Große Indianer Gojko

Piše: Elvis J. Kurtovich

Imam veliko zadovoljstvo da vam u današnjoj kolumni predstavim jednog od najpopularnijih glumaca, čovjeka koji je imao milione obožavatelja i dobivao hiljade pisama od istih. Poštovani čitatelji – upoznajte Gojka Mitića!

Gojko je u svijet filma ušao početkom '60-ih dok je bio student prava i DIF-a. Svoj džeparac dopunjavao je kao kaskader i statista u brojnim koprodukcionim filmovima koji su se tada snimali u našoj zemlji. Slušateljima našeg radija vjerovatno je iz tih vremena najpoznatiji film "Winnetou" koji je sniman na teritoriji današnjih nacionalnih parkova Paklenica i Plitvička jezera.

Gojkov talenat primjećuju ljudi iz istočnonjemačkog filmskog studija DEFA koji tih godina počinju da snimaju vestern filmove koji postaju hitovi u istočnim zemljama. Status zvijezde Gojko zadobija ulogom u filmu "Die Söhne der großen Bärin (Sinovi velike Medvedice)" rađenom po istoimenom romanu njemačke književnice Liselitte Welskopf-Heinrich (koja je za razliku od Karla Maya zaista boravila među pravim Indijancima.)

Filmovi "Chingachgook, die Grosse Schlange", "Spur des Falken", "Osceola", "Ulzana", "Severino", "Blutsbruder" etabliraju Mitića kao vjerovatno najpopularnijeg filmskog Indijanca.

Za razliku od ovih filmova u zapadnim vesternima Indijanci su bili u epizodnim ulogama, a uloge ljepotana igrali su Gary Cooper i ostali bijelci. Tako da teorija da je Gojko najpoznatiji i najzgodniji filmski Indijanac teško da može biti opovrgnuta!

Za mlađe čitatelje:

U doba socijalizma publika iz istočnih zemalja nije imala prilike da gleda američke western filmove i ovi, donedavno na Zapadu nepoznati filmovi, zadovoljavali su potražnju tamošnje publike za ovim popularnih filmskih žanrom.

Karakteristika ovih, kako su ih zapadnjaci nazivali "crvenih westerna" ili "westerns from east" bila je pozitivno portretisanje Indijanaca. Oni su prikazivani kao starosjedioci, ljudi čiju kulturu i teritoriju napadaju bijeli doseljenici, a Gojkov izgled, vještina i profesionalizam toliko su se dopali Nijemcima da je snimio čak 12 filmova tog žanra.

Nedavno je na uglednom filmskom festivalu u Rotterdamu prikazana retrospektiva "komunističkih kaubojaca". Gojko je naravno na naslovnici...

Sa ove vremenske distance može se provjeriti jesu li ovi filmovi bili i ideološki obojeni i služili da se omladina u istočnim zemljama upozna sa pravednom borbom protiv kolonijalizma i imperijalizma.

Navodno u ovim filmovima uvijek ima momenat kada poglavica (a to je obično Gojko) drži okupljenim Indijancima politički govor u fazonu Lenjina...

Gledajući malo ove filmove nisam našao takve momente, ali najbolje je da sami pogledate npr. ovaj već pomenuti film. Premotajte na 1:06:35 i naći ćete sličnost sa našim partizanskim filmovima, koji su također imali elemente westerna.

Pogledati ovdje.

Slično talijanskim " špageti vesternima " i ovi filmovi snimani su u koprodukcijama sa filmskim studijima iz ostalih zemalja ali "istočnog bloka" na atraktivnim lokacijama i sa internacionalnom ekipom. Naći ćete na špicama i ime sarajevskog "Bosna filma" , ime Josipa Lešića kao dramaturga i mnogo toga interesantnog.

Npr. film "Osceola" (1971) sniman je u koprodukciji sa Kubancima, Gojko jaše pored palmi , pomaže crnim robovima u njihovoj borbi...

Gojko je ostao da živi u Istočnom Berlinu, oženio se sa tamošnjom poznatom glumicom, stekao prijatelje i, bez obzira što se tada kod nas lakše živjelo nego u Istočnoj Njemačkoj, nije pomišljao da se vrati u domovinu.

Postojala je i legenda da je u svakoj zemlji "istočnog lagera" Gojko imao ženu i djeci, baš kao pravi poglavica...

U periodu prije ujedinjenja Njemačke Gojko je imao i jednu humanitarnu misiju. Sa svojim pasošem mogao je putovati u Zapadnu Njemačku i prijateljima prenositi pisma od rodbine, nabavljati stvari sa Zapada koje su im u bile nedostupne...

Gojko je bio posebno popularan među mladima o čemu govori i ovaj dokumentarac:

Gojko je i u zrelim godinama ostao aktivan kao glumac i režiser. Sportski način života doprinio je da na tradicionalnim festivalima u Njemačkoj još uvijek glumi Indijanca a kada je nedavno poželio "penziju" direktor mu je rekao: "Ni govora! Dok još možeš iz mjesta da skočiš na konja ima da glumiš!"

Poslušajte intervju sa ovim skromnim umjetnikom koji je igrom slučaja za mnoge generacije postao simbol jednog drugačijeg, istinitijeg pogleda na istoriju Amerike i na narod koji se tamo borio za opstanak.