Košarka 'na broj'
U pitanju je jedan zaboravljeni atraktivni sport - takozvana "košarka na broj"...
Piše: Elvis J. Kurtović, Radiosarajevo.ba
Kad lopta "zvekne" - onda je koš!
Podaci o mojoj izvanrednoj sportskoj fotografiji:
Aparat - Smena 8, film - Fotokemika dijapozitivi 17 DIN-a (razvijanje color slika bilo skupo u to doba. Naš nastavnik OTO-a Nijaz iz OŠ "Ahmet Fetahagić", koji nas je okupio u Fotosekciju i s kim smo napravili laboratoriju za crno-bijele slike, preporučio nam je da uzimamo dijapozitive ako mislimo raditi color).
Mnogo kasnije pojavila se digitalna fotografija, mali fotograf je našao svoju kutijicu s izrađenim dijapozitivima koju je nekad davno poštom dobio od Fotokeminikine laboratorije iz Zagreba, prebacio to na USB stick i evo ga sada se hvali i šepuri pred čitateljima jednog tada potpuno nazamislivog medija.
Broj koji služi kao koš: Fuada Midžića 11
fotomodeli: Make i Dadica
Nakon što se malo divite mojoj fotografskoj vještini mogli biste malo obratiti pažnju na kantu za smeće u pozadini... : ):):)
Izgleda da se tada bacalo mnogo manje smeća nego danas...
Zahvaljujući izvanrednoj rezoluciji (tada se koristio termin "zrnatost") fotokemikinih dijapozitiva može se vidjeti i malo tragova blata oko "koša". Bilo je tada i dosta promašaja... :)
Naravno, kad sam postavio ovu sliku na Facebook, niko se u komentarima nije divio mojoj "kompoziciji fotografije, dubinskoj oštrini, tačnoj pogođenoj ekspoziciji na dječijem fotoaparatu koji nije imao svjetlomjer"... šmrc...šmrc... nego su krenuli komentari o tadašnjoj dječjoj imaginaciji da se bave svim mogućim sportovima.
Jedan prijatelj s Mejtaša napisao je komentar da su oni igrali boćanja s bazaltnim kockama koje su ispadale iz kaldrme!!!
Jedan prijatelj se sjetio da smo prije "košarke na broj", kad smo bili skroz mali i kad je košarka tek počinjala biti popularna među djecom (nakon Svjetskog prvenstva u Ljubljani 1970.) igrali "košarku na štangu" - gornja šipka željezne konstrukcije za klofanje tepiha bila nam je "koš"!
Druga vrsta komentara bilo je žaljenje što se danas djeca ne igraju po dvorištima, što su pred kompjuterima ili treniraju neki sport koji roditelji skupo plaćaju, i što su sva dvorišta zarasla u travu što je u naše doba bilo nemoguće.
Nedostaju nam djeca koja se ne igraju, no ipak je ovih dana Koševo prekrasno!
Snimio sam za svoju staru raju u nedjelju (prije derbija i snijega!) jedan klip u kome sam krenuo od "Indijanskog brda" pa preko "Dječijeg igrališta" i sve "oko kuća" došao do broja 11 gdje sam prije više od 40 godina snimio svoju atraktivnu sportsku fotografiju.
Suština "života u čoporu" i "vršnjačke edukacije" je da mlađi uče od starijih, slušaju ih (ponekad i dobiju neku ćušku ili čvoku!), a stariji paze na mlađe i zovnu određenu mamu "na prozor" ukoliko bi se neko mlađe dijete upiškilo ili ukakilo. Ukoliko bi bilo koje dijete zaplakalo ili viknulo - stariji bi izašli na prozor da provjere o čemu se radi.
Haustori se nisu zaključavali, a i stanovi su se slabo zaključavali da se komšinici koja mami dolazi na kafu olakša posao. Ona nije morala zvoniti i mogla je slobodno ulaziti u naš stan kao u svoj.I z tih vremena je termin"hvata se za šteku" koji se odnosi na onoga koji se toliko odomaćio ulaziti u tuđu kuću da mu se ne da ni reda radi pozvoniti prije ulaska. :) :) :)
Svi smo bili kao jedna velika porodica, a neki dan je bivša komšinica iz zgrade postavila na FB sliku koju nikad nisam vidio i na kojoj smo skoro svi s našeg ulaza... Preslatki smo... A JA POSEBNO... :) :) :)
Danas korporacije i ostali "centri moći" koje vladaju svijetom "oduzimajudjecu od roditelja i ne dozvoljavaju spontano druženje vršnjaka i onih par godina starijih ili mlađih".
Odgajaju se ljudi za "novi poredak".
Slično tako u procesu globalizacije marginaliziraju se i cijele države koje su u principu "jedna velika porodica".
No vratimo se mi fotografskoj umjetnosti.
Moga brata (vidi se refleksija njega i "Smene 8" na staklu vrata od balkona) fotografija nije mnogo zanimala i u principu ja sam kriv što posljednja fotografija koju vam prilažem nije dobra. Dao sam mu "samo da okine", a on nije primijetio da mi je glava "u sjeni".
No bitno je da je cvijeće koje je naša mama sadila na balkonu "na suncu" i lijepo se vidi, a za mene nije tolika šteta jer sam namršten i mnogo manje sladak nego na prethodnoj crno-bijeloj fotografiji... :) :) :)
Nešto smiješno za kraj
Ovo je jako, jako, jako... smiješno! :)
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.