EU kao posrednik u rješavanju problema na relaciji Washington-Peking

Usprkos ograničenom utjecaju EU-a u Aziji, neki smatraju da Uniji pozicija nekoga ko se brine o smanjenju rizika od otvorene konfrontacije između dvije supersile ipak daje određenu snagu.

Prije pedeset godina, Richard Nixon, tadašnji predsjednik SAD-a, krenuo je u posjetu Pekingu. To putovanje je okončalo desetljeća američkog suprotstavljanja komunističkoj Kini i pomoglo da se produbi rascjep u komunističkom svijetu između Kine i Sovjetskog Saveza. Tim lukavim potezom Washington je htio oslabiti svog glavnog rivala - Moskvu.

Ali u biografiji Henrija Kissingera, Nixonovog tadašnjeg savjetnika za nacionalnu sigurnost, historičar Neil Ferguson pretpostavlja da Amerikanci nisu sami došli na ovu ideju. Od kasnih 1960-ih pa nadalje, Kissinger se redovno sastajao s Evropljanima na konferencijama koje su okupljale naučnike i političke umove s obje strane Željezne zavjese.

Trending

Provjerili smo šta se dešava na Širokači: "Porodica evakuisana, Bostarići su najviše ugroženi"

Jedan od takvih istočnih Europljana bio je Antonin Šnejdarek, bivši šef čeških obavještajnih operacija u Njemačkoj. U jednoj diskusiji iznio je pitanje za koje je Kissinger kasnije napisao da mu „nikada nije palo na pamet" — hoće li SAD i Kina ikada sklopiti neki dogovor? „Nisu Amerikanci prvi na to pomislili", napisao je Ferguson. „Strateški mislioci sovjetskog bloka su bili ti koji su predvidjeli novi svijet nakon kinesko-sovjetskog raskola.”

Nedostatak političkog i sigurnosnog utjecaja

Europljani su igrali svojevrsnu ulogu osiguravatelja dijaloga Washingtona i Moskve tokom Hladnog rata. Krajem 1970-ih, američko-sovjetski odnosi su ušli u "détente" fazu, u fazu opuštanja - a pokretačka snaga bila je Konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi.

Rezultat je 1975. godine bio Helsinški sporazum, koji je Zapad i Istok obvezao na dijalog i djelomično prihvatanje međusobnih strateških interesa. Danas, dok tinja "novi hladni rat" između SAD-a i Kine, stručnjaci su podijeljeni oko toga mogu li Evropljani igrati sličnu posredničku ulogu između dvije supersile.

"Pogrešno je misliti da Evropa može igra ulogu posrednika u američko-kineskom sukobu", rekao je Noah Barkin, gostujući viši suradnik u Njemačkom Marshallovom fondu.

"Ni SAD ni Kina nemaju sklonosti k tome. A europske države i članice EU-a su previše podijeljene oko toga gdje bi one bile pozicionirane u ovom sukobu."

Jaki su argumenti protiv europskog preuzimanja posredničke uloge između Washingtona i Pekinga. EU kao i pojedinačne države koje je čine sigurnosno nisu dovoljno snažne. Mnogi američki političari smatraju Europu previše mekom prema Pekingu, dok kineski državni službenici smatraju Europljane izolacionistima koji brinu samo o ekonomskoj dobiti.

Što je još gore, sami Europljani su duboko podijeljeni u odnosu na ovo pitanje. Države kao što su Mađarska i Grčka su prokineski orijentirane, a recimo Švedska, Češka i Litva se sve više protive Kini, rekao je Barkin. On dodaje da će s porastom tenzija između Washingtona i Pekinga Europa biti pod sve većim pritiskom da odabere stranu. Izgleda da je javno mnijenje u Europi sklonije Americi, jer istraživanja pokazuju da 71% Nijemaca i 66% Francuza trenutno imaju nepovoljne stavove o Kini.

Europa kao posrednik?

EU je prošlog mjeseca Kinu prijavila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji zbog trgovinskog rata Pekinga protiv Litve. To je bio odgovor Pekinga na uspostavljanje diplomatskih odnosa ove male baltičke države s Tajvanom. Sveobuhvatni sporazum o investicijama (CAI) između EU-a i Kine, dogovoren koncem 2020. godine, povučen je nakon što su prošlog maja obje strane uzajamno uvele sankcije određenim državnim službenicima.

U vrijeme predsjedničkog mandata Donalda Trumpa u SAD, europsko javno mnijenje je imalo znatno lošiju sliku o Americi. Ali pod predsjednikom Josephom Bidenom stvari su se poboljšale. Isto tako, postoji i politička saradnja između SAD-a i Europe u odnosima s Pekingom, po pitanju Kine. Posljednjih godina održane su sjednice predstavnika Washingtona i Bruxellesa o Kini kao i američko-europskog Vijeća za trgovinu i tehnologiju.

Usprkos ograničenom utjecaju EU-a u Aziji, neki smatraju da pozicija između dvije supersile Uniji daje određeni utjecaj.

"Europa može i mora igrati" ulogu posrednika, rekla je Lizza Bomassi, zamjenica direktora istraživačkog centra Carnegie Europa.

"Zato što Europa nije bila glavni akter optuživanja kineskih firmi, kao što je to slučaj s SAD-om, ona teoretski ima više legitimiteta da omogući neki oblik teških — ali stabilnih — kompromisa koji bi omogućili našem međusobno povezanom globalnom sistemu da nastavi funkcionirati", rekla je ona.

Bruxelles je u povoljnoj poziciji od 2018. godine kada je Kinu označio kao "partnera za saradnju, partnera u pregovorima, ekonomskog konkurenta i sistemskog rivala". To Bruxellesu omogućava i konfrontaciju i kooperaciju.

"Vidjet ćemo kakve će biti ove oscilacije tijekom vremena jer se odnos — s obzirom na različite ekonomske ovisnosti od Kine — ne može potpuno razdvojiti na ove sektore", dodaje Bomassi.

Upravljanja krizama i prevencije sukoba

Robert Williams i Moritz Rudolf, analitičari Kineskog centra na Pravnom fakultetu Sveučilišta Yale, objavili su u rujnu esej pod naslovom "Može li Europa spriječiti rat između SAD-a i Kine?"

"EU bi trebala razmotri pokretanje diplomatske inicijative koja podsjeća na Helsinški proces. Tako bi Europa mogla posredovati u sporazumima za promoviranje deeskalacije, o smanjenju rizika i upravljanju krizom, čime bi se smanjila vjerojatnoća oružanog sukoba". Williams, jedan od autora, rekao je za DW da je argument bio „da bi europski akteri mogli igrati ograničenu, ali važnu ulogu u sigurnosnim poslovima indo-pacifičkog prostora promovirajući upravljanje krizama i diplomatiju za sprječavanje sukoba”.

Za Robertsa, Bruxelles bi mogao inicirati niz diskusija o pomorskom, svemirskom i cyber-prostoru — to su područja „u kojima su trenutno nerazvijeni protokoli za kriznu komunikaciju i smanjenje rizika". On je rekao da to ne znači da Europljani trebaju tražiti da posreduju u ključnim sporovima oko Tajvana i Južnog kineskog mora, ili da mogu realno riješiti dugogodišnje razlike između Kine i SAD-a.

Umjesto toga, rekao je Roberts, Evropljani bi se trebali fokusirati na poboljšanje "mehanizama kao što su komunikacijski kanali i sigurnosni protokoli —procedure koje mogu smanjiti rizik od nenamjernog rata", dodao je. Poenta je konkretno u prevenciji i deeskalaciji sukoba.