Dječak Abdul Samir ponovno sa roditeljima

Ekipa AA je zabilježila posljednje Samirove dane u Erzurumu, u Turskoj, te njegov put u Kopenhagen i susret sa porodicom. Dječak je u Erzurumu pronađen sam, promrzlih ruku, gotovo na rubu smrti, nakon čega je prebačen u bolnicu, a zatim su se njegovim slučajem pozabavili i tursko Ministarstvo za porodična i socijalna pitanja, Crveni polumjesec Turske i Crveni križ Danske.

Samir je rekao kako su njegovi roditelji prije dvije godine zajedno sa troje mlađe braće i sestara iz Afganistana krenuli na put ka Danskoj, a da su naknadno planirali da dovedu njega i njegovog starijeg brata. Ističe da nije mogao više izdržati bez porodice i da je nakon dva mjeseca sa daidžom krenuo na put nade na kojem su uprkos zimskim uslovima prehodali hiljade kilometara.

Daidža je kaže bio uplašen da će dječak preminuti od hladnoće pa ga je ostavio u odmaralištu u Erzurumu.

”Nismo imali automobil. Padao je snijeg i bilo je hladno. Ruke su mi se smrzle. Kasnije su me pronašli i smjestili u bolnicu”, dodao je dječak.

Nakon što mu je potonuo čamac, njegov daidža se vratio u Erzurum gdje je pronašao nećaka za kojeg je mislio da je mrtav. Abdul Samir je određeno vrijeme nakon liječenja išao u školu gdje je učio turski jezik. Zahvaljujući studentici porijeklom iz Afganistana Hadis Shiva (21) s kojom je provodio mnogo vremena, uspio je putem interneta stupiti u kontakt sa porodicom.

Dječak je poželio da budu okončani sukobi u Afganistanu i na Bliskom Istoku, da se porodice ne odvajaju i da se migranti što prije spoje sa svojim porodicama. Kaže kako mu nedostaje njegova porodica u Danskoj, ali i brat koji je ostao u Afganistanu. Shiva koja ga nijedan dan nije samog ostavljala tokom njegovog boravka u Erzurumu bila mu je poput majke, a i sama je sa porodicom 2011. godine pobjegla od rata u Tursku.

”Kada sam ga vidjela bio je u kolicima i preplašen. Pitao me gdje smo, hoćemo li ga odvesti mami. Nije razmišljao o oporavku već o ponovnom susretu sa porodicom. Ljekari su prvo mislili da bi mogao ostati bez ruke, ali uspjeli su ga spasiti. U bolnicu je proveo dva mjeseca”, rekla je Shiva koja je dodala kako Samira voli kao brata.

Kazala je kako će joj nedostajati i da je veoma dobro dijete, snažno. Shiva je dodala da je izbjeglištvo teško, da nije lako otići s jednog mjesta na drugo.

”Ne poznaješ, ne znaš jezik. Kao da još jednom dolaziš na svijet. Takav je to osjećaj. Želimo da rat bude okončan”, kazala je Shiva.

Samir je dan pred polazak u Dansku razgovarao sa majkom Rashide, ocem Jemilom i braćom i sestrama. Otac je zahvaljujući Shivi imao priliku da kaže kako mu nedostaju djeca i da želi da se što prije sastanu.

”Imali smo tako mnogo problema da smo morali da dvoje djece ostaviti u Afganistanu. Iz Afganistana u Iranu, iz Irana u Tursku, Pakistan, Kipar, Grčka, sve smo prošli. Prošli smo putem smrti. Čak 45 dana smo hodali šumama, preplovili mora i otišli u Dansku. Jedno dijete još uvijek ne može da prevaziđe ono što se dešavalo. Noćima ne spava”, rekao je Zaheri.

Samirovog djeda u Afganistanu su ubili talibani, a otac Zaheri je rekao kako je porodica stalno dobijala prijetnje.

”Bili smo prisiljeni spasiti djecu. Mogao sam samo troje spasiti. Htjeli su nas ubiti. Ne možete to riječima opisati. To može shvatiti samo neko ko je sve to preživio”, rekao je Zaheri.

Majka je rekla kako ne spava otkako je saznala da će ponovo zagrliti sina. Nakon što je obavljena potrebna procedura, došlo je vrijeme da se dječak oprosti od prijatelja u Erzurumu koje zasigurno neće zaboraviti. Zajedno sa ekipom Crvenog polumjeseca Turske i ekipom AA preko Istanbula je krenuo u Dansku.

Na aerodromu u Kopenhagenu dočekala ga je porodica, a sastanak je prošao vrlo emotivno. Njegova sestra Merhaba je skakala od sreće, a majka je grlila sina.

”Vratili ste mi izgubljenog sina. Mislili smo da ga više nikad nećemo vidjeti”, rekao je otac tom prilikom.

Samir je također bio presretan što je ponovo vidio porodicu koja se zahvalila svima koji su omogućili da ponovo budu zajedno.

Dječak je potom zajedno sa porodicom krenuo ka izbjegličkom kampu u blizini Kopenhagena i time zakoračao u novi život.