Tragična priča: 'U bunkeru sam se udala za ljubav svog života, a za dva dana on je poginuo'

Mariupolj je bio osuđen. Neprekidno rusko bombardovanje pretvorilo je ulice u ruševine, a dvorišta u groblja.

Ali nekoliko metara pod zemljom u jugoistočnom ukrajinskom gradu, romansa je cvjetala.
Valerija Subotina, 33, sklanjala se u ogromnoj čeličani Azovstal, posljednjem uporištu u gradu, dok su je ruske snage opkoljavale u proljeće 2022. godine.

Sklonila se u jedno od desetina skloništa iz sovjetske ere izgrađenih da izdrže nuklearni rat, duboko ispod industrijskog postrojenja.

Trending

Marine Le Pen pred teškim porazom: 'Naša pobjeda je samo odgođena'

"Silaziš niz polusrušeno stepenište, prolaziš kroz hodnike i tunele, i ideš sve dublje i dublje. Na kraju stigneš do ove betonske kocke, sobe", kaže Valerija. U bunkeru, zajedno sa vojnicima i civilima, Valerija je radila sa Azov brigadom vojske kao službenik za štampu, prenoseći užase višemjesečne opsade Rusije svjetskim medijima.

Tamo je bio i njen zaručnik Andrij Subotin, 34-godišnji oficir ukrajinske vojske, koji je branio postrojenje.

Par se upoznao preko posla - Agencije za graničnu zaštitu Mariupolja - oko tri godine prije opsade.
Kada je Andrij upoznao Valeriju, bila je to ljubav na prvi pogled.

Andrij je bio optimista, kaže ona. Znao je biti sretan i nalazio je radost u malim stvarima: sunčanom vremenu, osmijesima, društvu prijatelja. "Prvog dana kada smo se upoznali, shvatila sam da je Andrij bio vrlo različit od drugih."

Za tri mjeseca, uselili su se zajedno, iznajmivši malu prizemnu kuću u Mariupolju s baštom. Par je počeo graditi zajednički život. "Nekoliko godina prije punog razmjera invazije, bila sam istinski sretna," prisjeća se ona. Sve se promijenilo u februaru 2022.

Nekoliko dana prije 24. februara, dana kada je počela puna invazija, Andrij je nagovarao Valeriju da napusti grad. Ona je odbila.

"Znala sam da bez obzira šta se desi, moram biti u Mariupolju, moram braniti svoj grad."
Nekoliko sedmica kasnije, oboje su bili pod zemljom, u bunkerima Azovstala. Vidjeli su se samo povremeno, ali kad bi se vidjeli, to su bili trenuci "čiste sreće". U tom trenutku, Mariupolj je bio na ivici humanitarne katastrofe. Udari na infrastrukturu prekinuli su dovod vode i struje u dijelovima grada, a hrane je nestajalo, piše BBC. Kuće i zgrade civila također su bile uništene.

Dana 15. aprila, velika bomba je bačena na postrojenje. Valerija je za dlaku izbjegla smrt. "Našli su me među mrtvim tijelima, jedina sam bila živa. S jedne strane, čudo, ali s druge, strašna tragedija."

Morala je provesti osam dana u podzemnoj bolnici u postrojenju s teškim potresom mozga.
"Miris krvi i truleži bio je posvuda," kaže ona.

"Bilo je to vrlo strašno mjesto gdje su naši ranjeni drugovi, s amputiranim udovima, ležali svuda. Nisu mogli dobiti odgovarajuću pomoć jer je bilo vrlo malo medicinskih zaliha."

Andrij je bio duboko zabrinut za Valeriju nakon njene povrede i počeo je planirati vjenčanje upravo tamo, u bunkeru.

"Izgledalo je kao da se žuri, kao da nećemo imati više vremena," kaže Valerija. "Napravio je nekoliko vjenčanih prstenova od aluminijske folije vlastitim rukama i pitao me da se udam za njega. Naravno, rekla sam da.

"On je bio ljubav mog života. A naši prstenovi od aluminijske folije - bili su savršeni."

Dana 5. maja, par se vjenčao pred komandantom stacioniranim u postrojenju. Imali su ceremoniju u bunkeru, noseći svoje uniforme kao svadbene odore.

Andrij je obećao svojoj ženi da će imati pravo vjenčanje kad se vrate kući, s pravim prstenovima i bijelom haljinom.

Dva dana kasnije, 7. maja, poginuo je u akciji u čeličani, od ruskog granatiranja. Valerija nije odmah saznala za to.

"Često ljudi kažu da nešto osjete iznutra kada voljena osoba umre. Ali ja, naprotiv, bila sam u dobrom raspoloženju. Bila sam udata i zaljubljena."

Jedna od najtežih stvari bila je zadržati "knedlu tuge" dok je branila svoj grad zajedno sa "svojim momcima" - drugovima - u Azovstalu.

"Bila sam mlada, bila sam supruga, a sada sam udovica. Najstrašnija riječ," kaže ona. "Nisam mogla reagovati kako sam željela u tom trenutku.

"Moji momci su uvijek bili oko mene. Sjedili su pored mene, spavali pored mene, donosili mi hranu i podržavali me," kaže ona. "Mogla sam plakati samo kad nisu gledali."

U jednom trenutku, činilo se da je strah od rata otupio zbog njene tuge. "Više mi nije bilo stalo... Samo shvatiš da ima mnogo više ljudi koji te čekaju u onom svijetu, ako postoji, nego ovdje s tobom."

Ukrajinski vojnici u Azovstalu konačno su se predali 20. maja. Valerija se našla među 900 ratnih zarobljenika koje su ruske snage nasilno odvele iz Mariupolja.

Koliko Valerija zna, tijelo njenog muža ostaje u čeličani Azovstal u sada okupiranom gradu. Ponekad, kaže, pogleda u nebo i razgovara s njim.