Profesor Gorazd Bučar

Piše: Elvis J. Kurtovich

U današnjoj kolumni prisjetiću se mog profesora Gorazda Bučara. Ostalim Sarajlijama ostaje u sjećanju kao projektant bob-staze na Trebeviću, a nama studentima kao izuzetan profesor. Njegova predavanja puna životne mudrosti i nakon četvrt stoljeća su mi ostala u živom sjećanju.

Naprimjer: Bučar piše neke formule na tabli, zamisli se i onako usput nas upita: "Znate li vi drage kolege šta ste kad završite studij građevine?Vi ste, je l' tako, mladi inženjeri... A šta su naše drage kolegice?"

"One su nažalost... stare koke..." zaključi mudro profesor Bučar i svojom iskusnom sijedom glavom nasmiješi se amfiteatru četvrte godine ovog preteškog fakulteta, gdje je obično sjedilo nekoliko već poćelavih starijih studenata, poneka žena koja je rodila djecu pa pod stare dane odlučila da se vrati fakultetu... itd...

Gorazd Bučar bio je "čovjek iz prakse", bivši direktor GP "Vranica". Predavao mi je "Organizaciju i tehnologiju građenja", najobimniji i vjerovatni najteži ispit sa završne godine, gdje se uči kako isprojektovati objekat zaista napraviti.

Znači – rad sa ljudima. Koje mašine, koliko tesara,koliko zidara, koje su im norme, kad i kako izlijevati beton, kako sve to sračunati da niko nikome ne smeta na gradilištu, niko ne čeka nikoga, i sve bude završeno na vrijeme.

Često kad prolazim kroz Alipašino sjetim se riječi svog pokojnog profesora: "Gradimo mi Alipašino. Veliki broj firmi, velik društveni interes, sastanci sa strukturama vlasti. I dođemo do zaključka da ovaj put neće biti kašnjenja! Nabavimo mi najnovije kompjutere koji će pratiti ko kasni sa svojim zadacima i odmah im slati pisma upozorenja. Novi pristup, nikome pardona... Ali smo taj kompjuter morali odmah isključiti."

Mi:"A što, profesore?"

Bučar: "Pa ovaj operater je to bukvalno shvatio i počeo slati pisma kako ih je kompjuter izbacio! Prvo je kasnio predsjednik opštine sa dozvolama, pa kako on nije odgovarao, kompjuter se žalio političarima iz Centralnog komiteta i na kraju smo ga isključili..."

Pričao nam je profesor i o ostalim negrađevinskim zamkama koje je morao kao rukovodilac da zaoibilazi. Npr: "Mi napravimo najmoderniju laboratoriju za ispitivanje kvaliteta betona, uložimo velika sredstva u to... kad... izađe novi 'Zakon o udruženom radu', njih dvadesetak izglasaju po tom novom zakonu "da se izdvajaju od nas i osnivaju svoj OUR" i počnu da nam skupo naplaćuju usluge onoga ŠTO SMO MI OD SVOJIH USTA odvojili i napravili!?“

Ili: "Svake godine skupimo se mi direktori sarajevskih građevinskih firmi i odemo u Zenicu da zajedno ugovaramo cijenu i uslove isporuke betonskog čelika sa direktorom Željezare. GP "Vranica", "Hercegovina", "Bosna" i još neki kad se ujedine odmah mu mogu garantovati toliko i toliko te i te armature i onda dobijemo i popust i svakakve druge povlastice. Poslije mi između sebe sve raspodijelimo, sračunamo, itd... Direktor ljubazan, mi mu najbolje mušterije, daje nam razne garancije, popuste, kakvu god armaturu poželimo oni proizvedu! Godinama jedna te ista uspješna procedura. Kad odjednom, promjena zakona, promjena odnosa među firmama, sve se promijeni. Mi umjesto da sa jednim 'mercedesom' zajedno idemo u Zenicu na pregovore, počnemo odvojeno kupovat betonski čelik samo za svoju firmu! U isto doba godine, sve isto, samo sada svaki direktor ide sa svojim 'mercedesom' i šoferom na pregovore sa direktorom Željezare Zenica! I sada, kad smo mali i razjedinjeni, nekad nagodni direktor Željezare, postaje manje prijatan... Počinje da nas razvlači i zavlači. Niti može da nam garantuje cijenu, niti je tačan s isporukama kao prije... Ništa nije kao prije..."

Tako je to nekad nama studentima govorio profesor građevine i života prof. dr. Gorazd Bučar, a ja prenosim vama, dragi posjetioci portala, da i vi od njega nešto naučite!

A najgori profesor koji je predavao mom profesoru bio je ujedno i najbolji stručnjak koji mu je bio profesor!

Kada nam je Bučar objašnjavao koliko je važno svima na gradilištu objasniti šta gradimo i kako je bitno "shvatiti šta može razumjeti neki polupismeni radnik" uzeo je primjer svog profesora Betonskih konstrukcija.

To je bio jedan Makedonac, vrhunski svjetski ekspert za beton, koji je u Berlinu doktorirao i radio u najuglednijem njemačkom institutu za beton! I poslije Drugog svjetskog rata, za kaznu što je radio za Hitlera, njega vrate u Jugoslaviju da studentima građevine predaje Beton!

On jednostavno nije znao studentima da prenese svoje znanje! Nije mogao sa se udubi i da procijeni koliko je naše neznanje! On pita:"Je l' sve jasno?", a mi automatski odgovaramo: "Jeste"... i on ode dalje, u nešto što nam tek nije jasno...

"Zato drage kolege ja hvatam vaše poglede i kad vidim da ima puno čudnih pogleda – pitam vas ŠTA VAM NIJE JASNO?“

Predaje Bučar o važnosti zaštite na radu, kako ćete vi odgovarati ako radnik nastrada a vi ga niste natjerali da se veže, da nosi šljem itd... i sjeti se jednog primjera iz svoje bogate inženjerske prakse:

"Bio u našoj firmi jedan armirač Hamo, koji je volio da popije, a nije volio da nosi zaštitni šljem. I dođe on onako mamuran ujutro na gradilište, i nešto mu se valjda zamanta i pade s skele sa visine od 15 metara! [huk uzbuđenja, strave i užasa u amfiteatru!Kako je to profesor ispričao svi smo se prestravili!] I pade on na neke daske, mi dotrčasmo izbezumljeni: 'Hamo jesi l' živ?' Kad... on ustade! Samo strese prašinu sa sebe, uze neke daske, nastavi da radi i zapjeva onu pjesmu "Dvije su se vode sastavile"! [huk opuštanja u amfiteatru. Lagano smijanje.. Opet nas je profesor prepao bezveze!]

A profesor nastavlja predavanje, piše neke formule na tabli i poslije desetak minuta sjeti se da nije završio ono o nošenju zaštitne opreme i vezanju:

"Joj, nisam vam završio priču o Hami, koji je pao sa skele. Poče on da pjeva tu pjesmu... i kako je prije 15 godina počeo pjevati – još uvijek je pjeva!"

Bučareva je uvijek bila zadnja! Neke stvari je on izumio! Npr.: staza za bob i sankanje od špricanog, tzv "torkret" betona!

Sve prijašnje staze za bob građene su ranije, kada ta tehnologija nije postojala. Ova naša građena za Olimpijadu trebala je dokazati da komplikovane krivine mogu da se naprave samo od željezne armature preko koje se šprica beton koji prione na armaturu, dobije čvrstoći i onda je lako raditi "sloj ispod i iznad osnovne konstrukcije".

Ako je stara i pouzdana tehnologija sa klasičnom oplatom teška za izvođenje zbog nevjerovatnih prelaza i krivina - zašto ne probati nešto novo? Napravićemo mali probni dio staze da vidimo može li to tako, ako zadovoljava ostavićemo je i nastaviti istom tehnologijom, ako ne zadovoljava srušićemo je i napraviti "po starom"... Zašto ne probati ako nam računica pokazuje da možemo puno uštedjeti?

Tako je mene učio moj profesor.

Mada u životu nisam napravio ni jednu bob-stazu, a vjerovatno nećete ni vi, imam neku potrebu da vam njegov način razmišljanja prenesem.

Njegova širina i snalažljivost omogućavala mu je da izađe na kraj ne samo sa političarima, radničkim savjetima, nego je uspijevao i da umjetnike "urazumi"!

Dobio je jednom kao zadatak da izvede neki spomenik palim borcima na vrh neke vrletne bosanske planine.

Ni puta do vrha te planine, ništa nema, a vajar koji je pobijedio na konkursu hoće da ogromni komplikovan modernistički spomenik bude od bijelog mermera!

Ništa se vi ne brinite, druže umjetnik, reče drug inženjer, i napravi spomenik po svome! Bučar je trodimenzionalno snimio maketu spomenika u geodetskom zavodu, nekako prenio to u veću razmjeru i napravio sa svojom firmom ogromni teški spomenik na vrh brda.

Umjesto preskupog i nemogućeg mermera on je od bijelog agregata i cementa pomoću komplikovane oplate i recepture betona izlio završni sloj i napravio vjernu repliku makete spomenika u prirodnoj veličini!

I poveo umjetnika da vidi svoje djelo "on the place, on the face, u prirodnoj veličini"! Kad je umjetnik iz daljine vidio svoj spomenik kako je lijep, umalo nije zaplakao od sreće! Tek kad su prišli spomeniku moj profesor mu je objasnio da nije bilo moguće napraviti spomenik tehnologijom koju je umjetnik izmaštao... Ali... u principu zadovoljni umjetnik imao je jednu želju!

"Druže inženjeru, spomenik bi dobio na interakciji sa okolinom ako bi ga podigli nekoliko metara! Možete li to izvest?"

Bučar nama studentima:"I ja ga gledam, mislim se, je l' on mene zeza ili nije normalan? Zar ima odrastao čovjek koji misli da se tek tako može podići spomenik od hiljadu tona? I kažem mu: Nema problema, podići ćemo ga!"

I kad su umjetnik i "drugovi iz komiteta" otišli, mi zasječemo par metara teren ispod spomenika, malo dotjeramo temeljni dio da bude iste boje kao i spomenik i "spomenik se podiže"!

Dođe i Dan ustanka, otvaranje spomenika, TV ekipa snima proslavu, mene upitaše nešto, ja dadoh izjavu, i onda upitaše umjetnika "Na šta vas asocira ovaj spomenik?" I tad sam shvatio da on nije samo likovni umjetnik, vajar, nego i vrstan umjetnik kao glumac! Umjetnik zažmiri, stisnu šaku, podiže je, i teatralno reporterki odgovori: "Na šaku!Na stisnutu šaku!"

A kako je u to doba bio običaj da se nešto pitaju i "radnici iz neposredne proizvodnje" reporterka isto priupita i našeg tesara Stipu. Oštroumni Stipe je odmah skontao šta znači riječ "asocirati" i reporterki iskreno i prostodušno reče: "Pravo da ti kažem na baburu! Na papriku baburu!"

Profesor Bučar je praktično sve proučavao, sve ga je interesovalo. Posebno ga je interesovalo "koja je optimalna dužina školskog časa". Ona je odavno "zakucana na 45 minuta" ali je on primijetio da ljudska pažnja ne može trajati tako dugo.

Zato nam je, da se relaksiramo prije novog intelektualnog naprezanja, svakih 10-15 minuta i pričao "svoje primjere iz prakse" koji bi obično završavali sa našim smijehom...

Eto to je moje malo sjećanje na ovog izuzetnog pedadoga. Šta bi tek mogli napisati bolji studenti od mene. Oni koji su češće od mene bili na predavanjima profesora Bučara...

Nešto aktuelno za kraj kolumne. Svi su se ovih dana koncentrisali na propali izlet domaćih političara na jezeru Como koji je organizirala Fondacija Konrad Adenauer.

Za ilustraciju kako je Adenauer bio cijenjen političar odabrao sam vam sljedeći insert: