Priča dana: Udaj se za svog silovatelja!

"Hajer, što si učinila?", voditelj Alaa Chebbi uvijek iznova pita uplakanu ženu pred kamerama TV-emisije Andi Mankollek, piše Deutsche Welle.

Hajer je trudna. Kaže da su je silovala trojice pripadnika jedne porodice, uvijek iznova, dok je imala 14 godina. Kad je njen otac saznao za trudnoću, izbacio ju je iz kuće. Njemu bi se trebala izviniti, poručuje joj TV-voditelj. Ona, trudna, neudana, ona je učinila grešku, ističe Chebbi.

Reakcije na emisiju su žestoke, prije svega u socijalnim mrežama se mogu pročitati užasnute reakcije i ljutiti komentari. Nedugo nakon emitiranja tuniske vlasti zabranile su TV-show na tri mjeseca, navodeći da ta emisija krši ljudska prava.

"Govorimo o navodnom silovanju. Prema rezultatima medicinskih pretraga i na osnovu izjava brata te djevojke nije bilo silovanja. To znači da je ta djevojka redovno bila seksualno aktivna. Nisam joj ja tek tako predložio da se uda za svog silovatelja. To je predviđeno u tuniskom kaznenom zakonu, u članu 227. Problem je u zakonu, ne u meni", pravda se voditelj Alaa Chebbi.

Taj TV-show je u Tunisu ponovno pokrenuo diskusiju o tuniskom pravu.

"U središtu pozornosti je član 227 kaznenog zakona. Prema tuniskom pravu zabranjeno je imati seksualne odnose s djevojkom između 13 i 20 godina. Onaj ko to uradi kažnjava se zatvorom - osim ako je saglasan s tim da tu mladu djevojku oženi. Onda ostaje nekažnjen", pojašnjava Monia Ben Jemia, univerzitetska profesorica i predsjednica organizacije za ženska prava ATFD.

Organizacije za prava žena već odavno kritiziraju član 227 zato što on žrtve praktički kažnjava po drugi put. Ipak, mnoge djevojke na kraju se slože s takvom udajom, jer je pritisak na njih jednostavno prevelik. Pritisak društva, porodice, pravosuđa. Žrtve silovanja često čak moraju strahovati da će i same biti kazneno gonjene jer je izvanbračni seks zabranjen. 

To nije problem samo u Tunisu. Slični zakoni postoje i u susjednim zemljama i predstavljaju simptome velikog društvenog problema – nasilja nad ženama. Jedan od takvih primjera je Maroko. Prema navodima jedne državne studije oko 63 posto marokanskih žena navelo da je najmanje jednom bilo žrtvom seksualnog nasilja.

Ta tema je tabu u društvu - žrtvama se često pripisuje sukrivica ili im se jednostavno ne vjeruje. Istaknuo je to čak i marokanski premijer Abdelillah Benkirane dok je na jednoj parlamentarnoj sjednici govorio o rezultatima spomenute studije. On se tom prilikom "našalio" kako nije moguće da se radi o oko 60 posto žena, jer bi u tom slučaju i 60 posto parlamentarki bilo pogođeno. Na što se parlament nasmijao.

Međutim, ženama u Marokku to nije smiješno. U augustu ove godine se jedna 16-godišnjakinja zapalila sjeverno od Marakeša. Ona je prijavila osmoricu mladih muškaraca koji su je, kako je kazala, silovali, mučili i to sve snimali. Nakon kratkog procesa su ti muškarci pušteni na slobodu. Poslije su ucjenjivali djevojku govoreći joj, ako dalje bude pričala o tome, da će video staviti na Internet. Nakon toga se djevojka zapalila.

Taj slučaj podsjeća mnoge na sudbinu Amine Fellali koja se 2012. godine otrovala nakon što je bila prisiljena da se uda za svog silovatelja.

Hiljade muškaraca i žena je tada demonstriralo protiv spornog paragrafa koji u Maroku nosi broj 475. No, tek dvije godine kasnije, i nakon žestokog pritiska iz sâmog Maroka ali i inostranstva, Maroko je ukinuo paragraf koji silovateljima dopušta da ostanu nekažnjeni ukoliko ožene svoju žrtvu. 

I u Alžiru su promijenjeni slični zakoni - barem na papiru – pa je 2015. godine reformiran kazneni zakon kako bi se žene bolje štitilo od seksualnog nasilja. Silovatelji, međutim, još uvijek mogu proći nekažnjeno ako ožene svoju maloljetnu žrtvu.

Pravosuđe tako sistematski kažnjava žrtve, ističu kritičari i dodaju da se i zbog toga mnoge žrtve ne usuđuju prijaviti silovanje i pokrenuti sudski postupak protiv njih. Žene se čitav život stigmatizira, a društvo na njih gleda kao na "ukaljane". Organizacije za prava žena stoga osuđuju zakonodavstvo u tim zemljama.

Njihova kritika: Dok god se od žena očekuje da budu djevice i "čiste", i da brane porodičnu čast, nema pravde za pogođene žene. Za promjene je potrebno više od pukog brisanja jednog paragrafa, dodaje se.