Rukomet

Kada govorimo o rukometu, moramo napomenuti da se obično misli na nekadašnji "mali rukomet". Rukomet je (kao i mnoge druge stvari) bio nekada veći nego danas - pa počnimo kolumnu ovim snimkom:

Piše: Elvis J. Kurtović za Radiosarajevo.ba

Popularnost rukometa među nama djecom krenula je osvajanjem zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972, a vrijedi spomenuti igrače iz Bosne i Hercegovine: golmana Arslanagića, pivota Popovića, izvanrednog beka-golgetera Lavrnića i Karalića.

Eto imao sam deset godina kad se to dogodilo, i slično kao što smo se svi dvije godine ranije popalili na košarku (zlatna medalja na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani) - sada je na red došao rukomet!

Ostavio sam se ping-ponga (staneš s ostalom djecom u red iza stola i jedva dočekaš da i ti 2-3 puta u toku treninga udariš lopticu) i počeo trenirati rukomet!

Zahvaljujući svom treneru rukometa Miletu Prnjatoviću postigao sam neka pedagoška i sportska dostignuća koja vam se možda mogu činiti smiješna, ali prije nego što se nasmijete mogu vam postaviti dva pitanja:

- koliko ste ljudi naučili da plivaju? ( ja četvero!)

- da li ste ikada dali gol u velikoj Skenderiji na predigri utakmice Kupa šampiona? (ja jesam!)

Evo vam jedne stare slike iz Zaostroga gdje smo u "Zaostrogu u kampu" ujutro i predvečer vrijedno trenirali rukomet, a po danu "na pištaljku" ulazili u more i izlazili iz njega:

Klik na fotografiju za punu rezoluciju.

Kada je profesor Prnjatović (predavao na DIF-u fudbal i rukomet, a nakon rata ponovo postao profesor u Izraelu) utvrdio koliko među malim rukometašima ima neplivača samo je konstatirao: "Ništa se ne brinite - ima metoda po kojoj ćete svi za sedam dana naučiti da plivate!".

I naučio ih je - a da nijednog neplivača "nije ni pipnuo"!

Do tada sam samo gledao kako neplivača "drže za bradu" i viču mu "mlati rukama, mlati rukama"... pa ga onda puste, pa on potone, zagrcne se... pa onda 5-6 dana neće u vodu...

Gledao sam s plaže, čekajući pištaljku da dozvoli da i mi plivači odemo malo da se okvasimo, kako je napredna i logična metoda učenja plivanja koju je primjenjivao naš trener Mile i kad god mi se pružila prilika da nekoga naučim plivati (a bio sam mali i neplivači mi baš i nisu vjerovali) autoritativno bih pristupio neplivaču, ispričao mu priču o Zaostrogu i mom treneru koji je bio profesor na DIF-u... i za nekoliko dana svi bi proplivali!

Druga prijatnost koju mu je omogućio rukomet a ne ostali sportovi (koje sam isto tako bezuspješno trenirao) bila je mogućnost da igramo predigre pravih utakmica.

Tih godina banjalučki Borac je svoje utakmice Kupa šampiona igrao u Skenderiji. I Mile je sredio da na velikoj atraktivnoj utakmici Borca protiv prvaka Švedske mi pioniri iz "sarajevske rukometne škole" igramo predigru. Bilo nas je mnogo, često smo se mijenjali, nismo mnogo igrali, no u toj gužvi i jurnjavi nekako lopta dođe do mene - i ja dadoh gol!

Ne mogu sad lagati da je bila puna "velika Skenderija" (publika je još dolazila na utakmicu) ne mogu baš ni lagati da su oni svi gledali našu predigru - no sjećam se da je bio neki mali aplauz od odraslih ljubitelja rukometa kad sam dao gol.

Sličan osjećaj iz "velike Skenderije" opisao sam vam u jednoj kolumni Moj prvi hit, koja je pominjala moju pjesmu na koju je publika reagirala.

Lijep osjećaj čim vas 40 godina poslije ja davim opisom toga... :)

Zaključak

Ponekad naletim na neke ljude mojih godina koji se sjete da smo zajedno igrali rukomet kod Mileta Prnjatovića. Pa obično počnemo ta vremena porediti s današnjim vremenima kada roditelji sve moraju da plate.

Mile je, znači, u to vrijeme sa svojim saradnicima uspio da se izbori za termine u dvoranama i dvorištu FIS-a, da tako mala djeca dobiju dresove i patike besplatno, uspio je da nas odvede u pjesmama opjevani kamp u Zaostrogu, omogućio nam da igramo predigru Kupa šampiona...

Mnogo dalje od mene u rukometu je dogurao bivši bubnjar moje grupe Garo, o čijim sam filmskim uspjesima u Holandiji već pisao.

Uspjesi ex-Kurtovića

On je čak dogurao do mjesta prvotimca "Sloge" iz Doboja, no čim je upisao fakultet u Sarajevu morao je prekinuti s rukometom, slično kao i poznati kompozitor Zdenko Runjić - Zdenko Runjić weekend na RSA - za čiju su rukometnu karijeru upravo njegovi odbranjeni sedmerci bilo kobni!

Naime, čim je Runjićev tim ušao u Prvu ligu, i kad je prvi put autobusom otišao i vratio se iz Skoplja ili Zrenjanina, shvatio je da tako nikad neće završiti mašinstvo...

Uglavnom - Garo je u Holandiji u zrelijim godinama opet počeo dosta uspješno igrati rukomet i Holanđani su se čudili kad im je on pričao kako je prije rata bavljenje sportom kod nas bilo potpuno besplatno!

Dragi moji mlađi čitatelji, postojala je realna mogućnost da, ako se npr. upišete u aero i aviomodelarski klub, budete vrijedni i pravite one modele aviona što "sami lete pomoću motora na gumicu"... i učite teoriju... pa čekate svoju šansu... Jednog dana poput Bebe Lončar u filmu Ljubav i moda (1960) SJEDNETE U PRAVU JEDRILICU I POLETITE!!!