zadnjih tristo godina. Ništa tako ne svjedoči veličinu Otomanske imperije, kao njezina duga dekadencija. Ništa u povijesti čovječanstva nije toliko dugo propadalo kao Osmansko carstvo, a to se propadanje nigdje nije tako zorno osjećalo kao u Bosni. Mentalitet te zemlje i njezina kultura, njezino pjevanje, sagrađeni su na propasti. To je Ivo Andrić, tu je njegova književnost.

Ulice su 1878. osvijetljene petrolejkama.

Mrak i noć

Iz jednog popisa uličnih fenjera, koji je provela Gradska straža, utvrđeno je da Sarajevo na 9. travnja 1880. ima 188 fenjera. Već petnaest godina kasnije uvedena je ulična rasvjeta. Taj nečuveni civilizacijski skok, preobražaj neprihvatljiv za ljude Fadilpašinog i Hadžijamakovićevog staroga kova, imao je, naravno, svoju praktičnu funkciju, koju je današnji svijet spreman apsolutizirati. Teško je, naime, i zamišljati Sarajevo od prije sto pedeset godina, nad kojim bi se nakon svake večeri spuštao apsolutni mrak, kada su po njegovim ulicama i sokacima noću lutali samo luđaci i razbojnici, a svijeće bi gorjele samo u vrlo zaposlenog ili jako nesretnog svijeta, u domovima znanstvenika (onih nekoliko pismenih imama, rabina, fratara ili popova) ili u domovima umirućih. Ali čemu više svjetla? Odgovor na to pitanje stizao je sa zapada, pa će uskoro biti rasvijetljen cijeli svijet, a s njim i Sarajevo, mrak će postati izuzetak, dok će ono unutrašnje čovjekovo svjetlo, ili svjetlo vjere, ostati samo metafora. I što je, možda, najgore po priču, mrak i noć doći će na zao glas, što će nas na kraju već izbezumiti. Svijet će stradavati od viška svjetla, i od njegova razornog djelovanja na čovjekovu imaginaciju. Svjetlo nas, i stvarno i metaforično, udaljava od snova. A čovjek poludi, ako prestane sanjati.

Sagrađena je 1894. i prva električna centrala u gradu, tako da su u noći između 3. i 4. travnja u Sarajevu zasjale prve žarulje, "a do punih šesto godina (april 1901.) proviđene su glavne ulice sa 18 lampi na luk (Bogen-lampe)". Nekoliko mjeseci pred Prvi svjetski rat uvedena je i plinska rasvjeta, a u Sarajevskom je polju, blizu Čengić vile, sagrađena prva plinara. U to vrijeme tvoji se već polako doseljavaju u grad, kojeg će, uskoro, sustići novi veliki prevrat, praćen novom nesrećom, u kojoj će se samo malo izmijeniti uloge što su ih svojim sudbinama već postavili jedan hrvatski plemić i dvojica gradskih muslimana.

Stizali su u Sarajevo Karivani, uskoro će Stubleri i Rejci. Iako su prvi došli iz Kreševa, njihov je put bio i najduži. Od Kreševa do Sarajeva, u onoj je Bosni, u ono vrijeme, trebalo preći pola svijeta i oprostiti se s jednim načinom života, kojim se živjelo stotinama, možda i cijelu tisuću godina. Trebalo je, na kraju, prihvatiti poniženje civilizacijom, koje i nije bilo puno drukčije od poniženja kakvo prihvaća Fadilpaša Šerifović. Koliko god se trudio, taj karivanski put od Kreševa do Sarajeva nikada nećeš moći opisati. On je za tebe tajna, izgubljen je, jer ti o njemu nisu mogli pričati, za razliku od putovanja, u kilometrima neusporedivo dužih ali u onom bitnom smislu kraćih, na koja su se Stubleri otputili iz Bosowicza, a Rejci iz Kneže kod Tolmina, o kojima znaš skoro sve. Između onih koji su bili ukorijenjeni i onih koji su vječno ostajali iskorijenjeni, tvoja je porodična povijest. Uzalud je dovodiš u red.